Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais

Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais (Pariz, 24. siječnja 1732. – Pariz, 18. svibnja 1799.) je bio francuski dramaturg, urar, izumitelj, glazbenik, diplomat, bjegunac, špijun, izdavač, hortikulturni stručnjak, trgovac oružjem, satiričar, financijer i revolucionar koji je sudjelovao i u Francuskoj revoluciji i Američkom ratu za nezavisnost. Historija Beaumarchaisa primarno pamti kao autora trilogije komedija o lukavom slugi Figaru.

Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais
Jean-Marc Nattier: Portret Pierrea-Augustina Carona de Beaumarchaisa (1775.)
Biografske informacije
Rođenje	24. siječnja 1732. Pariz, Francuska
Smrt	18. svibnja 1799. Pariz, Francuska
Počivalište	Père Lachaise Pariz, Francuska
Državljanstvo	francusko
Supružnik	Madeleine-Catherine Franquet (1756-1757) (née Aubertin, † 1757) Geneviève-Madeleine Lévêque (1768-1770) (née Wattebled, † 1770) Marie-Thérèse de Willer-Mawlaz (1786-1799)
Djeca	Augustin de Beaumarchais (1770-1772) Eugénie de Beaumarchais
Obrazovanje
Zanimanje	urar, pisac, špijun, diplomat, trgovac
Opus
1760-e – 1799.
Književni pravac	prosvjetiteljstvo
Književne vrste	komedija, drama
Jezik	francuski jezik
Znamenita djela
Le Barbier de Séville (komedija, 1773.) Le Mariage de Figaro (komedija, 1778.) La Mère coupable (drama, 1792.)

Beaumarchais je rođen u Parizu kao sin provincijskog urara Andréa-Charlesa Carona. Ubrzo se pridružio dvoru kralja Louisa XV kao izrađivač satova i muzičar te je ubrzo postao jedan od kraljevih miljenika. U srpnju 1753., Beaumarchais je izumio zapinjaču za satove koja im je omogućila da budu precizniji i kompaktniji. Na dvoru se nastavio baviti izumiteljskim radom, koji je kulminirao vrlo kompleksnim satom građenim u prsten što ga je izradio za kraljevu ljubavnicu, Madame de Pompadour. Izum je kasnije priznala i Akademija nauka, no tek nakon sudskog spora s kraljevskim urarom Lepauteom, koji je pokušao progurati Beaumarchaisov izum kao svoj. Ovo je suđenje bila odskočna daska za Beaumarchaisa. Godine 1755. upoznao je udovicu Madeleine-Catherine Aubertin, koju će oženiti sljedeće godine. Nedugo nakon vjenčanja, Pierre-Augustine Caron je svom imenu dodao plemićko "de Beaumarchais" kako bi si osigurao veći ugled, a izmislio je i osobni grb. Supruga mu umire nakon manje od godinu dana, nakon čega Beaumarchais upada u ozbiljne financijske probleme.

U narednom periodu, Beaumarchais obavlja različite poslove kako bi preživio te provodi deset mjeseci u Madridu, gdje dobiva inspiraciju za svoja kasnija djela, što glazbena što teatarska. Nakon što mu je plan da bude postavljen za poslanika u Španjolskoj propao, Beaumarchais se vratio u Francusku i posvetio spisateljskom radu. Već se ranije bio okušao u pisanju farsi za privatne izvedbe, ali ovo mu je bio prvi pokušaj na velikoj sceni. Godine 1767. etablirao se kao pisac s dramom Eugénie, nakon koje piše još jednu dramu, Les Deux amis. Ipak, njegova daleko najznačajnija djela spadaju u njegovu trilogiju o Figaru, lukavom slugi iz Seville, koji se zajedno s grofom i groficom Almavivom, svojim gospodarom, jedini pojavljuje u sve tri komedije. Likovi su najvjerojatnije nastali tokom Beaumarchaisova boravka u Španjolskoj. Trilogija započinje komedijom Le Barbier de Séville, nastavlja se s Le Mariage de Figaro, a završava komedijom La Mère coupable, koja je ujedno najmanje poznata i najslabije izvođena komedija iz trilogije. Vrstan satiričar i društveni kroničar, Beaumarchais je svojedobno izazvao skandal ovim komedijama koje su vjerno prikazivale promjene društvenog momenta prije, tijekom i nakon Francuske revolucije te su jedno vrijeme bile zabranjene zbog svog tona i satiriziranja aristokracije. Beaumarchaisov Figaro, iako ne prvi primjer tipiziranog lika lukavog sluge koji kroji konce radnje u komediji, svakako spada u sam vrh realizacije tog tipa kroz povijest komedije.

Tokom 1770-ih godina, Beaumarchais je imao ozbiljnih problema zbog sudskih sporova oko poslova koje je obavljao u Španjolskoj. U tom periodu nastaje njegov četverodijelni pamflet Mémoires contre Goezman, kojim uspijeva pridobiti javnost na svoju stranu, no ne i sud, koji ga je lišio građanskih prava. Kako bi ih vratio, Beaumarchais je postao špijun u službi Louisa XV, a kasnije i Louisa XVI. U početku je putovao na tajne misije u London, Amsterdam i Beč, a kasnije je igrao važnu ulogu u francuskoj participaciji u Američkom ratu za nezavisnost, bivši zadužen za prodaju oružja američkim pobunjenicima protiv britanske monarhije. Zbog zasluga, godine 1776. su mu vraćena građanska prava.

Godine 1778. umro je Voltaire, nakon čega si je Beaumarchais dao u zadatak izdati sva djela velikog prosvjetitelja, dobar dio kojih je bio zabranjen u Francuskoj. Oformio je tiskare u Kehlu, Njemačka te je do 1790. godine izdao 70 tomova Voltaireovih djela. Iako se ova investicija financijski pokazala neuspjelom, Beaumarchais je bio ključna osoba zaslužna za očuvanje Voltaireovih djela. Netom pred revoluciju, Beaumarchais je ponovo upao u probleme sa zakonom. Nakon izbijanja Francuske revolucije, Beaumarchais više nije uživao nekadašnji ugled, ali je imao dovoljno financijskih sredstava za uredan život. Tokom kolovoza 1792., proveo je nešto manje od tjedan dana u zatvoru, odakle je pušten samo tri dana prije nego će u njemu biti počinjen masakr zatvorenika. Ipak, podržao je republiku te je pokušao kupiti 60,000 pušaka za revolucionare u Nizozemskoj, no bez uspjeha. Dok je izbivao iz zemlje, njegovi protivnici su ga proglasili rojalistom i pobornikom starog režima zbog čega je dvije i pol godine boravio u egzilu, mahom u Njemačkoj. U Pariz se vratio 1796. godine nakon što je njegovo ime uklonjeno s popisa rojalista. Ostatak života provodu u relativnom miru. Umire 18. svibnja 1799. godine u Parizu. Pokopan je na groblju Père Lachaise.

Beaumarchaisov privatni život također nije bio lišen intrige koja ga je pratila kroz život. Ženio se ukupno tri puta. Prvi put za Madeleine-Catherine Franquet, koju je oženio 1756. godine, a koja je umrla 10 mjeseci kasnije pod misterioznim okolnostima. Drugi put se oženio 1768. godine, za Geneviève-Madeleine Lévêque, koja je također umrla pod nejasnim okolnostima dvije godine kasnije, mada historičari danas uglavnom vjeruju kako je umrla od tuberkuloze. S njom je 1770. godine dobio sina, Augustina, koji je umro 1772. godine. Posljednja supruga bila mu je Marie-Thérèse de Willer-Mawlaz, ljubavnica s kojom je živio 12 godina prije nego se 1786. njom i oženio. Zajedno su imali jednu kći, Eugénie. Iako je bio poznat po svojim ljubavnim aferama, Beaumarchais je, prema izvještajima suvremenika, brinuo za svoju obitelj i prijatelje. Ipak, njegovi protivnici su ga optužili kako je otrovao svoje prve dvije supruge, no historija za to nije ponudila nikakvih dokaza tako da ta tema ostaje i dalje otvorena.

Opus

• 1760e – Raznorazne kratke farse za privatne izvedbe
  • Les Député de la Halle et du Gros-Caillou
  • Colin et Colette
  • Les Bottes de sept lieues
  • Jean Bête à la foire
  • Œil pour œil
  • Laurette
• 1765.(?) – Le Sacristain, interludij (prethodnik komedije Le Barbier de Séville)
• 1767. – Eugénie, drama, premijera: Comédie Française
• 1767. – L'Essai sur le genre dramatique sérieux
• 1770. – Les Deux amis ou le Négociant de Lyon, drama, premijera: Comédie Française
• 1773. – Le Barbier de Séville ou la Précaution inutile, komedija, premijera Comédie Française, 23. veljače 1775.
• 1774. – Mémoires contre Goezman
• 1775. – La Lettre modérée sur la chute et la critique du "Barbier de Sérville"
• 1778. – La Folle journée ou Le Mariage de Figaro, komedija, premijera Comédie Française, 27. travnja 1784.
• 1784. – Préface du mariage de Figaro
• 1787. – Tarare, libreto za operu Antonija Salierija, premijerno izvedenu u Opéra de Paris
• 1792. – La Mère coupable ou L'Autre Tartuffe, drama, premijera: Théâtre du Marais, 6. lipnja 1792.
• 1799. – Voltaire et Jésus-Christ, u dva članka

Beaumarchaisov opus, posebice djela o Figaru, često je adaptiran i bio je izrazito popularan i tokom kasnijih generacija. Među najpoznatije i najpopularnije adaptacije spadaju dvije opere. Prvu, Le nozze di Figaro, skladao je Wolfgang Amadeus Mozart 1786. godie, a drugu, Il barbiere di Siviglia, sklada o je Gioachino Rossini 1816. godine.