From Wikipedia, the free encyclopedia
Saint-Pierre i Miquelon (francuski Saint-Pierre-et-Miquelon) 46°47′ N 56°12′ W je Francuska prekomorska zajednica koji se sastoji od nekoliko manjih otoka blizu istočne obale Kanade kraj Newfoundlanda. To je posljednji ostatak bivšeg kolonijalnog teritorija Nove Francuske.
Teritorijalni Kolektiv Saint Pierrea i Miquelona Collectivité territoriale de Saint-Pierre-et-Miquelon | |
|---|---|
 Zastava
 Grb
| |
| Geslo: A Mare Labor (latinski) "Rad s mora" | |
| Himna: "La Marseillaise" | |
 | |
| Glavni grad | Saint-Pierre |
| Najveći grad | glavni_grad |
| Službeni jezici | francuski |
| Etničke skupine | Baski, Bretonci (francuski ribari) [1] |
| Government | |
| Nicolas Sarkozy | |
• Predsjednik Teritorijalnog savjeta | Stéphane Artano |
• Prefect | Jean-Pierre Berçot |
| Francuske prekomorske zajednice | |
• Predaja od strane UK† | 30. maj 1814. |
| 27. oktobar 1946. | |
| 17. jul 1976. | |
| 11. jun 1985. | |
• Prekomorski kolektiv | 28. mart 2003. |
| Površina | |
• Ukupno | 242 km2 (208..) |
| Stanovništvo | |
• Popis iz januar 2006. | 6.125 |
• Gustoća | 25 /km2 (176..) |
| BDP (PPP) | procjena za 2003 |
• Ukupno | 48,3 mil. $ (226..) |
• Per capita | 6.874 $ (nerangiran.) |
| Valuta | Euro (€)[2] (EUR) |
| Vremenska zona | UTC-3 (PMST) |
| UTC-2 (PMDT) | |
| Pozivni broj | 508 |
| Veb-domena | .pm |
Na otoku živi oko 6900 ljudi, koji su etnički Baski i Bretonci - potomci ribara koji su otoke koristili kao bazu od 15. vijeka - a po vjeri katolici.
Otoke, na kojima su pronađeni tragovi indijanskih kultura, je godine 1521. otkrio portugalski moreplovac João Álvares Fagundes. Prva stalna francuska naselja datiraju s početka 17. vijeka, a otok su dva puta - godine 1778. i 1793. napali Britanci i protjerali sve francusko stanovništvo. Ono se vratilo godine 1816. nakon završetka napoleonskih ratova.
Otoci su svoje zlatno doba imali 1920-ih za vrijeme američke prohibicije, kada su gangsterima poput Al Caponea služili kao glavna baza za krijumčarenje šampanjca, konjaka i drugih francuskih alkoholnih pića na teritorij SAD. Za vrijeme drugog svjetskog rata, lokalne vlasti su bile vjerne vichyjskom režimu. Na Božić 1941. otoke su munjevitom akcijom preuzeli De Gaulleovi Slobodni Francuzi, što je dovelo do ozbiljnog spora sa Rooseveltovom američkom vladom koja je htjela očuvati dobre odnose s Vichyjem te kraće vrijeme čak razmišljala vichyjsku vlast vratiti oružanom silom.
Na otoku su pronađeni tragovi dorsetonske kulture koji datiraju iz 3000 pr. Kr. Pretpostavlja se da je arhipelag od strane europljana otkrio Portugalac Fagundes 21. listopada 1520. godine, ali neki povijesničari to ne priznaju i smatraju da su otoke otkrili neki drugi istraživači, kao John Cabot ili Giovanni da Verrazano.
Otoci su služili kao baza Bretonskim i Baskijskim ribarima od 16. vijeka. Najstarije još postojeće stalne građevine na otoku su iz 1604. godine. Na zastavi arhipelaga su vidljivi znakovi koji označavaju svoj Bretonsko, Baskijsko i Normandijsko porijeklo.
Početkom 18. vijeka, otok su naselili Francuzi, a napustili su ga 1713. nakon sklapanja Utrechtskog mira. Otok je ponovno vraćen Francuskoj 1763. godine, Pariškim mirom. Od 1763. do 1778. otok je bio prihvatilište za akadijanske izbjeglice iz Nove Škotske. 1778. otoke su napali Britanci, zbog podrške Kraljevine Francuske nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država. Cijela populacija otoka, uključujući i izbjeglice je bila premještena.
Francuska je opet dobila otoke 1783. godine, ali Britanci, frustrirani zbog Francuske revolucije, koju smatraju prijetnjom monarhiji i činjenici da je Francuska objavila rat Velikoj Britaniji, opet napadaju otoke 1793. i ponovno deportiraju cjelokupno stanovništvo. Nova domovina svih ovih izbjeglica je bio arhipelag Îles-de-la-Madeleine u Québecu, Kanada, gdje i danas živi veliki broj njihovih potomaka.
Otoci su napokon vraćeni Francuskoj poslije drugog Napoleonovog pada 1816. Ovi otoci su jedini ostatak ogromnog francuskog kolonijalnog carstva u Sjevernoj Americi. Arhipelag je postao vrlo važan ribarski centar, budući da su oko njega neka od najbogatijih svjetskih mjesta za ribolov.
Zanimljiva činjenica je da su otoci, za vrijeme Američke prohibicije bili baza za krijumčarenje alkohola u Sjedinjene Američke Države. Otoke su za to koristili poznati gangsteri kao Al Capone i Bill McCoy.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je nacistička Njemačka osvojila Francusku, otoci su potpali pod kontrolu marionetske Višijske Francuske pod vodstvom višijskog guvernera Gilberta de Bournata. Ovaj režim je na otocima propagirao nacistički režim i postavio radio odašiljač koji je emitirao propagandu iz Vichya. Smatra se da je ovaj odašiljač pomagao i njemačkim U-Bootovima koji su se nalazili blizu obale Newfoundlanda. Na Badnjak 1941. godine, trupe Slobodnih Francuza koje je vodio kontraadmiral Émile Muselier su oslobodili otoke u ime francuskog pokreta otpora pod vodstvom Charlesa de Gaullea. Otoci su postali predmet prepirke između Slobodnih Francuza i Sjedinjenih Američkih Država, koji su u tom trenutku podupirali Vichyjski režim. Ovo je bio jedan od prvih teritorija koji je oslobodila Slobodna Francuska (France Libre).
Arhipelag je postalo prekomorski teritorij (territoire d'outre-mer ili TOM) 1946. godine, pa prekomorski departman (département d'outre-mer ili DOM) 1976. godine. Svoj današnji status arhipelag je dobio 11. juna 1985. Revizijom Ustava 28. marta 2003. odlučeno je da Saint-Pierre i Mikelon postanu COM (collectivités d'outre-mer).
Tradicionalno, Saint-Pierre i Mikelon predstavlja veliki ekonomski resurs Francuske zbog ribolovnih prava koja se prostiru na 200 nautičkih milja. 1992. godine, zbog sukoba Francuske i Kanade oko ribolovnih prava, ekonomski pojas arhipelaga je ograničen na 12 nautičkih milja istočno, 24 nautičke milje zapadno i na koridor dužine 200 milja i širine 10 milja u pravcima sjever i jug.
Glavni grad Saint-Pierre je također i sjedište jedne od dviju općina na otočju (sa Mikelonom). Na čelu višestranačke vlade je Predsjednik generalnog vijeća koja ima izvršnu vlast. Na čelu sveukupne prefekture je prefekt.
Generalna skuština se sastoji od 19 poslanika, koji predstavljaju dvije općine: Saint-Pierre (15 zastupnika) i Miquelon-Langlade (4 zastupnika). Skupština odlučuje o novčanim, carinskim, urbanističkim, prirodnim i drugim pitanjima. Skupštini pomaže Ekonomsko-socijalni komitet (Comité économique et social).
Na nacionalnoj razini arhipelag predstavlja jedan poslanik u francuskom parlamentu, jedan senator i jedan savjetnik u Ekonomsko-socijalnom komitetu.
Za obrazovanje je zadužen predstavnik rektora (inspecteur d'Académie) koji je ovisan o Caenskom rektoratu.
Za pravdu su zadužena tri suda: Tribunal supérieur d'Appel, tribunal de Première Instance i Tribunal administratif.
1992. godine, prepirku između Kanade i Francuske oko morske granice i ekonomskog pojasa je riješio Međunarodni sud za arbitražu. Tada su odlučene današnje morske granice ovog područja. Današnji ukupni pomorski teritorij čini 18% onoga što je Francuska tražila. Ovaj sukob nije dobro utjecao na inače dobra francusko-kanadske odnose.
Trenutni predsjednik generalne skupštine je Stéphane Artano iz partije Archipel demain koji je lokalni ogranak UMP-a. Trenutni prefekt je Albert Dupuy, a gradonačelnica Saint-Pierrea je Karine Claireaux (PS).
Ovo malo otočje koje se sastoji od 8 otoka (ovisno o točki gledišta), ukupne površine 242 km² je ledenjačkog porijekla iz prekambrijskog razdoblja. Otočje se sastoji od otoka Saint-Pierre (hrvatski: Sveti Petar), površine 26 km², otok okružuju drugi otočići kao Grand Colombier, Petit Colombier, i Île aux Marins (otok Mornara) prije znan kao Île aux Chiens (Otok Pasa).
Veći otok Miquelon (srpskohrvatski: Mikelon), površine 216 km² i dužine 80 km od sjevera prema jugu, se sastoji od dva otoka spojena pješčanom dinom. Veći je Miquelon (110 km²) ili Grande Miquelon (Veliki Mikelon), a manji je Langlade (91 km²) ili Petite Miquelon (Mali Mikelon). Otoci su spojeni 1783. godine.
Otoci su puni rijetkih vrsta drveća, sa jako malim brojem plaža.
Drugi otoci su još: île aux pigeons (otok Golubova), île aux vainqueurs (otok Pobjednika) i île verte (Zeleni otok) koji se nalazi u teritorijalnim vodama između francuske i kanadske strane, sa upitnim suverenitetom na obije strane.
Klima otočja slijedi klimu Terre-Neuvea, to je oceanska, hladna i vlažna klima (1500 mm godišnje). Na otočju se dodirivaju hladni arktički zrak i blaži morski zrak. To je također mjesto dodirivanja tople Golfske struje i hladne Labradorske struje. Zimi je prosječna temperatura -3°C, dok je najniža -10 °C, zimi često pada snijeg. Prosječna ljetna temperatura je 16 °C, magla je vrlo česta.
Po francuskom popisu stanovništva iz 1999. na otočju živi 6.316 ljudi. 5.618 živi u općini Saint-Pierre, dok 698 ljudi živi u općini Miquelon-Langlade (697 živi na Mikelonu, dok jedna osoba živi na otoku Langlade).
Materinji i govorni jezik većine stanovništva je francuski, koji sliči francuskom koji se govori u Normandiji. Postoji i manji broj govornika engleskog jezika (oko 100), baskijski jezik je izumro na ovim otocima u 1950-ima.
Etničke grupe koje žive na otocima imaju baskijske, bretonske i normandijske korijene. Postoji i određeni broj potomaka akadijskih izbjeglica i doseljenici sa Newfoundlanda.
Glavna religija je rimokatoličanstvo kome pripada 99% stanovništva otoka. Pismenost je također 99%. Godišnja stopa rasta stanovnika je oko 0.5%.
Oko trećine stanovništva radi u javnim službama, što je vrlo veliki broj. Agrikultura je ograničena na 70 ha, a klima otočja ne dozvoljava intenzivniju poljoprivredu. Opskrba hranom se većinom zadovoljava uvozom, dok se goriva za elektrane, grijanje, automobile i brodove u potpunosti uvozi. Opskrba otočja je često izložena manjim krizama. Uvozi se većinom iz Kanade i Francuske. Oko 400 poduzeća obavljaju neku djelatnost na otočju, većinom u području ribolova i prerade ribe. Postoji također znatan broj poduzeća koja se bave građevinarstvom, trgovinom, brodogradnjom i raznim uslugama.
Otočje, koje preživljava zahvaljujući direktnoj ili indirektnoj pomoći vlade, je u gospodarskoj krizi sve od ribolovne krize. 12.8 % radno sposobnog stanovništva je nezaposleno, ulov ribe je pao za 150 tona godišnje. Na otocima se istražuju svi mogući načini kako bi se nastavila glavna aktivnost otočja, ribolov. Ali čini se da će otočje morati transformirati svoje gospodarstvo u smjeru tercijalnog sektora. Zbog postojanja zračne luke, turizam se počeo naglo razvijati na otočju. Najveći je naglasak na kulturnom turizmu: povijest otočja, muzeji, teme povezane sa Terre-Neuveom, Ile-aux-Marins (otok-muzej). Izgleda da će u budućnosti veliki dio prihoda dolaziti od izrabljivanja nafte i zemnog plina na moru.
Obrazovanje je zajamčeno do baccalauréata (završni ispit, slično maturi). U pogledu na broj stanovništva, određeni je paradoks vidjeti katolički fakultet koji ima veći kapacitet od svih srednjih škola. Mlado stanovništvo većinom nastavlja svoje obrazovanje u nekim od fakulteta u Francuskoj. Postoji snažan trend odlaženja mladih ljudi nazad u kontinentalni dio Francuske. Sa tim se često ne slažu starosjedioci otočja.
U odnosu na broj stanovnika, Sveti Petar i Mikelon ima poprilično razvijenu sportsku infrastrukturu: klizalište, bazeni, nogometna igrališta itd. Hokej je glavni sport na otoku i igrači sa otočja igraju u reprezentaciji Francuske. Također se igra i baskijski sport pelote basque. Postoje dva igrališta za ovaj sport, jedan na Svetom Petru, a drugi na Mikelonu, ostavština baskijskih ribara.
Na otočju postoji mnogo festivala tokom cijele godine i za sve ukuse: festival konja, morske hrane, mornara ili mora, polumaraton od 25 km. Obalna glazba, kao dodatak glazbenom festivalu u lipnju najavljuje glazbeni festival "des Déferlantes Atlantiques". Također postoji i Baskijski festival ( Fête basque) sa tradicionalnim baskijskim plesovima i pelotom (u kolovozu).
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
