From Wikipedia, the free encyclopedia
Ovo je članak o Aliju ibn Abi Talibu. Za druge osobe s istim imenom, vidi Ali (ime). Za ostala značenja, vidi Ali (razvrstavanje). Ali (arap. [ʿAlī]) ili Alija, punim imenom Ali ibn Abi Talib (arap. [ʿAlī ibn Abī Ṭālib]; Meka, oko 600 – Kufa, 28. januara 661), bio je četvrti muslimanski kalif i posljednji u nizu tzv. pravednih kalifa po sunitskom gledištu, odnosno prvi imam i izravni nasljednik islamskog poslanika Muhameda za sve šijitske pravce.[1] Bio je sin Abu Taliba i Fatime bint Asad, otac Hasana, Huseina i Zajnabe, suprug Fatime Zahre,[2] te Muhamedov rođak i zet.[1] Od 656. do 661. AD (od 35. do 40. AH), manje od pet godina, vladao je prvom muslimanskom državom tj. Rašidunskim Kalifatom.[3] Ali uživa visoku reputaciju i ima velik značaj kod svih muslimana.[4]
| Ali | |
|---|---|
 | |
| Kaligrafsko pisanje imena Ali | |
| Vladavina | 656. – 661. (35. – 40. AH) |
| Prethodnik | Osman ibn Afan |
| Nasljednik | Hasan ibn Ali / Muavija |
| Vladavina | 632. – 661. (11. – 40. AH) |
| Nasljednik | Hasan ibn Ali (2. imam) |
| Nasljednik | Hasan ibn Ali (1. imam) |
| Supružnici |
|
| Potomstvo | Hasan, Husein, Zajnab, Um Kulsum, Muhsin?, Muhamed, Abas, Abdulah, Hilal, itd. (opširnije) |
| Puno ime | 'Alī ibn Abī Ṭālib (arap. ) izg. [ʕaliː bɪn ʔabiː t̪ˤaːlɪb] |
| Posthumno ime | al-Murtaza, Amir al-Mu'minin, Bab-e Madinat al-Ilm, Abu Turab, Asadulah, Hajdar Karar, Imam al-Mutakin, Valad al-Kaba (titule i nadimci) |
| Pleme | Kurejš (Banu Hašim) |
| Otac | Abu Talib ibn Abdul-Mutalib |
| Majka | Fatima bint Asad |
| Rođen/a | oko 600. (13. radžaba 23. – 16. PH) Kaba, Meka, Hidžaz, Arabija |
| Umro/la | 28. januar 661. (21. ramazana 40. AH) Kufa, Irak, Rašidunski Kalifat |
| Pogreb | Mauzolej imama Alija, Nadžaf, Irak |
| Religija | hanif (do 610) islam |
Za vrijeme Alijevog djetinjstva, njegov otac našao se u dugovanjima pa je brigu o dječaku preuzeo Muhamed, nećak Abu Taliba. Nakon Muhamedovog poziva, Ali je negdje između svoje 9. i 11. godine prihvatio islam i tako postao jedan od prvih muslimanskih vjernika.[4] Njegovo prihvaćanje poziva je javno obznanjeno u hadisu Javm al-Inzaru[5] u kojem ga je Muhamed nazvao njegovim namjesnikom, zamjenikom i vezirom.[4] Također, preneseno je da je za vrijeme hidžre, u noći Mabit, pomogao Muhamedu uz krajnju požrtvovnost.[4] Nakon preseljenja u Medinu i proglašenja međumuslimanskog bratstva, Muhamed ga je izabrao za svog brata.[6] Ali je u Medini tokom većine vojnih pohoda bio stjegonoša islamske zastave i predstavljao je jednog od glavnih ratnika, ubrzo postavši poznat po svome junaštvu.[4]
Pitanje Alijevog prava na kalifat nakon Muhamedove smrti dovelo je do glavnog jaza među muslimanima i njihove podjele na dva pravca, sunizam i šijitizam.[1] Muhamed je pri povratku sa svog oproštajnog hadža, kod mjesta Gadir-Hum, izjavio: "Kome sam ja mavla i Ali mu je mavla", međutim, suniti i šijiti ove riječi tumače različito. Dok su šijiti uvjereni da se pod tim podrazumijeva osnivanje imamata odnosno da je kalifat predan Aliju, suniti to interpretiraju u kontekstu Muhamedovog izražavanja prijateljstva i ljubavi.[7] Nakon Muhamedove smrti, kada je Ali bio zauzet vjerskim obredima oko dženaze i sahrane, grupa muslimana se okupila u Sakifi i, poslije konzultacija jednih s drugima oko izbora poslanikovog nasljednika, konačno je dala prisegu Abu Bakru.[8] Ali je isprva odbio dati prisegu na vjernost Abu Bakru, međutim, nakon šest mjeseci je to konačno učinio. Nije učestvovao u ratovima koji su bili vođeni za vrijeme mandata prve trojice kalifa[9] i nije bio politički aktivan, s izuzetkom učešća u izboru trećeg kalifa Osmana. Ipak, navedena trojica vladara redovno su se savjetovali s Alijem u vjerskim, pravosudnim i političkim pitanjima.[10]
Nakon što je Osman ubijen, Ali je izabran za četvrtog muslimanskog kalifa. Njegova vladavina podudarala se s prvim građanskim ratom između muslimana i pobunjenika. Ali se suočio s dvije odvojene protivničke grupe: prvom na čelu s Aišom, Talhom i Zubajrom u Meki koji su se pozivali na zadržavanje vijeća za izbor kalifa, te drugom predvođenom od strane Muavije iz Sirije, pozivajući se na osvetu za Osmana. Četiri mjeseca nakon preuzimanja kalifata, Ali je 656. porazio prvu grupu u Basri, ali bitka protiv Muavije kod Sifina 657. vojno nije nikome donijela pobjedu i nakon političke arbitraže završila je poražavajuće po Alija. Potom se 659. suočio s haridžitima koji su smatrali da arbitraža predstavljala herezu pa su ušli u rat protiv njega u Nahravanu, gdje su bili posve poraženi.[4] Ali je naposljetku skončao u Velikoj džamiji u Kufi, nakon udarca mača haridžita ibn Muldžama.[11] Sahranjen je izvan grada Kufe gdje je kasnije izgrađen njegov mauzolej i grad Nadžaf.[4]
Uprkos utjecaju vjerskih razlika u islamskoj historiografiji, izvori se slažu da je Ali bio duboko religiozna osoba koja je bila posvećena islamu i koja se vodila Kuranom i sunom. Striktno je poštivao religiozne dužnosti, uz izbjegavanje svjetovnih stvari. Svejedno, neki autori spočitavaju mu neposjedovanje političke fleksibilnosti.[2] Veliki broj kratkih Alijevih izreka su postali dijelom generalne islamske kulture, a arapski pisci su isticali njegove govore i izreke s jedinstvenom elokventnošću.[1] Brojne knjige su posvećene hadisima, njegovim govorima i molitvama, među kojima je najpoznatija Staza rječitosti.[1] Također, poeme i brojni spisi na različitim jezicima, hvaleći i ističući Alijev položaj, sačinjavaju segment književnosti i vjerske kulture muslimanskih naroda.[12]
O Alijevom životu postoje mnogobrojni historijski tekstovi jer su islamski historičari nakon poslanika Muhameda većinu svog sadržaja posvetili upravo njegovom životu.[1] S obzirom na to da Ali posjeduje velik vjerski, politički, pravni i duhovni značaj za sve muslimane (i sunite i šijite), njegov život je analiziran i tumačen na različite načine, međutim, na postojeće historijske dokumente utjecale su i razlike među islamskim pravcima.[4] Primarni historijski izvori o životu Alija su Kuran, hadisi i spisi rane muslimanske historiografije. Drugi izvori uključuju historijske knjige koje su napisali sunitski i šijitski muslimani, ali i arapski kršćani i hindusi s Bliskog Istoka i Azije, te mali broj zapadnjačkih historičara. Mnogi od primarnih islamskih izvora su u izvjesnoj mjeri bili pozitivni, iako postoje i negativni, kao uzrok raznih predrasuda.[1]
Zapadnjački autori sve do kasnog 20. vijeka tradicionalno su odbacivali predaje sakupljene u kasnijim islamskim periodima, argumentirajući da su ih suniti i šijiti tada preoblikovali u skladu sa svojim vjerskim potrebama, zbog čega su ih autori kolektivno smatrali krivotvorinama odnosno neautentičnim i irelevantnim u historiografskom smislu. Primjerice, historičar L. Caetani tvrdio je da su historijski izvještaji pripisani ibn Abasu i Aiši uglavnom fiktivni, dok je istovremeno kao vjerodostojne favorizirao predaje ibn Ishaka usprkos tome što nisu imali lance prenosilaca (isnad). Takav pristup revidirao je islamolog W. Madelung, ističući da je sam po sebi tendenciozan jer ne postoje dokazi o kasnom porijeklu predaja, zbog čega je Caetanijeva metodologija nekonzistentna. Madelung i drugi suvremeni historičari stoga ne odbacuju tradicije koje su prenesene u kasnijim periodima i kao kriterije za njihovu validnost uzimaju kompatibilnost s historijskim kontekstom i drugim primarnim izvorima.[13]
Razvojem islamske arapske književnosti, između 750. i 950. godine napisani su brojni pamfleti i eseji na temu Alijevog života. Prema C. F. Robinsonu, napisana je najmanje 21 zasebna monografija o bitki kod Sifina, a Abu Mihnaf bio je jedan od historičara tog perioda koji su pokušali prikupiti sve usmene predaje. Brojni historičari 9. i 10. vijeka su sakupljali, analizirali i uređivali dostupne predaje, međutim, mnoge od ovih knjiga i članaka nisu vremenom sačuvane, osim onih korištenih u kasnijim djelima kao što je Historija poslanika i kraljeva od al-Tabarija.[14] Najopsežnije suvremeno djelo o liku i djelu Alija (uključujući historiografski pregled) je iranska Enciklopedija imama Alija iz 2001. čija građa obuhvaća 3000 unosa u dvanaest tomova, a potpisuju ih više od 200 stručnjaka i univerzitetskih profesora na čelu s glavnim urednikom A. A. Rašadom.
Prema tradicionalnim izvorima, Ali je rođen 13. radžaba oko 600. godine (između 23. i 16. prije hidžre) u gradu Meki.[1] Njegov otac Abu Talib ibn Abdul-Mutalib bio je poglavar plemena Banu Hašim,[2] a njegova majka Fatima bint Asad.[1] Mnogi primarni tekstovi, naročito šijitski, navode da je Ali jedina osoba rođena u unutrašnjosti Kabe.[1] Ali je preko oca i majke rodbinski povezan s Muhamedom. Abu Talib je bio Muhamedov stric i staratelj nakon smrti njegovog oca Abdulaha, dok je Fatima bint Asad istovremeno preuzela ulogu Muhamedove majke.[1] R. Gleave navodi da bez obzira što je teško utvrditi je li Abu Talib bio musliman ili ne, on je svejedno sudeći prema poznatim vjerskim diskusijama bio veliki poznavalac položaja pobožnih osoba prije Muhamedovog poslanstva. S druge strane, Fatima bint Asad je javno prihvatila islam i bila subjektom posebne pažnje od strane Muhameda, a navođena je i kao prva osoba koja je priznala velaju (duhovno vodstvo) Alija.[4]
Kada je Ali imao pet godina, njegov otac Abu Talib suočavao se s financijskim problemima pa mu je Muhamed, tada 30-godišnjak oženjen Hatidžom, ponudio da preuzme brigu o dječaku i time olakša situaciju.[15] Abu Talib je prihvatio ponudu o starateljstvu i Ali je djetinjstvo proživio u Muhamedovoj kući.[9]
Kada je Muhamed javno obznanio njegovo primanje božanske objave, tada desetogodišnji Ali uvažio je vođ i postao musliman.[3] Prema srednjovjekovnim historičarima kao što su ibn Ishak[16] i ibn Hazm,[2] kao i suvremenim islamolozima poput J. Esposita,[17] W. M. Watta[18] i H. Nasra,[1] Ali je bio prvi muškarac koji je konvertirao na islam. Potonja trojica također ga navode kao drugog muslimana općenito, nakon Muhamedove supruge Hatidže.[19] Al-Tabari je u svojim analima iz 10. vijeka, citirajući različite predaje, kao potencijalnog prvog konvertita naveo Alija, Abu Bakra i Zejda ibn Harisa, te prepustio čitateljima da sami prosude tko je među njima prvi.[16] Al-Tabari na drugim mjestima, također i historičar ibn Sad, kao prvog muškarca koji je prihvatio islam navode Abu Bakra,[16] međutim, Watt ističe da to može biti odraz njegovog kasnijeg značaja.[20] Generalno, s obzirom na to da i Ali i Abu Bakr sukladno različitim gledištima pretendiraju na položaj Muhamedovog nasljednika, od ranoislamskih vremena identifikacija prvog muslimana predmetom je ne samo historijskih tumačenja, nego i religijske polemike između sunita i šijita.[21]
,_der_Medina_verlassen_usste,_doch_Erzenegel_Gabriel_()_-dschabrail-_beruhigt_ihn,_dass_ihm_nicht_passiert_ist.jpg)
Muhamedov poziv u islam tokom boravka u Meki trajao je 13 godina, od čega se tri odnose na tajno pozivanje. Pri kraju ove tri godine odnosno na početku javnog poziva, Muhamed je pozvao 40 rođaka iz Banu Hašima na večeru. Prema pisanju historičara al-Tabarija, ibn al-Asira i Abu al-Fide, Muhamed im je na ovoj večeri obznanio da će onaj tko mu je voljan pomoći u misiji postati njegov brat, zamjenik i nasljednik. Nijedan od njegovih rođaka nije pozitivno odgovorio, osim mladog Alija. Muhamed je šutio na Alijev odgovor, pa je drugi i treći put ponovio zahtjev, na koji je ponovo samo Ali odgovorio pozitivno. Nakon trećeg puta, Muhamed je Alija javno nazvao svojim bratom, zamjenikom i nasljednikom,[4] a budući da je on u to vrijeme bio mladić od 13 ili 14 godina, čin je izazvao podsmijeh među okupljenima i šaljive pozive Abu Talibu da sluša naredbe svog sina.[5] Događaji na ovoj večeri, poznatoj kao Davat zul-Aširah, od velikog su značaja za šijite i naširoko su elaborirani u Tabatabaijevom Tafsir al-Mizanu. Tokom ovog perioda kada je Muhamed prema vjerovanju dobivao prve objave, negdje između 610. do 622. godine, Ali je zajedno s Muhamedovom suprugom Hatidžom, njihovim usvojenim sinom Zejdom ibn Harisom i kurejškim starješinom Abu Bakrom bio od prvih Muhamedovih pomagača i radio je na stvaranju jezgre prvog islamskog društva. Ali je tada najveći dio svog vremena posvetio pružanju potreba vjernicima u Meki, posebno onim siromašnim, kroz dijeljenje svoje imovine i pomoći u njihovim svakodnevnim aktivnostima.[1]
Godine 622. odigrao se jedan od najznačajnijih događaja u ranoislamskoj historiji, ovjeren u sunitskoj i šijitskoj literaturi. Muhamed, znajući da njegovi neprijatelji planiraju atentat na njega, upitao je Alija je li spreman umjesto njega leći u njegov krevet.[1] Ali je pristao i u noći kada je Muhamed s Abu Bakrom tajno otputovao iz Meke u Medinu (prelazak označava početak islamskog kalendara),[1] riskirao je život legavši u Muhamedov krevet.[2] Nakon što su neprijatelji naoružani bodežima ušli u Muhamedovu kuću, bili su duboko iznenađeni kada su pronašli Alija u Muhamedovoj postelji, no nisu ga ozlijedili.[1] Prema Tabatabaijevom Mizanu, ovaj događaj je direktno povezan sa sljedećim kuranskim ajetom: "Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Alaha umilostivili, a Alah je milostiv robovima svojim" (2:207).[22] Tokom narednih dana Ali je zajedno s Muhamedovom porodicom čekao novu zapovijed,[1] potom je ispunio zahtjev da vrati svu Muhamedovu imovinu koju su mu ranije kao trgovcu povjerili vlasnici u Meki, a naposljetku je napustio grad i krenuo u pravcu Medine.[2] Sukladno Muhamedovom uputstvu, Ali je stigao u predgrađe zvano Kuba (područje oko današnje istoimene džamije), na jugozapadu tadašnjeg Jasriba koji je ubrzo postao poznat kao Madinat al-Nabi ili jednostavno Medina. Prema tradicionalnim izvorima, tada 22-godišnji ili 23-godišnji Ali bio jedan od prvih Muhamedovih sljedbenika u Medini.[1]
Ubrzo nakon dolaska Alija u Medinu, Muhamed mu je priopćio da mu je Alah zapovjedio vjenčanje s njegovom kćerkom Fatimom. Usprkos tome što je poligamija u to vrijeme bila dozvoljena i široko rasprostranjena,[9] Ali nije uzimao druge supruge sve dok je Fatima bila živa.[15] Alijev brak s Fatimom ima poseban duhovni značaj za sve muslimane zato što se tu radi o braku između dvije najvažnije osobe Muhamedove porodice.[1] Muhamed, koji je skoro svakodnevno posjećivao svoju kćerku, približio se Aliju još više putem ovog braka i jednom mu je rekao da je on njegov brat, na ovom svijetu i na onom budućem.[1] Nakon Fatimine smrti, Ali se ženio drugim ženama i imao je mnogo djece.[1] Porodica koja je nastala iz njegovog braka s Fatimom, poznata kao Ahl al-bajt, više puta je pohvaljena od strane Muhameda, što je ovjereno u tekstovima o mubahali i u predajama o ljudima pod ogrtačem, kao i u kuranskim ajetima o pročišćenju (33:33) i časnoj porodici (11:73, 28:12 i 42:23).[23]
![Thumb](#/media/Datoteka:Mahoma_y_Ali_,purifican_la_Kaaba_de_idolos_._Miniatura_del_"Raudat_al_Safa"_de_Mir_Havant_Shiraz,_Iran,_1585-1595.jpg)
Uz patronat Muhameda, Ali je tokom ovog perioda izvršavao nekoliko važnih misija.[3] Primjerice, Muhamed ga je postavio za jednog od pisara kuranskog teksta, a njegova uloga u sastavljanju pisanog primjera muslimanske svete knjige predstavlja jedan od njegovih najvažnijih doprinosa islamu.[1] Nakon hidžre, kada je Muhamed naredio bratimljenje muhadžira i ansarita, izabrao je Alija za svog brata.[2] Dok se nova religija širila Arabijom, Ali je pomagao u uspostavljanju novog islamskog poretka i u martu 628. sastavio je mirovni sporazum u Hudajbiji.[3] U martu 631. (9. AH), dok je Abu Bakr predvodio hadž, Muhamed je povjerio Aliju da obznani suru al-Baru (deveto poglavlje Kurana) hodočasnicima okupljenim u Mini.[3] Muhamed je također zadužio Alija da ukloni sve idole koje su štovali pripadnici plemena Aus, Hazradž i Taj,[2] uključujući one u Kabi.[3] Istovremeno, Ali je boravio u Jemenu sa zadatkom širenja islamskog učenja,[1] a bio je poslan i da smiri sukobe i uguši pobune među različitim plemenima.[3]
_in_honor_of_Imam_'Ali.jpg)
Ali je bio snažno angažiran oko vojne obrane prvotne islamske zajednice, o čemu naširoko pišu i sunitski i šijitski izvori.[1] U ovo doba, ostali Kurejši pokušavali su uništiti medinsku zajednicu serijom napada, poznatoj u islamskoj historiji kao gazvah (dosl. prepad ili osvajanje).[1] Ali je učestvovao u svim tim bitkama, s izuzetkom one kod Tabuka.[1] Za vrijeme Muhamedovog života, najčešće je služio kao stjegonoša islamske vojske,[9] ali i dvaput kao zapovjednik – prilikom borbi za Fadak (628) i al-Jaman (632).[15] Zbog iskazane hrabrosti tokom vojnih pohoda, Ali je vremenom stekao legendarnu reputaciju[24] i zajedno s Hamzom, Abu Dudžanom i Zubajrom postao je slavan po napadnim operacijama.[2] Tradicionalni izvori navode da je tokom bitke na Bedru lično svladao velik broj neprijateljskih Kurejša,[9] navodno više od trećine njihove vojske.[2] Ali je imao posebnu ulogu zaštitnika Muhameda, u čemu se istaknuo prilikom bitki kod Uhuda (625)[3] i Hunajna (630).[25] Tokom bitke za Fadak (ili Hajbar) koristio je teška željezna vrata kao štit i pobjeda se u potpunosti pripisuje njegovoj požrtvovnosti.[25] Kod Uhuda, Ali je imao dvoboj s Talhom ibn Abi Talhom, glavnim ratnikom plemena Kurejš koji je ranije ponavljao da će pobijediti bilo kojeg muslimana ako se odvaži na borbu protiv njega.[1] Nakon što ga je Ali svladao i porazio, Talha je zatražio milost riječima "karama li-lahu vadžhahu" (neka Bog rasvijetli lice plemenitošću), što će kasnije postati jedan od Alijevih nadimaka i blagoslov korišten za pozdrav i prizivanje dobra, posebno kod sunitskih muslimana.[1] Prema predaji, poslije bitke kod Uhuda nastala je i popularna muslimanska uzrečica "nema ratnika poput Alija i nema mača kao što je zulfikar".[1] Nakon Muhamedove smrti, Ali je uglavnom izbjegavao daljnje učešće u vojnim operacijama, iz nepoznatih razloga.[9]
Tokom januara 630. godine, stanovnici Meke su se predali i Muhamedove snage su osvojile grad.[1] Muhamed je potom od Alija tražio garanciju da se ova pobjeda ne pretvori u krvoproliće, zabranivši muslimanima osvetu nad poraženim mekanskim stanovnicima.[1] Također, Muhamed mu je tada naredio da očisti Kabu od politeističkih idola iz tzv. doba neznanja (džahilija).[1]
Kada se Muhamed vratio sa svog posljednjeg hadža 632. godine, u blizini Gadir-Huma održao je predavanje o Aliju koje se različito tumači od strane sunita i šijita.[1] Prema navodima obje grupe, Muhamed je rekao da je Ali njegov nasljednik i njegov brat, i tko prihvaća Muhameda kao mavlu (dosl. prijatelj ili vođa) mora također prihvatiti Alija kao mavlu.[1] Šijiti smatraju da ova izjava određuje Alija Muhamedovim nasljednikom i prvim imamom.[3] S druge strane, suniti izjavu tumače kao Muhamedovo izražavanje bliskosti i prijateljstva, odnosno da je Ali kao njegov rođak zapravo nasljednik u porodičnoj odgovornosti nakon njegove smrti.[1] Sam Ali je tokom vladavine u Kufi navodio ovaj događaj kao argument o superiornosti njegovog položaja u odnosu na prethodne kalife.[26]
Godine 632. umire Muhamed, ovisno o različitim predajama, ili na Aišinim rukama ili na Alijevim prsima.[27] Neposredno nakon njegove smrti, dok su Ali, Abas i njegovi sinovi Fazl i Kusam, sluge Usama i Šukran,[28] Talha, Zubajr i još nekolicina ashaba bili zauzeti obrednim pranjem, dženazom i sahranom,[9] ostala grupa ashaba okupila se na imanju poznatom kao Sakifa gdje su razgovarali o nasljedniku islamskog poslanika. Konačan rezultat ovih kontroverzi bio je izbor Abu Bakra za kalifa.[8] Ansariti su u Sakifi podržali Sada ibn Ubadu, međutim, muhadžiri su to odbili učiniti ističući svoju plemensku bliskost s Muhamedom.[2] Među muhadžirima, oni koji su Alija smatrali legitimnim Muhamedovim nasljednikom uključuju Zubajra, Talhu, Abasa, Mikdada, Salmana, Abu Zara i Amara ibn Jasira.[2] Islamolog I. Poonawala navodi da među muslimanskim historičarima postoji konsenzus oko toga da su tadašnju krizu riješili Abu Bakr, Omar i Abu Ubajda, tri istaknuta muhadžira koji su okupili ansarite i nametnuli im Abu Bakra za kalifa.[2] Ljubomora između Ausa i Hazradža, dva važna ansaritska plemena, zajedno s neaktivnošću Banu Hašima u iskazivanju njihovog stava, olakšali su proboj navedene trojice kandidata.[2]
Izbor prvog kalifa ubrzo je izazvao spor između pristalica Abu Bakra i pristalica Alija jer potonji su vjerovali da je Ali legitimni Muhamedov nasljednik i da je kalifat trebao pripasti njemu.[8] Al-Tabari u analima navodi da se grupa protivnika Abu Bakra (uključujući Zubajra) okupila u Fatiminoj kući i da ih je Omar istjerao vani prijetnjama da će spaliti kuću ukoliko ne daju prisegu Abu Bakru.[29] Ali je kasnije u više navrata govorio da će, ako bude okupio 40 pomagača, ustati radi svog prava.[29] Dok su navedeni protivnici Abu Bakra postepeno priznavali njegovu vlast, Ali mu je odbijao dati prisegu na vjernost tokom prvih šest mjeseci[30] i učinio je to tek neposredno nakon Fatimine smrti.[31] Ipak, usprkos poticajima Abasa i Abu Sufjana,[32] Ali se u međuvremenu nije aktivnije suprotstavio Abu Bakru.[25] Razlozi privremenog pasivnog otpora nisu precizno poznati, no suvremeni historičari ističu da je Ali izuzimanjem iz izbora kalifa doveden pred svršen čin[33] i da nije želio izazivati razdor u ranoj muslimanskoj zajednici.[34] Predaja o Abu Sufjanovoj ponudi i Alijevom odbijanju iste uz opaske da se radi o smutljivcu tradicionalno je kod zapadnjačkih historičara tretirana kao fikcija i pristranost s obzirom da se radi o ocu osnivača dinastije Omejada koja ima negativnu reputaciju među muslimanima (posebno od abasidskog perioda nadalje), međutim, Madelung opisuje ponudu sasvim izglednom.[35]
Osim što se tumačenje cjelokupnog razvoja događaja i Alijeve uloge bitno razlikuje ovisno o sunitskom ili šijitskom vjerskom gledištu,[21] konsenzus oko tog pitanja ne postoji ni među zapadnjačkim stručnjacima islamskih studija.[36] Tokom 19. i 20. vijeka, većina njih ili je favorizirala sunitsku interpretaciju,[36] ili je pak bila indiferentna uz opaske da se problem nasljedstva ne može sa sigurnošću utvrditi.[37] Među takvim historičarima su L. Caetani, P. Crone, I. Goldziher, H. Lammens, G. Levi Della Vida, R. Paret, H. Ritter, J. Sauvaget, L. Veccia Vaglieri, W. M. Watt i J. Wellhausen.[38] Kongruentno sunitskoj perspektivi, mnogi od njih tvrdili su da je izbor Abu Bakra za prvog kalifa protekao glatko i jednostavno, odnosno da je sunitsko-šijitski raskol fenomen kasnijih vremena.[38] Primjerice, Veccia Vaglieri izrazila je sumnju da se Ali uopće nadao postati Muhamedovim nasljednikom jer su Arapi tradicionalno birali starije za vođe, dok je on u to vrijeme imao tek nešto više od trideset godina.[39]
S druge strane, krajem 20. vijeka njemački islamolog W. Madelung u sveobuhvatnoj monografiji na temu nasljedstva nudi analizu koja je bliža šijitskoj perspektivi.[40] Prema njegovim riječima, Ali je bio duboko uvjeren da mu nasljedstvo pripada zbog bliskog srodstva i prisnosti s Muhamedom, zbog bogatog znanja o islamu od njegovog početka, te zbog višestrukih zasluga.[41] Kriterije za izbor nasljednika koje su postavili Abu Bakr i Omar smatrao je neutemeljenim i lično je rekao Abu Bakru da je razlog odlaganja prisege njegovo vjerovanje da on ima veće pravo na položaj kalifa.[41] Također, zadržao je taj stav i nakon načelnog priznanja Abu Bakrove vlasti, kao i kasnije nakon davanja prisege Omaru i Osmanu.[41] Ove prisege davao je s ciljem očuvanja islamskog jedinstva i isticao je da bi tretirao kalifat ne samo kao svoje pravo nego i dužnost samo uz podršku čitave muslimanske zajednice ili njenog značajnog dijela,[41] no nije to učinio zbog manjka njihove potpore i navedenog straha od izazivanja društveno-političkog razdora, što je evidentno iz njegovog pisma Muaviji.[42] Madelung kao dodatan argument u prilog Aliju naglašava i to da je prema tadašnjim arapskim običajima važilo nasljeđivanje prema krvnom srodstvu, naročito kod plemena Kurejša, o čemu na više mjesta govori i sam Kuran.[43]
Madelung na temelju predaja i drugih primarnih izvora u svojoj knjizi pokušava rekonstuirati sve relevantne lične motive, zavjere, rivalstva i političke spletke koje se kriju iza opisanih događaja.[36] Abu Bakra opisuje hladnokrvnim i proračunatim mekanskim trgovcem i političarom koji je još prije Muhamedove smrti planirao kako sebe postaviti na poziciju nasljednika i kako onemogućiti svaku potencijalnu opoziciju.[44] Prema Madelungu, Abu Bakr je bio svjestan činjenice da je Ali favorit, zbog čega je prvo kandidirao sebe zajedno s kontroverznim Omarom i Abu Ubajdom da sebi osigura nesmetan prolaz,[45] a potom su neutralizirali Aliju naklone ansarite.[46] Madelung ipak navodi da ova vrsta državnog udara orkestrirana od strane Abu Bakra i Omara nije presudan razlog za Alijev neuspjeh, već je to duboka zavist Kurejša koji nisu željeli objedinjavanje poslanstva i kalifata u jednom klanu (Banu Hašimu).[47] Stoga, praktički jedina šansa za učešće u ranoislamskom vodstvu bila mu je kooperacija s kurejškim vijećem kojeg je postavio Omar.[48] Sam Omar je, prema jednoj od predaja koju prenosi ibn Abas, opisao Alija kao najvrijednijeg kandidata za Muhamedovog nasljednika, međutim, naglasio je i dva razloga zbog kojih su se bojali takvog izbora – njegovu mladost i privrženost klanu Banu Hašimu.[48] Madelung odbacuje argument da Ali zbog svoje dobi nije bio ozbiljan kandidat (često korišten od strane sunitskih muslimana i starijih zapadnjačkih autora) i ističe da bi on bio validan samo u slučaju ignoriranja tradicionalno bitnijeg pravila nasljeđivanja prema krvnom srodstvu, te dodaje da bi dogovor o takvom izuzimanju bilo gotovo nemoguće postići šurom (glasovanjem) i da je Abu Bakr prilikom krojenja spletki toga bio itekako svjestan.[49]
U vrijeme Abu Bakrove vladavine Rašidunskim Kalifatom (632–634), Ali je živio samačkim životom i uglavnom se bavio vjerskim aktivnostima, naročito proučavanjem i podučavanjem Kurana.[3] Aliju se pripisuje prva kronološki uređena verzija islamske svete knjige,[2] a rani muslimanski autori navode da je zbog izvrsnog poznavanja Kurana i sune služio kao cijenjeni savjetnik prvim kalifima.[50] Njegovi savjeti bili su prvenstveno pravnog[50] i političkog karaktera,[51] međutim, postoji dilema oko toga je li kalif Omar uvažavao potonje.[39] Na početku Abu Bakrove vladavine pojavila se kontroverza oko Muhamedove ostavštine njegovoj kćeri, vezana primarno uz imanja u Fadaku i Hajbaru, u kojoj su sudjelovali kalif s jedne strane odnosno Ali i Fatima s druge.[52] Fatima je od Abu Bakra zatražila da joj se predaju navedeni posjedi, no on je to odbio s obrazloženjem da "poslanici nemaju nasljednike" i da sve pripada muslimanskoj zajednici.[53] Abu Bakrova konfiskacija rasrdila je Fatimu i prestala je komunicirati s njim sve do svoje smrti šest mjeseci kasnije.[54]
Unatoč tome da je Ali za vrijeme Muhamedovog života učestvovao u gotovo svim događajima značajnim za ranoislamsku historiju, tokom vladavine prve trojice kalifa nije učestvovao u ratovima ride i osvajanjima,[24] što zajedno s kasnijom vladarskom politikom ukazuje da se nije slagao s potezima svojih prethodnika.[2] Jedan od primjera iskazivanja takvog neslaganja je izbjegavanje davanja preciznog odgovora Abdul-Rahmanu ibn Avfu na upit hoće li slijediti Kuran, sunu i sirat al-šajhajn (tj. politiku Abu Bakra i Omara).[50] Ali također u doba vladavine Omara (634–644), kao i kasnije Osmana, nije obnašao nikakvu vojnu ili političku dužnost, s izuzetkom namjesništva u Medini zbog kojeg je bio odsutan sa sastanka u Džabiji na kojem je Omar okupio vojne zapovjednike i vodeće osobe s ciljem dobivanja potpore za važne mjere o regulaciji osvajanja i divana.[39] Ova Omarova politika naišla je na protivljenje kod Alija koji je predlagao je da se cjelokupni prihod od divana raspodijeli bez čuvanja rezervi.[50]
_and_the_first_four_Caliphs._From_the_Subhat_al-Akhbar._Original_in_the_Austrian_National_Library_(Österreichische_Nationalbibliothek)_in_Vienna.jpg)
Generalno, odnos Alija i Omara bio je kompleksan jer su usprkos tenzijama povremeno radili ustupke jedan drugom.[55] Takvi primjeri uključuju udaju Alijeve kćerke Um Kulsum za Omara,[56] te Omarovo dopuštenje Aliju da zadrži vlasništvo nad posjedima kod Janbua u blizini planine Radve.[57] Omar je naposljetku smrtno stradao 644. u atentatu roba Abu Lule[58] i na temelju tog događaja L. Caetani je početkom 20. vijeka špekulirao o potencijalnoj zavjeri Alija, Zubajra i Talhe, međutim, kasniji historičari kao G. Levi Della Vida i W. Madelung odbacili su takvu tezu kao neosnovanu.[59]
Poslije Omarove smrti formirano je vijeće za izbor sljedećeg kalifa, ali detalji o ovom događaju su poznati samo površno s obzirom na to da su primarni izvori djelomično kontradiktorni i legendarni.[60] Članovi i ujedno izborni kandidati ovog vijeća bili su Ali, Osman, Talha, Zubajr, Abdul-Rahman ibn Avf i Sad ibn Abi Vakas,[61] s tim da je potonji zapravo zastupao odsutnog Talhu koji je stigao u Medinu tek nakon održanog izbora.[62] Ali i Osman profilirali su se kao dva konačna kandidata, ali su na kraju glasovi objavljeni u korist Osmana.[62] Prilikom isticanja svog zahtjeva za kalifat, Ali se oslanjao na bliskost s Muhamedom, dok je Osman u svojoj kandidaturi bio prilično pasivan.[62] Presudnu ulogu za izbor Osmana imao je Abdul-Rahman ibn Avf, njegov šogor i prvi među trojicom Omarovih favorita za nasljednika,[62] koji se uoči posljednjeg kruga glasovanja povukao s ciljem da služi kao arbitar.[63]
Osim razgovora s dva kandidata, Abdul-Rahman ibn Avf se noću konzultirao s poglavarima plemena Kurejša i bio obaviješten o njihovoj snažnoj podršci Osmanu.[62] Uz prisustvo Osmana kao porodičnog kandidata, kurejški klan Banu Abd-Šams više nije imao potrebu za potporom Aliju, protukandidatu koji je s njima bio u daljoj rodbinskoj vezi.[62] Banu Mahzum, drugi kurejški klan, također je pružio podršku Osmanu.[62] Abdulah ibn Abi Rabija, njihov poglavar i guverner jemenskog al-Džanada, upozorio je Abdul-Rahmana ibn Avfa da će se u slučaju izjašnjavanja povjerenja Aliju suočiti s neposlušnošti njegovog klana, odnosno da će isti biti lojalan ukoliko da prisegu Osmanu.[62] Osim što nije imao politički oslonac među klanovima, potpora Aliju izostala je i unutar samog izbornog vijeća.[64] Prema određenim predajama, uspio je uvjeriti Sada ibn Abi Vakasa da mu pruži podršku umjesto Osmanu, međutim, čak i u slučaju istinitosti takvih navoda u najboljem slučaju radilo se o slaboj potpori.[64] Snažniji pokazatelj Osmanove premoći je slučaj Zubajra, Alijevog rođaka koji ga je favorizirao za nasljednika nakon Muhamedove smrti, ali se na ovom izboru ipak odlučio za Osmana.[64] Veoma bitnom navodi se i podrška Osmanu od strane Omejada, moćne vladarske dinastije koja je u to doba upravljala Sirijom.[65]
.jpg)
Abdul-Rahman ibn Avf u konačnici je imao uvjerljive argumente u korist Osmana i odluku je donio prilikom javnog okupljanja u džamiji, uz prisustvo dvojice kandidata.[64] Time je stvoren veliki pritisak na Alija da javno i bez odgode obznani prisegu Osmanu, što je nevoljko i učinio.[64] Madelung navodi da iako jest vjerojatno da je Omar bio zabrinut mogućnošću da Ali postane kalif, ipak ne postoje dokazi da je direktno pokušao okrenuti izborno vijeće protiv njega.[64] Takve indicije potkrepljuje Omarovim upozorenjem Abdul-Rahmanu ibn Avfu neposredno prije smrti u kojem izražava protivljenje ambicijama Banu Hašima u pogledu njihovog prava na kalifat, a to je prema Madelungu bitno doprinijelo izbornom porazu Alija.[64] Iako ovo upozorenje nije izrečeno javno, bilo je bez sumnje široko poznato, naročito u visokim političkim krugovima, a dodatne probleme za Alijeve pristaše kasnije je stvorio atentat na Omara.[64] Abdul-Rahman ibn Avf bio je svjestan Omarovih stavova i stoga je izgledno da se povukao iz izborne utrke s ciljem da osigura potpunu Osmanovu pobjedu, međutim, Madelung ističe da ipak izglednije da se radi o spontanoj inicijativi nego naredbi prijašnjeg kalifa.[64] Sam Abdul-Rahman ibn Avf je prilikom finalnog izbora dvojici kandidata postavio tri uslova: privrženost Kuranu, suni poslanika Muhameda i odlukama Abu Bakra i Omara, među kojima je Ali prihvatio samo prva dva, dok je Osman uvažio sva tri.[66] Ibn Abu al-Hadid u svojim komentarima Staze rječitosti tvrdi da je Ali tokom izbora bio siguran u vlastitu superiornost za vladavinu kalifatom, ali da je zbog općeg prihvaćanja Osmana na neki način bio prinuđen dati mu prisegu.[67]
Alijev odnos s Osmanom tokom njegove vladavine kalifatom (644–656) bio je složenog karaktera i varirao je od vjerskog, pravnog i političkog suprostavljanja do zajedničkog otpora sabajitima i fizičke zaštite protiv pobunjenika.[39] Zbog svega toga, njihov odnos bio je predmetom različitih tumačenja kod historičara još od ranog srednjeg vijeka. Na prijelazu iz 9. u 10. vijek, historičar ibn Asam pisao je da je Ali djelovao sa svrhom ograničavanja Osmanovog utjecaja ali bez izravnog protivljenja, znajući da se Osman neće usuditi okrenuti protiv njega.[2] Među historičarima koji inzistiraju na animozitetu najdalje je otišao L. Caetani koji je početkom 20. vijeka razvio tezu da je Ali bio glavni konspirator u pobuni i atentatu na Osmana (kao u slučaju protiv Omara),[68] što pak kasniji historičari odbacuju zbog nedostatka primarnih dokaza i neusklađenosti s drugim događajima.[69] H. Nasr pojednostavljeno navodi da je Ali usvojio neutralan stav između Osmanovih pristalica i protivnika.[1] L. Veccia Vaglieri, W. Madelung i R. Gleave ističu Alija kao jednog od glavnih kritičara Osmanovih postupaka među ashabima (zajedno s Talhom i Zubajrom) i izdvajaju niz pojedinačnih primjera neslaganja, međutim, istovremeno navode da se njihov odnos nipošto ne može opisati neprijateljskim.[70]
Najznačajnije razilaženje s Osmanom bilo je u pogledu izvršavanja pravnih propisa (hududa)[71] jer Ali se evidentno smatrao odgovornim za očuvanje i izvršenje normi Kurana i sune poslanika Muhameda,[72] zbog čega je otvoreno prozivao kalifa da se ne pridržava istih.[73] Na početku Osmanove vladavine, prosvjedovao je protiv oprosta Ubajdulahu ibn Omaru za ubojstvo al-Hurmuzana i zaprijetio da će lično provesti propisanu kaznu ukoliko ga se dočepa.[72] Također, inzistirao je na kažnjavanju kufanskog guvernera al-Valida ibn Ukbe zbog pijanstva i kada su se drugi to libili učiniti jer se radilo o kalifovom polubratu, Ali ga je (ovisno o predajama) ili išibao sam ili je to prepustio svom nećaku Abdulahu ibn Džafaru.[73] Ove Alijeve inicijative dovele su do stanovitog antagonizma kod dvojice prijestupnika.[72] Tokom hadža 650. (29. AH), Ali se zajedno s Abdul-Rahmanom ibn Avfom izravno suprotstavio Osmanu zbog promjene molitvenog rituala i optužio ga da uvodi novotarije (bidu).[73] Prigovarao mu je na temelju zabrane obavljanja vansezonskog hodočašća (umre) tokom sezone onog regularnog (hadža) ili kombiniranjem dva navedena, upozoravajući ga da ne odstupa od sune poslanika,[72] a protestirao je i zbog obavljanja četiri rekata na Arefatu i Mini umjesto dva.[39]
Ali se isto tako u više navrata suprotstavio Osmanovim političkim odlukama i predstavljao je jednog od glavnih opozicijskih vođa, barem u moralnom smislu.[39] Historičari Veccia Vaglieri i Madelung navode niz primjera u kojima je Ali nastojao zaštititi zaslužne muslimane (prema njegovom gledištu) od kalifovog zlostavljanja i represije.[74] Kada je Abu Zar al-Gifari prognan iz Medine zbog propovijedanja o zlodjelima moćnika, Ali ga je skupa sa svojim sinovima otišao pozdraviti pri odlasku iz grada usprkos kalifovoj zabrani,[75] čime je izazvao oštru svađu s Osmanom.[74] Ostali primjeri uključuju Alijevo stajanje u zaštitu Amara ibn Jasira koji mu se ranije pridružio u ekonomskom prosvjedu,[76] Džundaba ibn Kaba al-Azdija koji je pogubio samoproglašenog čarobnjaka,[77] Abdulaha ibn Masuda kojeg je primio u vlastitu kuću,[77] te kufanskog kurira koji je odbio otkriti imena autora pisma u kojem se kritizira kalif.[77] Ali je također služio kao posrednik delegaciji egipatskih pobunjenika koja je došla u Medinu na pregovore s Osmanom,[78] a kada su isti kasnije pokrenuli opsadu kalifove kuće Ali je odbio njihov zahtjev da im bude predvodnik, s ciljem izbjegavanja nereda i krvoprolića.[79] Značajna razilaženja zabilježena su i oko privrednih pitanja jer Ali se nije slagao s Osmanovom raspodjelom budžeta,[80] zbog čega je pokrenuo ekonomske reforme neposredno nakon kalifove smrti.[39]
Unatoč navedenim razilaženjima i sporovima, odnos Alija i Osmana nije bio posve antagonističan[77] i ne postoji niti jedna izjava na temelju koje se Alija može opisati ekstremistom.[39] Naprotiv, bio je neprijateljski nastrojen prema sabajitima, gulatskim sljedbenicima Abdulaha ibn Sabe, od kojih se ogradio kada su mu počeli prišivati božanske karakteristike.[39] Među članovima izbornog vijeća, Ali je bio najbliže rodbinski povezan s Osmanom i na dvoru mu je često dijelio savjete.[81] Dok Veccia Vaglieri na temelju njegove uloge u posredovanju egipatskim pobunjenicima tvrdi da postoji sumnja o mogućem tajnom dogovoru s ciljem zahtjevanja kalifove abdikacije,[39] Madelung nasuprot tome ističe da je Alijeva uloga zapravo dokaz njegove bliskosti s Osmanom.[82] Prilikom Osmanovih pregovora s Egipćanima, kalif je u početku uvažio Alijev savjet da se javno pokaje i time je doveo do smirivanja situacije, no poslije je na nagovor Marvana odbacio krivnju i time izazvao bijes naroda odnosno samog Alija.[82] Nakon što su pobunjenici presreli tajno pismo s kalifovim pečatom i opkolili Osmanovu kuću, Ali je skupa s Muhamedom ibn Maslamahom svjedočio u korist kalifa koji je inzistirao da nije potpisao naredbu o kažnjavanju egipatskih vođa.[83] Osmanovim odbijanjem egipatskih zahtjeva za ostavkom došlo je do ozbiljne eskalacije i Ali je napustio pregovore,[83] međutim, intervenirao je opet kada je čuo da su pobunjenici obustavili opskrbu vodom[84] i poslao je svoje sinove da zaštite kalifovu kuću.[1]
_(painting,_recto;_text,_verso),_folio_from_a_manuscript_of_Maktel-i_Ali_Resul_of_Lami‘i_Chelebi,_late_16th_century.jpg)
Nakon što je Osman ubijen, Omejadi su pobjegli iz Medine i grad je ostao pod kontrolom provincijskih pobunjenika i lokalnih saveznika.[85] Egipćani, ansariti i istaknuti muhadžiri, politički najmoćnije grupe među navedenima, poveli su raspravu o izboru novog kalifa.[2] Prema al-Tabariju, još prije Osmanove smrti basranska opozicijska grupa favorizirala je Talhu, odnosno kufanska grupa Zubajra, no kasnije su se obje okrenule Aliju.[2] Kao vjerojatan razlog za tu podršku navodi se njegov otpor nasilju u rješavanju sporova.[41] Uz grupe iz Basre i Kufe, Ali je također uživao potporu i kod većine ansarita.[41] Madelung tvrdi da je nakon atentata jedini ozbiljni protukandidat Aliju bio Talha, miljenik dijela Egipćana, njihov svjetnik i čuvar ključeva riznice.[41] Ipak, pristaše Alija ostvarile su premoć prilikom izbora, a ključnu ulogu u osiguravanju njegove pobjede odigrao je kufanski vođa Malik al-Aštar.[41]
Primarni izvori generalno su složni da se izbor Alija za kalifa odigrao 17. juna 656. godine (18. zul-hidžeta 35. AH)[39] ili dan kasnije,[86] međutim, kontradiktorni su oko vezanih potankosti i njegovog prihvaćanja položaja.[87] Ali i njegov sin Muhamed ibn al-Hanafija bili su u džamiji kada su čuli vijest o smrti Osmana.[88] Brzo su napustili džamiju i krenuli prema kući, gdje su ga dočekali brojni ashabi i tražili da mu se da prisega na vjernost.[88] Ali se u početku suprotstavio,[89] ali je kasnije rekao da se u svakom slučaju prisega treba dati javno u džamiji.[88] Sljedećeg subotnjeg jutra, Ali se s pristašama zaputio u džamiju i na putu je sreo pristalice Talhe.[88] Ali se potom zaputio na bazar, praćen svojim pristašama koji su ga ponovo nagovarali da prihvati kandidaturu.[86] Konačno, posjetio je kuću Amra ibn Mihsana al-Ansarija i tamo je počeo primati prve prisege, a prema kufanskim predajama prva je došla od Malika al-Aštara.[86] Ali je prema svemu sudeći lično odbijao izvršiti pritisak na druge da mu daju prisegu na vjernost.[90] Među one koji su to otvoreno odbijali učiniti spadaju Abdulah ibn Omar, Sad ibn Abi Vakas, Mugira ibn Šuba, Muhamed ibn Maslamah i Usama ibn Zejd.[91]
Glede prisege na vjernost dvojice protukandidata, Talhe i Zubajra, predaje nude različite scenarije.[86] Prema jednima, usprkos početnom oklijevanju prisegli su dobrovoljno i privatno u vrtu i kasnije u džamiji,[86] dok su prema drugima to učinili pod napetom atmosferom, prijetnjom ili čak fizičkom prisilom.[92] Na temelju ovih kontradikcija, određeni historičari navode da se izbor Alija za novog kalifa odigrao u atmosferi punoj tenzija i straha.[93] Takvo gledište zastupao je L. Caetani i tvrdio da izbor ukazuje na to da nije postojao prethodni sporazum između vodećih ashaba koji je predviđao navedeni razvoj događaja.[93] G. Levi Della Vida vjeruje da je Alijev izbor za kalifa bio uspješan ne zbog prestiža kojeg su on i njegova porodica uživali u društvu ili zbog bliskosti Muhamedu, nego više zbog potpore ansarita koji su povratili utjecaj u Medini dok su Omejadi istovremeno bili u bijegu i rasulu.[93] Prema W. Madelungu, Alijeva vlast nosi političke karakteristike kontrakalifata jer joj je gledano iz perspektive tri prethodna kalifa nedostajalo legitimiteta.[41] Naime, Ali nije bio izabran šurom sastavljenom od istaknutih ranih ashaba, što je Omar postavio kao uslov za validno nasljedstvo, niti je imao potporu većine Kurejša koji su sukladno Abu Bakrovom ustavu bili priznati kao vladajuća klasa s isključivim pravom odlučivanja o kalifatu.[41] Zbog ovih razloga, novoformirana Alijeva vlast našla se na udaru kako od strane starih ashaba koji nisu ostvarili svoja nadanja, tako i od omejadskog guvernera Muavije koji je jedini među namjesnicima zadržao kontrolu nad svojom pokrajinom Sirijom.[94]
Alijev kalifat suočavao se s kaosom još od prvih dana.[95] Prilikom njegovog preuzimanja vlasti, granice kalifata protezale su se od Egipta na zapadu do Iranske visoravni na istoku, a u većini pokrajina uključujući i Hidžaz prevladavale su tenzije.[2] Jedan od prvih Alijevih političkih poteza bila je sistematska smjena gotovo svih guvernera koje je ranije postavio Osman odnosno imenovanje novih lojalnih namjesnika, usprkos prigovorima da ne brza i bude oprezan koje su mu uputili Mugira ibn Šuba i Abdulah ibn Abas.[96] Ali je kategorički odbacio njihove savjete, argumentirajući da zadržavanje Osmanovih guvernera jest nesumljivo bolje u kratkoročnom smislu, ali da je njegov interes povratak reda i da se osjeća dužnim djelovati u skladu s onim što vjeruje da je ispravno, bez obzira na to da smjene mogu izazvati i oružane sukobe.[97] Motive i karakter ove odluke historičari tumače različito, jedni tako tvrde da je smjenama išao udovoljiti svojim političkim saveznicima,[2] a drugi da je ignorirao oportuniste i među svojim bliskim pristašama.[98] Također, jednima je potez odraz nepromišljenosti i političke naivnosti (za što ga je ranije prozivao Omar), a drugima pridržavanja vlastitih principa, religijskih uvjerenja i nespremnosti na kompromise zbog političke probitačnosti.[98] Jedini guverner koji je naposljetku ostao pošteđen smjene bio je Abu Musa al-Ašari, izabran od strane kufanskih pobunjenika.[99] Poziciju de facto nije izgubio ni Muavija, sirijski namjesnik i rođak prethodnog kalifa koji nije prisegnuo na vjernost Aliju nego se ubrzo pobunio s izgovorom da želi osvetiti Osmanovu smrt.[100]
Na privrednom planu, Ali se usprotivio da kalif kontrolira prihode iz pokrajina i ukinuo je privilegije zasnovane na plemenskom statusu i stažu u islamu, te ravnomjerno raspodijelio ratni plijen i državni budžet svim muslimanima i obećao im da će to činiti do kraja svoje vladavine.[101] Ali se oštro suprotstavljao nepotizmu, što je između ostalog jedan od razloga masivne smjene Osmanovih guvernera,[102] zbog čega je svom bratu Akilu ibn Abi Talibu odbio udijeliti novac iz riznice (bajt al-mal).[103] Usto, ukorio je rođaka Abdulaha ibn Abasa zbog prevelikog trošenja i naredio mu da vrati novac građanima, inzistirajući da mu ne pripada ništa više od bilo kojeg drugog muslimana.[104] Alijeva politika odbijanja financijskih koncesija plemstvu i plemenskim vođama otvorila je vrata podmićivanju istih od strane Muavije.[105] Ali je na početku vladavine bio ugrožen činjenicom da je tokom izbora primio podršku od pobunjenika koji su učestvovali u atentatu na Osmana, što će njegovim neprijateljima omogućiti da ga optuže za spletkarenje s njima u zločinu ili za njihovo neprocesuiranje, iako se sam uzaludno nastojao ograditi od ekstremista.[106] Nakon preuzimanja kalifata, mnogi pripadnici plemena Kurejša su se okrenuli protiv njega jer je zastupao prava Banu Hašima, kurejškog klana kojem je pripadao Muhamed.[1] Niz nezadovoljnika nastao je i navedenom čistkom službenika koje je ranije postavio Osman.[1]
Aiša, Muhamedova udovica koja je podržavala protivnike Osmana tokom zasjedanja vijeća i favorizirala Talhu kao novog kalifa, vraćajući se u Medinu nakon obavljenog vansezonskog hodočašća (umre) čula je vijest o atentatu na Osmana i Alijevom preuzimanju kalifata.[107] Ne otkrivajući svoje prave namjere, odmah se vratila natrag u Meku i aktivno se angažirala u propagandi protiv Alija,[108] a četiri mjeseca kasnije priključili su joj se Talha i Zubajr.[107] U međuvremenu, u Meku su se sklonili i pripadnici Omejada[109] koji su bili uvjereni da zbog rodbinskih veza s Osmanom njihova dinastija polaže pravo na kalifat.[110] Iako su bili na istoj strani opozicije ujedinjene protiv Alija, njihovi ciljevi su se razlikovali u odnosu na one Talhe i Zubajra.[2] Konačno, opoziciji u Meki pridružili su se još i svrgnuti namjesnici Basre i Jemena koji su sa sobom donijeli novac prisvojen iz javne riznice.[111]
Historičari su ponudili nekoliko objašnjenja o motivu pobune protiv Alija. Talha i Zubajr, razočarani neostvarenjem svojih političkih ambicija, dodatno su se rasrdili na Alija zbog njegovog odbijanja da im povjeri upravu nad Basrom i Kufom.[112] Kada je dvojac čuo da se njihove pristalice okupljaju u Meki, zatražili su od Alija dozvolu da napuste Medinu zbog obavljanja umre.[113] Ubrzo kasnije, raskinuli su prisege na vjernost, prebacili mu odgovornost za atentat na Osmana i počeli javno tražiti da kazni počinitelje.[114] L. Veccia Vaglieri piše da su Talha, Zubajr i Aiša prilikom podizanja pobune zahtijevali da se pravni propisi (hudud) moraju primjenjivati za sve jednako i da je nužno provođenje reformi (islah), međutim, pošto je trojac bio djelomično odgovoran za Osmanovu sudbinu, pozivanja na osvetu ili reforme predstavljaju samo puke izgovore.[106] Prema Veccia Vaglieri, istinski motivi pobune leže najviše u društvenim i ekonomskim faktorima, kao i u strahu od potencijalnog utjecaja ekstremista na Alija.[106] Historičari kao dodatne motive navode još Aišin lični animozitet prema Aliju,[112] njegovu popustljivost prema disidentima,[115] te nezadovoljstvo kurejške aristokracije[116] koja se nadala obnovi starog kalifata izgrađenog na principima Abu Bakra i Omara.[117]
Nakon što Talha i Zubajr nisu uspjeli okupiti pristalice u arabijskom Hidžazu, potražili su utočište u mezopotamskoj Basri, u nadi da će tamo pronaći trupe i resurse neophodne za mobilizaciju iračkih pristalica.[118] Broj pobunjenika pri odlasku iz Meke iznosio je između 600 i 900,[119] ali putem su im se priključili i drugi pa je skočio na 3000.[120] Ali se zajedno s vojskom dao u potjeru za njima čim je postao obaviješten o situaciji, međutim, nije ih uspijevao presresti.[121] Gušenje ove pobune za Alija je predstavljao geostrateški prioritet s obzirom da je Sirija bila pod kontrolom Muavije, Egiptom je vladala anarhija, a padom Iraka bile bi presječene veze sa svim istočnim pokrajinama na Iranskoj visoravni.[106] Kada je pobunjenička ekspedicija stigla u Basru, započeli su pregovore s lokalnim vođama i počeli poticati građane da se pridruže pobuni.[122] Uslijedila je polarizacija stanovništva jer jedan dio ih je prihvatio, dok ih je drugi nazivao lažovima i svrstao se na stranu guvernera Osmana ibn Hunaifa koji je zauzeo neutralan stav i odlučio pričekati Alija da dođe u grad.[123] Između dvije frakcije došlo je i do sukoba, ali eskalacija je privremeno izbjegnuta primirjem i dogovorom da sačekaju dolazak Alija, što nije išlo na ruku pobunjenicima.[124] Stoga, pod okriljem noći njihove snage su napale guvernera tokom molitve, pretukle ga i počupali mu kosu i bradu, te zauzeli vladarski dvor i riznicu.[125] Ovime je Basra bila u potpunosti zauzeta od strane pobunjenika,[126] a ubrzo je došlo do masakra u kojem je stradalo oko 600 ljudi.[127]
U isto vrijeme kada su pobunjenici zauzimali Basru, Ali je odlučio ojačati vojsku i poslao svoje trupe u Kufu.[128] Tamo se isprva suočio s problemima jer je Abu Musa al-Ašari, guverner koji mu je nakon izbora za kalifa dao prisegu, sada odlučio ostati neutralan u građanskom ratu i usprkos pritiscima držao se svoje odluke.[129] Al-Ašarija su naposljetku iz Kufe izbacili građani koji su podržavali Alija, a sam on ga je zbog indiferentnosti razriješio dužnosti uz najoštrije opaske.[130] Uz dosta napora, Alijevi izaslanici Malik al-Aštar, Abdulah ibn Abas, Hasan ibn Ali i Amar ibn Jasir uspjeli su mobilizirati između šest i dvanaest hiljada Kufljana u Alijevu vojsku.[131] Tokom njihovog marša Arabijskom pustinjom, došlo je do Hasanovih prigovora Aliju da je trud preopasan i da je možda bolje privremeno odgađanje sukoba, što je Ali odbio s objašnjenjem da nema drugog izbora nego boriti se protiv neprijatelja ukoliko se želi držati Muhamedove poruke.[132]
Alijeva vojska je početkom decembra 656. stigla na periferiju Basre[133] i njegovi zapovjednici odmah su se upustili u pregovore s Talhom, Zubajrom i Aišom.[134] Iako je većina prisutnih bila uvjerena da će mirovni sporazum biti postignut,[135] između dvije vojske ipak je iznenada izbio oružani sukob.[136] Primarni izvori navode različite razvoje događaja koji su prethodili izbijanju bitke.[135] Prema al-Masudiju, Ali je naredio svojim vojnicima da ne započinju sukob, no nakon što je vidio da su neki njegovi sljedbenici ubijeni, osjećao se dužnim uzvratiti protivniku.[135] Prema jednoj verziji ove predaje, Ali je poslao svog čovjeka između linija da podigne Kuran i zatraži rješavanje spora na temelju svete knjige, ali je dotični ubijen strijelama.[137] S druge strane, al-Tabari piše da je Ali prilikom pregovora obznanio da neće pružiti zaštitu umiješanima u atentat na kalifa Osmana i da su oni, shvaćajući da su u bezizlaznoj situaciji, svojevoljno isprovocirali početak bitke.[127] W. Madelung pak tvrdi da prostora za postizanje dogovora zapravo nije ni bilo jer su obje strane inzistirale na pravu na kalifat i optuživale drugu za Osmanovu smrt.[138]
Borbe su trajale od jutra do sumraka[139] i konačnu pobjedu odnijele su Alijeve snage.[140] Ishod je odlučen gubitkom oba pobunjenička zapovjednika.[141] Zubajr je tokom bitke dezertirao s bojnog polja zbog Alijevog upozorenja na Muhamedove riječi,[142] straha od Amara ibn Jasira, pokušaja da pređe na Muavijinu stranu ili nekog drugog razloga.[143] Dok se povlačio u pravcu Hidžaza, presreli su ga pripadnici Banu Tamima i usmrtili ga zbog sijanja razdora među muslimanima.[144] Talha je pak tokom bitke pogođen strijelom, prema tradicionalnim izvorima najvjerojatnije od strane Marvana, nakon čega je iskrvario i umro.[144] Ukupan broj poginulih u primarnim izvorima kotira između 6000 i 30.000, međutim, suvremeni historičari potonje opisuju značajnim preuveličavanjem s obzirom na to da je Alijeva vojska, dakle brojnija strana, raspolagala s najviše 15.000 ljudi.[145] Također, navodi se da je u ranoj historiografiji prenaglašeno i dezerterstvo, izdaja i poniženje, ali da svejedno dobro ilustriraju pobunjeničku neorganiziranost i Alijevu laku pobjedu.[4]
Sukob je u islamskoj historiografiji ostao upamćen kao bitka kamile jer je Aiša na centru bojnog polja jahala na kamili.[121] Ona tokom borbi nije ranjena, ali oko nje odvijale su se najžešće borbe i oklop joj je na kraju navodno sličio na ježa.[146] Alijevi vojnici podsjekli su potkoljenicu kamile i ona se zajedno s Aišom spustila na tlo, čime je bitka i simbolički okončana.[147] Uslijedio je kratki razgovor Alija i Aiše, on joj je prigovorio da narušava muslimansko jedinstvo, a ona mu je odgovorila isprikom.[148] Aiša je naposljetku uhapšena, no Ali je prema njoj iskazao poštovanje i poslao u Medinu s pratnjom po njenom izboru.[149] Također, Ali je poštedio i sve pobunjenike s izuzetkom Amra ibn Jasriba,[150] pripadnika basranskog Banu Dabaha koji se hvalisao ubojstvom trojice Alijevih prijatelja nazivajući ih sljedbenicima Alijeve religije, što je Ali protumačio kao vrijeđanje islama.[151] Među pošteđenim pobunjenicima bilo je i onih koji su mu odbili dati prisegu, poput Marvana, koji je bio slobodan otići i priključiti se Muaviji u Siriji.[152] Svojim vojnicima Ali je zabranio da uzimaju žene, djecu i imovinu poraženih kao ratni plijen, osim onog što su pronašli na bojnom polju (oružje i životinje).[153] Ovo pravilo postalo je dijelom islamskog ratnog prava vezanog za odnos prema pobunjenicima.[154] Naredba je prihvaćena od strane većine vojske, ali je također izazvala prigovore kod radikalne manjine i kasnije će postati argument haridžitima protiv Alija.[155]
Nakon što je vratio kontrolu nad Basrom u kojoj su mu građani prisegli na vjernost,[145] Ali je novac iz javne riznice (bajt al-mal) ravnomjerno podijelio svojim pristalicama, što ukazuje na to da je bio jednako zadovoljan starim muslimanima koji su služili islamu od prvih dana i onim novijim koji su učestvovali u recentnim vojnim pohodima.[2] Održao je govor stanovništvu grada i kritizirao one koji su ustali protiv njega, ali im je javno oprostio i upozorio ih da ne izazivaju razdor.[156] Na položaj guvernera Basre postavio je Abdulaha ibn Abasa odnosno Zijada ibn Abiha za njegovog zamjenika,[157] što je rezultiralo prigovorima od strane al-Aštara jer su još dva Abasova sina obnašala dužnost guvernera, jedan u Meki i drugi u Jemenu.[158] Ali je potom otišao u Kufu da prikupi potporu protiv Muavije,[159] a prilikom boravka u tom gradu odbijao je spavati na dvoru guvernera nazivajući ga dvorcem korupcije (kasr al-habal) i stoga je odsjeo u kući svog nećaka.[160] Kao ranije u Basri, Kufljanima je također održao javni govor i kritizirao one koji su odbili priključiti se vojsci.[160] Ubrzo je okupio široku koaliciju i dvije nove grupe simpatizera – prva su bili karije (kuranski recitatori) koji su u njemu vidjeli posljednju nadu za povratak utjecaja, a druga tradicionalno plemensko vodstvo koje je privučeno njegovom ravnomjernom raspodjelom plijena.[2] Članovi ove šarolike koalicije, privučeni Alijevim ugledom, između ostalih bili su i Amar ibn Jasir (muhadžir), Kais ibn Sad (ansarit), Malik al-Aštar (karijska grupa), al-Ašas ibn Kais (bivši vojskovođa u ratovima ride i plemenski vođa), itd.[2]
Okončavši sukob s mekanskim Kurejšima i osiguravši potpunu kontrolu nad Irakom, Ali je pozornost preusmjerio na Siriju kojom je upravljao nelojalni Muavija.[161] Tokom prvih sedam mjeseci vladavine kalifatom, nisu ostvareni nikakvi kontakti sa sirijskim guvernerom[162] i potom se Ali upustio u dugo dopisivanje opetovano tražeći da prizna njegovu vlast, no pregovori nisu urodili plodom.[163] Muavija se prilikom odbijanja prisege poslužio s dvije izlike – prva je bila negiranje legitimiteta izbora Alija za kalifa s obrazloženjem da njegovi izaslanici nisu sudjelovali u biranju,[164] a druga prozivanje Alija za sudjelovanje u atentatu na njegovog rođaka Osmana uz zahtjeve da mu se izruče svi odgovorni.[165] Kod potonjeg slučaja, Muavija se pozvao na kuranski ajet 17:33 koji zabranjuje ubijanje nedužnih i dozvoljava rodbinsku osvetu za nepravednu smrt, te je na temelju toga tvrdio da ima sveto pravo tražiti pravdu za Osmana i da sve dok do toga ne dođe neće priznati Alijevu vlast.[166]
Ali je odbacio sve Muavijine razloge i argumente, ističući da su ga za kalifa izabrali isti ljudi koji su ranije prisegnuli Abu Bakru, Omaru i Osmanu, stoga je izbor bio pravedan i obavezujuć za sve, uključujući i one neprisutne.[164] Dodao je da je pravo na odabir (šuru) pripadalo muhadžirima i ansaritima, usuglašenima oko njegovog postavljanja, čime je između ostalog obnovljena Muhamedova praksa jednakog tretmana tih dviju grupa.[167] U istom pismu upozorio je Muaviju na sudbinu dvojice odmetnutih, konkretno Talhe i Zubajra, pozivajući ga da mu izrazi odanost jer će u protivnom doći do sukoba.[167] Glede Osmanove smrti, Ali je negirao svaku umiješanost[168] i istaknuo da je ubijen jer je narod bio ogorčen njegovim proizvoljnim postupcima, zbog čega se na njih ne može primijeniti recipročna kazna (lex talionis).[169]
Historičari su složni u ocjeni da su Muavijine opaske tek puki izgovori jer je pod svaku cijenu želio zadržati vlast nad Sirijom,[170] odnosno da je odugovlačio s pregovorima zbog okupljanja koalicije i pripremanja za nadolazeći oružani sukob.[171] Muavija je bio talik, među onima koje je Muhamed oslobodio nakon bitke za Meku, stoga bi njegov glas na šuri malo značio u odnosu na one muhadžira.[172] Njegovo inzistiranje na novim izborima za kalifa tumači se pokušajem da priskrbi potporu potencijalnih kandidata,[173] a samo ostvarivanje takvog scenarija bilo mu je nevažno jer je neovisno o ishodu bio uvjeren da će očuvati svoj položaj.[174] Osim toga, Muavija se generalno nije pridržavao načela šure o čemu svjedoči postavljanje vlastitog sina Jazida za nasljednika, bez održavanja iti lokalne sirijske šure.[174] Muaviji se također osporava i navodna briga za Osmana jer ranije nije učinio ništa da mu pomogne, nije osjećao ličnu obavezu da se osveti i njegovu smrt je rabio samo kao politički koristan argument za skupljanje potpore i nametanje krivnje.[175] Sam Ali predstavljao je jednog od posljednjih u nizu odgovornih među Kurejšima,[167] dok je Muavija u svoju koaliciju pokušao regrutirati čak i one koje je otvoreno sumnjičio za atentat, poput egipatskog guvernera Kaisa ibn Sada[176] i Amra ibn al-Asa.[177]
Dokaz o Muavijinim istinskim namjerama je njegova posljednja ponuda tokom pisanih pregovora, u kojoj navodi da će prisegnuti Aliju ukoliko mu zauzvrat prizna doživotnu kontrolu nad Sirijom i Egiptom, odnosno njihovim prihodima.[178] Svoje pismo Aliju poslao je posredstvom Džarira ibn Abdulaha u strogoj tajnosti, strahujući da javnost ne otkrije da su pozivi za osvećivanjem Osmana samo krinka.[168] Ipak, Muavija se još od Alijeve pobjede u Basri pripremao na okršaj jer je bio svjestan Alijeve odlučnosti da ga liši pozicije guvernera Sirije, pokrajine koju je naslijedio od brata Jazida i smatrao je sufjanskom porodičnom svojinom.[179] U gotovo dvije dekade vladavine, profilirao se u despota istočnorimskog tipa i služio se raznim nedozvoljenim metodama da očuva vlast.[180] Glavnu brigu predstavljala mu je mogućnost da bude napadnut iz dva pravca, Iraka i Egipta,[179] zbog čega je dogovorio savez s iskusnim Amrom ibn al-Asom obećavši mu vlast nad Egiptom.[177] Također, poboljšao je odnose s istočnorimskim carem Konstansom II, poslavši mu darove i danak.[181]
Konačan rasplet uoči sukoba otpočeo je Alijevim odbijanjem Muavijine posljednje ponude za autonomijom nad Sirijom i Egiptom odnosno kontrolom prihoda,[182] ističući da se sve pokrajine kalifata moraju podjednako suočiti s problemima cjelokupne muslimanske zajednice.[2] Također, odbio je i prijedlog Mugire ibn Šube da Muaviji dopusti namjesništvo nad Sirijom, te mu je poslao posljednje pismo tražeći da smjesta odluči želi li mir ili rat.[183] Muavija je potom krenuo s mobilizacijom i ratnom propagandom,[184] oslanjajući se na lokalni patriotizam i uvjeravajući Sirijce u njihovu moralnu superiornost nad drugim muslimanima, čak i nad ranim ashabima.[174] Istovremeno, Ali je sazvao islamsko vijeće u kojem je dobio podršku za rat od muhadžira i ansarita.[185] Snažnu potporu uživao je također kod religijske klase, karija i jemenskih plemena,[186] dok je najveće protivljenje sukobu zabilježeno u Kufi.[187]
.jpg)
Ali i njegove trupe napustile su Kufu krajem maja 657. (zul-hidžeta 36. AH) i zaputile se prema Siriji,[188] a s Muavijinim snagama susreli su se kod Sifina,[189] lokaliteta uz obalu Eufrata u blizini grada Rake.[190] Obje strane brojale su više desetina hiljada vojnika[106] i do prvih njihovih okršaja došlo je već početkom juna,[191] no borbe niskog intenziteta su obustavljene tokom cijelog mjeseca muharema (od 19. juna do 18. jula) s ciljem pokušaja pregovaranja mirovnog sporazuma i straha da ne dođe do međusobnog uništenja.[192] Pregovori ipak nisu urodili plodom i nakon isteka primirja uslijedio je niz dvoboja nalik turniru, u trajanju od jedne sedmice.[193] Omarov sin Ubajdulah prilikom njih izazvao je Alijevog sina Muhameda ibn al-Hanafiju, što je Ali odbio i sam mu ponudio dvoboj, ali Ubajdulah se povukao.[193]
Do eskalacije bitke je naposljetku došlo 26. jula 657. (8. safera 37. AH) i ovisno o primarnim izvorima trajala je tri ili četiri dana, najvjerojatnije do jutra 29. jula (11. safera).[194] Izvori generalno nude pregršt pojedinosti o bitki i dijelom su legendarni, naglašavajući njen epski karakter budući da se radi o jednom od najznačajnijih događaja rane islamske historije.[195] Sirijske snage su prva dva dana imale više uspjeha ali je ubrzo došlo do balansa, uz velike gubitke na obje strane.[196] Određeni Sirijci i Ali lično predlagali su da se bitka okonča dvobojem dvojice zapovjednika, međutim, Muavija je odbacio takvu mogućnost.[197] Umjesto njega, dvoboj je ponudio Damaščanin Urvah ibn Davud iz plemena Banu Amir, brzo svladan u borbi.[197] Urvaha je zatim pokušao osvetiti rođak, no Ali je porazio i njega.[197] Najžešći masovni sukob odigrao se 28. jula (10. safera) i ostao je upamćen kao noć buke (lajat al-harir), tokom koje su prevagu odnijele Alijeve snage.[198]
Suočeni s vojnim neuspjehom i svjesni neslaganja unutar Alijeve vojske, Amr ibn al-As je predložio Muaviji da njihove trupe podignu Kurane na vrhove koplja s ciljem izazivanja pomutnje i razdora u neprijateljskim redovima.[199] Muavija je uvažio prijedlog i sljedećeg jutra su njegovi vojnici istupili pred protivnika noseći mushafe tj. pergamente ispisane kuranskim ajetima, pozivajući suprotnu stranu da riješe spor na temelju načela islamske svete knjige.[200] U ovom slučaju Muavija je zauzeo dijametralno suprotan stav od onog za vrijeme ranijih pregovora kada je odbacio Alijev prijedlog da se dogovore slijedeći Kuran i sunu, poručivši mu da će spor rješavati isključivo mačem i kopljem.[201] Ali je sada inzistirao na nastavku ratovanja, upozoravajući svoje vojnike da Muavija nije čovjek od vjere, odnosno da se radi o obmani i prevari.[199] Ipak, sukladno Amrovim i Muavijinim željama, potez je postigao željeni učinak i u redovima Alijeve vojske došlo je do raspada jedinstva.[199] Ponuda je svakako najprimamljivije zvučala karijama,[199] duboko uvjerenima da se bore za kuranska učenja i da će svaki dogovor na osnovi istih završiti u njihovu korist.[202] Dvojica među njima, Misar ibn Fadaki iz Banu Tamima i Zejd ibn Husein iz Banu Taja (kasnije istaknuti haridžiti), čak su zaprijetili Aliju da će biti izručen neprijateljskim trupama ili će doživjeti sudbinu Osmana ukoliko ne prihvati prijedlog.[203] Isto je inzistirao i al-Ašas ibn Kais, najmoćniji plemenski vođa Kufljana, upozorivši Alija da će u protivnom doći do masovnog dezerterstva u njegovoj jedinici.[199] Važan faktor bio je i iscrpljenost vojske s obzirom da je u borbama poginulo između 70.000[106] i 100.000 ljudi.[204] Pod pritiskom svojih trupa, Ali je naposljetku bio prisiljen uvažiti zahtjev neprijatelja.[205]
Nakon što su borbe obustavljene, Ali je poslao al-Ašasa u protivnički kamp na pregovore da ispita koje su Muavijine konkretne namjere.[206] Muavija je predložio da obje strane izaberu neutralnog arbitra (hakam) i da dvojica postignu dogovor temeljen na Kuranu, te da njihova odluka bude obavezujuća za obojicu vladara.[207] Al-Ašas je prihvatio prijedlog bez dodatnih pitanja, a s istim se odmah složila i većina Alijeve vojske.[206] Istovremeno, u kratkoj pismenoj razmjeni Muavija je još jednom zatražio da mu se prizna kontrola nad Sirijom, što je Ali ponovo odbio.[208] Muavija je za svog predstavnika izabrao Amra ibn al-Asa,[209] dok je pitanje imenovanja pregovarača na drugoj strani prouzročilo novi razdor i to na regionalnom nivou.[210] Ali je za arbitra predlagao Abdulaha ibn Abasa ili Malika al-Aštara, no takva se ideja nije svidjela al-Ašasu, karijama i Iračanima koji su inzistirali da mjesto preuzme Kufljanin Abu Musa al-Ašari.[211] Alijevi bliski suradnici upozoravali su ga da je dotični neodlučan, površan i nepouzdan,[211] međutim, na koncu je popustio i imenovao Abu Musu za arbitra.[212]
Sporazum o arbitraži je u konačnici potpisan u Sifinu 2. augusta 657. (15. safera 37. AH)[213] i preduslov za njegovo sklapanje bio je da Ali privremeno suspendira titulu Zapovjednika vjernika.[214] Naime, Muavija je tvrdio da je ona sporna i da uopće ne bi ratovao protiv njega da ga priznaje za kalifa.[211] Glavne odredbe sporazuma bile su da se nadolazeća arbitraža zasniva isključivo na Kuranu i da su pregovarači dužni konzultirati tekst od prve do posljednje sure, a ukoliko se tamo ne pronađu odgovarajuće smjernice onda će se koristiti one iz sune i tradicije koje obje strane drže vjerodostojnom.[215] Predmet arbitraže nije bio posebno specificiran, ali se dogovorilo oko načela dobrobiti muslimanske zajednice odnosno sprečavanja daljnjeg razdora i rata.[216] Usuglašeno je da će se dvojica arbitara, zajedno s pratnjom svjedoka samo po njihovom ličnom odabiru, sastati negdje između Kufe i Damaska u roku od sedam mjeseci (do ramazana).[217]
Niz historičara ističe da su primirje i arbitraža, zajedno s opetovanim pozivima na osvetu Osmana i kasnijim događajima, lukavo smišljen i vješto izveden Muavijin plan odvraćanja od uništenja vlastite vojske, razjedinjavanja neprijatelja i kupovine vremena.[218] U prilog tome ide samo podizanje mushafa na kopljima koje nije bilo upućeno direktno Aliju nego iračkim trupama, okosnici njegove vojske, čime su uspješno pozvani da za prioritet postave njihove regionalne interese i izazovu nejedinstvo.[2] Njihovo odbijanje da nastave s borbama na koncu se pokazalo presudnim za Alijevo prihvaćanje arbitraže.[2] Također, Muavija se prilikom poziva na mirovni sporazum nije dotaknuo tema poput Osmanove smrti i šure.[219] Prema W. Madelungu, samo prihvaćanje arbitraže predstavljalo je politički poraz za Alija odnosno moralnu pobjedu za Muaviju.[220] Naime, obojica su bili svjesni da obostrano prihvaćanje bilo kakvog rezultata arbitraže uopće nije ni moguće, međutim, dok se Ali borio s razdorom u svojim redovima, Muavija se istovremeno pobjedonosno vratio u Damask, slavio bitku kod Sifina kao veličanstveni uspjeh i konsolidirao svoj politički položaj.[221]
Za vrijeme boravka u Sifinu i pregovaranja sporazuma o arbitraži, uz većinu Alijeve vojske koja je prihvatila primirje, pojavilo se i nekoliko manjinskih frakcija koje su s različitim motivima inzistirale na nastavku borbi.[222] Prvu grupu činili su vojni zapovjednici čije su jedinice pretrpjele manje gubitke i koji su bili uvjereni u pobjedu, uključujući Malika al-Aštara, Hurajsa ibn Džabira al-Hanafija i Hudaina ibn al-Munzira al-Rakašija iz Banu Rabije, Adija ibn Hatima iz Banu Taja, Amra ibn al-Hamika iz Banu Huze i Ahnafa ibn Kaisa iz Banu Tamima.[222] Druga grupa pobunila se na temelju vjerskih načela, neposredno nakon što su saznali za preduslov i smjernice sporazuma predložene od strane Muavije.[223] Negodovanje su prvo izrazili zbog preduslova o suspenziji Alijeve titule Zapovjednika vjernika,[214] a još ozbiljniji problem nastao je kada su čuli za odredbu o proširenju podloge arbitraže od Kurana na sunu, što je prema njihovom gledištu dovelo u pitanje validnost islamske svete knjige.[2] Ovo je naročito pogodilo karije, od mushafa na kopljima do javnog čitanja odredbi najgorljivije zagovornike sklapanja primirja, uvjerene da će se sporazum bazirati isključivo na Kuranu.[2]
Prilikom al-Ašasovog čitanja teksta o odredbama sporazuma ispred dviju vojski, dva mlada brata iz Banu Anaze odjednom su suicidalno nasrnula na sirijsku liniju, uzvikujući "Sud pripada samo Alahu" (arap. ).[224] Taj borbeni poklič, poznat kao muhakima ili al-harurija,[225] ubrzo je usvojen kod disidentske grupe haridžita.[226] Fraza implicira da je kod sporova takve vrste potpuno nedopustivo odluke prepuštati ljudima jer postoji kuranski ajet koji kaže: "Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih, a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Alahovim propisima ne prikloni" (49:9).[227] Alijeva vojska pozivala se na ovaj citat tokom gušenja pobune Aiše, Talhe i Zubajra, odnosno kasnije one Muavijine, stoga su disidenti smatrali da im je sveta dužnost nastaviti borbu protiv pobunjenika i da nema novih činjenica koje mijenjaju postojeću situaciju.[228] Sveukupno, oko četiri hiljade Alijevih vojnika protestiralo je protiv sporazuma u Sifinu i pozivalo ga na nastavak rata, no Ali priklonio se stavu većine i upozorio ih da će doći do tragedije ukoliko sami nastave bitku.[222]
Vraćajući se obalom Eufrata prema Kufi, između pristalica i protivnika sporazuma dolazilo je do sve žešćih svađa, uključujući i fizičke obračune.[229] Uz povike muhakime, protivnici su optuživali neistomišljenike da su Božje naredbe prepustili u ljudske ruke, vrbujući pritom nove sljedbenike.[230] S druge strane, pristalice su ih kritizirali kao dezertere njihovog imama i njihove zajednice.[229] Ali je pokušavao primiriti dvije strane, međutim, polaritet je i dalje jačao.[229] Kada je vojska konačno stigla u Kufu krajem augusta ili početkom septembra 658. (rabiul-aval 37. AH), grupa od približno 12.000 disidenata odvojila se i stacionirala u obližnjoj Haruri,[231] potpuno spremni da se bore za svoja uvjerenja.[232] Za vođe su imenovali propovjednika Abdulaha ibn al-Kavu al-Jaškurija i zapovjednika Šabasa ibn Ribija al-Tamimija,[232] što ukazuje na veliku zastupljenost pripadnika plemena Banu Tamima.[229] Među okupljenima je evidentno bio velik broj onih koji su prvotno zagovarali primirje, ali su se kasnije predomislili.[229] Istovremeno, Ali je u Kufi smijenio s dužnosti Abu Masuda al-Ansarija, privremenog guvernera koji je u njegovom odsustvu poticao dezertere i u govorima kritizirao protivnike Osmana.[233]
Pokušavajući ispregovarati pomirenje s haridžitima, Ali je u Haruru poslao rođaka Abdulaha ibn Abasa, savjetujući ga da odgovara na njihova pitanja i vodi raspravu sve dok on lično ne stigne tamo.[234] Ibn Abas se upustio u debatu pokušavajući ih odvratiti od njihovog nauma, no oni su se čvrsto držali stavova i inzistirali da Muavija mora birati između pokoravanja i smrti, nedvosmisleno nazivajući pritom njega i Sirijce nevjernicima.[234] U isto vrijeme, Zijad ibn al-Nadr poslan je u njihovu bazu od strane Alija sa zadatkom da ispita tko uživa najveći ugled među disidentima.[235] Nakon što ga je Zijad izvijestio da je to Jemenac Jazid ibn Kais al-Arhabi, Ali se sastao s njim i uvjerio ga da mu izrazi vjernost, te mu je povjerio namjesništvo nad Rejom i Isfahanom.[235] Zatim je otišao do ibn Abasa i prekinuo debatni skup, podsjetivši okupljene haridžite da su podržali sporazum u vrijeme kada mu se on protivio.[235] Nakon duže rasprave s njihovim vođama, uspio ih je uvjeriti da prekinu s neposluhom i zajedno su se vratili u Kufu.[236]
Precizni argumenti kojima je Ali nagovorio haridžite u Haruri na povratak nisu sasvim jasni i variraju kako u primarnim izvorima, tako i u tumačenjima suvremenih historičara.[237] L. Veccia Vaglieri, pozivajući se na srednjovjekovna djela al-Balazurija, al-Tabarija i al-Mubarada, piše da ih je Ali uvjerio da će se rat protiv Muavije nastaviti u roku od šest mjeseci i pozvao ih da pripreme potrebna sredstva i životinje, no pretpostavlja da naposljetku nije ispunio obećane ustupke.[225] S druge strane, W. Madelung odbacuje takvu interpretaciju i na osnovi pisanja istih autora tvrdi da Ali nije obećao da će pod svaku cijenu raskinuti sporazum i nastaviti rat, već samo u slučaju ako ishod arbitraže ne bude u skladu s Kuranom.[238] Madelung dodatno ističe da se tvrdnje o bezuvjetnom raskidu uopće ne pojavljuju u ibadijskim izvorima.[239] Prilikom pregovora u Haruri, Ali je argumentirao da je Kuran sam po sebi pisana riječ i da je nužna ljudska intervencija pri tumačenju, te da su arbitri dužni pridržavati se kuranskih načela jer u protivnom rezultati arbitraže neće biti obavezujući.[238] Njegove riječi zadovoljile su većinu haridžita, s izuzetkom radikalne manjine, ali ipak su se svi vratili u grad.[238] Do novih nemira došlo je odmah pri povratku jer su se radikalni haridžiti opet počeli sukobljavati s drugim Kufljanima, sada tvrdeći da je Ali raskinuo sporazum i priznao da je njegovo sklapanje bilo grijeh i čin nevjerništva.[239] Ali se javno distancirao od takvih tvrdnji, ističući da potez uopće ne smatra grijehom[239] i da ostaje privržen sifinskom sporazumu.[240] Većina ranih disidenata, uključujući njihove vođe Abdulaha ibn al-Kavu al-Jaškurija i Šabasa ibn Ribija al-Tamimija, uvažila je Alijeve riječi, dok su radikali nastavili praviti probleme i nerijetko uz pokliče muhakime prekidali njegove govore u džamiji.[239] Bez obzira, Ali je pokazao toleranciju prema njima i nije dozvoljavao napade, izbacivanja iz džamija ili uskraćivanje primanja.[241]
U isto vrijeme kada je smirivao prepirke među Kufljanima, Ali se pripremao za nadolazeću arbitražu.[241] Čim je definitivna odluka o slanju arbitra Abu Muse postala poznatom, posjetili su ga Zura ibn al-Burdž i Hurkus ibn Zuhajr, dvojica istaknutih haridžita, tražeći da smjesta raskine sporazum i povede rat.[242] Još jednom ignorirajući njihove zahtjeve, Ali ih je upozorio na kuranski ajet o nužnosti pridržavanja ugovora: "I ispunjavajte obaveze na koje ste se Alahovim imenom obavezali i ne kršite zakletve kad ste ih tvrdo dali, a Alaha kao jamca sebi uzeli, jer Alah zna ono što radite" (16:91).[242] Dvojac je napustio Alijeve odaje izgovarajući njihov prepoznatljiv slogan.[242] Nezadovoljstvo radikalnih haridžita i dalje je jačalo zbog čega su se krajem marta 658. sastali u kući Abdulaha ibn Vahba al-Rasibija i odabrali dotičnog za vođu, te odlučili da moraju napustiti nepravedni grad i tako raskinuti svaku vezu s Alijem.[243] Dopisivanjem s basranskim istomišljenicima dogovoreno je da zajedničku bazu postave uz istočnu obalu Tigrisa, kod Nahravanskog kanala.[244] Nakon što su haridžiti napustili Kufu, sljedbenici Alija obnavljali su mu prisege vjernosti na osnovi da će biti prijatelji njegovih prijatelja i neprijatelji njegovih neprijatelja.[245] Ali ih je uputio da prisežu na temelju Kurana i sune Muhameda, a kada je hazamski zastavnik Rabija ibn Šadad predložio da prošire sunu na Abu Bakra i Omara, dobio je prigovore od Alija i ubrzo je prebjegao haridžitima.[246]
Generalno, spor oko arbitraže prerastao je u značajni dogmatski raskol.[247] Haridžiti su počeli kritizirati Alijeve pristalice zbog prisege o njegovim prijateljima i neprijateljima, optužujući ih da oponašaju Sirijce u njihovom nevjerništvu pri izražavanju prisege Muaviji.[248] Prema haridžitskom gledištu, lična prisega nije dozvoljena i smjela se davati samo na temelju Kurana i sune Muhameda, Abu Bakra i Omara.[248] Protivili su se i Alijevom pravu na imamat zbog bliskosti s Muhamedom, tvrdeći da je ta vrlina vremenom izgubljena kao i u slučaju Osmana.[248] Prilikom negiranja Alijevih prava naglašavali su svoju privrženost suni Abu Bakra i Omara, zanemarujući pritom da to implicira privilegiran status Kurejša, što su oni kao politički egalitaristi načelno odbacivali.[248] S druge strane, Ali je tokom formuliranja nove prisege o prijateljima i neprijateljima istaknuo da se ona zasniva na Muhamedovim riječima izrečenim na Gadir-Humu.[248] Objašnjavajući ovo svojim pristalicama pred džamijom u Kufi, pozvao je svjedoke i 12 ili 13 ashaba potvrdilo je događaj, čime je nastao popularni hadis o Gadir-Humu.[248] Ali se pritom poslužio istim događajem da okupljenima dokaže svoj superiorniji vjerski status u odnosu na Abu Bakra i Omara.[248] Pojedini suvremeni historičari tvrde da motivi haridžitske pobune nisu isključivo vjerske prirode i da važan faktor predstavlja strah od svake mogućnosti da Ali i Muavija arbitražom usuglase kažnjavanje odgovornih za atentat na Osmana.[249]
Primarni izvori pružaju nejasne ili kontradiktorne informacije o datumu, mjestu, proceduri i ishodu arbitraže.[250] Neki tako sastanak smještaju u Dumat al-Džandal (danas u saudijskoj pokrajini al-Džauf), otprilike na pola puta između Sirije i Iraka kako je bilo propisano sifinskim sporazumom, a drugi u Azruh između Ma'ana i Petre u današnjem Jordanu.[251] Uz izuzetke poput H. Lammensa i H. Džaita,[252] kod većine suvremenih historičara prevladava stav da se zapravo radilo o dva odvojena sastanka Abu Muse al-Ašarija i Amra ibn al-Asa, održanima u razmaku od približno jedne godine.[253] Prema takvom tumačenju, prvi je održan u Dumatu al-Džandalu između februara i aprila 658. (ramazana i zul-kade 37. AH) i bio je pokušaj da se implementira sporazum o arbitraži,[254] a drugi tokom januara 659. (šabana 38. AH) i predstavljao je isključivo Muavijinu inicijativu u kojoj Ali i njegovi predstavnici nisu ni sudjelovali.[255] Kufanska historijska tradicija se stoga više fokusira na sastanak u Dumatu al-Džandalu, jedini relevantan za Alija i Kufljane, odnosno uglavnom ignorira onaj drugi u Azruhu, iako sadrži i neke povezane događaje (poput slavne završne scene) koji su uklopljeni u prvi sastanak.[256] S druge strane, medinska tradicija više pozornosti posvećuje konferenciji u Azruhu, dok u izvještaj uključuje i određene detalje iz Dumata al-Džandala.[256]
Muavijina delegacija prva je stigla na mjesto sastanka krajem februara ili početkom marta 658. (ramazana ili ševala 37. AH), te uputila prigovore drugoj strani zbog kašnjenja.[257] Ali se opravdao na temelju nevolja s disidentima[251] i poslao u Dumat al-Džandal vojnu pratnju od 400 ljudi na čelu sa Šurajhom ibn Hanijem al-Harisijem.[241] Budući da nije imao puno povjerenja u arbitra Abu Musu al-Ašarija, kao svog ličnog predstavnika Ali je poslao i rođaka Abdulaha ibn Abasa sa zadatkom da vodi molitve Kufljana, upravlja političkim poslovima i služi kao posrednik između njega i pregovarača.[257] Sirijska delegacija na čelu s Amrom ibn al-Asom također je brojala pratnju od 400 vojnika.[241] Višesedmični pregovori Abu Muse i Amra trajali su sve do sredine aprila 658. kada je donešena njihova odluka,[252] kao i dogovor da će čuvati istu i svoje rasprave strogo povjerljivima.[258] Iz pismene razmjene ibn Abasa i Alija evidentno je da su Sirijci tokom pregovora bili disciplinirani i nisu se uplitali u poruke dvojice lidera jer su imali povjerenja u Amrovu lojalnost Muaviji, dok se druga strana pribojavala da Abu Musa ne izda Alijeve interese.[252] Dvojac arbitara je naposljetku odlučio da postupci na temelju kojih je Osman optužen nisu bili u suprotnosti s božanskim zakonom (ahdas), što implicira da je ubijen nepravedno (mazlum) i da je Muavija imao pravo pozivati se na krvnu osvetu.[259]
Suvremeni historičari ponudili su različite interpretacije vezane za proceduru i temu arbitraže u Dumatu al-Džandalu. Na osnovi kasnijeg razvoja događaja, L. Veccia Vaglieri navodi da je glavni zadatak dvojice arbitara bio odrediti karakter Osmanovih postupaka i atentata, odnosno da je odluka u korist Muavije neizbježno uključivala i Alijev gubitak kalifata.[260] W. Madelung takvo tumačenje opisuje samo djelomično točnim i piše da je primarni cilj arbitara prema sifinskom sporazumu bio sveobuhvatno rješavanje sukoba među muslimanima, a ne isključivo utvrđivanje Osmanove nevinosti ili krivnje.[256] Madelung smatra da je to pitanje prvi aktualizirao Amr ibn al-As s ispravnom pretpostavkom da se o tome lako može sporazumjeti s Abu Musom, znajući pritom da će konsenzus o nepravednom atentatu i pravu na osvetu konsolidirati sirijsku potporu Omejadima i oslabiti Alijev položaj.[256] Također, ističe da je Amr bio svjestan činjenice da je to najviše što može dobiti od Abu Muse jer bi arbitraža u slučaju bilo kakvih dodatnih zahtjeva definitivno propala.[256] Madelung isto tako opisuje Abu Musu kao neutralnog čovjeka, iskreno zainteresiranog za povratak mira unutar muslimanske zajednice, zbog čega je konsenzus o Osmanu vidio kao pomirljivu gestu koja će uvjeriti sirijsku stranu da pruži ustupke po vitalnom pitanju vodstva zajednice.[256] Nije nimalo izgledno da je Abu Musa držao da Ali treba izručiti Muaviji osumnjičenike poput al-Aštara, ashaba koji mu je pomogao da zadrži mjesto guvernera Kufe, niti je tada bio u poziciji dovesti u pitanje Alijevo pravo na kalifat.[256] Prema Madelungu, Abu Musa je najvjerojatnije zauzeo kompromisni stav tj. status quo, nadajući se da će Ali zadržati mjesto kalifa i da će Muavija kao guverner priznati njegov autoritet.[261]
Odluka arbitara o Osmanovoj prošlosti sukladno Madelungovom tumačenju stoga predstavlja isključivo politički dogovor, a ne rezultat ozbiljne sudske istrage.[262] Dodaje da su Osmanovi postupci iz pravne perspektive izrazito sporni i da se među njima kao naročito kontroverzan ističe slučaj ubojstva ashaba Nijara ibn Ijada, poslije čije je smrti Osman sprečavao istragu s ciljem zaštite svog rođaka Marvana.[262] Iz ovih razloga, Ali je inzistirao da se ne može sa sigurnošću utvrditi ni Osmanova krivnja niti nedužnost.[262] Abu Musa je prilikom arbitraže ignorirao takve slučajeve, a zanemario je i činjenicu da je sam Amr ibn al-As, inicijator pregovora o nevinosti bivšeg kalifa, ranije bio vodeći agitator protiv Osmana i prva meta ibn Ukbine osvete.[262] Slijedom svega navedenog, Madelung piše da je diskretna odluka kao de facto sudski nevaljana presuda prvo postala politička, a kasnije i sunitska vjerska dogma s dugoročnim učincima na historiju islama.[262] Nakon što je postignut inicijalni dogovor o Osmanu, daljnja Amrova strategija bila je blokiranje bilo kakvog dogovora o Alijevom zadržavanju kalifata ili održavanju šure.[262] Detalji pregovora o tim temama su nepoznati i kompleksni za rekonstrukciju jer se u primarnim izvorima miješaju s onima iz Azruha, a različito ih interpretiraju i suvremeni historičari.[263] Veccia Vaglieri tvrdi da se raspravljalo samo o Osmanu i da su se arbitri mirno razišli,[264] dok Madelung navodi da se kasnije raspravljalo i o pravu na kalifat, uslijed čega je došlo do svađe, fizičkog obračuna i raspada pregovora.[263] Amr je prema njemu znao da neće dobiti Abu Musine garancije o Muavijinom vladarskom pravu nad Sirijom i bio je sasvim zadovoljan ishodom na temu Osmana, stoga je dozvolio da daljnji pregovori propadnu.[263]
Neovisno o različitim tumačenjima predmeta i svršetka arbitraže iz Dumata al-Džandala, historičari su složni oko posljedičnog raspoloženja među stanovnicima Kufe i Damaska. Konsenzus o Osmanu je, usprkos načelnoj tajnovitosti, ubrzo postao poznat široj javnosti[265] i Sirijom je zavladalo oduševljenje do tolike mjere da su već tokom aprila ili maja 658. (zul-kade 37. AH) počeli davati prisege na vjernost Muaviji kao novom kalifu.[266] S druge strane, Irakom je vladao bijes zbog Abu Musine nesposobnosti i dotični je zato posramljeno pobjegao u Meku.[264] Sam Ali je odbacio arbitražnu odluku još kada su ga ibn Abas i Šurajh izvijestili o dogovoru arbitara,[264] a kasnije je u Kufi održao govor u kojem je naglasio da dogovor nije u skladu s Kuranom i sunom odnosno da ga neće smatrati obavezujućim.[265] Nakon što je obaviješten da su Sirijci Muaviju počeli priznavati za kalifa, prekinio je sve bilateralne kontakte s Damaskom i naredio mobilizaciju za novi vojni pohod protiv Sirije.[267]
Za vrijeme mobilizacije snaga za rat protiv Muavije, Ali je poslao pismo haridžitskim vođama Zejdu ibn Huseinu i Abdulahu ibn Vahbu,[268] stacioniranima s pristalicama kod Nahravanskog kanala, pozivajući ih da mu se pridruže u borbi protiv zajedničkog neprijatelja.[269] Haridžiti su mu odgovorili da ne zastupa Boga nego sebe lično[268] i da će mu se priključiti samo ako prizna da je prihvaćanjem arbitraže počinio težak grijeh tj. čin nevjerništva (kufr).[269] Razočaran njihovim odgovorom, Ali je prvotno odlučio pustiti ih na miru i nastaviti s vojnim pripremama.[268] Iako je pokušavao što brže okupiti vojsku i pokrenuti pohod, namjeravajući tako preduhitriti Muaviju,[268] mobilizacija Iračana nije tekla glatko jer su brojni otkazivali poslušnost.[270] Najlojalnijim Alijevim sljedbenicima pokazali su se ansariti i ostaci karija na čelu s Malikom al-Aštarom.[271] Nasuprot tome, odaziv u Basri na ibn Abasov poziv pokazao se kao veoma slab i vojsci se prvo priključilo 1500, a zatim 1700 ljudi.[268] Podređenim plemenskim poglavarima Ali je naredio da sastave registar ratnika, njihovih vojno sposobnih sinova, podanika i sluga, čime je dosegnuta brojka od 65.000 ljudi, međutim, brojni su jednostavno ignorirali poziv.[268] U pokušaju da osnaži moral, Ali je u Kufi održao govor i pozvao stanovnike da se bore protiv neprijatelja islama koji bi vladali njima poput Hozroja i Heraklija.[268] Okupivši konačno vojsku, obavijestili su ga da bi njegovi ljudi radije prvo suzbili pobunjene haridžite, no inzistirao je da je borba protiv tiranina Muavije ipak prioritet.[272]
Alijeve snage krenule su u pohod istočnom obalom Eufrata i tokom prolaska kroz al-Anbar primili su uznemirujuće vijesti o haridžitskom ubojstvu Abdulaha ibn Hababa ibn al-Arata, njegove trudne žene i Um Sinan al-Sajdavije, zbog čega su poslali al-Harisa ibn Muru da ispita situaciju i zatraži objašnjenja.[273] Nakon što su haridžiti ubili i njega, vojnici na čelu s al-Ašasom ibn Kaisom zatražili su od Alija da se prvo obračuna s njima, argumentirajući da se boje za sigurnost njihovih porodica i imanja.[273] Ali je prihvatio prijedlog i iako je u tome imao potporu većine, bilo je i nezadovoljnika koji su zbog promjene plana napustili pohod.[273] Haridžitima je poslan zahtjev da predaju odgovorne za pokolj uz obećanje da ih se neće dirati u tom slučaju, no oni su to odbili i poručili da preuzimaju kolektivnu odgovornost jer ubijanje Alijevih pristalica drže zakonitim.[273] Alijevi predstavnici neuspješno su ih pokušavali nagovoriti da prestanu s neprijateljstvom,[273] a kasnije im se obratio i sam Ali pravdajući svoje postupke vezane oko arbitraže, uz opasku da su ga svojevremeno na prihvaćanje iste tjerali i oni sami.[274] Kada ih je upitao zašto smatraju ispravnim napuštanje zajednice i dizanje oružja protiv vlastitog naroda, haridžiti su se dogovorili da neće više pregovarati i pozvali su jedni druge da se pripreme za odlazak u dženet.[274] Obje strane tada su zauzele borbeni poredak i Ali je pobunjenicima pružio posljednju priliku da pređu u sigurnu zonu pod zastavom Abu Ajuba al-Ansarija,[274] obećavši pritom da će svi koji nemaju veze s ubojstvima biti amnestirani.[275] Stotine njih prihvatili su ponudu i od 4000 haridžita samo je 1500 ili 1800 ostalo vjerno Abdulahu ibn Vahbu.[274]
Konačno, bitka kod Nahravana odigrala se najvjerojatnije sredinom maja 658. (zul-hidžeta 37. AH).[276] Srednjovjekovni autori i suvremeni historičari uglavnom su uvažili al-Balazurijevu tvrdnju da se sukob odvijao 17. jula (9. safera 38. AH),[277] međutim, W. Madelung takav datum opisuje malo izglednim jer je neuskladiv s brojnim događajima i preklapa se s Muavijinom i Amrovom invazijom Egipta koja se teško mogla provoditi u isto vrijeme (ostavljajući istočne granice Sirije nezaštićenima).[276] Uz Alijevu naredbu, vojska je pokrenula napad i brzo porazila pobunjenike.[278] Malobrojni ali fanatični haridžiti suprotstavili su se sili od 14.000 vojnika i očajnički se borili bez nade za preživljavanje, stoga se bitka zapravo pretvorila u jednostrani masakr.[279] Poginuli su svi glavni haridžiti uključujući ibn Vahba i ibn Huseina, a 400 ranjenika je na Alijevu inicijativu poslano njihovim plemenima na liječenje.[274] Alijeva vojska imala je zanemarive gubitke i ovisno o primarnom izvoru poginulo je svega sedam, dvanaest ili trinaest ljudi.[274] Odmah nakon svršetka bitke Ali je naredio pokret prema Siriji,[280] ali među vojnicima je počelo prevladavati nezadovoljstvo.[281] Ponovo predvođeni al-Ašasom ibn Kaisom, vojnici su se počeli žaliti na istrošenost oružja i opreme, tražeći privremeni povratak u Kufu zbog obnavljanja zaliha.[282] Ali je uvažio zahtjev i kada je vojska stigla u al-Nuhajlu kod Kufe, izdao je naredbu da ostanu u logoru, vježbaju za rat i samo povremeno posjećuju žene i porodice.[282] Svejedno, vojnici su počeli sve više trajno napuštati logor i kroz nekoliko dana vojska se istopila, zbog čega je Ali bio prisiljen potpuno obustaviti pohod i vratiti se u Kufu.[281]
Karakter bitke i uključenih haridžita izravno su relevantni za Alijev atentat i predmetom posve oprečnih tumačenja kod historičara. L. Veccia Vaglieri i F. Donner tako opisuju haridžite kao mirne i pobožne muslimane, a napad na njih kao bespotreban pokolj zbog kojeg je Ali na koncu požalio.[283] Nasuprot tome, M. H. Tabatabai i W. Madelung opisuju iste kao opasne odmetnike koji su nasumično ubijali civile i neistomišljenike,[284] bitku kao prijeko potrebnu intervenciju zbog njihovog ugrožavanja Kufe (nezaštićene prilikom sirijskog pohoda),[276] dodajući da Ali nije izrazio kajanje zbog pobjede kod Nahravana.[274] Ipak, Madelung se slaže da je bitka rezultirala rastom nezadovoljstva u Alijevoj vojsci i da predstavlja najproblematičniji događaj njegove vladavine jer je zapečatila razdor između šijita i haridžita.[285]
Sukob kod Nahravana s posljedičnim dezerterstvom predstavljao je prekretnicu Alijeve vladavine[286] i nakon njega Muavija više nije bio običan pobunjeni guverner, već pretendent na položaj kalifa.[287] Dok je politička uloga Muavija jačala, Ali se uz vojni neposluh suočavao s dodatnim problemima jer mu je reputacija bila narušena arbitražom.[251] Pripremajući vojsku kod Damaska, Muavija je s olakšanjem je primio vijest o Alijevom povratku u Kufu i raspuštanju vojske, nakon čega je svojim vojskovođama naredio je da napadaju karavane s hadžijama na ruti između Kufe i Meke.[282] Takvi pogranični upadi odvijali su se tokom maja i juna 658. (krajem 37. AH) i imali su svrhu ometanje komunikacija i ekonomsko slabljenje protivnika.[288] Muavijin sljedeći cilj bio je zauzimanje Egipta[103] i uoči invazije uspio je otrovati novopostavljenog guvernera Malika al-Aštara, jednog od najlojalnijih i najsposobnijih Alijevih ljudi.[289] Sirijska armija na čelu s Amrom ibn al-Asom tada je krenula u pohod, a Ali je odgovorio na pozive Muhameda ibn Abu Bakra slanjem dva vala pojačanja.[290] Ipak, Amr je porazio malobrojnije egipatske snage, dok druga grupa pojačanja nije stigla na vrijeme pa je opozvana u Kufu.[291] Vlast nad Egiptom izgubljena je u augustu 658. (safera 38. AH)[292] i predstavljala je katastrofalan politički udarac za Alija koji je u Kufi nastavio javno upozoravati na rezultate nelojalnosti.[293] Unutar samog Iraka suočavao se s raspršenim haridžitskim frakcijama i od kraja ljeta do februara 659. ugušio je pet njihovih pobuna.[294]
Muavijine ambicije postale su otvorene u januaru 659. (šabana 38. AH) kada je u Azruhu na njegovu inicijativu sazvana konferencija na kojoj se diskutiralo o novom kalifu.[295] Njeni učesnici bili su Abu Musa al-Ašari i Amr ibn al-As, dvojica arbitara iz Dumata al-Džandala, zatim predstavnici medinske aristokracije koji ranije nisu imali učešće, dok Ali uopće nije imao svog zastupnika.[296] Amr je očekivano za kalifa predlagao Muaviju, a Abu Musa, usprkos pokušajima podmićivanja,[297] favorizirao je svog zeta Abdulaha ibn Omara uz izbor putem šure.[298] Muavija i Amr nisu mogli ozbiljno očekivati da će Abu Musa i islamska aristokracija iz Hidžaza olako podržati Muavijin zahtjev za kalifat, međutim, njihov primarni cilj samom organizacijom sastanka bio je pokazati da moć leži u njihovim rukama i da je Ali lišen svakog utjecaja.[297] Kao njihov važan adut pokazao se Egipat o kojem je ovisila privreda Hidžaza tj. dvaju svetih gradova, inače nominalno pod Alijevom kontrolom, što je presudilo uspostavi nove ravnoteže moći.[299] Nakon što se dvojica privatno nisu usuglasili oko istog nasljednika, Amr se odlučio poslužiti varkom i predložio je Abu Musi da javno poreknu Muaviji i Aliju pravo na titulu kalifa, te potom predlože šuru i svoje kandidate.[300] Abu Musa je pristao i pred okupljenima je održao govor o sastavljanju vijeća i vlastitim favoritima, dok se Amr nije pridržao dogovora i otvoreno je nominirao Muaviju.[301] Iako u Azruhu nije izabran novi kalif,[302] skup je predstavljao novi uspjeh za Muaviju,[303] a nitko od prisutnih nije se zauzeo za Alija.[11] Muavija je ubrzo konferenciju počeo koristiti kao argument da Ali više nema legitimiteta i već sljedeće godine vojskom je zauzeo Hidžaz i Jemen.[304]
Situacija na istoku kalifata također je bila kaotična tokom cijele Alijeve vladavine (656–661).[305] Dok su muslimani bili zaokupljeni građanskim ratom, većina iranskih pokrajina odmetnula se od njihove kontrole, a sasanidski plemići u Toharistanu i Nišapuru čak su pokušavali obnoviti Sasanidsku Monarhiju.[305] Oslanjajući se na različite metode, od poreznih reformi do vojnih intervencija, muslimani su u određenim slučajevima uspjeli povratiti kontrolu nad pobunjenim područjima i zaštititi svoje namjesnike.[305] Hefthaliti u Badgisu, Heratu i Pušangu odbili su plaćati danak, zajedno s građanima Nišapura, a još ozbiljniji problemi pojavili su se u Sistanu čijim su gradovima harali arapski beduini, dok su u regionalnom centru Zarandžu stanovnici svladali muslimanski garnizon.[305] Godine 656. ili 657. (36. AH) Alijeva naredba istočnim namjesnicima da šalju danak Mahuji, guverneru u horasanskom Mervu, prouzročila je masovnu pobunu protiv dotičnog diljem istočnog Horasana[305] i kontrola nad tom regijom za Alija je bila nepovratno izgubljena.[306] Dok je Ali 659. (39. AH) bio angažiran u gušenju manjih haridžitskih ustanaka po Iraku, velika pobuna zbog poreza izbila je i u Džibalu, Farsu i Kermanu čiji su stanovnici protjerali poreznike.[305] Ipak, Ali je imao više uspjeha s vraćanjem kontrole nad tim pokrajinama, ponajviše zahvaljujući umijeću njegovog guvernera Zijada ibn Abiha.[306] Zijadova vojska porazila je pobunjenike u Istahru i pacificirala čitav Fars i Kerman,[306] a uspješno je zauzet i Nišapur.[305] Muslimanska vlast nad Horasanom, Sistanom i drugim istočnim područjima ponovo je uspostavljena tek nakon Alijeve smrti.[305]
_of_Ja'far_al-Sadiq.jpg)
Svoje posljednje dane Ali je provodio držeći predavanja i pripremajući novu vojsku za pohod protiv Muavije.[307] Usprkos narušenoj reputaciji i gubljenju raznih pokrajina tokom posljednje dvije godine vladavine, Ali je i dalje imao vatrene pristalice,[308] a popularnost mu je ponovo počela rasti 660. zbog agresivnih sirijskih prodora diljem kalifata.[309] Naime, stanovnici Kufe i Basre uvidjeli su istinski karakter Muavije nakon njegovog zauzimanja Arabije i bili su spremni ratovati ne toliko za slavu Alija, koliko za samostalnost njihovog Iraka.[309] U samoj prijestolnici Ali tokom svog života nikad nije stekao veliku popularnost i samo ga je manjina Kufljana držala za najboljeg nasljednika Muhameda, međutim, većina se sada ujedinila zbog otpora Muavijinim pretenzijama.[309] Nekoliko dana uoči Alijeve smrti, hiljade vojnika okupljalo se u Kufi i među odazvanim vojskovođama bili su Said ibn Kais al-Hamdani, Zijad ibn Hasafa al-Bakri, Vala ibn Mahdudž al-Zuhli, Suvajd ibn al-Haris al-Tajmi, Hudžr ibn Adi al-Kindi, Makil ibn Kais al-Rijahi, Abdulah ibn Vahb al-Sabai i Kais ibn Sad ibn Ubada (guverner Azarbajdžana).[310] Uzimajući u obzir odnose snaga i ranija iskustva iračko-sirijskih okršaja, suvremeni historičari smatraju da bi ishod novog rata bio veoma neizvjestan.[309]
Krajem januara 661. (ramazana 40. AH), za vrijeme jutarnje molitve u Velikoj džamiji u Kufi, Ali je napadnut i teško ranjen od strane haridžitskog atentatora.[311] Kao datum napada historičari najčešće navode 24. ili 26. januara odnosno 17.[312] ili 19. ramazana,[313] iako sami primarni izvori variraju i daju 17, 19, 20. ili 21. ramazana.[314] Rasprava o točnom danu povedena je još kod srednjovjekovnih učenjaka, a prema al-Mufidu i ibn Abi al-Hadidu najizglednijim datumom čini se 19. ramazana odnosno noć al-kadr jer je atentator smatrao da čini ibadet i da će tog dana zaslužiti veću nagradu.[314] Usto, još veća konfuzija u tradicionalnoj literaturi javlja se oko datuma Alijeve smrti i varira od 18. do 28. januara (od 11. do 21. ramazana), međutim, detaljnije elaborirana djela navode da je umro dva ili tri dana nakon napada,[315] na temelju čega se za datum smrti najčešće uzima 28. januara.[316] U to vrijeme Ali je imao 62 ili 63 godine.[317]
Haridžitski napadač je identificiran kao Abdul-Rahman ibn Muldžam,[318] Egipćanin himjaritskih korijena s očeve strane, ali često navođen i prema muradskom matronimu.[319] Atentat na Alija pripremao je s još dvojicom konspiratora, Šabibom ibn Badžarom i Vardanom ibn al-Mudžalidom, a kao oružje pripremili su mačeve natopljene otrovom.[319] Trojac je kobnog dana čekao Alija da dođe u džamiju na jutarnju molitvu i čim se pojavio prvi ga je napao Šabib.[319] Njegov pokušaj bio je neuspješan jer je zamahom promašio i udario u drveni okvir vrata, nakon čega je pobjegao i izgubio se među gomilom ljudi.[319] Vardan također napušta mjesto događaja i odlazi kući, gdje se ubrzo upleo u svađu sa sumnjičavim rođakom i nakon priznanja učešća u zavjeri, biva ubijen.[320] U djelima pojedinih srednjovjekovnih historičara, uloge Šabiba i Vardana su zamijenjene.[321] Na scenu konačno stupa ibn Muldžam, prilazi Aliju s leđa i udara ga mačem u potiljak, uz riječi "Sud pripada samo Alahu, ne tebi i prijateljima".[319] Tada je pokušao pobjeći s mjesta zločina, no odmah je uhvaćen i svladan na tlo od strane Hadramautanca Abu Adme ili Hašimita Mugire ibn Navfala.[322] Atentatora su tada odnijeli pred ozlijeđenog Alija kojem je rekao da je četrdeset dana oštrio svoj mač i molio Boga da ubije najgore ljude, na što mu je Ali uzvratio da će sam ibn Muldžam biti ubijen istim mačem i da će mu time molitva biti uslišena.[323]
U primarnim izvorima javljaju se razne verzije i legende o detaljima atentata, motivima napadača i posljedicama događaja.[324] Često navođen motiv ibn Muldžama je pokušaj osvete poraženih haridžita u bitki kod Nahravana,[325] a u sprezi s ovom verzijom ponekad se spominje osvetoljubiva Hatami bint al-Šidžna, sestra i(li) kćer ubijenog u toj bitki.[324] Ona je navodno obećala brak ibn Muldžamu ukoliko izvrši atentat, upoznala ga s Vardanom iz svog plemena i uoči napada pripremila im šator u kufanskoj džamiji.[324] Nekoliko izvora među konspiratore uključuje i al-Ašasa ibn Kaisa, navodeći da se dogovarao s ibn Muldžamom u uglu džamije i u zoru ga poticao na napad, ili da je atentator boravio mjesec dana u njegovoj kući i oštrio mač.[314] U drugim izvorima al-Ašas se pojavljuje u oprečnoj ulozi, konkretno kao razotkrivač zavjere koji je pokušao o svemu informirati Alija, ali upozorenje nije stiglo na vrijeme ili je ignorirano.[314]
Popularna srednjovjekovna priča navodi da je atentat bio dijelom šire zavjere s ciljem trostruke likvidacije Alija, Muavije i Amra ibn al-Asa,[326] iako suvremeni historičari takav scenario drže veoma upitnim.[327] Glavni likovi prema toj verziji uz ibn Muldžama još su al-Burak ibn Abdulah i Amr ibn Bakr al-Tamimi, također haridžiti koji su se zajedno susreli u Meki i frustrirani građanskim ratom, zakleli se da će na isti dan ubiti trojicu odgovornih i potom pošli obaviti zadatak u Kufu, Damask i Egipat.[328] Problem s ovom legendom jest da ne postoje vjerodostojni podaci o istovremenim pokušajima atentata na Muaviju i Amra, usprkos srednjovjekovnim nastojanjima grupiranja nekoliko nepovezanih i kronološki različitih incidenata.[321] Dodatan argument protiv je i to da su haridžiti bili itekako svjesni da je plan teško provediv i da bi u slučaju djelomičnog uspjeha samo osnažili položaj preživjelih, što se naposljetku i dogodilo u korist Omejada.[329] U djelima ranih šijitskih autora, Muavija se ponekad navodi kao inicijator atentata na Alija,[323] a Amr kao naručitelj.[314]
Brojna srednjovjekovna djela i predaje tvrde da je Ali dugo vremena znao da će biti ubijen, bilo na temelju Muhamedove najave ili vlastitog predosjećaja.[314] Pozivajući se na mnoštvo hadisa, niz autora tako prenosi proročke riječi Muhameda ili samog Alija da će brada potonjeg biti obojena krvlju rasječene glave.[314] Još jedna predaja s nekoliko varijanti objašnjava da je Muhamed rekao da je najgori čovjek među drevnima bio onaj koji je ubio kamilu poslanika Saliha, odnosno da je među suvremenicima najgori čovjek onaj tko bi ubio Alija.[314] Karakteristične teme ovih dvaju vrsta predaja, konkretno krvlju obojena brada i najgori čovjek, ponekad su spojene u jedinstven izvještaj.[314] Noć uoči atentata, Ali je navodno izjavio da će njegova sudbina biti ispunjena i kada je ujutro napustio svoju kuću, pratile su ga gakajuće guske koje je opisao narikačama za njegov pogreb.[314] Generalno, kod šijitskih autora naglasak je stavljen na podatak da Ali, usprkos svjesnosti svoje sudbine i upozorenjima na mogućnost atentata, nije želio poslati nekog drugog muslimana u džamiju da obavi molitvu umjesto njega i da se otišao suočiti sa sudbinom recitirajući stihove o tome kako se smrti ne treba bojati.[314] U primarnim izvorima također se javlja tvrdnja da je Ali čak očekivao da će ibn Muldžam biti njegov ubojica ili tzv. najgori čovjek, zbog čega je njihov odnos neprestalno bio napet.[314] Ipak, unatoč ovim pretpostavkama nije poduzeo ništa protiv sumnjivca i svoju indiferentnost drugima je mirno branio riječima da ne može ubiti nekog tko još njega nije ubio, odnosno da svako ljudsko biće ima dva anđela čuvara do smrti i da je taj trenutak određen sudbinom.[314]
Primarna literatura naglašava Alijevu striktnost u primjeni islamskog prava i izvori su stoga gotovo jednoglasni da je za ibn Muldžama naredio strogo poštivanje recipročne kazne (lex talionis),[330] iako neki u prvom redu ističu njegovu velikodušnost.[321] Prva od četiri glavne verzije prenosi Alijevu zapovijed svojim sljedbenicima da prije presude pričekaju na posljedice atentata, odnosno da se ibn Muldžama kazni na isti način ako umre ili će mu kasnije sam suditi ako preživi ranjavanje.[330] Druga verzija uz lex talionis navodi da je savjetovao Hasana da ne izlaže zločinca javnom ismijavanju i da je naredio klanu Banu al-Mutalibu da ne prolijevaju muslimansku krv pod izgovorom krvne osvete.[321] Recipročnu kaznu navodi i treća verzija, s dodatkom da je atentatoru velikodušno pružio hranu i prikladno mjesto za odmor, ali ujedno i izdao naredbu da mu se dotični u slučaju smrti odmah mora pridružiti na budućem svijetu jer želi biti njegov tužilac pred Bogom.[321] Konačno, prema četvrtoj verziji Ali je u potpunosti oprostio ibn Muldžamu.[321] Ibn Muldžam je poslije razgovora s Alijem odveden u zatvor i putem je bio izložen bijesu javnosti,[321] a neposredno nakon Alijeve smrti nad njim je izvršena smrtna kazna.[330]
.jpg)
Obredno pranje Alijevog tijela obavili su njegovi sinovi Hasan, Husein i Muhamed ibn al-Hanafija, te nećak Abdulah ibn Džafar.[309] Ista četvorica su kasnije zajedno s Ubajdulahom ibn Abasom sahranila pokojnika.[309] Pogreb je održan u tajnosti i na lokaciji nepoznatoj ondašnjoj široj javnosti, zbog straha da grob ne bude oskvrnut od strane Alijevih neprijatelja,[331] konkretno haridžita i Omejada.[12] Razni primarni izvori navode da je to učinjeno na preporuku samog Alija.[12] Iz ovih razloga, mjesto ukopa decenijama je bilo nepoznato i predmet špekulacija još vjekovima kasnije, a kao potencijalne lokacije navođene su bagdadska četvrt Karh, gradovi Hila, Medina, Damask, Rej i Mazar-e Šarif, te kufanski objekti poput palače, džamije, javnog trga i kuće Alijevog nećaka Džade ibn Hubajre.[12] Manjina šijitskih muslimana i danas favorizira neke od navedenih mogućnosti,[12] dok kod većine vlada konsenzus da se grob nalazi u Gariju,[12] starom mjestu zapadno od Kufe (današnji Nadžaf), što je također prevladavajući naučni stav.[332]
Historijski izvori bilježe dvije različite priče o identifikaciji groba, ali su složni da se pronalazak odigrao u rano doba Abasidskog Kalifata odnosno nakon pada antialidskih Omejada.[12] Prva verzija otkriće pripisuje Davudu ibn Aliju al-Abasiju i tvrdi da je 750. ili 751. (133. AH) naredio podizanje male grobnice.[12] Prema drugoj priči, grob je pronašao lično abasidski kalif Harun al-Rašid (vl. 786–809),[333] navodno sasvim slučajno prilikom lovačke ekspedicije na tom području.[12] Postoji i legenda prema kojoj su mjesto i način sahrane bili božanski preodređeni – kada su petorica stigla na svetu lokaciju, kamila koja je nosila Alijevo tijelo kleknula je i odbila nastaviti put, a zatim su na tom mjestu otkrili drvenu pločicu sa sirjačkim natpisom na kojoj je pisalo da je grob za Alija iskopan od strane Nuha još 700 godina prije velikog potopa.[12] U šijitskim predajama se stoga navodi da je Ali sahranjen u istoj grobnici s Ademom i Nuhom.[12]
Ubrzo nakon abasidske izgradnje započelo je naseljavanje okolice svetišta.[12] Prema pisanju geografa ibn Havkala, originalnu grobnicu početkom 10. vijeka nadogradio je Abu al-Hajdža, mosulski emir iz dinastije Hamdanida, podigavši kupolu na četiri stupa i ukrasivši svetište tepisima i zavjesama.[12] Krajem istog vijeka bujidski vladar Azud al-Davla stavlja svetište pod njegovu specijalnu zaštitu i gradi novi mauzolej nad grobom, oko kojeg su početkom 11. vijeka podignute i fortifikacije.[12] Mauzolej je spaljen 1051. ili 1052. (443. AH) tokom antišijitske pobune, no obnovljen je do 1086. i dva vijeka kasnije ostao je neoštećen prilikom mongolskih razaranja Iraka.[12] Nakon što je 1310. ilhanidski vladar Oldžejtu konvertirao na imamizam, razmatrao je premještanje Alijevog i Huseinovog groba u svoju prijestolnicu Sultaniju, međutim, umro je prije ostvarenja tog plana.[12]
Godine 1326. svetište je posjetio ibn Batuta, opisavši zidove džamije obložene emajliranim pločicama i četiri ulazna ejvana sa zavjesama i srebrnim pragom.[12] Prema svemu sudeći, zdanje je ostalo nedirnuto tokom Timurovih pustošenja regijom, niti mu je trajna šteta nanesena 1453. prilikom osvajanja i pljačkanja Nadžafa od strane mušaškog vođe Alija ibn Muhameda.[12] Svetište je steklo simbolički status za vrijeme novovjekovnih iransko-turskih ratova i bilo je u centru pažnje njihovim vladarima.[12] Prvi ga je nakon zauzimanja 1500-ih posjetio safavidski šah Ismail I, a zatim 1534. i osmanski sultan Sulejman I.[12] Godine 1803. Nadžaf se našao pred vahabitskim napadom, ali je mauzolej još jedan put ostao neoštećen.[12]
Mjesto Alijevog ukopa vremenom je evoluiralo od skrivenog groba, preko mauzoleja s džamijom i grobljem, do današnjeg velegrada Nadžafa.[332] Nad samim grobom nalazi se srebrni sarkofag, iznad kojeg se uzdiže zlatom obložena kupola, a interijer je ukrašen poliranim srebrom, staklom i keramičkim pločicama.[12] Mauzoleju se iz dvorišta pristupa kroz četiri monumentalna portala i uz glavni ejvan nalaze se dva minareta.[12] Svetište je okruženo golemim grobljem (Dolina mira) zbog vjekovnih aspiracija pobožnih šijita da budu pokopani u blizini njihovih imama.[11] Alijev mauzolej također je popularno hodočasničko odredište[334] i njegova je važnost naglašena u svim šijitskim djelima na temu zijarata.[12] Posebno preporučene prigode za posjetu su obljetnice Alijevog rođenja i smrti, blagdan al-Gadir, Muhamedov rođendan i noć al-Miradž, a savjetuju recitiranje posebnih molitvi nad grobom zbog vjerovanja u Alijevu ulogu posrednika na Sudnjem danu.[12] Sunitski polemičari često su optuživali šijite da više preferiraju hodočašća grobnici Alija (i drugih imama) nego hadž u Meku.[12] Zajedno s Komom u Iranu, grad Nadžaf tradicionalno predstavlja jedan od teoloških centara imamitskog šijitizma.[1]
Ali je sveukupno imao devet supruga i nekoliko konkubina,[317] a broj njegove djece ovisno o izvoru varira do maksimalno 33[317] ili 35.[335] Sukladno tvrdnjama al-Tabarija,[335] u suvremenoj literaturi često se navodi da je imao četrnaest sinova,[336] iako ova brojka kotira od jedanaest kod al-Masudija do osamnaest u šijitskim genealogijama.[335] Alijevo potomstvo se kasnije nastavilo putem samo njih pet.[337] Također, ukupan broj kćeri iz navedenih razloga kreće se između sedamnaest[335] i devetnaest.[317] Alijeva prva supruga bila je Muhamedova kćer Fatima[338] i tokom njenog života nije imao drugih žena.[15] Par je imao petero djece[339] – odrasle sinove Hasana i Huseina,[340] kćeri Zajnab i Um Kulsum,[341] te Muhsina koji je ili stradao kao fetus ili umro kao novorođenče.[342] Mlađa kćer Um Kulsum (poznata i kao Zajnab al-Sugra ili Zajnab mlađa) bila je udana za kalifa Omara,[56] a starija Zajnab imala je važnu ulogu u traženju prava Muhamedove porodice nakon što su joj Omejadi ubili brata.[1] Ostali Alijevi sinovi preko kojih se očuvala njegova loza još su Muhamed ibn al-Hanafija (od supruge Havle bint Džafar),[343] Abas (od Um al-Banin) i Omar (navođen i kao Amr ili Imran, od nepoznate supruge).[335]
U političkom kontekstu, najvažniju historijsku ulogu igrali su Hasan, Husein i Muhamed,[344] a prva dvojica imaju i vjerski značaj jer ih šijitski pravci kao užu Muhamedovu porodicu (tzv. ljude pod ogrtačem) smatraju nositeljima imamata.[345] Hasan je bio najstariji Alijev sin i nakon očeve smrti kratko vrijeme je vladao okolicom Kufe kao kalif, nakon čega je sklopio sporazum s Muavijom i predao mu ovlasti pod uslovom da neće lično postaviti nasljednika.[346] Otrovan je 670. godine u Medini gdje je i umro.[346] Hasanov brat Husein pobunio se 680. protiv kršenja sporazuma i imenovanja Muavijinog sina Jazida za kalifa, no ubrzo je ubijen zajedno s pomagačima i dijelom porodice u bitki kod Karbale.[347] Među poginulima bili su još šestorica Alijevih sinova (četvero od majke Fatime bint Hizam tj. Um al-Banin), te trojica Hasanovih i dvojica Huseinovih sinova.[347] Preživjelo potomstvo Alija i Fatime bint Muhamed nosi titule šarifa (dosl. plemić) ili sajeda (dosl. gospodar),[1] a od njih potječu i brojne alidske dinastije.[335]
Historijski izvori opisuju Alija kao čovjeka robusne tjelesne građe i osrednje visine, ćelavog i s dugom bijelom bradom, te navode da je imao oftalmološke probleme.[11] Alijevu ličnost teško je definirati jer historičari u njegovim postupcima i diskursima ne pronalaze čvrste smjernice za jednostavno determiniranje, što je opet rezultat toga da su mu potezi bili paralizirani dinamičnim događajima i limitacijama njegovih podređenih, dok su sačuvani diskursi nejasni u formi i nije lako razlikovati vjerodostojne od krivotvorenih.[11] Veliki problem predstavljaju i tendenciozni primarni izvori, bilo idealistički ili antagonistički nastrojeni, kao posljedica vjekovnih političkih sporova i denominacijskih razilaženja.[348] U analizama starijih orijentalista s početka 20. vijeka, poput H. Lammensa i L. Caetanija, prevladavaju negativni sudovi o vještinama Alija.[349] Lammens je potencirao političku nesposobnost,[349] a srodne slabosti u blažoj mjeri isticao je i Caetani, uzimajući pritom u obzir pritiske teških okolnosti.[11] Takva gledišta bitno su revidirana kod suvremenih autoriteta ranoislamske historije.[350] L. Veccia Vaglieri tako Lammensove opaske drži potpuno neosnovanima odnosno Caetanijeve prikaze površnima, dodajući da su obojica ignorirali faktor Alijeve religioznosti prilikom donošenja političkih odluka.[11]
Generalno, mnoštvo primarnih izvora složno je u ocjeni da je Ali bio duboko pobožna osoba i da se rigorozno pridržavao vjerskih obreda i propisa, da je bio izvrstan poznavalac i recitator Kurana, te da je odbacivao svjetovna dobra i imao skrupule u pogledu plijena i odmazde.[351] Veccia Vaglieri navodi da nema razloga pretpostavljati da su svi ti detalji izmišljeni ili preuveličani jer su svi njegovi postupci bili u skladu s opisanim vjerskim duhom, odnosno da je ta predanost neovisno o drugim motivima bila dominantan aspekt njegove ličnosti.[11] Kao dokazne primjere izdvaja vođenje vojnih pohoda koje je smatrao svetom dužnosti s ciljem održavanja vjerskog poretka i pobjede pravog puta (al-huda),[317] zatim njegov odnos prema haridžitima, te prihvaćanje nepovoljnog sporazuma o arbitraži.[11] Istovremeno, Veccia Vaglieri ističe da je upravo prekomjerna privrženost uzrok njegovog pada s obzirom da se zbog striktnih uvjerenja nije bio u stanju prilagoditi potrebama novih situacija,[11] te opisuje njegov politički program utopijom za to doba.[352] Politička fleksibilnost koja je nedostajala Aliju, dodaje Veccia Vaglieri, bila je s druge strane jedna od najistaknutijih karakteristika njegovog rivala Muavije.[11]
W. Madelung dijeli stav Veccia Vaglieri o uzrocima Alijevog političkog pada, uz razliku što principijelnost ne navodi kao manu nego vrlinu.[353] Njegovo odbijanje da se uključi u nove igre političkih izdaja, beskrupuloznog manevriranja i lukavog oportunizma, piše Madelung, rezultiralo je gubitkom vlasti, ali ujedno i kasnijim stjecanjem statusa heroja u islamu.[353] Naravno, prigovore o manjku političke oštroumnosti negiraju i istaknuti šijitski teolozi, primjerice M. H. Tabatabai argumentira da Alijeva vlast predstavlja radikalni i revolucionarni pokret u duhovnom smislu, te da se kao takav nije mogao graditi na oportunizmu, kompromisu, laskanju i krivotvorinama.[354] I Veccia Vaglieri i Tabatabai povlače paralele između Alijeve i Muhamedove vladavine, prva s kritikama da se radilo o različitim vremenima zbog kojih su bile nužne prilagodbe novonastalim situacijama,[11] dok drugi pravda Alijevo odbijanje Muavije i ističe da je postupio identično kao Muhamed prilikom odbijanja sklapanja sporazuma s mekanskim politeistima.[354]
Neovisno o neslaganju oko političke pragmatičnosti, islamolozi navode niz drugih Alijevih vrlina među kojima su iskrenost,[309] lojalnost,[353] skromnost,[317] egalitarizam,[353] milosrđe,[355] hrabrost,[24] disciplina,[317] elokvencija[356] i kavalirstvo.[357] Od rane mladosti živio je isposničkim životom i nikad se nije predao luksuzu,[358] a zbog inzistiranja na jednakosti u nekoliko navrata razočarao je rodbinu.[359] Njegova zabrana vojnicima da uzimaju žene, djecu i imovinu poraženih kao plijen smatra se revolucionarnim za ratno pravo tog doba.[360] Upamćen je i po velikodušnom praštanju svojim neprijateljima[355] odnosno iskazivanju poštovanja prema njihovim palim borcima, tugujući i moleći nad tijelima.[11] Na suvremenike je ostavljao snažan dojam i to je bio jedan od razloga (uz bliskost s Muhamedom) da mu počnu pripisivati atribute besprijekornosti i nadnaravne karakteristike, međutim, historičari se slažu da Ali takvo nešto nikad nije lično indicirao.[361] Alijevo kavalirstvo također je steklo legendaran status i dovelo je do razvoja futuveta,[334] vojničkih i ekonomskih organizacija nalik viteškim redovima u srednjovjekovnoj Evropi.[1]
U islamskoj tradiciji Ali je poznat pod raznim titulama i nadimcima,[334] dobivenih bilo na temelju ličnih vrlina ili izvedenih iz određenih epizoda njegovog života.[1] Takvi primjeri su Sadik al-Akbar, Faruk al-Azam,[12] Abu al-Hasan (Otac Hasana), al-Murtaza (Izabrani), Asadulah (Lav Božji),[1] Hajdar (Lav)[362] i Abu Turab (Otac prašine),[363] a naročito popularni kod šijita još su Amir al-Mu'minin (Zapovjednik vjernika)[364] i Mavla al-Mutakin (Zaštitnik bogobojaznih).[1] Prema muslimanskoj popularnoj predaji, Ali ima 300 imena samo u Kuranu, Starom i Novom zavjetu (proizvoljno interpretirani atributi), dok su ostali sačuvani u dženetu.[12] Titulu Zapovjednika vjernika prvi je koristio Omar i bila je omiljena odnosno najčešće korištena kod prvih kalifa,[365] a sukladno imamitskom vjerovanju ista pripada isključivo Aliju,[366] dodjeljena mu je od Muhameda na Gadir-Humu i božanski mu je preodređena još prije stvaranja prvog čovjeka.[12] O porijeklu nadimka Abu Turab postoje različite predaje i tumačenja.[342] Prva priča navodi da je Muhamed jednom prilikom ušao u džamiju i našao Alija kako spava prekriven prašinom, pa mu se obratio riječima "O Abu Turabe, ustani".[1] Druga verzija tvrdi da mu je Muhamed dao nadimak nakon što ga je vidio kako zbog Fatiminih kućnih prigovora izlazi napolje i smiruje se puštanjem prašine kroz šaku.[342] L. Veccia Vaglieri piše da postoji izgledna mogućnost da su priča i nadimak smišljeni pejorativno od strane Alijevih neprijatelja, ali da je nadimak vremenom usvojen kao počasni izraz.[11]
Brojne Alijeve izreke postale su dijelom opće islamske kulture i citiraju se kao aforizmi i poslovice u svakodnevnom životu.[1] Također, osnova su raznih književnih djela i integrirane su u poeziju mnogih jezika.[1] Još u 8. vijeku Abdul-Hamid ibn Jahja, autoritet za ranu arapsku književnost, ukazivao je na nenadmašnu elokvenciju u Alijevim propovijedima i izrekama, a isti stav vijek kasnije držao je i učenjak al-Džahiz.[1] Na prijelazu iz 10. u 11. vijek, šijitski učenjak Šarif al-Razi prikupio je velik broj Alijevih političkih diskursa, propovijedi, pisama i izreka o raznovrsnim temama, te ih je objedinio u knjizi Staza rječitosti (Nahdž al-Balaga).[367] Za vrijeme al-Razijevog života broj poznatih rasprava kretao se oko 480.[368] Zbirka Staza rječitosti postala je jedna od najpopularnijih i najutjecajnijih knjiga u muslimanskom svijetu,[369] međutim, sve do kraja 20. vijeka bila je skoro u potpunosti zanemarena kod islamologa na Zapadu.[1] Iako je autentičnost određenih segmenata dovođena u pitanje,[370] za većinu muslimana zbirka je vjerodostojna i dan danas predstavlja izvor vjerske i književne inspiracije za sunite i šijite.[371]
Druga značajna kolekcija je Uzvišeni aforizmi i biseri govora (Gurar al-hikam va durar al-kalim), djelo Abdul-Vahida al-Tamimija koje sadrži gotovo 11.000 Alijevih kratkih izreka.[372] Direktno mu se pripisuju i Alijev mushaf (Mushaf Ali) kao jedna od ranih recenzija Kurana,[373] zatim Alijeva knjiga (Kitab Ali) kao zbirka pravnih zabrana i vjerskih savjeta sastavljena na temelju Muhamedovih izjava,[374] te Knjiga o dijatu (Kitab al-dijat) kao pravilnik o kompenzacijama za razne ozljede.[375] Najmanje sedam srednjovjekovnih sakupljača hadisa napisali su različita djela pod naslovom Alijev musnad (Musnad Ali), sastavljenih na osnovi predaja čiji je prvi prenosilac Ali.[376] Postoje i razne druge kolekcije slagane prema vjerskim, etičkim, pravnim i administrativnim temama,[377] ali i molitve poput dove Kumajla ibn Zijada koja je i danas popularna kod šijita.[4] Aliju se također tradicionalno pripisuje i pjesnička zbirka (divan),[378] iako među naučnicima prevladava stav da je polovično autentična.[379]
Visoki politički, pravni i duhovni položaj Alija danas priznaju i suniti i šijiti, sljedbenici dva najveća islamska pravca, međutim, njegov je status evoluirao tokom ranoislamskog perioda.[4] Još za vrijeme Alijevog života postojali su razni vjerski ekstremi, počevši od haridžita koji su ga proglasili nevjernikom i prigrlili isključivo Abu Bakra i Omara kao legitimne nasljednike Muhameda,[380] zatim Omejada u čijim je džamijama tokom Muavijine vladavine uvedena praksa proklinjanja Alija s minbera,[381] sve do pretjerano naklonih sabajita (gulata) koji su mu pripisivali božanske karakteristike[382] i od kojih se lično distancirao.[39] Iako je prilikom svoje smrti uživao manjinsku potporu među muslimanskom zajednicom, u narednim decenijama postao je simbolom otpora represivnoj omejadskoj vlasti i njegovi poštovatelji postali su većina.[383]
Početkom abasidskog doba, kod muslimana koji su rane kalife uzimali za uzore pojavila se potreba za njihovom podjelom na dobre i loše, te je Ali zajedno s Abu Bakrom, Omarom i Osmanom grupiran u četiri Rašiduna (tzv. pravedna kalifa).[384] Takav stav do 10. vijeka prihvaćen je kod svih sunita i mutazilita, uz dva različita gledišta o najizvrsnijem među četvoricom (al-afdal).[385] Prema prvom i ujedno prevladavajućem, svaki od njih predstavljao je najboljeg člana zajednice prilikom preuzimanja vlasti, što drugim riječima Alija čini četvrtog u nizu najizvrsnijih.[385] Neki od mutazilita držali su da je u vrijeme Muhamedove smrti Ali bio superiorniji u odnosu na trojicu prethodnika, ali su svejedno priznavali legitimitet njihove vlasti.[385]
Paralelno s navedenim sunitskim razvojem, kod gorljivih Alijevih pristalica istovremeno se profilirao šijitizam, struja koja se razilazila s većinom muslimana oko pitanja prava na kalifat i vjerskog autoriteta.[386] Prema njihovom gledištu, trojica prvih kalifa uzurpirala su Muhamedovo političko i duhovno nasljedstvo (imamat), odnosno ono pripada isključivo Aliju i njegovoj porodici.[387] Važan događaj u njihovoj historiji je tragična smrt Huseina kod Karbale koja je odigrala ključnu ulogu u širenju šijitizma, naročito u perifernim područjima Omejadskog Kalifata poput Iraka, Irana i Jemena.[388] Među njima je jedino butritska podgrupa ranih zejditskih šijita iz Jemena priznavala imamat Abu Bakra, Omara i Osmana, argumentirajući da se Ali nije protivio njihovoj vlasti, međutim, od 9. vijeka nadalje kod zejdita je usvojen džaruditski stav koji trojici negira imamat.[2]
Šijiti na sjeveru počeli su se organizirati početkom 8. vijeka uz liderstvo Alijevog praunuka Muhameda al-Bakira i njegovih potomaka,[389] a njihovim stabilnim vjerskim i političkim uporištem u narednim decenijama postao je Iran.[390] Šijitske zajednice isprva su živjele u tajnosti i asketskim životom,[390] dok je do društvenog otvaranja i snažnijeg razvoja njihove teologije došlo u 9. i 10. vijeku.[391] Tokom 8. vijeka, uz ranije odvajanje zejdizma, također je došlo do grananja šijitizma na većinski imamizam i manjinski ismailizam.[392] Neovisno o slijeđenju različite linije imamata, svim ovim podgrupama zajedničko je da smatraju Alija prvim imamom.[393] Osim što je imamat kao srž šijitizma usko povezan s Alijem, njegova ličnost također je ishodište za visokosofisticiranu filozofiju koja se razvijala vjekovima.[394] Primjerice, Alijeve izreke i propovijedi predstavljaju oslonac za transcendentalnu teozofiju Mule Sadre i njegovih učenika.[1] Uloga Alija i dan danas ima ogroman značaj u svim aspektima šijitskog vjerskog, intelektualnog i kulturnog života.[1]
Gotovo svi tarikati, uz određene izuzetke poput dijela nakšibendijskog, lance znanja od poslanika Muhameda prenose preko Alija.[334] Neovisno pripadaju li sunitskom ili šijitskom pravcu, sufije vjeruju da je Ali naslijedio duhovnu moć (velaju) koja omogućuje unutarnje putovanje prema Bogu.[334] U ranim krugovima islamskih asketa (zuhad) Ali je bio posebno poznat po svojoj pobožnosti i siromaštvu – govorili su da se jednostavno odijevao, krpao svoju odjeću i obuću, radio kao težak, te često prodavao sve što je imao (uključujući mač kojim je branio Muhameda) da prehrani porodicu.[12] Također, opisivan je i kao najučeniji ashab za teološka i pravna pitanja.[12] Razvojem sufijske misli tokom 10. i 11. vijeka, sve veći naglasak stavljen je na Alijevo posjedovanje tajnog ili ezoteričkog znanja, gotovo bezgraničnog po gledištu mnogih.[12]
Alijev položaj u odnosu na prethodne vladare varirao je ovisno o sufijskom redu, što se može smatrati odrazom sunitsko-šijitskog rivalstva, pa se tako ponekad navodi manje izvrsnim od Abu Bakra ili pak podjednakim s ranijom trojicom.[12] Njegov status u sufijskom svijetu vremenom je ojačan zbog niza faktora.[12] Prvi je reorganizacija pretežito sufijskih futuveta na prijelazu iz 12. u 13. vijek, čiji su sljedbenici smatrali Alija oličenjem hrabrosti, velikodušnosti i nesebičnosti.[334] Drugi faktor je taj da je stekao centralnu ulogu u većini tarikata osnovanim od 11. vijeka nadalje, među kojima se posebno ističe šijitski bektašijski red.[12] Konačno, usponom safavidske dinastije došlo je do cvjetanja tarikata diljem Irana i Indije, odnosno do sinkretizma šijitske teologije i sufijskog misticizma.[12]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
