unuk Muhameda i treći imam (626–680) From Wikipedia, the free encyclopedia
Husein (arap. ), punim imenom al-Husein ibn Ali ibn Abi Talib (arap. , translit. al-Ḥusain ibn ʿAlī ibn Abī Ṭālib; Medina, 10. januara 626. – Karbala, 10. oktobra 680), drugi sin Alija i Fatime, mlađi brat Hasana, unuk islamskog poslanika Muhameda, te imam za šijite. Imamitska i zejditska podgrupa šijitizma smatraju ga trećim imamom, dok ga ismailitska podgrupa drži drugim uz neslaganje oko prethodnika (Ali za nizarite odnosno Hasan za mustalite). Husein je također cijenjen i u sunizmu. Nakon deset godina imamata, poginuo je kao šehid u bitki kod Karbale.
| Husein | |
|---|---|
 | |
| Kaligrafsko pisanje imena Husein | |
| Prethodnik | Hasan ibn Ali |
| Nasljednik | Ali ibn Husein |
| Prethodnik | Ali ibn Abi Talib (nizaritsko gledište) Hasan ibn Ali (mustalitsko gledište) |
| Nasljednik | Ali ibn Husein |
| Supružnici | 5 supruga |
| Potomstvo | 4-6 sinova i 2-4 kćeri |
| Puno ime | al-Ḥusain ibn ʿAlī ibn Abī Ṭālib (arap. ) |
| Posthumno ime | Sajed al-Šohada, al-Šehid, al-Sibt, Sajedu Šababi Ahl al-Dženet, al-Rašid, al-Tabi li Marzatila, al-Mubarak, al-Tajib, al-Vafi |
| Pleme | Kurejš (Banu Hašim) |
| Otac | Ali ibn Abi Talib |
| Majka | Fatima bint Muhamed |
| Rođen/a | 10. 1. 626. (5. šabana 4. AH) Medina, Hidžaz, Arabija |
| Umro/la | 10. 10. 680. (dob: 54) (10. muharema 61. AH) Karbala, Omejadski Kalifat |
| Pogreb | Mauzolej imama Huseina, Karbala, Irak |
| Religija | islam |
Huseinov visoki položaj navodi se u brojnim islamskim predajama. Povodom rođenja Muhamed mu je odabrao ime i jednom prilikom je izjavio da će "zajedno s bratom Hasanom biti sajed među mladima u dženetu", što šijiti tumače kao predviđanje njegovog mučeništva. Husein spada u tzv. ljude pod ogrtačem (Ahl al-kisa), jedan je od učesnika događaja poznatog kao mubahala i jedan od pripadnika uže Muhamedove porodice (Ahl al-bajt) o kojoj je objavljen kuranski stih al-Tathir (ajet o čistoći).
Za vrijeme vladavine njegovog oca Alija i građanskog rata, Husein je učestvovao u bitkama kod Basre, Sifina i Nahravana. Nakon očeve smrti, slijedio je i podržavao brata Hasana. Potvrdio je njegov sporazum s Muavijom i nastavio se pridržavati istog čak i nakon bratove smrti. Odgovarajući na pisma pristigla iz Kufe u kojima su ga protivnici Omejada pozivali na ustanak, Husein je pozvao na strpljenje do Muavijine smrti.
Kada je Muavija umro, Husein je odbio dati prisegu njegovom sinu Jazidu, smatrajući njegov uspon na mjesto kalifa nelegitimnim. Nakon što je medinski guverner Valid ibn Utba dobio naredbu da ili uzme prisegu od njega ili da ga ubije, Husein je početkom maja 680. krenuo iz Medine prema Meki. Istovremeno, stanovnici Kufe prisegnuli su Huseinu na vjernost. Dok su Husein i njegovo sljedbenici bili na putu prema Kufi, vojska Ubajdulaha ibn Zijada je po Jazidovoj naredbi zaustavila Huseinovu karavanu. Zbog straha od odmazde Jazidove vojske, stanovnici Kufe prekršili su svoje obećanje o pružanju podrške Huseinu.
U prvoj polovini oktobra 680. godine, spor je naposljetku kulminirao bitkom kod Karbale u kojoj su Husein i veći dio njegovih sljedbenika (oko 72) ubijeni, dok su ostali kao zarobljenici odvedeni u Kufu i Siriju. Huseinova pogibija bila je presudni faktor u oblikovanju islama i njegove historije, budući da se dogodila u vremenima izražene omejadske represije. Ustanak Huseina i njegovih malobrojnih sljedbenika protiv moćnijeg tlačitelja postao je stoga simbolom otpora i inspirirao je brojne muslimane u ondašnjim i kasnijim vremenima. Religijski izvori i društvene tradicije obilježavaju karbalsku tragediju u mjesecu muharemu, a njena komemoracija se svake godine održava od strane šijitskih muslimana na dan Ašure. Događaj je također postao inspirativan za razvoj šijitske misli i umjetničke izričaje poput literature, slikarstva i simbola kroz mnoge vjekove.
Husein ibn Ali ibn Abu Talib ibn Abdul-Mutalib ibn Hašim pripadao je Banu Hašimu, klanu plemena Kurejš. Njegov otac bio je Ali ibn Abi Talib, a majka Fatima bint Muhamed. Unuk je islamskog poslanika Muhameda s majčine strane. Huseinova braća bili su Hasan i Muhsin (stradao kao fetus ili umro kao novorođenče), a sestre Zajnab i Um Kulsum. Također, imao je i polubraću Muhameda ibn al-Hanafiju, Abasa i dr. Prema šijitskim i sunitskim predajama, Muhamed je slijedeći Božju naredbu unuku dao ime Husein. Imena Hasan i Husein nisu se pojavljivala prije islama, a predstavljaju prevedena značenja imena Šubar i Šubajr (dva Harunova sina).
Huseinov nadimak bio je Abu Abdulah koje je, kao i njegovo ime, dano od strane Muhameda dok je bio dijete. Također, bio je poznat i po drugim nadimcima kao što su Abu Ali (Otac Alija), Abu al-Šohada (Otac mučenika), Abu al-Ahrar (Otac slobodoumnih) i Abu al-Mudžahedin (Otac boraca na Božjem putu). Brojne titule vremenom su pripisane Huseinu, a neke od njih odnose se i na njegovog brata Hasana, poput Sajedu Šababi Ahl al-Dženet (predvodnik mladića dženeta). Među ostalim Huseinovim titulama su još al-Zaki, al-Tajib, al-Vafi, al-Sajed, al-Mubarak, al-Nafi, al-Dalil Ali Zatulah, al-Rašid i al-Tabi li Marzatila. Ibn Talha al-Šafi navodi da je njegova najpopularnija titula bila al-Zaki, dok je Sajedu Šababi Ahl al-Dženet bila najvažnija titula. U nekim šijitskim predajama Husein se naziva i al-Šehid ili Sajed al-Šohada, Saralah i Katil al-Abarat, a postoje i dodatne titule u šijitskim djelima na temu zijarata.
.jpg)
Mjesto Huseinovog rođenja bila je Medina. Iako su određeni autori zabilježili da se rodio početkom oktobra 627. (6. AH), najprihvaćeniji stav među historičarima i učenjacima je da se rodio početkom 626. (4. AH). Ne postoji konsenzus oko datuma rođenja, ali je najvjerovatnije da se radi o 3, 4. ili 5. šabana. Pozivajući se na al-Mufida, historičar W. Madelung kao najizgledniji navodi potonji među njima, odnosno 10. januara. Prema ibn Sadu, malog Huseina je dojila i Lubaba bint al-Haris (Um Fadl), supruga Abasa ibn Abdul-Mutaliba i majka Kulsuma koji je također bio novorođenče u to vrijeme.
Husein je prvih šest godina i osam mjeseci života proveo u domaćinstvu s Muhamedom i bio je prisutan na nekim poznatijim događajima tog vremena, kao što su mubahala i druženje pod ogrtačem. Ibn Sad spominje Huseina u posljednjoj (petoj) generaciji ashaba, budući da je za Muhamedovog života bio malo dijete i nije ga pratio u niti jednoj bitki. Niz predaja, sačuvan u sunitskim i šijitskim zbirkama, svjedoče o velikoj ljubavi i nježnosti Muhameda prema svojim unucima (Huseinu i Hasanu).
Prenosi se da je Muhamed rekao: "Zasigurno, Hasan i Husein su predvodnici mladića u dženetu (raju)". Jali al-Amiri prenosi od Muhameda da je rekao: "Husein je od mene i ja sam od Huseina, Bog voli onoga ko voli njega; Hasan i Husein su (prvi) sinovi među svim sinovima (Poslanika)". Od Salmana al-Farisija potječe predaja da je Muhamed stavio Huseina u krilo, poljubio ga i rekao: "Ti si plemenit, sin plemenitog i (biti ćeš) otac plemenitih; ti si imam, sin imama i otac imama; ti si dokaz Božji, sin dokaza Božjeg i otac dokaza Božjih kojih je devet i posljedni od njih je al-Kaim".
Hadisi navode da je Muhamed često govorio: "Hasan i Husein su moja djeca; svatko tko voli njih taj voli i mene, i svatko tko voli mene voli i Boga, i svatko tko voli Boga On će mu zajamčiti raj; onaj tko ih ne voli taj ne voli ni mene, a tko ne voli mene ne voli ni Boga, a tko ne voli Boga On će ga uvesti u pakao". Abu Hurajra prenosi slične Muhamedove riječi: "Svatko tko voli ovo dvoje moje djece, Hasana i Huseina, voli (zapravo) mene; a tko god je neprijatelj njima, neprijatelj je i meni". Muhamedova ljubav prema Hasanu i Huseinu je bila tako velika da kada bi oni ušli u džamiju, on bi silazio s minbera (govornice) da ih pozdravi zagrljajem. Anas ibn Malik kaže: "Kada su pitali Poslanika koga više voli od svoje porodice, odgovorio je: Hasana i Huseina".
Približno 25 godina Husein je živio pod vlašću prve trojice Rašiduna. Oko dvadeset pet godina Husein je proveo pod vlašću trojice kalifa. Imao je sedam godina na početku vladavine prvog kalifa, devet godina na početku vladavine drugog kalifa, te devetnaest godina na početku vladavine trećeg kalifa. O njegovom životu tokom ovog perioda nema puno informacija, što je zasigurno rezultat Alijevog nesudjelovanja u vlasti.
Period Abu Bakrove vladavine kalifatom bio je težak za članove Ahl al-bajta koji su tugovali za Muhamedom i istovremeno tražili svoja prava na vlast. Prenosi se da su u prvim danima Abu Bakrovog kalifata Husein, njegov brat Hasan, njihova majka Fatima i otac Ali obilazili kuće učesnika bitke na Bedru, tražeći podršku za Alijevo pravo na liderstvo.
U primarnim izvorima spominje se anegdota iz prvih dana Omarove vladavine, kada je mladi Husein ušao u džamiju i vidio da Omar drži govor na Muhamedovom minberu. Husein je smjesta zakoračio na minber i rekao kalifu: "Siđi s minbera mog oca i sjedi na minber svoga oca!". Iznenađen ovim postupkom, Omar mu je uzvratio: "Moj otac nije imao minber". Postoje predaje o posebnom poštovanju drugog kalifa prema Huseinu.
Sunitski izvori navode da je Husein u vrijeme Osmanove vlasti, zajedno s bratom Hasanom, Abdulahom ibn Omarom, Abdulahom ibn Abasom, Abdulahom ibn Zubajrom i kufanskim jedinicama sudjelovao u vojnom pohodu na Tabaristan, evidentno zbog Alijeve želje da mu sinovi steknu ratno iskustvo.
Kada je Osman protjerao Abu Zara u al-Rabazu, zabranio je da mu se itko pridruži ili oprašta s njim. Ipak, Husein je zajedno s ocem Alijem, bratom Hasanom, stricem Akilom, rođakom Abdulahom ibn Džafarom i Amarom ibn Jasirom zanemario kalifovo naređenje i oprostio se s Abu Zarom. Uprskos nezadovoljstvu Osmanovom vladavinom, Ali je naredio Huseinu i Hasanu da zaštite kalifovu kuću kada je narod podigao ustanak protiv njega. Ovaj izvještaj ima one koji ga potvrđuju i one koji ga negiraju.
Husein je za vrijeme Prve fitne učestvovao u bitkama kod Basre, Sifina i Nahravana. Tokom sifinske bitke održao je govor da podigne vojsci moral. Ali je postavio Huseina da poslije Hasana bude upravitelj mavkufata (darovane imovine). Postoje izvještaji o tome da je u vrijeme pogibije svoga oca bio u Madainu na zadatku koji mu je Ali povjerio odnosno da je o atentatu saznao preko pisma koje mu je poslao brat Hasan, nakon čega se vratio i prisustvovao očevoj sahrani.
Tokom desetogodišnjeg perioda imamata i šestomjesečnog kalifata Hasana, Husein je pratio i bio na usluzi svom bratu. Poslije smrti Alija, Hasan je postao predvodnik muslimana. Husein je dao prisegu svom bratu i pomogao mu u mobilizaciji odnosno raspoređivanju snaga u Nuhajli i Maskinu. Također, pratio je Hasana u Madain i Sabat tokom marševa. Prema pouzdanim historijskim izvorima, u vrijeme sporazuma između Hasana i Muavije, neki sljedbenici Ahl al-bajta su tražili od Huseina da se suprotstavi ovom političkom dogovoru i ustane protiv Muavije, međutim, on je snažno podržao bratovu odluku i dao prisegu Muaviji. Kada je Kais ibn Sad pitao Huseina za mišljenje o ovom sporazumu, on je otvoreno izrazio podršku Hasanovoj odluci. Poslije potpisivanja istog, Husein se vratio u Medinu i ostao tamo. Shodno šijitskom vjerovanju, nakon Hasanove smrti 670. Husein je postao imam i preuzeo odgovornost do svoje smrti 680. godine. Većina trajanja Huseinovog imamata bila je u doba Muavijine vladavine kalifatom. Nedugo nakon Muavijine smrti, Husein je ubijen u prvoj godini Jazidove vladavine.
Na Huseinovom pravu na nasljedstvo Muhameda odnosno vođenje muslimanske zajednice najviše inzistiraju šijitski pravci u čijoj se literaturi javlja niz predaja i argumenata u njegovu korist. U jednom od njihovih hadisa stoji Muhamedova izjava: "Ova moja dva sina su imami, bilo da sjede ili stoje", što uzimaju kao dokaz za imamat Hasana i Huseina. Također, postoje druge predaje u kojima je Muhamed eksplicitno spomenuo broj imama, imamat Alija, Hasana, Huseina i devet Huseinovih potomaka.
U Hasanovom testamentu bile su jasne upute vezane za Huseinovo nasljeđivanje nakon njegove smrti, kao i upute Muhamedu ibn al-Hanafiji da slijedi Huseina. Al-Mufid vjeruje da je imamat Huseina bio jasan bez obzira što nije objavljen zbog tukije i njegovog vjerovanja u mir i izbjegavanje neprijateljstva. U svakom slučaju, nakon Muavijine smrti Husein je jasno obznanio svoj položaj kao imama.
Poznavanje svih religijskih nauka je uslov imamata. Sam Ali tražio je od Huseina da drži govore isto kao što je to radio Hasan, sa svrhom da se među Kurejšima ne pojavi netko tko bi tvrdio da nemaju neophodno znanje. O Huseinovom znanju i upućenosti u pravo svjedoče izjave brojnih ashaba, a spomenute su i reference o njegovim govorima na temu imamata. Šijitska literatura pripisuje Huseinu i razna čuda.
Husein je shodno svim kriterijima polagao najviše prava na vlast poslije Hasana. Ostao je odan sporazumu sklopljenom između njegovog brata i Muavije, te se suzdržao od ustanka usprkos tome da su mu stanovnici Kufe slali pisma zahtijevajući akciju protiv Muavije. On im je odgovorio: "Nemam trenutno takvih planova, Bog vas blagoslovio, ostanite na svojoj zemlji i sakrijte se u svojim kućama, izbjegavajte biti optuženima dok je Muavija živ, ako se nešto dogodi dok sam živ, ja ću vam pisati".
Svejedno, Husein je odbio odobriti legitimitet vladavine Muavije nad muslimanima. Tokom desetogodišnjeg perioda razmijenjena su pisma između njega i Muavije u kojima je vidljivo Huseinovo nezadovoljstvo. Ova pisma pokazuju Huseinov stav prema Muaviji, posebno nakon zločina i neislamskih djela. Tokom ovog vremena, Husein je direktno i indirektno objasnio pravila i kvalifikacije imamata, kalifata i karakteristike ispravnog kalifa. Poštujući granice sporazuma, Husein je ostao aktivan u govoru i propovijedanju, nastavio je objašnjavati Božje zakone na velikim okupljanjima hadža, na Mini i također na njegovim tajnim okupljanjima u Meki.
Kao i trojica prvih kalifa, Muavija se pretvarao da poštuje Huseina, znajući njegov ugled među ljudima Meke i Medine. Naime, loš tretman Huseina ne bi prošao nezapaženo. Ipak, Muavija ga je istovremeno smatrao preprekom svojoj vladavini i to ga je zabrinjavalo. S jedne strane, nije zanemarivao Huseinovu poziciju, pretvarao se da ga cijeni i poštuje, te naređivao svojim zastupnicima da ne iskazuju nepoštovanje Muhamedovom unuku. S druge strane, držao je Huseina pod stalnom prismotrom, nadgledajući njegov privatni i javni život u gradu i na putovanjima. Muavija nikad nije krio da nadgleda Huseina tako da on ne bi razmatrao mogućnost ustanka protiv njega. Muavija je također savjetovao i svog sina Jazida na jednak odnos prema Huseinu.
Husein se istaknuo kao žestok kritičar Omejada. Muaviju je kritizirao zbog svirepih likvidacija Hujra ibn Adija, Amra ibn Hamika al-Huzaija, Abdulaha ibn Jahje al-Hadramija i njegovih drugova. Tokom svoje vladavine Muavija je pokušao osigurati Jazidov dolazak na vlast, te je išao u Medinu ne bi li dobio prisege njenih stanovnika, posebno plemića, na čijem vrhu je bio Husein. Nakon što je ušao u grad posjetio je Huseina i u održanom govoru spomenuo je Jazida kao nasljednika, pokušavajući dobiti odobrenje od Huseina, međutim, on je žestoko kritizirao Jazidove nedostatke i hirovitost. Savjetovao je Muaviji da se suzdrži od imenovanja njega za nasljednika. Husein je bio među nekoliko ljudi koji su odbili dati prisegu Jazidu i koji su osudili Muavijin govor. Još prije stupanja na vlast, Jazid je bio poznat po sviranju, pjevanju i pijanstvu. Njegovo ponašanje odlazilo je u toliku krajnost da ga je sam Muavija upozoravao i zabranio mu pijančenje. Uprkos protivljenju brojnih muslimana, posebno plemića Meke i Medine, Muavija je insistirao da muslimani daju prisegu Jazidu i 676. uspio je pridobiti njihovu podršku.
Muavija je 24. aprila 680. umro u Damasku, dok je Jazid bio u Havarinu. Kad je stigao u Damask i kada su mu ljudi dali prisegu, poslao je al-Valida ibn Ukbu, namjesnika Medine, s jasnim instrukcijama da ne dopušta odlazak Huseina ibn Alija, Abdulaha ibn Omara i Abdulaha ibn Zubajra prije nego što zaprimi obećanje o njihovoj prisezi.
Namjesnik Medine se o ovom slučaju konzultirao s Marvanom ibn al-Hakamom koji mu je rekao: "Ako prihvaćaš moje mišljenje, onda pozovi Abdulaha ibn Zubajra i Huseina ibn Alija sada, prije nego ljudi Medine saznaju za Muavijinu smrt, ako prihvate dati prisegu onda dobro, ali ako ne prihvate – obezglavi ih! Jer, ako oni ne daju prisegu i ljudi Medine saznaju da je Muavija mrtav, okupiti će se oko Huseina i sina Zubajrovog, čime se pojavljuje veliki problem. Kako god, Omarov sin Abdulah nije čovjek ustanka, samo ljudi odani njemu koji traže da bude kalif".
Valid je poslao nekog da ih pozove. Abdulah ibn Zubajr i Husein su bili u džamiji kada je došao predstavnik namjesnika i prenio poruku. Rekli su mu da ode reći namjesniku da oni odmah dolaze. Kada se glasnik vratio, Abdulah ibn Zubajr je pitao Huseina: "Zašto smo pozvani?" Husein je odgovorio: "Mislim da je Muavija umro, a Valid želi da damo prisegu prije nego itko sazna za njegovu smrt". Abdulah je rekao: "I ja mislim isto, pa šta želiš uraditi?" Husein je odgovorio: "Otići su do namjesnika, ali povesti ću neke od svojih rođaka tako da me njegovi predstavnici ne bi povrijedili. Ako me požele povrijediti, moji rođaci mogu mi pomoći".
Husein je otišao kod Valida i kad mu je on rekao za Muavijinu smrt i tražio da prisegne Jazidu, Husein je rekao: "Netko kao ja neće davati prisegu u tajnosti. Pozovite ljude da dođu, onda ćemo vidjeti što će se dogoditi". Valid je rekao: "Vrati se sigurno!" Marvan je rekao Validu: "Ne puštaj ga da ide! Ako ode bez date prisege nikad ga nećeš uhvatiti nazad! Ubij ga ako ne da prisegu!" Husein se naljutio i rekao: "Ni ti, niti on, ne možete me nikada ubiti!" Naposljetku, Husein i Abdulah ibn Zubajr su napustili Medinu i krenuli prema Meki bez date prisege.
Vlast u Damasku je bila zabrinuta zbog onih koji su odbili dati prisegu, posebno kada su priče o ustanku postale popularne, primarno među stanovnicima Kufe. Mnogi sljedbenici Alija bili su ubijeni ili zatvoreni tokom dvadesetogodišnje Muavijine vladavine, a čuvši za njegovu smrt odahnuli su u zadovoljstvu i sreći. Ipak, oni koji su napustili Alija i njegovog sina, dozvoljavajući Muaviji da radi šta želi, iskoristili su ovu priliku da mu se osvete jer je Muavija ignorirao obećanja o nagrađivanju.
Ljudi su se okupili u kući Sulejmana ibn Surada al-Huzaija i razmatrali sljedeće korake. Sulejman je znao kako su njegovi sugrađani nepredvidivi i emotivni, pa im je rekao: "O ljudi! Ako niste ozbiljni i ako strahujete za svoje živote, ne zavaravajte ovog čovjeka!" Okupljeni se nisu složili, odgovorivši mu: "Nikad! Zaboravili smo svoje živote i zakleli se svojom krvlju da ćemo zbaciti Jazida i postaviti Huseina za kalifa!"
Konačno, napisali su pisma Huseinu, navodeći: "Hvala i zahvala pripada Bogu koji je porazio tvog neprijatelja. Neprijatelja koji je ubijao pravedne Muhamedove ljude i dovodio najgore na vlast. Onoga koji je dijelio bogatstvo muslimana bogatima i neposlušnima. Sada nema prepreke tvom kalifatu. Namjesnik ovog grada, Numan ibn Bašir, živi u vladinoj palači. Mi ne razgovaramo s njim, niti učestvujemo u zajedničkim molitvama". Ovo je bilo jedno od stotina, čak i hiljada, pisama poslanih Huseinu. S takvom podrškom, Husein je smatrao neophodnim da odgovori i ne dozvoli da čekaju. Tako je napisao kratko pismo: "Šaljem vam Muslima ibn Akila, mog rođaka, koji je povjerljiv tako da on vidi situaciju u gradu i informira me o njoj. Ako se potvrdi ono što ste rekli, doći ću".
Istovremeno, branitelji Omejada, posebno oni koji su favorizirali svoje lične interese slušajući naredbe iz Damaska, poslali su pismo Jazidu u Siriju, upozoravajući na mogući ustanak. Napisali su: "Ako želiš kontrolu nad Kufom i Irakom, trebaš poslati sposobnog namjesnika jer je Numan ibn Bašir nesposobna osoba ili se doima takvim". Jazid se konzultirao sa Sirjunom, svojim rimskim savjetnikom, te dao upravu nad Kufom Ubajdulahu ibn Zijadu koji je služio kao namjesnik Basre.
Dok je Jazid radio na smjeni Numana ibn Bašira, Muslim ibn Akil je stigao u Kufu s Huseinovim pismom u rukama. Ljudi su mu iskazali dobrodošlicu i on nije nikad pomislio da bi ga takvi ljudi, koji su mu tako zdušno dali prisegu, mogli uskoro napustiti. Kada je vidio njihovu iščekivanu dobrodošlicu, napisao je pismo Huseinu: "Ljudi Kufe i Iraka su tvoji sljedbenici i čekaju tvoj dolazak. Dobro bi bilo da ti uskoro dođeš u Irak".
Kada je Husein primio pismo od Muslima ibn Akila, krenuo je prema Iraku u pratnji svoje porodice i prijatelja. S druge strane, kada je Ubajdulah ibn Zijad primio Jazidovo naređenje, premjestio se u Kufu. Zbog činjenice da mu je otac služio kao namjesnik tog grada, bio je upoznat s tamošnjim stanovništvom i znao je što mora uraditi da bi ih stavio pod kontrolu. Čim je došao počeo je prijetiti i vrbovati poznate ljude u Kufi, uz čiju je pomoć počeo tlačiti ostale i putem špijuna saznao gdje se krije Muslim ibn Akil. Zatim je zatvorio Hanija ibn Urvaha, pomagača koji ga je skrivao.
Muslim ibn Akil je navodno okupio oko 100.000 ljudi za ustanak protiv namjesnika, međutim, oni su ga napustili za manje od jednog dana bez da su uopće podigli oružje protiv Ubajdulahovih snaga. Muslim je bio toliko napušten da je u vrijeme jacije sam samcat klanjao namaz. Konačno, Ubajdulah je bio obaviješten gdje se skriva Muslim. Ubajdulahovi vojnici su ga zarobili, ubili zajedno s Hanijem, te obezglavili obojicu. Ubajdulah je potom dao vući njihova obezglavljena tijela gradom s ciljem da preplaši stanovnike Kufe u njihovoj namjeri da podrže Huseina. Plemići Kufe su ušutkani i ostali su u svojim kućama kao da se ništa nije dogodilo.
Husein je tokom putovanja prema Iraku bio informiran o ubojstvu Muslima ibn Akila i Hanija ibn Urvaha, kao i izdaji naroda Kufe. Rekao je svojim prijateljima za to i dozvolio im da odu prije nego ih stigne sigurna smrt. Dok su neki otišli, njegovi rođaci i odani prijatelji su ostali s njim. Kada je Husein stigao blizu Kufe, susreo se sa prvim ljudima vojske Ubajdulaha ibn Zijada, predvođenom od strane Hura ibn Jazida iz plemena Banu Rijah. Blokirali su Huseinov put prema Kufi u mjestu zvanom Karbala. Kada je namjesnik Kufe čuo da je Husein stigao nadomak grada, poslao je vojsku predvođenu Omarom ibn Sadom. Ubajdulah ibn Zijad je htio prisiliti Huseina da prisegne Jazidu, ali čak i suočen sa smrću, Husein je odbijao dati prisegu.
.jpg)
Kada je Husein odbio dati prisegu Jazidu, vojska Omara ibn Sada se spremila na borbu s njim. Okršaj, poznat kao bitka kod Karbale ili kasnije i dan Ašure, odigrao se od 9. do 10. oktobra 680. (od 9. do 10. muharema 61. AH). Husein je dao sve od sebe da probudi savjest vojske koja je stajala nasuprot njega, kroz svoje nesebične i dobronamjerne govore. Rekao je da im je to zadnja šansa da žive slobodno i ako padnu taj test da nikad neće naći sreću. Rekao je da ako budu ignorirali dostojanstvo, čeka ih život pun jada. Husein i njegovi drugovi održali su govore koji će ući u historiju pokazujući njihov duh i slobodoumnost, dostojanstvo i pobožnost, vrhunac nesebičnosti i dobronamjernosti prema neznalicama. Čak i kada im je smrt došla pokušavali su spasiti neprijatelje od njih samih. Jedan od govora Huseina u tim ključnim satima:
O ljudi, ne žurite! Poslušajte moje riječi. Želim vam samo dobro. Želim vam reći zašto sam došao u vašu zemlju! Ako poslušate moje riječi i budete pravedni i vidjeli da govorim istinu, ova bitka koja se može dogoditi u svakom trenutku će biti otkazana. Ako me ne poslušate, i ako ne budete slijedili put istine, trpit ćete posljedice. O ljudi, znate li tko sam ja? Znate li tko je moj otac? Je li pravedno da me ubijete? I je li pravedno da me ne poštujete? Nisam li ja sin Muhamedove kćerke? Nije li moj otac nasljednik, rođak Muhameda i prvi musliman? Zar niste čuli predaju o meni i mom bratu, kad je Muhamed rekao: 'Ova dvojica su moji sinovi, predvodnici mladića u raju'? Ako mislite da govorim istinu, pa kunem se Gospodarom da nisam izrekao laž otkad znam za sebe. A ako mislite da lažem, još uvijek je tu nekoliko Muhamedovih drugova pa pitajte njih: Džabir ibn Abdulah, Abdulah al-Ansari, Abu Said al-Hudri, Sahl al-Saidi, Zejd ibn Arkam i Anas ibn Malik! Oni će vam reći da je ono što ja govorim istina. O ljudi, s kojom vjerskom dozvolom ćete proliti moju krv?
– Husein ibn Ali
Borbe su naposljetku ipak izbile i malobrojni Huseinovi sljedbenici su poraženi. Husein i njegovi drugovi su pobijeni, njihove žene i djeca zarobljena su i odvedena prvo u Kufu, a zatim u Siriju. Ali ibn Husein nije ubijen samo zato jer je na Karbali bio bolestan.
Husein je poginuo u borbama kod Karbale 10. oktobra 680. (10. muharema 61. AH), što prema različitim historiografskim izvještajima odgovara suboti, nedjelji, ponedjeljku ili petku. U šijitskoj literaturi najčešće je navođen petak, a historičar Abu al-Faradž al-Isfahani pisao je da je kod sunita vladalo uvjerenje da se zapravo radilo o ponedjeljku. Ipak, kalendarska računica pokazuje da je potonje manje vjerojatno. Ovisno o datumu rođenja, tri su mogućnosti o Huseinovoj dobi u vrijeme pogibije (u lunarnim godinama): 56 godina i 5 mjeseci, 57 godina i pet mjeseci, ili 58 godina.
Postoji razilaženje oko broja djece Huseina ibn Alija. Al-Mufid prenosi da je imao šestero djece, odnosno četiri sina i dvije kćeri. Neki učenjaci, kao što su ibn al-Hašab i Muhsin al-Amin, smatraju da je imao devetoro djece tj. šest sinova i tri kćeri, ali drugi poput ibn Šahrašuba u svom al-Manakibu i al-Irbilija u Kašf al-gumi pripisuju mu desetoro djece, šest sinova i četiri kćeri. Ibn Talha al-Šafi naveo je brojku od desetero djece, ali poimenice spominje njih devetero. Nekoliko drugih autora je pisalo da je imao više od desetoro djece. U nekim kasnijim knjigama elegija, kao jedno od Huseinove djece spomenuta je četverogodišnja djevojčica po imenu Rukaja.
| Supruga | Porijeklo | Djeca | Napomena |
|---|---|---|---|
| Šahrbanu | kćer Jezdegerda III | Ali ibn Husein | Više suvremenih historičara osporava da se radilo o sasanidskoj plemkinji; dotična se u izvorima spominje i kao Sindija, Gazala ili Šah-e Zanan |
| Rabab | kćer Imrua al-Kaisa ibn Adija | Sukajna i Abdulah | Bila je prisutna u bitki kod Karbale i sa zarobljenicima je poslana u Siriju. Abdulah je bio novorođenče i nije preživio, a šijiti ga danas zovu imenom Ali al-Asgar. |
| Lejla | unuka Urvaha ibn Masuda | Ali al-Akbar | Ali al-Akbar je bio najstariji Huseinov sin koji je poginuo u bitki kod Karbale. |
| Um Ishak | kćer Talhe ibn Ubajdulaha | Fatima | Um Ishak je bila žena njegovog brata Hasana, poslije njegove smrti oženio ju je Husein. |
| Sulafa ili Maluma | pleme Banu Kuda | Džafar | Umro je prije bitke kod Karbale i nije imao potomstvo. |
Husein je imao svijetlo lice. Nekad je nosio turban od krzna, a ponekad crni turban. Običavao je bojiti kosu u crvenkasto smeđu. U mnogim hadisima izgled mu se uspoređuje s Muhamedovim i određeni ga navode kao fizički sličnijeg djedu od brata, dok drugi daju prednost Hasanu. Predaje isto tako navode da je Ali smatrao Huseina najsličnijim sebi po manirima i ponašanju. Husein je nosio dva prstena s natpisima "La ilah ila Alah, udat li-lika Alah" (nema boga osim Alaha) i "In Alah balig amrih" (zaista Alah provodi svoje naredbe). Primarni izvori među njegovim vrlinama najčešće naglašavaju pobožnost, skromnost, velikodušnost i toleranciju. Zajedno sa svojim drugovima išao je pješke na hadž 25 puta, a njegovu pobožnost priznavali su i neprijatelji poput Muavije i Amra ibn al-Asa.
Pokazivao je veliko poštovanje prema starijem bratu, nikad nije govorio prije ili hodao ispred njega, ili davao prednost svom mišljenju kada je Hasan bio prisutan. Iako je bio poznat po svojoj darežljivosti i milosrđu u Medini, pazio je na odnos prema bratu i kod takvih stvari. Prenešeno je da je jednom siromah prišao Hasanu i zatražio milostinju, a nakon što je dobio traženo, prišao je potom Huseinu i zatražio još više, no on je iz poštovanja prema Hasanu dao jednu kovanicu manje. Poslije Hasanove smrti, Husein je među narodom važio kao najčasnija osoba Banu Hašima, iako je u klanu bilo starijih od njega. Bez obzira na njegove godine, konzultirali su se s njim i davali prednost njegovom mišljenju u odnosu na svoje.
Husein je običavao sjediti sa siromašnima, prihvaćao je njihove pozive, jeo s njima, pozivao ih u svoju kuću i nikad nije oklijevao davati milostinju. Ako bi ga prosjak zamolio za pomoć tokom namaza, požurio bi s recitiranjem preostalih dijelova kako bi dao prosjaku ono što traži. Običavao je oslobađati robove i robinje zbog njihovih dobrih manira. Prenosi se da je Husein oslobodio ropkinju koju mu je Muavija poslao zajedno s ostalim poklonima i odjećom, u zamjenu za recitiranje ajeta iz Kurana i poeme o smrtnosti svijeta i ljudskih bića. Husein joj je potom predao sve dobivene darove. Jednom je jedan od njegovih robova uradio nešto pogrešno i bez obzira što je zaslužio kaznu, Husein je recitirao ajet "I (oni) koji opraštaju (greške) ljudima" (3:134) i oprostio mu. Potom je rob nastavio isti ajet "A Alah voli velikodušne (3:134)", stoga ga je Husein oslobodio.
Prenosi se također da je Husein platio dug Usame ibn Zejda koji se nije mogao brinuti o svom dugu jer je bio teško bolestan. U hadisima se ističe i njegova velikodušnost, npr. da su ožiljci od vreća za hranu koju je nosio siročadi i siromašnima bili jasno vidljivi na njegovim leđima, čak i na dan njegove smrti. Predaje hvale i Huseinovu toleranciju, primjerice prenosi se događaj da je jedan čovjek iz Sirije vrijeđao njega i njegovog oca, no Husein mu je oprostio i ophodio se ljubazno prema njemu. S druge strane, navodi se da je oštro reagirao kada je Marvan ibn al-Hakam vrijeđao njegovu majku Fatimu, isto kao i kada su Omejadi psovali njegovog oca Alija.
 | U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Husein ibn Ali |
 | Potražite izraz Husein u W(j)ečniku, slobodnom rječniku. |
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
