From Wikipedia, the free encyclopedia
Francuska (francuski: France), službeno Francuska Republika (francuski: République française), država je u zapadnoj Evropi koja uključuje i nekoliko prekomorskih departmana i teritorija. Metropolitanska Francuska, što je termin koji se koristi za francuski teritorij u Europi, proteže se, na relaciji sjever-jug, od Mediterana do La Manchea i Sjevernog mora, odnosno, na relaciji istok-zapad, od Rajne do Atlantika. Francuska je jedna od samo tri zemlje (uz Maroko i Španjolsku), koja ima i atlantsku i mediteransku obalu. Zbog svog oblika, za Francusku se često koristi naziv l’Hexagone (srpskohrvatski: heksagon).
Za ostala značenja, vidi Francuska Republika.Francuska Republika République française | |
|---|---|
| Geslo: Liberté, égalité, fraternité (sh. Sloboda, jednakost, bratstvo) | |
| Himna: "La Marseillaise" | |
.svg) | |
| Glavni grad i najveći grad | Pariz |
| Službeni jezici | francuski jezik |
| Vlada | Unitarna polupredsjednička ustavna republika |
| Emmanuel Macron | |
• Premijer | Michel Barnier |
| Legislatura | Parlament |
• Gornji dom | Senat |
• Donji dom | Narodna skupština |
| Utemeljenje | |
• Franačko Kraljevstvo (ujedinio ga Klodvig) | 486. |
| kolovoz 843. | |
| 987. | |
| 22. rujna 1792. | |
| 4. listopada 1958. | |
| Površina | |
• Ukupno | 640,679 km2 (43.) |
| Stanovništvo | |
| 66,616,416 (19.) | |
• Gustoća | 116 /km2 (89.) |
| BDP (PPP) | procjena za 2014. |
• Ukupno | $2.333 trilijuna (9.) |
• Per capita | $36,453 (24.) |
| BDP (nominalni) | procjena za 2014. |
• Ukupno | $2.863 trilijuna (5.) |
• Per capita | $44,730 (20.) |
| Gini (2008) | 32.7 srednji |
| HDI (2013) | ▲ 0.893 jako visok (20.) |
| Valuta | euro (EUR) |
| Vremenska zona | UTC+1 (CET) |
| UTC+2 (CEST) | |
| Format datuma | dd/mm/gggg |
| Pozivni broj | +33 |
| Veb-domena | .fr |
Po površini, Francuska je najveća zemlja Zapadne Europe i Europske unije, dok je na europskoj razini ukupno treća. S gotovo 67,000,000 stanovnika, Francuska je druga najmnogoljudnija zemlja Europske unije. Francuska je unitarna polupredsjednička ustavna republika sa središtem u Parizu, koji je najveći grad te kulturno i prometno središte zemlje. Aktualni Ustav, usvojen 4. listopada 1958., definira državu kao sekularnu i demokratsku, uz suverenitet koji proizlazi iz naroda. Nacionalni ideali izneseni su u slavnoj Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina, jednom od najranijih dokumenata o ljudskim pravima, koja je donesena 26. kolovoza 1789., u jeku Francuske revolucije.
Francuska je bila dominantna svjetska i europska sila još od kasnog srednjeg vijeka, a najveći utjecaj imala je u periodu od druge polovice XIX. do sredine XX. vijeka, kada je posjedovala drugi najveći kolonijalni imperij u svijetu, iza onog britanskog.[1] Tokom svoje duge i bogate povijesti, Francuska je izrodila cijeli niz uglednih i utjecajnih umjetnika, znanstvenika i mislioca tako da i danas ostaje jedan od globalnih kulturnih centara. Francuska je četvrta u svijetu po broju spomenika na UNESCO-voj listi svjetske baštine, a godišnje privlači oko 83,000,000 stranih turista - više nego ijedna druga zemlja u svijetu.[2]
Francuska zadržava status globalne velesile, vršeći snažan kulturni, ekonomski, vojni i politički utjecaj kako u Europi tako i u svijetu.[3] Francuska ima peti najveći vojni budžet u svijetu,[4] treća je po broju nuklearnog oružja[5] i druga po broju diplomatskih misija.[6] Zahvaljujući svojim prekomorskim posjedima, Francuska uživa drugi najveći gospodarski pojas u svijetu.[7] Francuska je razvijena zemlja i peta svjetska ekonomija po nominalnom BDP-u, odnosno sedma po paritetu kupovne moći.[8] Što se tiče situacije po pojedinim domaćinstvima, Francuska je najbogatija zemlja u Europi i četvrta u svijetu.[9] Ima istocnu geografsku širinu i severnu geografsku dužinu.I nalazi se u severnom umerenom toplotnom pojasu.
Francuski građani uživaju visoki životni standard dok se zemlja nalazi na samom vrhu na poljima obrazovanja, zdravstvene skrbi, očekivanog trajanja života, građanskih sloboda i razvoja.[10][11] Francuska je jedna od zemalja osnivačica Ujedinjenih nacija te drži jedno od stalnih mjesta u Vijeću sigurnosti. Francuska je, također, članica brojnih međunarodnih organizacija, poput OIF-a, G8, G20, NATO-a, OECD-a, WTO-a i Latinske unije. Francuska je i jedna od osnivačica i vodećih zemalja Europske unije.
Naziv "Francuska" direktno je deriviran iz latinskog izraza Francia, što u prijevodu znači "država Franaka".[12] Postoje brojne teorije o porijeklu naziva "Franci", a jedna od njih pretpostavlja da je naziv deriviran iz protogermanskog izraza frankon, koji se prevodi kao koplje, što je relevantno jer se franačka sjekira nazivala francisca.[13]
Prema teoriji češkog povjesničara Davida Solomoan Ganza, naziv je potekao od Francija (u nominativu Franci ili Francio), jednog od germanskih kraljeva plemena Sikambri koji je vladao oko 61. pne., a čiji se dominion protezao na područja zapadno od Rajne, od Strasbourga do Belgije.[14] Ova je država eksplicitno spomenuta u Cezarovom djelu Commentarii de bello Gallico, dok je Francio spomenut u Fredgarovoj kronici.
Prvi stanovnici Francuske bili su plodni umjetnici. Prije više od 20.000 godina realističnim slikama životinja ukrašavali su spilje u Lascauxu i drugdje. Rezbarili su oblike životinjskih glava iz kosti, rogova i kamena.
Početak pisane povijesti današnjeg teritorija Francuske nastupa pojavom Gala na njenom teritoriju. Ako bismo uzeli u obzir prvobitno ime ovog naroda, oni bi se danas u povjesnim knjigama zvali Keltima jer ih je grčki povjesničar još 517. godine prije nove ere tako imenovao. S druge strane Rimljani su im dali ime Gali, tako da je samo radi imena ovaj negdašnji veliki narod sada podijeljen na one koji su živjeli u današnjoj Francuskoj i one koji su živjeli na britanskim otocima.
Danas zvuči gotovo nevjerojatno da se taj narod bez ikakve centralne uprave i puteva uspio proširiti preko cijele Europe od Škotske do Turske gdje jedna pokrajina dobiva ime Galatia zbog velikog broja naseljenih Gala.
Između 58. i 51. pne. rimska vojska predvođena Julijem Cezarom zauzela je Francusku. Nova provincija Gallija bila je jedna od najbogatijih u carstvu. Cvjetala je trgovina, a Rimljani su gradili mnoge ceste i mostove. Uveli su i uzgoj vinove loze.
Prošlo je bilo više od dva i pol stoljeća do trenutka kada su se Rimljani ohrabrili stupiti na teritorij naroda koji im je opljačkao prijestolnicu 390. prije nove ere, ali kada su prvi put tamo stupili više nisu otišli. Konačno osvajanje Francuske početo 121. prije nove ere završava tek Julije Cezar sedamdeset godina kasnije. Tijekom više od pet stoljeća Rimske vlasti Galija je bila romanizirana, ali nikad potpuno vjerna Rimu.
Germanska plemena izvršila su značajan utjecaj na stvaranje francuske države. Franci, jedno od tih plemena, svoje središte imali su u tadašnjoj sjevernoj Galiji, ali će pod vladavinom Klodviga I. steći većinu okolnih kraljevstava. Klodvig je bio zaslužan za ujedinjenje Franaka i osnivanje Franačke Kraljevine, koja će pod vladavinom dinastije Merovinga, biti najdominantnija europska država u ranom srednjem vijeku. Krajem V. vijeka, Klodvig uspostavlja čvrste odnose s Katoličkom crkvom, a njegovim krštenjem 498. godine, Franačka je iz izborne i sekularne pretvorena u nasljednu monarhiju čiji su kraljevi vladali s božanskim pravom. Središte države bilo je u Parizu.
Vladavina Merovinga bila je višestoljetna, a svoj postepeni krah doživljava u prvoj polovici VIII. vijeka, kada merovinški vladari gube moć u odnosu na svoje dvorske namjesnike, majordome. Jedan od tih majordoma, Karlo Martel, bio je zaslužan za zaustavljanje arapskog pohoda preko Pirineja kada ih je porazio kod Poitiersa 732. godine. Iskoristivši svoj tadašnji utjecaj, Karlo Martel je došao na prijestolje i započeo novu fazu u razvoju franačke države.
Njegov sin, Pipin Mali, smatra se ocem karolinške dinastije, a svoj je ugled izgradio preko pomoći Katoličkoj crkvi u sukobu s Langobardima. Uspješni vojni pohodi omogućili su mu da Katoličkoj crkvi 756. godine preda osvojene teritorije, što je postala jezgra srednjovjekovne Papinske Države. Zauzvrat, rimski papa je dao svoj blagoslov Pipinu kao kralju. Pipina su nasljedili njegovi sinovi, Karlo i Karloman, no potonji je ubrzo umro pod sumnjivim okolnostima tako da je kao samostalni vladar ostao Karlo Veliki. Karlo Veliki će svojim uspješnim vojnim pohodima i tijesnim vezama s Papinskom Državom izgraditi neupitni autoriet koji će ga učiniti najmoćnijim europskim vladarom svoga perioda. Njegova ideja o "ognju i maču" donijela je Franačkoj masovnu teritorijalnu ekspanziju, a njegov protekcionizam prema crkvi brojne povlastice. Dana 25. prosinca 800. godine, papa Lav III. proglasio je Karla carem, čime je osnovano Franačko Carstvo.
Karlov sin, Ludovik I. Pobožni nije se pokazao jednako sposobnim te je nakon njegove smrti došlo do feudalne anarhije koja će 843. godine, potpisivanjem Verdunskog sporazuma, kulminirati trodiobom velike franačke države. Na teritoriju tadašnje Zapadne Franačke postepeno će nastajati jezgra buduće francuske države, koja će biti formirana 987. godine, kada je Hugo Capet postao francuski kralj.
Nasljednici Huga Capeta - dinastije Capet, Valois i Bourbon - izmjenjivale su se na vlasti i postepeno doprinosile širenju teritorija i konsolidaciji moći Kraljevine Francuske. Nova država službeno je proglašena 1190. godine od strane Philippea II. Augustea. Utjecaj Francuske, ipak, počeo je još tokom XI. vijeka, čemu svjedoči i izbor Gerberta d'Aurillaca za papu Katoličke crkve. Papa Silvestar II. bio je, tako, prvi papa francuskog porijekla.
Francuska je imala znakovitu ulogu i tokom Križarskih ratova, no najznačajnija zbivanja bila tokom XIII. vijeka ipak su bile teritorijalne ekspanzije. Francuska u ovom periodu još uvijek ima oblik feudalne države. Kada 1328. godine Charles IV. Lijepi umire bez muških nasljednika, a salijsko pravo nije dozvoljavalo da prijestolje nasljedi žena, na prijestolje je došla nova dinastija, ona Valoisa, čiji je predstavnik, inače Charlesov rođak, postao novi kralj po imenu Philippe IV. Lijepi. Pod njegovom vladavinom, Francuska je postala centralizirana država, formirano je narodno predstavništvo, a zemlja će ubrzo ostvariti vrhunac svoje srednjovjekovne moći.
Ipak, XIV. vijek je bio izrazito turbulentan za Francusku, ponajviše zbog zategnutih odnosa s Engleskom. Naime, engleski kralj Edward III., koji je bio pretendent na francusko prijestolje, izazvao je Philippea IV. te je 1337. godine, u jeku prvog velikog vala Crne smrti, započeo rat s Francuskom koji će u historiji ostati zapamćen kao Stogodišnji rat. U prvom godinama rata, Englezi su imali velikog uspjeha te su osvojili dobar dio francuskih posjeda na kontinentu, no kako su ratne godine odmicale, uz pomoć karizmatičnih vođa poput Ivane Orleanske, Francuzi su uspjeli preoteti gotovo sve engleske kontinentalne posjede i 1453. godine odnijeti konačnu pobjedu. Uspješno vođenje rata i kaos izazvan Crnom smrću ojačao je autoritet kralja u Francuskoj, što će biti uvertira za razvoj apsolutizma u narednim vijekovima.
Francuski utjecaj bio je vidljiv i kroz djelovanje Katoličke crkve. Naime, francuska je političkim igrama uspjela, 1305. godine, preseliti sjedište rimskog pape iz Rima u Avignon. Avinjonsko papinstvo trajalo je kroz gotovo cijeli XIV. vijek, do 1378. godine, a njegovim je završetkom de facto započeo novi raskol unutar crkve, ovoga puta između katolika i protestanata.
Dolazak renesanse u Francuskoj obilježio je vladavinu Françoisa I. Valoisa, koji u povijesti ostaje zapamčen kao veliki društevni reformator. Dok će njegova vanjska politika uglavnom biti obilježena vojnim neuspjesima protiv znatno moćnijeg Karla V. Habsburga tokom iscrpljujućih Talijanskih ratova, te neuspjelim savezništvom s Henryjem VIII. Tudorom, odnosno uspješnim savezništvom sa Sulejmanom Veličanstvenom, François I. je donio cijeli niz kulturnih i društvenih reformi koje su Francusku uskladile sa suvremenim tekovinama europskih renesansnih kretanja. Protestantizam je postajao sve dominantniji, a umjetnost je cvjetala. Istovremeno, Francuska započinje sa svojim prvim valom kolonizacije, za kojeg glavne zasluge pripadaju uspješnim ekspedicijama Jacquesa Cartiera, kojim je na teritoriju Novog svijeta stvorena Nova Francuska.
Rastući sukob između protestantizma i katolicizma u Europi imao je poseban odjek u Francuskoj, tako da su interni vjerski sukobi obilježili ostatak vladavine dinastije Valois. Najznačajniji utjecaj na hugenote, francuske protestante, izvršen je preko učenja Jeana Calvina, koji je već ranije zbog svojih učenja protjeran iz Švicarske. Ti su vjerski sukobi udaljili Francusku s globalne scene, s obzirom da nije bilo prostora za simultano balansiranje unutrašnje i vanjske politike. Dolazak Henrija IV. na vlast u Francuskoj donio je cijeli niz pozitivnih promjena. Naime, njegovim dolaskom na vlast dokončana je vladavina dinastije Valois, koju su zamijenili dugovječni Bourbonci, a kako je sam kralj bio protestant, bilo je logično da će doći do vidnih pomaka na polju vjerske tolerancije. Nanteskim ediktom iz 1598. godine, Henri IV. dozvolio je protestantima slobodu vjeroispovjesti, što je bila nužna reakcija na krvavu Bartolomejsku noć 1572. godine, tokom koje je došlo do krvavog masakra francuskih protestanata. Smrću Henrija IV. od ruke atentatora 1610. godine, na prijestolje je došao Louis XIII. Bourbon, čija će glavna preokupacija biti uspostavljanje vanjskopolitičke ravnoteže. Zajedno sa svojim prvim ministrom, kardinalom Richelieuom, zaslužnim i za osnivanje Francuske akademije, Louis XIII. je uspješno vodio Tridesetogodišnji rat i uspio osujetiti dominaciju Habsburgovaca.
Smrću Loisa XIII., na vlast je došao najdugovječniji francuski vladar, Louis XIV. Bourbon, koji će u 72 godine vladavine postati jedan od najznačajnijih europskih vladara. Uz pomoć svog prvog ministra, kardinala Mazarina, Louis XIV. je uspješno dokončao Tridesetogodišnji rat i Westfalskim mirom 1648. godine uspostavio balans moći na europskom kontinentu. Daljnji vanjskopolitički potezi bili su usmjereni prema uspješnoj kolonizaciji Kariba, Louisiane i Senegala, čime je uspješno nastavljena politika kralja Françoisa I. S druge strane, unutrašnja politika Louisa XIV. dovest će do ideološkog oblikovanja onoga što će postati čvrsti, centralizirani dvorski apsolutizam. Louis XIV. je svu moć centrirao u vlastitim rukama, postavši tako apsolutni vladar cjelokupne države. Njegova vlastita izjava, "L'État, c'est moi" (sh. Država, to sam ja) postala je sinonim za cijeli jedan vladarski sustav koji će obilježiti europski kontinentalni monarhizam sve do pojave prosvjetiteljskih ideja. S druge strane, raskošni apsolutizam uzeo je svoj danak tako da su pretjerane dvorske investicije (poput gradnje Versaillesa) gotovo u potpunosti ispraznile državnu blagajnu. Njegov nasljednik, Louis XV. Bourbon, nije pokazao jednaku razinu političke odlučnosti, dok je na polju unutrašnje politike nastavio primjenu pretjeranog trošenja koja je ruinirala državnu blagajnu i bacila zemlju u financijsku krizu. Kardinalnim neuspjehom u Sedmogodišnjem ratu te u događajima koji će uslijediti, Francuska će izgubiti gotovo sve svoje dotadašnje kolonije.
Sredina XVIII. vijeka donijela je rađanje novih ideja, zasnovanih na racionalnom upravljanju države i demokratskim idealima. Prosvjetiteljstvo je bio filozofsko-umjetnički pokret koji je izvršio drastičan utjecaj na političko-društvenu svijest francuskog naroda, dok je u nekim drugim europskim zemljama imao odjeka i među samim vladarima, izrodivši prosvijećeni apsolutizam. Pod utjecajem Rousseauovih ideja o društvenom ugovoru, Montesquieuove ideje o trodiobi vlasti, Voltaireovih kritika državne vlasti te Diderotovog pokreta koji je izrodio Enciklopediju, Francuska drušvena svijest ući će u novu etapu koja će izroditi ideje koje će direktno utjecati na Francusku revoluciju 1789. godine.
Krajem XVIII. vijeka, Francuska je bila u ozbiljnim problemima. Indolentna rastrošnost apsolutističkih vladara i nedodirljivi kult nepogrešivosti Bourbonaca doveo je do kulminacije nezadovoljstva među narodom, koji jest imao brojčanu nadmoć, ali ne i mogućnost da ju realizira. Naime, sustav glasovanja u skupštini išao je u korist prvom i drugom staležu, dok je treći stalež, iako brojčano nadmoćniji, bio u manjini. Louis XVI. je od svog oca naslijedio zemlju u jako lošem stanju, što se ponajviše odražavalo na financijskom planu, gdje su porezne reforme ministara Neckera i Turgota doživjele krah. Neuspjele financijske reforme i očigledna diskriminacija trećeg staleža kulminirale su nezadovoljstvom i organiziranjem naroda koje je 14. srpnja 1789. godine dovelo do upada u zatvor Bastille, simbol apsolutističke opresije. Tim je događajem započela Francuska revolucija, koja će u kratkom periodu dovesti do svrgavanja Bourbonaca (kralj i kraljica su pogubljeni) i uspostave Prve Republike. Iako zasnovana na plemenitim idealima, revolucija će ubrzo, što je bio rezultat internih političkih konflikata (posebice između žirondinaca i jakobinci), "jesti vlastitu djecu" pa će tako doći do eliminacije brojnih revolucionarnih vođa. Kao pobjednik tih internih sukoba izašao je Maximilien Robespierre, čiji će Komitet javnoga spasa postati krvava strahovlada i utjelovljenje eliminacije političkih oponenata. Tokom deset godina revolucije, Francuska je pokazala brojne probleme u praktičnoj realizaciji revolucionarnih ideja, koje je, tada još uvijek, monarhistička Europa vidjela kao prijetnju vlastitim poretcima. Stabilizaciju nije donio ni kratkotrajni Direktorij, a tek će se pojavom generala Bonapartea situacija u Francuskoj donekle stabilizirati.
Nakon uspješnog vojnog udara, najmlađi general u francuskoj vojsci, Napoleon Bonaparte, godine 1799. dolazi na vlast i uspostavlja Konzulat. Napoleonova čvrsta ruka donijela je određenu stabilizaciju u Francuskoj, a mladog generala ispunjenog revolucionarnim idealima mnogi su vidjeli kao konačnog spasitelja revolucionarnih ideala. Ipak, Napoleon je ubrzo počeo preuzimati sve veće ovlasti te se 1804. godine samovoljno proglasio carem, čime je utemeljeno Prvo Carstvo. Napoleonova megalomanija do izražaja je došla preko njegovog ambicioznog plana osvajanja Europe. Iako je u svojim pohodima bio prilično uspješan, Napoleon je doživio konačni krah u Rusiji, gdje se, nakon poraza kod Borodina, njegova vojska pokazala nespremnom za zimske uvjete u Rusiji. Napoleon je konačno dotučen na povratku u Francusku, kod Leipziga, čime je njegova vladavina došla do svog efektivnog kraja. Napoleon je ubrzo izgnan na Elbu, no nastavio je djelovati iza kulisa te je ubrzo orkestrirao svoj povratak na vlast. Njegova "Stodnevna vladavina" kulminirala je konačnim porazom kod Waterlooa, 18. lipnja 1815. godine, gdje su ga zajedničkim snagama porazili britanski vojvoda od Wellingtona i pruski zapovjednik Gebhard von Blücher. Napoleon je ponovno izgnan, ovoga puta na otok Svetu Helenu, gdje je i umro 1821. godine.
Iako se na vlasti zadržao razmjerno kratko u odnosu na neke vladare, Napoleonov utjecaj na francusku povijest je zapravo vitalan. Napoleon je bio veliki reformator, a najznačajnija ostavština njegovih etatističko-juridičkih reformi svakako je epohalni Code civil iz 1804. godine, prvi moderni građanski zakonik. Njegova reforma prava nije stala samo na tome, a posebno valja istaknuti Code d’instruction criminelle iz 1808. godine, jedan od prvih modernih zakona o kaznenom postupku, kojim je u praksu uveden mješoviti kazneni postupak, na kojemu se temelji kazneno procesno pravo kontinentalne Europe. Uz praktične reforme, Napoleon je izvršio i snažan utjecaj na svijest o pogibeljnosti autokratske vlasti koja će biti osnova cijelog niza revolucionarnih pokreta u Francuskoj tokom narednih godina.
Konačni Napoleonov krah i zaključci reakcionarskog Bečkog kongresa doveli su do ponovne uspostave kraljevine u Francuskoj i restauracije dinastije Bourbon. Načelu države tako se našao Louis XVIII. Bourbon, a država je ideološki vraćena u predrevolucionarno razdoblje krutog monarhizma. Ipak, posljedice revolucije su se osjetile, makar u svijestu francuskih građana, tako da se vrlo brzo pojavio novi otpor monarhističkoj tiraniji, koji je kulminirao novom revolucijom za vladavine Charlesa X., brata Louisa XVIII. Naime, Charles X. je želio vratiti apsolutizam u svom izvorom obliku i gotovo u cijelosti dokinuti politički utjecaj demokratskih institucija i predstavničkih tijela. Bijesan zbog takve politike, narod je ponovo ustao te je 1830. godine izbila Julska revolucija koja je dovela do svrgavanja Charlesa X., ali ne i kraha monarhije. Na čelo države došao je Louis-Philippe I. iz pobočne loze Bourbonaca, a revolucija je ugašena. Direktna posljedica Julske revolucije bilo je i osamostaljivanje Belgije, koja je dotad bila dio Nizozemske, a kojoj je Francuska pomogla u borbi za nezavisnost.
Ipak, narod u Francuskoj i dalje nije bio u potpunosti zadovoljan, unatoč znatno liberalnijem pristupu novoga kralja. Julska Monarhija bila je obilježena vladavinom atipičnom za jednog konzervativnog monarha, kojega su nazivali "Kralj-građanin" zbog enormne potpore buržoazije koju je uživao, no ipak ne po mjeri naroda. Iako Louis-Philippe nije trošio raskošno kao i svojih prethodnici te iako njegova konzervativna vladavina doista nije bila toliko konzervativna, nauspjeh na vanjskoj politici, financijski problemi i pogoršanje uvjeta života radničke klase doveli su do novog vala nezadovoljstva. U jeku Proljeća naroda 1848. godine, u Francuskoj je izbila nova revolucija kojom je Louis-Philippe bio prisiljen abdicirati s vlasti. Nakon njegove abdikacije održani su, po prvi puta u Francuskoj, izbori za predsjednika republike, na kojima su kandidati bili favorizirani Louis-Eugène Cavaignac i Louis Bonaparte, Napoleonov nećak. Louis Bonaparte pobijedio je na izborima i tako postao prvi predsjednik Francuske, koja tim činom ulazi u period Druge Republike.
Nova republika trajala je tek četiri godine, kada je Louis Bonaparte proglasio Drugo Carstvo, a sebe carem po imenu Napoleon III., a sve to nakon uspjelog državnog udara 1851. godine i referenduma na kojemu je dobio gotovo jednoglasn podršku za svoje državne reforme. Kao car, Napoleon III. je proveo cijeli val modernizacije na polju unutrašnje politike, dok mu je vanjska politika bila obilježena pokušajima da Francusku vrati na poziciju svjetske velesile. Tu je imao dvojakog uspjeha, formiravši blisko partnerstvo s Britanijom i novoujedinjenom Kraljevinom Italjiom, ali istovremeno doživjevši debakl u Meksiku i u odnosima s Pruskom. Napoleon III. nije bio zagovornik unifikacije Njemačke i nije bila tajna kako se protivio pokušajima kancelara Bismarcka. Godine 1870., Napoleon III., bez saveznika i s inferiornom vojskom, ulazi u rat s Pruskom gdje doživljava težak poraz, posebice nakon kraha kod Sedana. Po završetku rata, Napoleon III. je pobjegao u Britaniju, a Otto von Bismarck je 18. siječnja 1871. godine, usred palače Versailles, proglasio osnivanje ujedinjenog Njemačkog Carstva, što će biti velik udarac na francuski nacionalni ponos.
Krajem 1870. godine, kada je poraz od Pruske već bio evidentan, Léon Gambetta je proglasio ukidanje Drugog Carstva i formiranje Treće Republike, čiji je prvi predsjednik postao Adolphe Thiers. Suočena s potpunim poslijeratnim kaosom, nestabilnošću političkih instutucija, krahom nacionalnog morala, ali i socijalnim nemirima, Treća Republika našla se u velikim problemima, koje je dodatno pojačavala činjenica da država nije imala ustav koji bi formirao temeljno ustrojstvo države. Skupina komunistički orijentiranih prosvjednika 1871. godine proglasila je Parišku komunu, prvu državnu tvorevinu zasnovan na Marxovim idejama. Dvomjesečna komuna, koju je predvodio Louis Auguste Blanqui, nije naišla na odobravanje središnje vlasti tako da je Thiers naredio njezino krvavo gušenje, koje se konačno dogodilo u svibnju 1871. godine. Ustav je konačno donesen 1875. godine, nakon čega je Treća Republika ušla u stabilizacijski period koji će konsolidirati središnju državnu vlast u narednim godinama. Doista, stabilizacija je imala odjeka i omogućila je značajan unutrašnjopolitički prosperitet, posebice na polju kulture, pa se razdoblje od 1871. do 1914. godine u Francuskoj povijesti naziva Belle Époque.
Francuski kolonijalni imperij u Novom svijetu izgubljen je još tokom i nakon Sedmogodišnjeg rata tako da je Francuska bila kolonijalno inferiorna početkom XIX. vijeka. Ipak, počevši od 1830. pa nadalje, Francuska je preusmjerila svoje kolonijalne pretenzije na jug i istok te je uspjela obnoviti svoj kolonijalni imperij posjedima na sjeveru i zapadu Afrike, na Madagaskaru, u Indokini i u Polineziji. Neke od tih kolonija vodit će oštre oslobodilačke ratove u XX. vijeku.
Početak XX. vijeka Francuska dočekuje kao Treća Republika poljuljana unutarnjim nemirima zbog zloglasne Dreyfusove afere. Kada je već bilo izvjesno da će Europa ući u ratni sukob, Francuska se svrstala na stranu država Antante, zajedno s Ujedinjenim Kraljevstvom i Ruskim Carstvom. Zajedno s Britancima, Francuska je činila osovinu otpora Njemačkom Carstvu u Prvom svjetskom ratu te je bila jedna od najzaslužnijih za konačnu pobjedu Antante. Posebno se ističe velika francuska pobjeda kod Verduna 1916. godine koja, iako je odnijela enormne žrtve na obje strane, danas ostaje jedna od prekretnica rata i osnova onoga što će u međuratnom periodu postati Maginotova linija. Njemačka kapitulacija potpisana je upravo u francuskim Ardenima 11. studenog 1918. godine, a poslijeratna mirovna konferencija održana je u Parizu, gdje je Francusku predstavljao Georges Clemenceau. Versajski sporazum donio je Francuskoj kontrolu nad rudama bogatim Saarlandom, a na simboličkoj je razini označio njezin položaj globalne sile i dominaciju nad Njemačkom, svojevrsnu osvetu za proglađenje Njemačkog Carstva u Versaillesu 1871. godine.
Međuratni period u Francuskoj obilježen je brojnim političkim turbulencijama i pretjerano čestim izmjenama vlada. Naime, vlade u Francuskoj su prosječno trajale oko godinu dana, a kao najsnažnije stranke isprofilirale su se radikali i konzervativni demokrati, uz povremena uplitanja socijalističkih stranaka. Ključne političke figure bili su višestruki premijer i predsjednik, Raymond Poincaré, te njegov politički oponent, socijalist Aristide Briand. Briand je izrazito značajan i na globalnoj razini zbog potpisivanja Briand-Kelloggovog pakta, prvog međunarodnog dokumenta koji je izričito zabranjivao rat. Održavanje svjetskog mira i politički status quo svakako su bili u političkom interesu Francuske u tom periodu s obzirom na žrtve koje je Francuska pretrpjela u Prvom svjetskom ratu, ali i ugleda kojeg je u danom trenutku uživala na globalnoj sceni. Stoga, nije nimalo čudno što se francuska konzervativna struja tokom 30-ih godina priklonila Britaniji u politici popuštanja u odnosu na rastuću opasnost Adolfa Hitlera u Trećem Reichu. Francuski premijer Édouard Daladier bio je jedan od supotpisnika kontroverznog Münchenskog sporazuma kojima su Reichu predani Sudeti.
Kada je 1. rujna 1939. godine Hitler započeo Drugi svjetski rat, Francuska i Britanija bile su prve zemlje koje su objavile rat njemačkom diktatoru. Francuzi su se osjećali prilično sigurnima zbog dobro fortificirane Maginotove linije, no Hitler ih je iznenadio napadom preko Belgije tako da su Francuzi, de facto, njemački napad dočekali naspremni. Nakon sramotne evakuacije kod Dunkerquea, Hitlerova invazija Francuske bila je brza i efikasna tako da je Francuska pala u nešto više od mjesec dana. Sjever zemlje potpao je pod direktnu njemačku upravu, dok je u južnom dijelu uspostavljena kolaboracionistička Višijevska Francuska, čije su glavne figure bili maršal Philippe Pétain i Pierre Laval. Višijevska Francuska dosljedno je provodila Hitlerovu politiku Holokausta tako da je velik broj francuskih Židova stradao tokom Drugog svjetskog rata. Na području njemačke okupacije djelovao je pokret otpora, pod nazivom Slobodna Francuska, a u čijem su radu sudjelovali i brojni intelektualci i mislioci, poput Jean-Paula Sartrea i Alberta Camusa. Kao čelnik pokreta otpora isprofilirao se mladi general Charles de Gaulle, koji će ubrzo postati jedna od ključnih figura francuske politike. Oslobođenje Francuske uslijedilo je nakon uspješne Operacije Overlord, a kompletirano je slavodobitnim ulaskom francuskih trupa u oslobođeni Pariz. Nakon njemačke kapitulacije 8. svibnja 1945., Francuska se ponovo našla u poziciji pobjednika te je bila jedna od predvodnica poslijeratnih mirovnih pregovora.
Poslijeratnu obnovu Francuske, koja se našla u ozbiljnoj političkoj krizi, predvodio je upravo de Gaulle, koji je postao dominantna ličnost francuske politike. Nakon što je prvo predvodio poslijeratnu Provizionalnu vladu, a onda kao premijer dokončao Četvrtu Republiku, de Gaulle je 1959. godine postao prvi predsjednik aktualne Pete Republike. Njegovo čvrsto političko vodstvo zacementiralo je ideologiju golističkog pokreta, koji će desetljećima biti dominantna politička struja u Francuskoj. Nakon neuspjelog referenduma o reformi državnih tijela, de Gaulle se 1968. godine povukao s mjesta predsjednika i otišao u mirovinu, ali njegova je ostavština bila enormna. Novu drastičnu promjenu na francuskoj političkoj sceni donio je socijalist François Mitterrand, čiji je izbor 1981. godine bio prvi izbor nekog socijalista za predsjednika od 1957. godine. Mitterrandovo predsjedništvo bilo je obilježeno brojnim kontroverzama, a na čelu države, nakon 14 godina, zamijenio ga je golist Jacques Chirac koji je bio predsjednik države od 1995. do 2007. On je odbio sudjelovati u inavziji Iraka. 2003., Francuska je bila središte iznimno teškog toplotnog udara širom Europe.[15] Sveukupno je u Francuskoj umrlo 15.000 osoba tog ljeta.[16]
Suvremena Francuska danas igra značajnu ulogu na globalnoj sceni, a posebice unutar Europske unije i Ujedinjenih nacija, gdje je jedna od stalnih članica Vijeća sigurnosti.
Francuska se u cijelosti nalazi u zapadnoj Europi. Na sjeveroistoku graniči s Belgijom i Luksemburgom, s Njemačkom i Švicarskom na istoku, na jugoistoku s Monakom i Italijom te sa Španjolskom i Andorom na jugu. Sjeverne i zapadne obale Francuske izlaze na Atlantski ocean (odnosno Biskajski zaljev i kanal La Manche), a južne na Sredozemno more (Lionski zaljev i Ligursko more). U sastavu Francuske je i otok Korzika u Sredozemnom moru te više od 20 prekomorskih departmana i zavisnih teritorija.
U Francuskoj postoje reznovrsni oblici reljefa. Na jugu, Francuska je od Pirinejskog poluostrva odvojena planinskim lancem Pirineja, dok se na jugoistoku zemlje nalaze Alpe, koje čine prirodnu granicu sa Švicarskom i Italijom. Mont Blanc, visok 4,807 m, najviši je vrh Europske unije,[17] koji se nalazi na granici s Italijom. Rijeke su na ovom području stvorile duboke doline, a glečeri koji su ih ispunjavali tokom ledenog doba su ih dodatno proširili i produbili. Za razliku od Alpa, Pirineji u ledenom dobu nisu bili toliko podložni glacijaciji, pa tu nema velikih glečera, jezera i dolina koji su karakteristični za Alpe. Zbog visine Pirineja, putevi između Španjolske i Francuske su vrlo ograničeni. Alpe se prema sjeveru nastavljaju na gorje Jura koje su granica prema Švicarskoj. U centralnom dijelu Francuske nalazi se Centralni masiv, valovita visoravan visoka prosečno od 800 do 1,000 metara, s koje se mjestimično uzdižu vrhovi ugašenih vulkana visine do 1,900 m. Doline rijeka Rhone i Saône odvajaju ove gromadne planine od Alpa. Druga grupa starih gromadnih planina su Vogezi, čija visina ide do 1,200 m. Dolina Rajne dijeli Vogeze od Schwarzwalda u Njemačkoj.
Ostatak Francuske čine nizine. Na sjeveru se nalazi Pariški bazen, u kojem se nalazi privredno i populacijsko središte Francuske. Parišku kotlinu okružuju Armorikanski masiv, Centralni masiv, Vogezi i Ardeni. Oko Pariza postoji sistem koncentričnih grebena, koji razdvajaju uske ravnice. Na jugozapadu, u podnožju Pirineja, nalazi se Akvitanska nizina, koja se široko otvara prema moru. Akvitanska nizina je ravnica sa plodnim zemljištem.
Klimatske prilike u Francuskoj su vrlo raznovrsne. Za zapad i sjever države svojstvena je oceanska klima, koja je najviše izražena u Bretanji. Prosječna srpanjska temperatura je oko 16 °C, a siječanjska oko 7 °C. Temperaturne razlike se povećavaju prema istoku, uz više vedrih i hladnih zimskih dana, ali su i ljeta prilično vedra i vruća, s malo padavina, koja su ravnomjerno raspoređena u svim godišnjim dobima. Planinski krajevi imaju oštriju klimu s dugim, snježnim zimama. Južno od Alpa, klima je izrazito sredozemna.
Rijeke Francuske pripadaju dvama slivovima - onom Atlantskog oceana i onom Sredozemnog mora. Većina njih izvire iz Centralnog masiva, Alpa ili Pirineja. Najduže rijeke su:
Najveće jezero je Léman (drugo ime: Ženevsko jezero, 582 km²), kojeg Francuska dijeli sa Švicarskom.
Francuska je unitarna polupredsjednička republika s dugogodišnjom demokratskom tradicijom.[18] Ustav Pete Republike je usvojen na referendumu 28. rujna 1958. godine.[19] Novi ustav značajno je ojačao izvršnu vlast u odnosu na onu legislativnu. Egzekutiva je bicefalna: Predsjednik Republike (trenutno Emmanuel Macron), koji je šef države i bira se direktono na izborima na mandat od 5 godina (prethodno 7 godina),[20] i Vlada, na čijem je čelu premijer kojeg imenuje predsjednik. Aktualni premijer je Jean Castex.
Parlament je dvodoman i sastoji se od Narodne skupštine, koja ima 577 neposredno biranih zastupnika, i posredno izabranog Senata, koji ima 348 zastupnika.[21] Zastupnici Narodne skupštine predstavljaju jedinice lokalne samouprave te se izabiru na mandat od 5 godina.[22] Skupština ima pravo raspustiti Vladu, što znači da sastav Vlade i osoba mandatara ovisi o tome koja stranka drži većinu u Narodnoj skupštini. Zastupnike u Senatu bira izborni kolegij na mandat od 6 godina (ranije 9 godina), s tim da se, od rujna 2008., svake tri godine bira polovica zastupnika.[23] Zakonodavne ovlasti Senata uvelike su ograničene i u slučaju neslaganja među dva doma, prednost uvijek ima Narodna skupština.[24] Vlada ima velik utjecaj na određivanje dnevnog reda Parlamenta.
Politiku Francuske odlikuju dva suprotstavljenja bloka: lijevi blok okupljen oko Socijalističke partije i desni, prethodno okupljen oko stranke Okupljanje za republiku, a danas oko njenog nasljednika, Unije za narodni pokret.[25]
Francuska je do 2016. godine podjeljena na 27 regija, koje su dalje podijeljene na 101 departman. Dvadesetdvije regije nalazile su se u kontinentalnoj Francuskoj (Metropolitanska Francuska), koja obuhvaća i otok Korziku. Preostalih pet regija bilo je izvan Europe; to su Guadeloupe, Martinique, Francuska Gvajana, Mayotte i Réunion. Francuski prekomorski teritoriji organizacijski nisu dio ovog sustama, uglavnom nisu dio Europske unije i u njima samo djelomično važe francuski zakoni.
Ipak, 2016. godine je provedena opsežna administrativna reforma preko koje je broj regija smanjen s 27 na 18. Pet prekomorskih regija zadržalo je svoj status, međutim 22 kontinentalne su spojene tako da je njihov broj smanjen na 13. Ispod donosimo novu regionalnu podjelu, dok je stara dostupna u posebnom članku. Broj departmana je ostao isti.
Napomena: Regije su nakon formiranja dobile privremene nazive koji su, zapravo, bili složenice nastale od naziva spojenih, prijašnjih regija. Regionalni parlamenti imali su dužnost donijeti odluku o novim nazivima regija, koju je kasnije potvrđivalo Državno vijeće.
| Ime | Ustavni status | Središte |
|---|---|---|
 Francuska Gvajana |
Prekomorska regija (régions d'outre-mer) i istovremeno prekomorski departman (département d'outre-mer ili DOM) | Cayenne |
 Guadeloupe |
Prekomorska regija (régions d'outre-mer) i istovremeno prekomorski departman (département d'outre-mer ili DOM) | Basse-Terre |
 Martinique |
Prekomorska regija (régions d'outre-mer) i istovremeno prekomorski departman (département d'outre-mer ili DOM) | Fort-de-France |
 Mayotte |
Prekomorska regija (régions d'outre-mer) i istovremeno prekomorski departman (département d'outre-mer ili DOM) | Mamoudzou |
 Réunion |
Prekomorska regija (régions d'outre-mer) i istovremeno prekomorski departman (département d'outre-mer ili DOM) | Saint-Denis |
| Ime | Ustavni status | Središte |
|---|---|---|
 Clipperton |
Privatno vlasništvo države kojim direktno upravlja Vlada | Nenastanjen |
 Francuska Polinezija |
Određena kao prekomorska zemlja (pays d'outre-mer ili POM), što je identično sa statusom prekomorskog kolektiviteta. | Papeete |
 Francuski južni i antarktički teritoriji |
Prekomorski teritorij (territoire d'outre-mer ili TOM) | Port-aux-Français |
 Nova Kaledonija |
Kolektivitet sui generis | Nouméa |
 Saint Barthélemy |
Prekomorski kolektivitet (collectivité d'outre-mer ili COM) | Gustavia |
| Saint Martin |
Prekomorski kolektivitet (collectivité d'outre-mer ili COM) | Marigot |
 Saint Pierre i Miquelon |
Prekomorski kolektivitet (collectivité d'outre-mer ili COM). Još uvijek se naziva collectivité territoriale. | Saint-Pierre |
 Wallis i Futuna |
Prekomorski kolektivitet (collectivité d'outre-mer ili COM). Još uvijek se naziva territoire. | Mata-Utu |
S procijenjenih 66,000,000 stanovnika u srpnju 2013. godine, Francuska je 21. najmnogoljudnija zemlja u svijetu te treća u Europi. Iako su Francuzi povijesno keltskog, latinskog, germanskog i akvitanskog porijekla, danas su oni blend cijelog niza etničkih skupina, što je posljedica masovne imigracije u modernom dobu.
Godine 2004., provedena studija procijenila je kako je 51,000,000 Francuza bijele rase (85%), 6,000,000 su bili iz Sjeverne Afrike (10%), 2,000,000 su bili crne rase (3.5%), a 1,000,000 su bili iz Azije (1.5%).[26][27] Prema zakonu iz 1789. godine, a kojeg afirmira i ustav iz 1958., državi je zabranjeno skupljati podatke o porijeku i etnicitetu francuskih građana, mada danas postoje nedržavne agencije koje skupljaju te podatke.[28][29]
Francuska je danas jedno od imigracijskih središta svijeta, prihvaćajući oko 200,000 leglnih imigranata godišnje.[30] Također, ona je vodeća zapadnoeuropska zemlja po broju zahtjeva za azil.[31] Iako Europska unija omogućava slobodan protok ljudi, Francuska je usvojila mjere kojima ograničava imigraciju iz Istočne Europe, a imigracijska politika je danas jedno od najspornijih pitanja francuske politike.
Francuska je visoko urbanizirana zemlja. Njezini najveći gradovi, ako se gleda cijelo metropolitansko područje, su Pariz (12,292,900), Lyon (2,182,482), Marseille (1,721,031), Toulouse (1,250,251), Lille (1,159,547), Bordeaux (1,140,668), Nice (1,003,947), Nantes (884,275) i Strasbourg (763,739). Ruralni egzodus je bio jedan od najvećih političkih problema u Francuskoj kroz gotovo cijeli XX. vijek.
Moderni etnički Francuzi mahom su potomci Kelta, Ibera, Ligura, Itala (uključujući i Rimljane) i Grka iz južne Francuske,[33][34] kasnije pomiješani s germanskim narodima koji su područje Francuske naselili nakon pada Rimskog Carstva, poput Franaka, Burgunda, Alemana i Gota,[35] malim brojem Maura i Saracena na jugu[36][37][38][39][40][41][42] te Skandinavaca i Vikinga koji su, miješajući se s lokalnim stanovništvom, postali Normani te su se u IX. vijeku nastanili na područje Normandije.[43][44]
Danas je u Francuskoj zabranjeno, barem za državu, prikupljati podatke o etničkom porijeklu građana,[29] što je tradicija koja datira još od Francuske revolucije. Iako je u novijoj povijesti bilo pokušaja da se ta praksa dokine, Conseil Constitutionnel je u studenom 2007. taj prijedlog proglasio neustavnim.[29] S druge strane, zabrana ne vrijedi za privatne agencije, koje i danas skupljaju podatke o etničkom porijeklu francuskih građana.[45]
Što se tiče europskih naroda u Francuskoj, najbrojniji su građani oni talijanskog porijekla, kojih ima oko 5,000,000 (8% stanovništva).[46] Među ostale brojnije narode spadaju Španjolci, Portugalci, Poljaci i Grci. Posljedica suvremene imigracije je brojka od pet do šest milijuna stanovnika iz zemalja Magreba[47] te oko 200,000 Turaka. Tokom 50-ih godina, velik broj Židova došao je u Francusku, mahom iz Sjeverne Afrike, a nešto manje s Bliskog istoka. Ljudi crne rase dolaze podjednako iz francuskih prekomorskih teritorija (Francuska Gvajana, Guadeloupe, Martinique, Réunion i bivša kolonija Haiti) kao i iz subsaharske Afrike (Obala Bjelokosti, Mali, Senegal). Francuska danas ima najveći broj stanovnika crne rase u Europi.
| Religijski sastav stanovništva temeljem izjašnjavanja (Ipsos MORI, 2011.)[48] | ||||
|---|---|---|---|---|
| Kršćanstvo | 45% | |||
| Islam | 3% | |||
| Budizam | 1% | |||
| Ostale religije | 6% | |||
| Ateizam/Areligioznost | 35% | |||
| Nisu se izjasnili | 10% | |||
Prema ustavu, Francuska je sekularna država sa zagarantiranom slobodom vjeroispovijesti. Sekularizacija u Francuskoj usko je vezana uz princip znan kao laïcité, temeljem kojeg dolazi do striktne odvojenosti Crkve od države (i vice versa), a javnost je potpuno sekularizirana. Laïcité ima svoje korijene u Zakonu o odvajanju crkava od države od 9. prosinca 1905. godine, kojim je službeno uspostavljena sekularna država.
Iako je državi zabranjeno prikupljati podatke o vjeroispovijesti građana, privatne kompanije imaju to pravo tako da se ankete o religijskom sastavu stanovništva provode kako bi se stekao uvid u isti. Temeljem ankete iz 2011. godine, najveći broj Francuza je kršćanske vjeroispovijesti, među kojima je najviše rimokatolika. Kršćanstvo je dugo godina bila dominantna religija u Francuskoj, no Francuska revolucija dovela je do drastičnog opadanja utjecaja kršćanske vjere na stanovništvo, što se osjeća i danas. Temeljem ankete iz 2007., samo 5% stanovništva redovito odlazi u crkvu. Čak 35% stanovništva izjasnilo se kao ateisti, agnostici ili areligiozni, a njih oko 10% se odbilo izjasniti. Muslimana ima oko 3%, budista oko 1%, a ostalih religija ukupno 6%.
Židovska zajednica u Francuskoj broji oko 600,000 članova te je, prema podacima Svjetskog židovskog kongresa najveća u Europi.
Temeljem članka 2. Ustava, službeni jezik u Francuskoj je francuski,[49] romanski jezik izveden iz latinskog. Od 1635., Académie française je najviši državni autoritet za francuski jezik, mada njezine odluke i preporuke nisu obligatorne. Iako je francuski jezik službeni i obvezan u upravi i javnoj komunikaciji, država ne propisuje jezik za individualne i privatne publikacije. Uz francuski, u Francuskoj se govori još 77 manjinskih jezika, 8 u Metropolitanskoj Francuskoj i 69 u prekomorskim teritorijima.
Od XVII. do sredine XX. vijeka, francuski jezik je služio kao dominantni jezik međunarodnih odnosa kao i lingua franca za europske intelektualce.[50] Dominantnu poziciju u novijoj povijesti preuzeo je engleski, što je direktna posljedica uspona Sjedinjenih Država.[51][52] Ironično, francuski dugo godina nije bio dominantan jezik u samoj Francuskoj, gdje su mnogi stanovnici govorili regionalnim jezicima poput alzaškog, bretonskog ili okcitanskog. Danas se ti jezici mogu učiti u školi kao drugi jezici, ali je njihova službena upotreba zabranjena. Proces frankofonizacije Francuske trajao je stoljećima, a rezultat je obrazovnih reformi, urbanizacije i razvoja masovne komunikacije i završen je tek u XX. vijeku.
Posljedica francuskih kolonijalnih ambicija od XVII. do XX. stoljeća bilo je uvođenje francuskog jezika u Amerike, Afriku, Polineziju, Jugoistočnu Aziju i Karibe. Francuski danas zauzima drugi mjesto po broju učenika u Europi, iza engleskog,[53] a u određenim dijelovima svijeta, primarno Africi, još uvijek služi kao lingua franca. S druge strane, u nekim je kolonijalnim područjima, primatno Jugoistočnoj Aziji, francuski gotovo umro.
Pretpostavka je da francuski jezik danas govori između 300[54] i 500[55] milijuna ljudi, bilo kao materinji, bilo kao drugi jezik.
Francuska ima jednu od najrazvijenijih ekonomija na svijetu. Članica je grupe G8, koja okuplja osam ekonomski najrazvijenijih zemalja svijeta. Po visini bruto društvenog proizvoda, mjerenog prema kupovnoj moći, na devetom je mjestu u svijetu, i na trećem među zemljama Europske unije. Godine 1999., Francuska je zajedno s jedanaest zemalja Europske monetarne unije uvela euro, čime je u potpunosti zamijenila franak kao sredstvo plaćanja.[56]
Francuska ima mješovitu privredu koju karakterizira veoma razvijen privatni sektor[58][59] i jaka javna poduzeća kao i državni intervencionizam. Vlada ima velik utjecaj u najvažnijim infrastrukturnim poduzećima. Ima većinsko vlasništvo nad željeznicama, elektroprivredom, najvećim avioprijevozničkim i telekomunikacijskim poduzećima. Početkom devedesetih godina XX. vijeka, država je počela smanjivati svoje udjele u ovim kompanijama. Vlada Francuske polako privatizira državni sektor i prodaje svoj udio u kompanijama France Télécom, Air France, kao i u bankama, osiguravajućim društvima, i u obrambenoj industriji. U Francuskoj se nalazi središte najvećeg svjetskog proizvođača aviona – Airbusa. Također, Francuska ima i svoj kozmodrom, Centre Spatial Guyanais, koji je smješten u Francuskoj Gvajani.
Prema podacima Svjetske trgovinske organizacije (WTO) za 2008. godinu, Francuska je bila šesti izvoznik i četvrti uvoznik robâ.[60] Godine 2008. Francuska je sa 118 milijardi dolara bila treća među zemljama OECD-a po obujmu stranih direktnih investicija, iza Luksemburga (gdje su direktne strane investicije uglavnom predstavljale novčane transfere bankama koje se tamo nalaze) i Sjedinjenih Država (316 milijardi), a ispred Ujedinjenog Kraljevstva (96,9 milijardi), Njemačke (25 milijardi) i Japana (24 milijarde).[61][62]
Iste godine, francuska poduzeća su investirala 220 milijardi dolara u inozemstvu, što je Francusku svrstalo na drugo mjesto najvećih investitora među članicama OECD-a, iza Sjedinjenih Država (311 milijardi), a ispred Ujedinjenog Kraljevstva (111 milijardi), Japana (128 milijardi) i Njemačke (157 milijardi).[61][62]
Financijske usluge, bankarstvo i sektor osiguranja su važni dijelovi francuskog gospodarstva. Pariška burza je stara ustanova, koju je 1724. osnovao Louis XV. Bourbon.[63] Godine 2000. pariška, amsterdamska i briselska burza su se udružile i osnovale Euronext.[64] Euronext se 2007. spojio s Njujorškom burzom radi stvaranja najveće svjetske burze - NYSE Euronext.[64] Euronext Pariz, francuski ogranak NYSE Euronext grupe, po obujmu trgovanja je druga burza u Europi, poslije londonske.
Francuska poduzeća imaju vodeće pozicije u oblastima osiguranja i bankarstva: AXA je najveća osiguravajuća kuća na svijetu, dok su BNP Paribas i Crédit Agricole u 2010. godini, po visini uloga, bile prva i šesta banka na svijetu,[65] a Société Générale je 2009. bila osma na svijetu.
Među zemljama G8, Francuska ima najmanju emisiju ugljikovog dioksida, zahvaljujući velikim ulaganjima u nuklearnu energiju.[66] Kao rezultat velikog ulaganja u nuklearnu energiju, najveći dio električne energije u Francuskoj proizvodi 59 nuklearnih reaktora.[67] Sve ovo onemogućava proizvodnju energije iz obnovljivih izvora.
Francuska je tokom svoje povijesti bila veliki proizvođač poljoprivrednih proizvoda.[68] Veliki dijelovi plodne zemlje, primjena suvremene tehnologije i subvencije Europske unije doprinijeli su da Francuska postane vodeći proizvođač i izvoznik poljoprivrednih proizvoda u Europi[69] (što čini 20% poljoprivredne proizvodnje u EU[70]) i treći je izvoznik poljoprivrednih proizvoda u svijetu.[71]
Pšenica, perad, mliječni proizvodi, govedina, i svinjetina, kao i svjetski poznati prehrambeni proizvodi su najvažniji francuski izvozni proizvodi u oblasti poljoprivrede. Šampanjac i bordo su važni izvozni proizvodi, poznati širom svijeta. Subvencije za poljoprivredu Europske unije Francuskoj se smanjuju posljednjih godina, a 2007. su iznosile oko osam milijardi eura.[72] Iste godine, Francuska je prodala poljoprivredne proizvode u vrijednosti od 33,4 milijarde eura.[73]
Poljoprivreda je prema tome važan dio francuske privrede: 3,8% aktivnog stanovništva je zaposleno u poljoprivredi, dok je u 2005. prehrambena industrija činila 4,2% BDP-a.[70]
Francuska leži na velikim rudnim bogatstvima od koji se značajno ističu nalazišta ugljena, željeza, boksita, uranija, kamene soli, cinka, nafte i prirodnog plina. Industrija je najrazvijenija u Pariškom bazenu, a naročito crna i obojena metalurgija, prehrambena, tekstilna, automobilska, avionska, industrija gume i strojna industrija. Također se ističu kemijska i elektronska industrija, kao i rafiniranje nafte.
Francuska je europski rekorder u proizvodnji i distribuciji električne energije iz nuklearnih elektrana. Oko 78% potreba države za energijom zadovoljava 59 nuklearnih elektrana, po čemu je druga u svijetu, iza Sjedinjenih Država. S druge strane, Francuska troši samo 40% energije proizvedene u nuklearnim elektranama, a ostatak izvozi, zarađujući godišnje milijarde dolara, po čemu su svjetski rekorderi.
Ona je druga u Europi po proizvodnji vina.
Francuska je jedna od najvećih i najznačajnijih zemalja u Europi. Ona izlazi na niz veoma važnih mora i proteže se kroz niz veoma važnih oblasti (Atlantik, La Manche, Sredozemlje, oblast Alpa, doline Rajne i Rhône), pa je mnogi smatraju "ključnom zemljom zapadne Europe". Francuska je, također, visokorazvijena zemlja, što sve zajedno čini njenu prometnu mrežu gustom, visoko razvijenom i sigurnom.
Francuska ima razvijen cestovni, željeznički, zračni i pomorski promet. Najveći saobraćajni čvor zemlje i jedan od najvećih u Europi je glavni grad - Pariz.
Po podacima iz 2008. godine, ukupna dužina željezničke mreže u Francuskoj je 29,473 km. Ovo se odnosi na pruge standardnog kolosijeka. Pored toga, u zemlji postoji i 99 km pruga uskog kolosijeka (1,000mm). Francuska željeznica je izrazito razvijena.
Gradska željeznica je prisutna u svim većim francuskim gradovima. Metro sistem je prisutan u najvećim gradovima. Za razliku od drugih zemalja, vlakovi se kreću lijevom stranom (izuzev u Lionskom metrou). Pariz ima najrazvijenu metro mrežu sa 16 linija.
Ukupna dužina voznih cesta u Francuskoj iznosi oko 1,027,183 km. Uprava nad autocestama je u rukama privatnih poduzeća, ali pod nadzorom državnih organa. Cestovna mreža je visoko razvijena, ali po gustoći zaostaje za nekim europskim zemljama, poput Njemačke. Putna mreža nižeg ranga također je visoko kvalitetna. Državne autoceste se uglavnom poklapaju s europskim prometnim koridorima. Pored Pariza, velika cestovna čvorišta su i Marseille, Lyon, Lille, Bordeaux, Strasbourg i Le Mans. Na prilazima velikim gradovima, autoceste često imaju i po 3 trake u jednom smjeru.
U pogledu pomorskog prometa, ističu se sljedeće luke — Marseille, Le Havre, Dunkerque, Rouen, Nantes i Bordeaux. Najveća luka je u Marseilleu, koja ima i globalni značaj. Luka Le Havre je glavna luka grada Pariza i nalazi na ušću Seine u La Manche. Sve važne luke su se razvile na ušćima velikih rijeka.
Unutrašnji pomorski promet Francuske je veoma razvijen. Dužina putova (plovnih rijeka i kanala) je 8,500 km. Iako okosnicu čine rijeke Francuske, poput Loire, Gironde, Rhône, Seine, na državnu mrežu naslanjaju i granični plovni putevi (Rajna, Meuse) više okolnih zemalja (Belgija, Njemačka).
U državi postoji devet međunarodnih aerodroma, a najveći su Orly i Charles de Gaulle u Parizu. Državna aviokompanija je Air France.
Francuska je jedna od najposjećenijih država na svijetu. Sa 81,9 milijuna stranih turista 2007. godine, Francuska je ispred Španjolske i Sjedinjenih Država. U Francuskoj se nalaze gradovi od velikog kulturnog značaja (od kojih je najznačajniji Pariz), morska i planinska ljetovališta te ruralne oblasti u kojima ljudi mogu uživati u prirodi i miru. Osim ovog vida turizma, gradić Lourdes ugosti više milijuna vjerskih turista svake godine.
Najpopularnije turističke znamenitosti Francuske (prema podacima iz 2003. godine) su: Eiffelov toranj (6.2 milijuna), Louvre (5.7 milijuna), Versailles (2.8 milijuna), Musée d'Orsay (2.1 milijuna), Arc de Triomphe (1.2 milijuna), Centre Pompidou (1.2 milijuna), Mont Saint-Michel (1 milijun), Château de Chambord (711,000), Sainte-Chapelle (683,000), Château du Haut-Kœnigsbourg (549,000), Puy de Dôme (500,000), Musée Picasso (441,000), Carcassonne (362,000).[74]
Francuska posjeduje cijeli niz nacionalnih simbola, koji se obično smatraju temeljima francuske republikanske tradicije. Na službenoj državnoj razini, simboli Pete Republike su zastava (Tricolore), nacionalna himna i nacionalni moto. S druge strane, postoji cijeli niz neslužbenih nacionalnih simbola, među koje spadaju Marianne, djevojka koja se smatra alegorijom francuske države, Veliki pečat Francuske, ordeni Legije časti i Ordre national du Mérite, frigijska kapa, galski pijetao, vepar, fasces, simbol "RF" i 14. srpnja, dan pada Bastille, koji se u Francuskoj slavi kao državni praznik.
U povijesti svjetske književnosti, Francuska zauzima jedno od najznačajnijih mjesta. Nakon što je u razdoblju klasicizma prekinuta dominacija talijanske i španjolske književnosti, kulutrna središta postepeno su se selila na sjever tako da je Francuska dobila priliku za plodan i utjecajan književni razvoj. Tokom godina moderne povijesti, Francuska je izvršila nekoliko pionirskih zahvata na polju teorije književnosti te je zaslužna za globalni utjecaj koji je formirao brojne književnike, ali i književne pokrete.
Francuska književnost započinje u Srednjem vijeku, negdje oko VI. vijeka. Iz tog razdoblja, dva najznačajnija uratka su nacionalni ep La Chanson de Roland (sh. Pjesan o Rolandu) te poema Roman de la Rose (sh. Roman o ruži), jedan od prvih primjera ljubavne poeme. Krajem srednjeg vijeka i tokom renesanse, u Francuskoj se razvija cijeli niz različitih trendova, poput pjesničke skupine La Pléiade, no tek su François Rabelais, sa svojim satiričnim romanima, i Michel de Montaigne, "otac eseja", ostavili značajniji trag na globalnoj sceni. Gotovo identična situacija bila je i u baroku.
Kako se dolaskom klasicizma "središte moći" postepeno seli na sjever, Francuska je počela preuzimati primat na kulutrnoj sceni. U ovom razdoblju dolazi do plodnog procvata drame, koja postaje dominantni književnoumjetnički izričaj. Veliki tragičari, Pierre Corneille i Jean Racine, su u svojim djelima prilično dosljedno slijedili ideale antičke tragedije, ali su ih unaprijedili i razvili ono što će postati klasicistička drama. Paralelno s njima djeluje i veliki Molière, vrsni poznavatelj teatra čije su mu drame donijele status najvećeg komediografa svog vremena. Prosvjetiteljstvo, koje se direktno nastavilo na klasicizam, donijelo je puno plodniju znanstvenu, nego književnoumjetničku produkciju, no neki od velikih prosvjetitelja ipak su ostavili traga i na polju lijepe književnosti. Voltaire je tako majstorski demonstrirao svoje umijeće kritike i satire u romanu Candide, Jean-Jacques Rousseau je u svojoj Juliji udario temelje romantizmu, dok je Denis Diderot u svom romanu Jacques le fataliste et son maître (sh. Fatalisti Jacques i njegov gospodar) diskutirao o nekim aktualnim filozofskim pitanjima. Isti taj Diderot zaslužan je za kreiranje građanske drame, koja se pojavila kao novi smjer u razvoju drame, a bila je antipod tada još uvijek popularnoj komediji, koju je u tom periodu obilježio kontroverzni Figaro Pierrea de Beaumarchaisa.
Romantizam je donio radikalan raskid s formom i umjerenošću klasicističke baštine te je unio određeni emocionalni nemir na francusku kulturnu scenu. Radovi Françoisa de Chateaubrianda i Alphonsea de Lamartinea neće biti tek umjetičke majstorije, već i snažni katalizatori u turbulentnom razdoblju francuske povijesti. Veliki Victor Hugo će biti aktivno angažiran u mijenjanju društvene svijesti u svojim djelima, a njegovi Les Misérables (sh. Jadnici) danas se smatraju prijelaznim djelom iz romantizma u realizam. Konačni raskid s romantičarskim emocijama učinit će Stendhal sa svojim romanom Le rouge et le noir (sh. Crveno i crno), dok će realističku estetiku do vrhunca dovesti Honoré de Balzac (u formi kritičkog realizma) i Gustave Flaubert (u formi psihološkog realizma). Direktan nastavak realizma bio je naturalizam, čija se umjetnička estetika temeljila na još realističnijem prikazu stvarnosti, bez ikakvih uljepšavanja ili izostavljanja. Njezin idejni začetnik bio je Hippolyte Taine, a glavni književni predstavnik Émile Zola.
Dolazak modernizma u Francuskoj obilježava revitalizacija pjesništva i pluralizam individualnih stilova. Povratak mitovima i estetici Antike donose Parnasovci, dok će radikalniji zaokret prema suvremenoj književnosti napraviti simbolisti. Turbulentni životi Paula Verlainea i Arthura Rimbauda bit će evidentni kroz njihovu poeziju, dok će se kao najveće pjesničko ime svoje generacije u Francuskoj i svijetu isprofilirati Charles Baudelaire, sa svojim zbirkama Les Fleurs du mal (sh. Cvjetovi zla) i Le Spleen de Paris (sh. Spleen Pariza).
Prijelaz u XX. stoljeće donosi inovativnu estetiku Henrija Bergsona, koja će svoje utjelovljenje doživjeti u nostalgičnim djelima Marcela Prousta. Ipak, Francuska se brzo uključila avangardne trendove s početka XX. vijeka te je čak zaslužna za formiranje nadrealističkog i dadaističkog pokreta.
U plodnom međuratnom razdoblju, Francuska književnost ponovo se vraća romanu i epskom izričaju. Tako André Gide u svojim djelima preispituje određene narativne tehnike, što će imati značajnog utjecaja na poratnu književnost, dok će Louis-Ferdinand Céline u svom Voyage au bout de la nuit (sh. Putovanje onkraj noći) dati vrlo oštar osvrt na Prvi svjetski rat. Prijelazni period između avangarde i kasnog modernizma vidljiv je u djelima Jeana Cocteaua. Konačno, 30-ih godina u Francuskoj formira se snažan krug filozofski orijentiranih autora koji u svojim djelima iznose idejne temelje filozofije apsurda i egzistencijalizma. Dok će prvu do savršenstva dovesti Albert Camus, potonju će u svojim djelima jednako tako uspješno razraditi André Malraux i Jean-Paul Sartre.
Poseban doprinos francuske književnosti je i teatar apsurda koji, iako svoje tragove ima već u radovima Alfreda Jarryja s početka XX. vijeka, svoj vrhunac doživljava u radovima Samuela Becketta i Eugènea Ionesca.
Postmodernu i suvremenu francusku književnost obilježavaju imena poput Marguerite Duras, te kontroverzni autori Frédéric Beigbeder i Michel Houellebecq.
Umjetnička djelatnost na području Francuske prisutna je još od prapovijesnih doba. Brojne prapovijesne civilizacije ostavile su trag i na polju umjetnosti, a posebno se ističu slike pronađene u špiljama Lascaux, Cro-Magnon i La Madelaine. Kulture metalnog doba, kao i Kelti, također su ostavili trag na umjetničkoj produkciji svoga vremena, mada se kod potonjih primarno radilo o predmetima praktične uporabe. U razdoblju Antike, rimski osvajači izgrađivali su brojne građevine na osvojenim područjima koje su prisutne još i danas i predstavljaju posebne spomenike starorimske kulture na francuskom tlu.
Početak autonomne francuske umjetnosti može se datirati u razdoblje predromanike, kada dolazi do međusobnog ispreplitanja merovinške i karolinške umjetnosti. Dominantna umjetnička grana je arhitektura, a najznačajnije građevine su one crkvene, koje su često dosezale nezamislivu kompleksnost, poput opatije Cluny. Identična produkcija nastavila se i tokom romanike i gotike, kada nastaju neke od najpoznatijih građevina na francuskom tlu, poput katedrale u Chartresu te istoimenih katedrala Notre-Dame u Parizu i Reimsu. Kasna gotika donosi i pojavu prve slikarske produkcije, čiji su glavni predstavnici braća Limbourg.
Renesansa u Francuskoj još uvijek demonstrira dominaciju arhitekture, koja je najevidentnija po velikom broju dvoraca koji nastaju u tom razdoblju, a od kojih su svakako najpoznatiji Fontainebleau i Louvre. Slikarska produkcija je postojana, ali bez značajnih imena. Barok donosi pravi preporod u francuskoj umjetnosti - taj raskošni stil omogućio je daljnji razvoj ionako bogate arhitektonske produkcije, a slikarstvo se konačno afirmiralo kao dominantna grana. Dvorac Versailles, na kojeg je Louis XIV. potrošio bogatstvo, danas predstavlja jedan od simbola Francuske, a izgrađen je upravo u ovom razdoblju. Afirmacija slikarstva započela je s luminističkim slikama Georgesa de la Toura, a dalje se razvijala kroz antikom inspirirana platna Nicolasa Poussina. Rokoko, nazivan i "stil Louisa XV.", bio je prvi autohtoni francuski stil koji se dalje proširio Europom, a manifestirao se kroz daljnju arhitektonsku produkciju, ponajviše palača i dvorova, te utjecajnu slikarsku djelatnost Antoinea Watteaua, Jean-Honoréa Fragonarda i Jeana Baptistea Siméona Chardina.
Neoklasicizam je imao velikog odjeka u Francuskoj te je inspirirao cijeli niz autora iz svih umjetničkih grana. Vrhunac neoklasicističke arhitekture je groblje Panthéon u Parizu, dok su slikarstvo obilježili Jacques-Louis David i Jean Auguste Dominique Ingres. Za Napoleonove vladavine razvio se i poseban podstil - ampir. Prijelaz iz neoklasicizma u ostale građanske stilove, primarno romantizam, a onda i realizam, obilježio je Théodore Géricault, čija su kasnoklasicistička platna najavljivala buduće stilove. Historicizam je imao značajnog odjeka u arhitekturi, a eklatantan primjer pseudoarhitekture toga doba (koja se s vremenom oblikovala kao gotovo trajna odlika historicističkih stilova) je Palais Garnier u Parizu. Eugène Delacroix je obilježio francuski romantizam kao njegov najznačajniji predstavnik, a njegova slavna slika Sloboda predvodi narod je danas jedan od najprepoznatljivijih simbola Francuske u svijetu. Raskid s bogatim pathosom romantičarskog izražaja donijeli su realisti, čiji je najznačajniji predstavnik bio Gustave Courbet. Sukladno kritičarskom duhu realizma, tadašnje umjetničke struje bile su plodno tlo za djelovanje ilustratora, primarno karikaturista, tako da značajan trag u tom periodu ostavljaju i Honoré Daumier i Gustave Doré.
Početak XIX. vijeka u Francuskoj donio je i formiranje jedne sasvim nove umjetničke grane - fotografije. Naime, izumitelj Nicéphore Niépce je oko 1822. godine izumio tehniku heliografije, koja je bila direktna preteča suvremenog fotografskog bilježenja događaja. Najstarija sačuvana heliografija, ona iz 1825. godine, bila je poticaj kemičaru Louisu Daguerreu da krajem 1830-ih godina razvije tu tehniku i izumi dagerotipije, koje će dugo godina biti izrazito popularne među umjetnicima. U drugoj polovici XIX. vijeka, Félix Nadar je iskoristio sve poznate tehnike toga doba kako bi izradio cijelu seriju fotografija koje se smatraju pionirskim doprinosom toj grani umjetnosti.
Francuska je umjetnost vrlo brz prigrlila moderne ideje te je već krajem XIX. vijeka došlo do formiranja avangardnih ideja. Svojim Doručkom na travi iz 1863. godine, Édouard Manet će započeti sa stilom kojeg će umjetnički etablirati Monetova Impresija, izlazak sunca iz 1872. godine, a po kojoj će cijeli stil dobiti ime impresionizam. Iako je umjetnička estetika impresije koja progovara iz slike i ostavlja trajni trag na gledatelju kao subjektu i recipijentu te umjetnikove estetičke vizije naišla na žustre reakcije kritike, već spomenuti Manet i Monet, ali i Renoir i Degas, postat će među najutjecajnijim i najcjenjenijim francuskim umjetnicima. Iako je postimpresionizam bio uvelike autonoman u svom izričaju, stilizacije pointilista (Georges Seurat, Paul Signac), Paula Cézannea i Paula Gauguina nisu se mogle toliko udaljiti od izvorne umjetničke vizije impresionista. Prikazi boemskog života svoga vremena obilježili su platna Henrija Toulouse-Lautreca, koji se smatra tvorcem plakata, ali i pretečom ekspresionističkog izričaja. Najznačajniji trag na polju kiparstva ostavio je Auguste Rodin.
Francusku umjetnost na početku XX. vijeka obilježio je art nouveau, koji će biti samo jedan od brojnih varijanti secesijsksih stilova, a donio je prilično elegantan prijelaz iz modernizma na kaotičnu avangardu. Već 1889. godine, inženjer Gustave Eiffel izgradio je svoj globalno poznati toranj koji će biti početak novih strujanja u poimanju arhitektonskog dizajna. Pariz ubrzo postaje umjetnički centar cijelog zapadnog svijeta tako da se može reći kako su brojni umjetnički stilovi ili nastali ili svoj vrhunac doživjeli upravo u Parizu. Fovisti, koje predvodi Henri Matisse, te kubisti Georges Braque i Fernand Léger obilježili su prvu fazu razvoja avangardne umjetnosti, dok će dadaisti poput Marcela Duchampa ili nadrealisti poput Yvesa Tanguyja obilježiti njegovu drugu fazu. Ekspresionistički izričaj njegovao je Chaim Soutine, dok će nostalgična platna Marca Chagalla balansirati između nadrealizma i primitivizma. U Francuskoj u tom periodu djeluju i brojni strani umjetnici, koji su tako indirektno izvršili utjecaj i ostavili traga i na francuskoj umjetnosti. Nove umjetničke tendencije u arhitekturi stvara, ali i dosljedno realizira Le Corbusier.
Nakon Drugog svjetskog rata, apstrakcija postaje dominantan izričaj, a francuska se umjetnost postepeno približava konceptualizmu i postmodernizmu. Tako tokom 50-ih godina nastaje informel, izrazito apstraktan stil koji je pokušao raskinuti sa svim dotadašnjim tendencijama u apstraktnom slikarstvu i umjetnosti predočiti jednu simplificiranu, a opet umjetnički originalnu i kompleksnu viziju. Iz informela su nastali i brojni drugi utjecajni stilovi, poput lirske apstrakcije, tašizma i art bruta, svi koji su bili karakterističkni upravo za Francusku. Posebno znakovit bio je i rad Victora Vasarelyja, kojeg se danas smatra ocem op-arta.
Francuska je zemlja bogata muzejima i umjetničkim galerijama u kojima se nalaze neka od globalnoj najpoznatijih i najvažniji djela likovne umjetnosti. Muzej Louvre tako je danas jedan od najpoznatijih svjetskih muzeja, a osim umjetnički interesantnog eksterijera, obiluje eksponatima koji predstavljaju svojevrsnu kroniku razvoja likovne umjetnosti od njezinih početaka pa do današnjih dana. Centar Georges Pompidou je sam po sebi remek-djelo moderne arhitekture, a danas je jedan od najpoznatijih svjetskih centara moderne umjetnosti. U blizini Centra nalazi se i slavna Fontana Stravinskog, djelo švicarskog kipara Jeana Tinguelyja. Impresivnu zbirku impresionista i postimpresionista sadrži muzej d'Orsay, dok muzej Unterlinden, kao i Louvre, sadrži bogatu zbirku iz svih razdoblja. U Parizu se još nalaze i Musée Picasso, Musée Gustave-Moreau, Musée Jean-Jacques Henner i Musée Rodin.
.jpg)
Francuska ima dugu i bogatu muzičku tradiciju. Kroz ranije faze razvoja glazbe, francuski su kompozitori ostavili velik trag na razvoju klasične glazbe, dok je u suvremenom razdoblju Francuska ponudila nekoliko značajnih imena popularne glazbe.
Francuska klasična glazba dugo je bila u sjeni one talijanske i njemačke. Naime, iako je francuski barok ponudio imena poput Jeana-Baptistea Lullyja, jednog od pionira opere, ili Marca-Antoinea Charpentiera, preludij čijeg je Te Deuma jedno od najprepoznatljivijih skladbi današnjice, dvorska glazba poticana na raskošnom dvoru Louisa XIV. nije se uspjela nametnuti u odnosu na onu svojih susjeda. Izvjesni renome postigao je i Jean-Philippe Rameau, jedan od kompozitora kasnog baroka, dok je François Couperin bio glavni predstavnik rokokoa u Francuskoj. Klasicizam je donio konačni kraj dominacije talijanske glazbe, no u Francuskoj nije imao značajnog odjeka. Francuska se na sceni klasične glazbe u cijelosti etablira u razdoblju romantizma, kada se estetski duh tog pokreta masovno širi cijelom Europom. Svakako najveće ime francuskog romantizma je Hector Berlioz, koji je jednako doprinio i na polju kompozicije, ali i glazbene teorije. Iako rodom Poljak, život i djelo Frédérica Chopina, virtuoza na klaviru, obilježila je upravo Francuska. Charles-François Gounod ostao je zapamćen po svojoj religioznoj glazbi i operi Faust, dok će se na polju opere istaknuti još i Georges Bizet (Carmen) i Jules Massenet. Jacques Offenbach ostat će upamćen po svom djelu Orfej u podzemlju, koje se danas smatra prvom operetom ikada skladanom. Francuski kasni romantizam dao je dva upečatljiva imena, ono Camillea Saint-Saënsa te ono Gabriela Fauréa. Potonji će izvršiti snažan utjecaj na moderne tendencije u francuskoj glazbi tako da će se impresionisti Claude Debussy i Maurice Ravel uvelike pozivati na njegov rad. Érik Satie se smatra začetnikom modernističke glazbe, koja će u Francuskoj imati značajnih sljedbenika. Grupacija Les Six, koju su sačinjavali Germaine Tailleferre, Darius Milhaud, Arthur Honegger, Louis Durey, Francis Poulenc i Georges Auric, odlučila je raskinuti s tradicijom kasnog romantizma i impresionizma te se priključiti modernim strujanjima u glazbi, a dio autora koketirao je i s novonastalim jazzom. Francuska je izvršila i znakovit utjecaj na avangardnu i postmodernu klasičnu glazbu, prvo preko Pierrea Schaeffera, čija se musique concrète smatra početkom eksperimentalne klasične glazbe, a onda i preko Oliviera Messiaena i Pierrea Bouleza, čija je serijalna tehnika bila jedan od najutjecajnijih pokreta svog doba.
Klima u francuskoj kulturi u XX. stolječu omogućila je brzo prodor popularnih žanrova, poput jazza, rocka i popa. Vrlo brzo, formirat će se specifičan glazbeni žanr, poznat kao chanson française, koji će predstavljati senzibilan glazbeni izričaj, svojevrsnu pjesničku autobiografiju uz kritički komentar društvene situacije. Najznačajniji interpretatori šansona bili su Édith Piaf i Charles Aznavour. Serge Gainsbourg bio je posebna figura unutar francuske popularne glazbe, osebujni esteta i boem čija će glazba izvršiti utjecaj na niz žanrova, poput popa, jazza i novog vala. Gainsbourgov specifičan glas i snažni tekstovi napravili su od njega jednog od najutjecajnijih francuskih popularnih glazbenika. Gainsbourgov utjecaj bio je posebno značajan za razvoj i popularizaciju yé-yé žanra, specifičnog izričaja francuske pop glazbe kojega je, osim Gainsbourga, obilježila i France Gall. Iako je rock bio popularan, francuska glazba ponudila je razmjerno malo rock izvođača u odnosu na anglofone zemlje. Francuski umjetnici ostavili su i značajan trag na polju elektronske glazbe, ponudivši nekoliko pionirskih autora tom žanru. Jean-Michel Jarre je već tokom 70-ih godina etablirao žanr i ostvario međunarodnu karijeru, dok je David Guetta tokom 2000-ih postao jedan od najpopularnijih svjetskih glazbenika. Globalnu slavu i popularnost tokom 2000-ih godina dostižu i elektronski dueti Daft Punk i Air, potonji koji je surađivao i na nekoliko soundtrackova filmske glazbe.
Francuska i film imaju dugu povijest i tradiciju, a francuska kinematografija spada među najcjenjenije nacionalne kinematografije u svijetu. Povijest filma započinje upravo u Francuskoj, 1895. godine, kada su braća Auguste i Louis Lumière u jednom pariškom salonu javnosti prezentirali svoj film La Sortie des usines Lumière à Lyon. Koristeći svoj netom patentirani kinematograf, braća Lumière su te iste večeri javnosti prezentirali još 9 kratkometražnih filmova i tako stekli status otaca filmske umjetnosti. Neposredno nakon, enormnu popularnost stiče i Georges Méliès, plodni režiser iz ranog razdoblja, čiji je znanstvenofantastični film Le Voyage dans la Lune stekao gotovo kultnu popularnost među filmofilima. Među rane uspješnice francuskog filma spada i nijemi serijal Les Vampires (sniman od 1915. do 1916.), pomalo groteskni krimi serijal Louisa Feuilladea vrlo specifičnog estetičkog izraza, a koji je proslavio glumicu Musidoru i od nje učinio jednu od prvih zvijezda francuskog filma.
Francuska kinematografija doživljava velik procvat u međuratnom razdoblju, prvo s impresionistima (pokret koji se još naziva i prva avangarda), a onda i preko autora koji će direktno utjecati na globalno popularni novi val. Jedan od prvih impersionističčkih filmova bio je La Dixième Symphonie Abela Gancea iz 1918. godine. Upravo će Gance biti jedan od najprominentnijih autora impersionističke kinematografije, a proslavit će se radovima poput J'accuse, La Roue i, posebno, filmom Napoléon. Iako je filmom Nana doprinio impresionističkoj kinematografiji, Jean Renoir će se proslaviti filmovima La Grande Illusion i La Règle du jeu, koje kritičari danas svrstavaju među najbolje filmove ikada snimljene. Upravo će Renoir u svojim radovima stvoriti stil koji će snažno utjecati na novi val. Značajnu popularnost, čak i izvan granica Francuske, u ovom periodu ostvaruje René Clair, koji uspjeh ostvaruje filmom Sous les toits de Paris, a svjetsku slavu ostvaruje filmom And Then There Were None, koji je prva ekranizacija istoimenog romana Agathe Christie.
Iako je uspjeh počeo ostvarivati kasnih 30-ih, Marcel Carné se u povijest kinematografije upisao 1945. godine, trosatnim filmom Les Enfants du paradis, koji je u cijelosti sniman tokom nacističke okupacije Francuske, a danas se ubraja među najbolja ostvarenja filmske umjetnosti uopće.
.jpg)
.jpg)
Globalnu ekspanziju i ugled, francuska kinematografija postiže u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Već tokom 50-ih godina, La Nouvelle Vague (odnosno, "Novi val") postaje dominantan izričaj francuske kinematografije, stilski specifičan i karakterističan upravo za tu zemlju, a brojni autori tog perioda započeli su kao teoretičari filma i kritičari u utjecajnom filmskom časopisu Cahiers du cinéma. Dva najznačajnija imena Nouvelle Vaguea bili su Jean-Luc Godard i François Truffaut. Godard će u svojim filmovima pokazati ekstenzivno poznavanje povijesti filma, a njegovi filmovi često će biti obilježeni egzistencijalističkim i marksističkim motivima. Uspjeh Godard ostvaruje svojim prvim dugometražnim filmom, À bout de souffle (1960.), s Jean-Paulom Belmondoom u glavnoj ulozi. Belmondo se ubrzo isprofilirao kao jedan od najboljih glumaca Nouvelle Vaguea, a s Godardom je još surađivao i na uspješnom filmu Pierrot le fou. Anna Karina imala je glavnu ulogu u Godardovim Bande à part i Vivre sa vie, dok će Brigitte Bardot imati glavnu ulogu u filmu Le Mépris. Radi se o, mahom, globalno popularnim francuskim glumcima i glumicama koji će sloviti za najveća glumačka imena svog vremena. Trauffaut je uspjeh također stekao svojim prvim dugometražnim filmom, Les quatre cents coups, koji će postati jedan od definirajućih filmova Nouvelle Vaguea. Globalnu popularnost, Trauffaut će ostvariti svojim kasnijim radovima: Jules et Jim (s Jeanne Moreau u glavnoj ulozi), Baisers volés (s Claude Jade, koja je kasnije surađivala i s Hitchcockom), La Nuit américaine (sa Jacqueline Bisset u glavnoj ulozi), L'Histoire d'Adèle H. (koji je proslavio tada dvadesetogodišnju Isabelle Adjani i od nje učinio globalnu zvijezdu) i Le Dernier Métro (s Catherine Deneuve i Gérardom Depardieuom u glavnim ulogama). Trauffautovi filmovi spadaju u moderne klasike, a La Nuit américaine je 1974. nagrađena i Oscarom i BAFTA-om.
Francuska kinematografija razvija se i paralelno s Nouvelle Vagueom, uključujući i minimalističke filmove Roberta Bressona te uspješne trilere Henrija-Georgesa Clouzota, čiji se filmovi Le salaire de la peur i Les Diaboliques smatraju među najuspješnijim trilerima iz 50-ih godina, a koji su postavili temelj bogatoj tradiciji kvalitetnih francuskih trilera. Značajan naslov je i La Cage aux Folles, koji će dugo godina biti jedan od najuspješnijih francuskih filmova u anglofonim zemljama. Osim već spomenutih, poznata glumačka imena koja se afirmiraju i globalnu popularnost ostvaruju u ovom periodu su Yves Montand, Alain Delon, Romy Schneider, Simone Signoret, Jacques Tati i Jean Gabin.
Nouvelle Vague je tokom 80-ih godina zamijenio Cinéma du look, a čije će se stilske odrednice afirmirati kroz filmove Diva Jean-Jacquesa Beineixa i The Big Blue Luca Bessona. Značajan uradak iz ovog perioda bio je debitantski film Bruna Nuyttena Camille Claudel, u kojem su glavne uloge imali Gérard Depardieu i Isabelle Adjani.
Tokom 90-ih godina, francuska kinematografija postepeno se otvara i dolazi do sve značajnije međunarodne eksponiranosti francuskih filmova. Film Cyrano de Bergerac s Gérardom Depardieuom bio je uspjeh na blagajnama, a Luc Besson će tokom ranih 90-ih ostvariti globalnu popularnost filmovima Nikita, Léon i The Fifth Element. Nikita i Léon proslavili su Jeana Renoa, jednog od najpopularnijih i najboljih francuskih glumaca, koji će veliku popularnost ostvariti kao Pierre Niemans u filmovima Les Rivières Pourpres i Les Rivières pourpres II: Les anges de l'apocalypse. Triler La Haine Mathieua Kassovitza donio je velike pohvale redatelju, ali i glavnom glumcu, Vincentu Casselu, kojemu je to bila velika uloga i početak uspješne karijere. Juliette Binoche se tokom 90-ih godina afirmirala u francuskom filmu, a kasnije je ostvarila i globalnu karijeru poznatu po teškim karakternim ulogama u dramskim filmovima. Sličan put imala je i Julie Delpy.
_1_cropped.jpg)
Francuski kinematografiju s početka XXI. vijeka obilježio je film Amélie Jean-Pierrea Jeuneta, nostalgična i senzibilna ljubavna priča s Audrey Tautou i Mathieuom Kassovitzom u glavnim ulogama. Amélie je ostvario enorman uspjeh u Francuskoj, ali i u svijetu, osvojivši nekoliko nagrada i nominacija, pokupivši pri tom pohvale od brojnih kritičara. Uloga Édith Piaf u uspješnom filmu La Vie en Rose (2007.) donijela je Oscara glavnoj glumici, Marion Cotillard, te ujedno označila početak njezine međunarodne karijere i uspjeha. Identičnu priču imao je i Jean Dujardin, koji je nagrađen Oscarom za glavnu ulogu u filmu The Artist iz 2011. godine. Uspješnu mađunarodnu karijeru ostvario je i Mathieu Amalric, koji je glumio u nekoliko uspješnih američkih filmova.
Značajan doprinos francuskoj kinematografiji dali su i brojni strani redatelji, koji su iz različitih razloga djelovali i živjeli u Francuskoj. Globalno najpopularniji i najpoznatiji svakako je Poljak Roman Polanski, koji, doduše, nije toliko poznat po svojim radovima na francuskom jeziku, koliko po onima na engleskom, ali se dobar dio njegova opusa svrstava među francusku kinematografiju. Još jedan Poljak, Krzysztof Kieślowski, ostavio je trajan trag na francuskoj kinematografiji svojom trilogijom Trois couleurs, koja je danas postala jedno od esencijalnih štiva za ljubitelje filma. Rus Anatole Litvak snimio je nekoliko globalno uspješnih filmova, dok će Austrijanac Michael Haneke postati jedan od najcjenjenijih suvremenih režisera. Posebno značajan doprinos ostavio je i Grk Costa-Gavras, čiji se triler Z smatra jednim od najkvalitetnijih ostvarenja svog žanra. Filmovi Z, Amour (Haneke) i Rouge čine okosnicu karijere Jean-Louisa Trintignanta, dok je Kieślowski u svojim filmovima omogućio uspjeh tada mladoj glumici Irène Jacob.
_and_Marie_Sklodowska_Curie_(1867-1934),_c._1903_(4405627519).jpg)
Francuski doprinos globalnoj znanosti je svakako enorman. Kao jedna od najrazvijenijih zemalja kroz povijest, Francuska je imala sve materijalne preduvjete za plodan razvoj svih znanstvenih disciplina, još od najranijih vremena. Francuski znanstvenici ostavili su traga na gotovo svim znanstvenim granama, a zaslužni su kako za brojne inovacije (što one tehničke, što one teorijske prirode), tako i za cijeli niz relevantnih otkrića.
Na polju kemije, prvo znakovito ime je ono Antoinea Lavoisiera, slavnog kemičara iz XVIII. vijeka čiji je pristup toj znanosti doveo do drastične modernizacije u shvaćanju suvremene kemije. "Otac moderne kemije", kako ga često nazivaju, Lavoisier je zaslužan za "otkriće" kisika, kao i za oblikovanje zakona o očuvanju mase, jednog od elementarnih principa u razumijevanju kemijskih reakcija. Kroz XIX. vijek, profesor na Sorbonnei, Henri Moissan, uspio je izolirati elementarni fluor zbog čega mu je uručena Nobelova nagrada za kemiju. Najznačajnija imena francuske kemije svakako su bračni par Marie i Pierre Curie. Njih su dvoje, zajedno s fizičarem Becquerelom, zaslužni za otkriće radioaktivnosti, dok je bračni par samostalno otkrio elemente radij i polonij. Njihova kćerka, Irène Joliot-Curie, zajedno sa suprugom Frédéricom, nastavila je rad svojih roditelja na polju nuklearnih reakcija. Svi navedeni su nagrađeni Nobelovim nagradama.
Francuski fizičari imali su velik utjecaj na razvoj te znanosti još od početaka moderne fizike. Već je Blaise Pascal u XVII. vijeku doprinio shvaćanju pojma tlaka u fizici, a sljedećih nekoliko desetljeća, Charles-Augustin de Coulomb i André Marie Ampére će izvršiti velik utjecaj na razumijevanje fenomena struje. Enciklopedist Jean d'Alembert zaslužan je za formulu koja se danas koristi za rješavanje valne (ili d'Alembertove) jednadžbe. Léon Foucault je preko svog njihala uspješno demonstrirao rotaciju Zemlje, dok je Gaspard-Gustave Coriolis zaslužan za otkriće rotacijskih sila među tijelima. Suvremenu francusku fiziku svakako su obilježili grof Louis de Broglie i Paul Dirac, obojica nobelovci. Dok je prvi zaslužan za razjašnjenje dualne, valno-čestične prirode materije, Diracov doprinos koncentrirao sa na poimanje antimaterije i razjašnjenja nekih fenomena povezanih s antičesticama.
Iako možda poznatiji po svojim filozofskim radovima, René Descartes je matematiku zadužio svojim koordinatnim sustavom, koji i danas čini osnovicu izučavanja osnovnih matematičkih disciplina. Descartesov suvremenik bio je Pierre de Fermat, veliki matematičar koji je kreirao praoblik diferencijalnog računa i izvršio velik doprinos na polju teorije brojeva. Enciklopedist i prosvjetitelj Pierre-Simon Laplace dao je sustavan doprinos ovoj znanosti, dok je veliki matematičar Augustin Louis Cauchy iza sebe ostavio neke pionirske radove s područja matematičke analize. Konačno, Henri Poincaré će ostati upamćen u povijesti svjetske matematike kao posljednji univerzalist - osoba koja je podjednako doprinijela na svim područjima svoje znanosti.
Francuska znanost ostavila je i traga na polju biologije i medicine, gdje se svakako ističu radovi botaničara Jean-Baptistea Lamarcka, jednog od preteča Darwinove teotrije evolucije te Louisa Pasteura, koji je zaslužan za otkriće uzročnika antraksa i proizvodnju cjepiva protiv bjesnoće.
Sport je izrazito važna stavka francuskog kulturnog života. Među najpopularnijim sportovima u Francuskoj danas su nogomet, košarka i tenis. Moderna povijest sporta u Francuskoj usko je povezana uz moderne Olimpijske igre. Naime, francuski plemić Pierre de Coubertin je krajem XIX. vijeka predložio obnavljanje Olimpijskih igara. Nakon što je Atena bila domaćin prvih igara 1896. godine, Pariz je četiri godine kasnije dobio domaćinstvo drugih igara, a jedno je vrijeme bio prvo središte Međunarodnog olimpijskog odbora, prije nego se ovaj preseluo u Lausanne. Francuska je bila domaćin Olimpijade u još četiri navrata - ljetne Olimpijske igre 1924. u Parizu te zimske Olimpijske igre u Chamonixu (1924.), Grenobleu (1968.) i Albertvilleu (1992.).
Nogomet u Francuskoj je sport s dugogodišnjom tradicijom. Francuska reprezentacija sudjelovala je na prvom Svjetskom prvenstvu u Urugvaju, a domaćini istog natjecanja bili su 1938. i 1998. godine. Svjetski prvaci bilu su 1998. i 2018. godine, a drugo mjesto osvojili su 2006. godine na prvenstvu u Njemačkoj. Francuska je bila domaćin prvog UEFA Eura 1960. godine, a kasnije su bili domaćini 1984. i 2016. godine. Prvaci su bili u dva navrata, 1984. i 2000. godine. Najvažnije nacionalno klupsko natjecanje je Ligue 1, a najveći stadion Stade de France u Saint-Denisu. Francuska je tokom godina svijetu ponudila neke od najboljih svjetskih igrača, među kojima su svjetski prvak i doprvak Zinedine Zidane, europski prvak i kasniji predsjednik UEFA-e Michel Platini, rekorder po broju golova postignutih na jednom Svjetskom prvenstvu Just Fontaine, prvi nogometaš kojemu je uručena Légion d'honneur Raymond Kopa te najbolji strijelac francuske reprezentacije u historiji Thierry Henry.
Košarkaška reprezentacija Francuske ostvarivala je solidne rezultate kroz povijest, ali je svoj prvi naslov osvojila tek na EuroBasketu 2013. godine, nakon što je ranije osvajala dva europska i olimpijska srebra. Ženska reprezentacija ima dva europska zlata i jedno olimpijsko srebro. Ukupno 18 francuskih državljanina igralo je u NBA ligi, a među njima su najpoznatiji Pape Sy, Tony Parker, Joakim Noah, Boris Diaw i Nicolas Batum.
Rukomet u Francuskoj je s godinama postao jedan od najpopularnijih sportova, pogotovo otkako je rukometna reprezentacija Francuske nakon 2001. godine postala svjetska velesila. Francuska je bila domaćin svjetskih prvenstava ukupno tri puta (1970., 2001., 2017.), a svjetski prvak ukupno četiri (1995., 2001., 2009., 2011.). Jedina su momčad u povijesti koja je obranila zlatno na Olimpijskim igrama (2008., 2012.), a svemu tome prirodali su i tri europska zlata (2006., 2010., 2014.). Obranom olimpijskog zlata 2012. godine, francuska rukometna reprezentacija postala je najbolja generacija u povijesti tog sporta, ostvarivši uspjehe kao nijedna reprezentacija dotada. Ukupno šest francuskih rukometaša izabrano je za Igrača godine - Jackson Richardson, Stéphane Stoecklin, Bertrand Gille, Thierry Omeyer, Nikola Karabatić i Daniel Narcisse - te jedna rukometašica - Allison Pineau.
Francuska je i jedno od teniskih centara svijeta. Postoji cijeli niz turnira iz ATP i WTA serije koji se redovito održavaju u Francuskoj, a jedan od četiri Grand Slam turnira, Roland Garros, igra se u Parizu. Među najpoznatijim francuskim tenisačima su Richard Gasquet, Gaël Monfils, Jo-Wilfried Tsonga, Gilles Simon, Yannick Noah, Guy Forget, Henri Leconte, Amélie Mauresmo, Mary Pierce i Marion Bartoli.
Od ostalih sportova, poseban značaj za Francusku ima biciklizam, posebice zbog najpoznatije svjetske utrke - Tour de Francea. Francuska je i relativno uspješna u ragbiju, a dala je i nekoliko znakovitih atletičara i plivača, među kojima su i brojni olimpijski prvaci i svjetski rekorderi.
Iako je Napoleon Bonaparte 1802. godine stvorio lycée,[75] ocem modernog francuskog školstva smatra se Jules Ferry, koji je 1882. godine u Francusku uveo slobodno i sekularno školstvo obvezno do 13. godine[76] (danas je ono obvezno do 16. godine[77]).
Danas, francuski obrazovni sustav je centraliziran te se sastoji od tri stupnja - osnovno školsto, srednje školstvo i visoko školstvo. Temeljem OECD-a, francuski obrazovni sustav zuzima 25. mjesto u svijetu, ne odudarajući previše ni pozitivno ni negativno od OECD-ovog prosjeka.[78] Osnovno i srednje školstvo je većinski javno i pod upravom Ministarstva nacionalnog obrazovanja.
Visoko školstvo u Francuskoj podijeljeno je između javnih sveučilišta i prestižnih i izrazito selektivnih Grandes écoles, poput Science Po Paris (politologija), HEC Paris (ekonomija) ili Polytechnique i École nationale supérieure des mines de Paris (inženjering). Iako su Grandes écoles često kritizirane zbog svog elitizma,[79] one i danas produciraju neke od najvećih stručnjaka u Francuskoj.
U usporedbi s drugim razvijenim zemljama, Francuzi razmjerno malo čitaju novine, što je posljedica velike popularnosti vizualnih medija. Najprodavanije dnevne novine su Le Monde i Le Figaro, s oko 300,000 prodanih primjeraka, ali i L'Équipe, koji je specijaliziran za sportske teme.[80] Tokom posljednjih godina, besplatne dnevne tiskovine, poput novina Metro, 20 Minutes i Direct Plus, postale su izrazito popularne, s oko 650,000 dnevno distribuiranih primjeraka.[81] Ipak, najširu cirkulaciju ima regionalni dnevnik Ouest France, s oko 750,000 primjeraka, a i ostalih 50 regionalnih novina također imaju visok tiraž.[82][83] Sektor tjednika izrazito je diferenciran, s oko 400 specijaliziranih tjednika koji se izdaju diljem zemlje.[84]
Najutjecajniji novinski magazini su ljevičarski Le Nouvel Observateur, centristički L'Express i desničarski Le Point, svaki s preko 400,000 primjeraka.[85] Ipak, najprodavaniji tjednici su ženski časopisi, poput Marie Claire i ELLE, koji imaju i svoja međunarodna izdanja. Među utjecajne tjednike spadaju i istraživački i satirički Le Canard Enchaîné i Charlie Hebdo, kao i Paris Match. Kao i većina razvijenih zemalja, Francuska se tokom posljednjih godina suočila s krizom tiskanih medija, što je tokom godina rezultiralo brojnim državnim subvencijama.[86][87][88]
Godine 1974., nakon niza godina centraliziranog državnog monopola nad radiom i televizijom, vladina agencija ORTF podijeljena je u nekoliko nacionalnih institucija, mada su tri tada postojeća televizijska kanala i četiri radio stanice[89][90] ostali pod državnom kontrolom. Država je tek 1981. godine dozvolila slobodno emitiranje, čime je konačno dokinut državni monopol nad telekomunikacijama.
Četiri danas postojeća televizijska kanala nalaze se pod upravom državnog konzorcija France Télévisions, dok javna grupacija Radio France upravlja s pet postojećih radijskih stanica. Među ovim javnim medijima su Radio France Internationale, koji emitira vijesti na francuskom diljem svijete, te francusko-njemačko program TV5 Monde. Godine 2006., vlada je stvorila globalni program France 24 specijaliziran za vijesti. Najgledaniji televizijski kanali su već dugo postojeći TF1 (privatiziran 1987. godine), France 2 i France 3.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
.svg)
