![cover image](https://wikiwandv2-19431.kxcdn.com/_next/image?url=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/e/ec/Meister_des_Rosenromans_001.jpg/640px-Meister_des_Rosenromans_001.jpg&w=640&q=50)
Francuska književnost
From Wikipedia, the free encyclopedia
Francuska književnost smatra se jednom od najbogatijih i najraznolikijih književnosti, najznačajnija zbog svog istraživanja ljudskog društva i pozicija individualca u društvu. Francuska književnost ne obuhvaća frankofonijsku književnost – djela pisana na francuskom, no u drugim zemljama kao što su Kanada i Senegal.
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/e/ec/Meister_des_Rosenromans_001.jpg/640px-Meister_des_Rosenromans_001.jpg)
Francuska književnost reflektira kulturnu i političku povijest Francuske. Do Francuske revolucije 1789., Francuska je imala društveno uređenje prema klasnom statusu, sa pravilima koja su određivala kako se pripadnici jedne klase trebaju odnositi prema članovima druge klase. Pogled kulture i društva slijedio je hijerarhijsku strukturu društva, uključujući i književne žanrove i stilove. Hijerarhija žanrova imala je epiku na vrhu, a prozne žanrove, kao romane, na dnu.
Francuska revolucija, koja je trajala od 1789. do 1799., bila je ključni period u francuskoj povijesti, a označila je i temeljitu promjenu u francuskoj književnosti. Povedena u ime jednakosti i slobode, donijela je demokratski duh koji je izjednačio klase, privilegije i hijerarhijsku podjelu u vladi i svim drugim područjima društva. No, književnici iz ranih 1800-ih, koji su pisali pod periodom romantizma, tražili su razriješenje svih pravila koje je postavila Académie Française – vrhovno tijelo za postavljanje literarnih regulacija u to doba.
Od vremena revolucije, francuska književnost okarakterizirana je kao kreativno slobodna i inovativna. Te inovacije kulminirale su najviše u XX. stoljeću, gdje su se razvili stilovi kao dadaizam, nadrealizam, egzistencijalizam, teatar apsurda, novi roman i postmodernizam. Paradoksalno, unatoč tim ekperimentima i inovacijama, francuske literarne tradicije opstale su, kao i stari poredak. No, rebeliozni i inovativni Albert Camus uspoređivao je sebe sa klasicističkom književnicom Marie Madeleine La Fayette, dok se glavni predstavnik francuskog egzistencijalizma Jean-Paul Sartre uspoređivao sa trahičarom Pierreom Corneilleom.