From Wikipedia, the free encyclopedia
Bitka kod Karbale vođena je 10. oktobra 680. (10. muharema 61. AH) u pustinji pokraj današnjeg grada Karbale u centralnom Iraku, između vojske drugog omejadskog kalifa Jazida i malenog broja sljedbenika Huseina ibn Alija, unuka islamskog poslanika Muhameda. Sukob je završio omejadskom pobjedom, mučeništvom Huseina i masakrom njegovih pristaša. Događaj na Karbali je najveća tragedija u islamskoj historiji koja se dogodila među muslimanima, a posebno je ostavio traga na sljedbenike Muhamedove porodice (Ahl al-bajt) koji ga obilježavaju kao dan žalosti.
| Bitka kod Karbale | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
 Umjetnički prikaz Karbalske bitke | |||||||
| |||||||
| Sukobljene strane | |||||||
| Omejadi | Husein s pristašama | ||||||
| Komandanti i vođe | |||||||
| Ubajdulah ibn Zijad Omar ibn Sad Šimr ibn Zil-Džavšan Hur ibn Jazid (dezertirao i prešao Huseinu) †[a] |
Husein ibn Ali † Abas ibn Ali † Habib ibn Muzahir † | ||||||
| Snage | |||||||
| 4000[1] ili 5000[2] (najmanje) – 30.000[2] ili 100.000[3][4] (najviše) | 72, uključujući 6-mjesečnu bebu Alija al-Asgara[2] | ||||||
| Žrtve i gubici | |||||||
| nepoznato | 72 | ||||||
| |||||||
Uvertira u ovaj događaj bila je smrt Muavije u aprilu 679. (radžab 60. AH) odnosno zaposjedanje vlasti od strane njegovog sina Jazida. Tadašnji guverner Medine pokušavao je od Huseina ibn Alija uzeti prisegu na vjernost Jazidu, a Husein je s ciljem da to izbjegne napustio Medinu po noći i započeo putovanje prema Meki. Na ovom putovanju Huseina je pratila njegova porodica, određeni članovi Banu Hašima i neki od njegovih sljedbenika. Husein je u Meki ostao oko četiri mjeseca i u tom periodu su mu Kufljani slali pozivna pisma. Zbog mogućnosti atentata od strane Jazidovih pristaša u Meki i zbog iračkih poziva, Husein se 12. septembra (8. zul-hidžeta) zaputio u Kufu.
Ipak, prije nego je stigao u Kufu, Huseinu je stigla vijest o izdaji Kufljanja i mučeništvu Muslima ibn Akila kojeg je poslao da izvidi stanje u Kufi prije njegovog dolaska. Nakon toga put prema Kufi mu je bio zatvoren od strane Hura ibn Jazida i stoga je otišao u pravcu Karbale gdje se susreo s neprijateljskom vojskom Omara ibn Sada, kojeg je Ubajdulah ibn Zijad postavio na mjesto zapovjednika te vojske. Dvije vojske su se sukobile 10. muharema, na datum kasnije poznat kao dan Ašure. U ovom neravnopravnom okršaju Husein, njegov polubrat Abas, Huseinov šestomjesečni sin Ali al-Asgar, sedamnaest članova Banu Hašima i nešto više od pedeset njegovih sljedbenika, postali su mučenici. Određeni prenosioci ovog događaja za ubojicu Huseina imenuju Šimra ibn Zil-Džavšana.
Vojnici Omara ibn Sada su nakon bitke izmasakrirali navedene žrtve na način da su jahajući konje gazili njihova tijela. Poslijepodne na dan Ašure, Jazidova vojska je napala šatore preživjelih i zapalila ih. Šijiti ovu noć obilježavaju kao Noć usamljenika (perz. Šam-e Gariban). Huseinov sin Ali (Zajn al-Abidin) nije učestvovao u borbama jer je bio teško bolestan, a nakon bitke zajedno sa Zajnab i ostalim ženama i djecom odveden je u zarobljeništvo od strane kufanske vojske. Vojnici Omara ibn Sada su glave poginulih nabili na koplja i zajedno sa zarobljenicima su prvo otišli u Kufu kod Ubajdulaha ibn Zijada, a potom kod Jazida u Siriju.
Nakon Muavijine smrti u aprilu 679. (radžab 60. AH) uzimala se prisega na vjernost Jazidu, a on je odlučio uzeti istu i od nekoliko istaknutih muslimana koji ranije nisu prihvatili Muavijin poziv da to učine. Jazid je stoga tadašnjem medinskom guverneru Validu ibn Utbi poslao pismo u kojem ga je obavijestio o Muavijinoj smrti i obratio mu se riječima: "Pod prisilom uzmi prisegu na vjernost Huseina ibn Alija, Abdulaha ibn Omara, Abdul-Rahmana ibn Abi Bakra i Abdulaha ibn Zubajra, a ako netko odbije to učiniti, obezglavi ga!". Ubrzo nakon tog pisma, napisao je još jedno u kojem je inzistirao: "Napiši imena pristalica i onih koji su odbili prisegu, a glavu Huseina ibn Alija pošalji meni zajedno s odgovorom na ovo pismo!". Valid se tada posavjetovao s Marvanom ibn al-Hakamom i potom četvorici prozvanih poslao Abdulaha ibn Amra. Husein je zajedno sa 30 njemu bliskih osoba otišao do rezidencije guvernera gdje ga je Valid obavijestio o Muavijinoj smrti i pročitao mu Jazidovo pismo u kojem traži njegovu prisegu. Husein je rekao Validu: "Zar ćeš se zadovoljiti da prisegu dam u tajnosti? Mislim da ti je cilj da to napravim javno". Valid mu je odgovorio da preferira javnu prisegu, na što je Husein rekao: "Daj mi vremena do sutra, tada ću te obavijestiti o svojoj odluci". Valid je uvažio prijedlog i dan kasnije poslao svoje izaslanike, tražeći odgovor od Huseina. On je pak zatražio odgodu još jednu noć, na što je Valid pristao, a potom je napustio Medinu.
Suočen s navedenom situacijom, Husein i 84 njegovih pristaša (porodica i prijatelji) krenuli su iz Medine prema Meki u nedjelju navečer 29. radžaba 60. AH (5. maja 680. AD), ili prema drugoj predaji 3. šabana (9. maja). Ovisno o izvorima, Husein je tu noć otišao na grob svoje majke Fatime i brata Hasana, klanjao tamo namaz, oprostio se od njih i ujutro se vratio kući, ili je pak dvije noći proveo pokraj Muhamedovog groba. Na ovom putovanju Huseinova pratnja je bila sastavljena većinom od članova njegove porodice, uključujući djecu, braću, sestre i rođake, a osim pripadnika Banu Hašima pratio ga je i 21 prijatelj. Među rijetkim izuzecima bliske rodbine koji se nisu pridružili putovanju bio je Muhamed ibn al-Hanafija, polubrat koji je uoči napuštanja Medine ispratio i pozdravio Huseina, a on mu je u oporuci napisao: "Ne odlazim iz Medine radi nezahvalnosti, razonode, niti da bih širio razdor i nasilje, cilj mi je popravljanje nereda u zajednici mog djeda, želim da pozivam na dobro i odvraćam od zla, te postupam sukladno praksi mog djeda Muhameda i oca Alija ibn Abi Taliba".
Husein se usprkos prigovorima svojih suputnika u Meku zaputio glavnom rutom. Na polovini puta, susreo je Abdulaha ibn Mutija koji ga je upitao gdje se zaputio, a Husein mu je odgovorio: "Sad idem prema Meki i kada stignem tamo, od Boga ću tražiti dobro". Abdulah ga je na to savjetovao da kasnije ne ide u Kufu, odnosno da ostane u Meki. Nakon pet dana putovanja, Husein je početkom šabana (sredinom maja) stigao u Meku, gdje je toplo dočekan od strane građana i hodočasnika. Stanice kroz koje su prošli od Medine do Meke bile su Zul-Hulajfa, Milal, Sajala, Irk Sanija, Zavha, Anaja, Aradž, Lahr Džamal, Sukja, Abva, prijevoj Haša, Rabig, Džuhfa, Kadid, Halis, Asfan i Mar al-Zahran.
Husein je u Meki boravio od 3. šabana do 8. zul-hidžeta, odnosno nešto više od četiri mjeseca. Stanovnici Meke su bili radosni kad su čuli vijest o Huseinovom boravku te su mu i ujutro i navečer dolazili u posjetu. Njegova prisutnost i popularnost je teško pala Abdulahu ibn Zubajru koji se nadao da će građani prisegnuti njemu, no bio je svjestan da će takva potpora uz Huseinovo prisustvo biti znatno manja.
Nedugo nakon Huseinovog dolaska u Meku, sljedbenici Muhamedove porodice iz Iraka saznali za Muavijinu smrt i vijest o odbijanju davanja prisege Jazidu od strane Huseina i Abdulaha ibn Zubajra, zbog čega su se okupili u kući Sulejmana ibn Surada al-Huzaija i odlučili da pošalju Huseinu pismo i upute da dođe u Kufu. Dva dana nakon slanja ovog pisma, Kufljani su napisali 150 pisama od kojih je svako imalo potpise od jedne do četiri osobe, a sva su sadržavala pozive da dođe u njihov grad. Husein se ustručavao odgovarati na njih sve dok pisma nisu postala mnogobrojna, nakon čega je sastavio pismo u kojem je stajalo: "Poslati ću svog brata, rođaka i osobu od povjerenja iz moje porodice. Rekao sam mu da me obavijesti o vašem stanju, djelovanju i uvjerenjima, a ako mi potvrdi da su vaši stavovi upravo onakvi kakve ste ih iznijeli u pismima, doći ću vam. Imam je onaj koji radi samo na osnovu Božje knjige, koji uspostavlja pravdu i koji vjeruje u istinsku religiju te sebe posvećuje Bogu".
Husein je napisao pismo Kufljanima i predao ga rođaku Muslimu ibn Akilu s uputom da dostavi njegovu poruku u Irak, istraži lokalne okolnosti, te da ga na kraju obavijesti o stanju. Muslim je nakon dolaska u Kufu odsjeo u kući al-Muhtara ibn Abi Ubajda al-Sakafija, ili prema drugim izvorima u kući Abu Hadžala Muslima ibn Avsadže. Sljedbenici Muhamedove porodice posjećivali su Muslima ibn Akila, a on im je čitao pismo i time pripremao uslove za uzimanje prisege na vjernost Huseinu. Ovisno o izvorima, u Kufi je 12.000, 18.000 ili više od 30.000 ljudi prisegnulo Huseinu, nakon čega mu je Muslim poslao pismo u kojem je potvrdio mnogobrojnost pristaša i pozvao ga da dođe u Kufu.
Kada je Jazid čuo da Kufljani davaju prisege posredstvom Muslima ibn Akila i da im je lokalni namjesnik Numan ibn Bašir blagonaklonjen, upravu nad Kufom dao je Ubajdulahu ibn Zijadu koji je služio kao namjesnik Basre. Došavši u Kufu, ibn Zijad je pokrenuo potragu za onima koji su dali prisegu i zaprijetio je plemenskim vođama. Suočeni s represijom i prijetnjama, Kufljani su brzo odbacili Muslima i nitko se nije usudio ponuditi mu smještaj, a predaje svjedoče da je bio toliko napušten da je u vrijeme jacije sam samcat klanjao namaz. Njegova lokacija ubrzo je otkrivena i uslijedila je kratka borba s vojnicima ibn Zijada, obustavljena obećanjem Muhameda ibn al-Ašasa o pravednom postupanju s njim ukoliko se mirno preda. Ipak, kada je doveden u palaču guvernera, Ubajdulah ibn Zijad je naredio da ga se obezglavi. Neposredno prije smrti, Muslim je Omaru ibn Sadu savjetovao da pošalje glasnika Huseinu i odvrati ga od dolaska u Kufu, a poruka mu je isporučena negdje kod stanice Zubale.
Nakon četiri mjeseca i pet dana boravka u Meki, Husein se u Kufu zaputio 12. septembra (8. zul-hidžeta), na isti dan kada je pogubljen Muslim ibn Akil. Huseina je na putovanju pratilo ukupno 82 ljudi, uključujući 60 kufanskih pristaša. Određeni historičari i muhadisi (poput al-Mufida) navode da je Husein zbog napuštanja Meke namjeru obavljanja hadža zamijenio umrom i skinuo ihrame, dok je prema drugim izvorima umra od početka bila njegova namjera i odlazak iz Meke uslijedio je poslije obavljenih obreda vezanih uz nju. Tokom posljednjeg mjeseca boravka u Meki, kada je preseljenje u Kufu postajalo sve izglednijim, bilo je onih koji su prigovarali Huseinu oko tog plana i pokušavali ga odgovoriti od putovanja. Među takvim kritičarima bili su Abdulah ibn Abas i Muhamed ibn al-Hanafija, no Husein se oglušio na njihove opaske. Nakon što je Husein zajedno sa svojim sljedbenicima napustio Meku, put im je pokušala ispriječiti vojska Jahje ibn Saida, zapovjednika u službi mekanskog guvernera Amra ibn Saida, ali bez uspjeha. Huseinova karavana se obranila i nastavila dalje sa svojim putovanjem.
Odmarališta Huseinove karavane na putovanju od Meke do Kufe bila su ovim redoslijedom:
Husein je na svakoj stanici koristio priliku da pridobije ljude i rasvijetli im umove. Primjerice, u Zat Irku prišao mu je stanoviti Bušr ibn Galib al-Asadi i opisao mu stanje u Kufi kao kaotično, a potom ga je zamolio da mu rastumači kuranski ajet u kojem stoji: "A na dan kada pozovemo sve ljude s vođom njihovim..." (17:71). Husein mu je odgovorio: "Postoje dvije vrste vođa, prva poziva ljude k Božjoj uputi, a druga ih poziva u zabludu. Onaj koji bude slijedio vođu upute ide u raj, a onaj koji bude slijedio vođu zablude ide u pakao". Bušr nije pošao s Huseinom, ali su ga kasnije vidjeli kako plače na njegovom grobu i izražava kajanje što mu nije pomogao. Husein se poslije kod Salabije susreo s čovjekom po imenu Abu Hara al-Azdi koji ga je upitao o razlogu putovanja, a on mu je odgovorio: "Omejadi su mi oteli imetak, ali bio sam strpljiv. Vrijeđali su me, pa sam i to podnosio. Sada mi žele proliti krv i zato sam pobjegao. O Abu Hara, znaj da ću ja biti ubijen rukom grupe tvrdoglavo nepokornih, a Bog će ih nakon toga odjenuti u odjeću potpunog poniženja i oštri mač će zavladati osramoćenima".
Došavši kod mjesta Batn al-Rume, Husein je napisao pismo Kufljanima u kojem ih je obavijestio da dolazi u Kufu. Pismo je predao svom glasniku Kajsu ibn Musahiru al-Saidaviju, no kada je on stigao do Kadisije, presrela ga je straža Ubajdulaha ibn Zijada i počela ga pretresati. Kajs je bio prisiljen poderati Huseinovo pismo da neprijatelji ne bi saznali njegov sadržaj. Uhapšeni Kajs odveden je pred ibn Zijada koji mu je poručio: "Tako mi Boga, nikad te neću osloboditi, osim ako mi ne kažeš imena onih kojima je Husein uputio pismo, ili ako se ne popneš na minber i prokuneš Huseina, njegovog oca i brata! Jedino ću te tako pustiti, a ako ne uradiš tako, očekuj smrt". Kajs je naizgled prihvatio ponudu i popeo se na minber, ali umjesto proklinjanja Huseina rekao je: "Ja sam izaslanik Huseina ibn Alija kojeg je poslao vama, došao sam da vam prenesem njegovu poruku, odgovorite mu na poziv odazivom". Ibn Zijad je potom naredio da ga odvedu na vrh guvernerove palače i bace s krova.
Prije nego što mu je stigla vijest o mučeništvu Muslima ibn Akila, Husein mu je poslao Abdulaha ibn Jaktara, svog brata po dojenju (rada). Ibn Jaktar je na putu zarobljen od strane Huseina ibn Tamima ili Huseina ibn Numajra, te doveden pred Ubajdulaha ibn Zijada koji mu je naredio da s vrha guvernerove palače prokune Huseina ibn Alija i njegovog oca Alija. Kada se popeo na krov, ibn Jaktar se obratio ljudima riječima: "O, ljudi! Izaslanik sam Huseina, sina Poslanikove kćeri. Požurite da mu pomognete i jurišajte na ibn Mardžanu!". Ibn Zijad je na ovo odgovorio naređenjem da ga se baci s krova palače. Teško ozlijeđenog ibn Jaktara na tlu je dokrajčio jedan od ibn Zijadovih ljudi. Vijest o mučeništvu Abdulaha ibn Jaktara, zajedno s vijestima o mučeništvu Muslima ibn Akila i Hanija ibn Urvaha, Huseinu je stigla kod karavanske stanice Zubale.
Husein je napisao pismo i poslao ga na adrese poglavara pet basranskih plemena, konkretno Banu Alija, Bakra, Tamima, Abdul-Kajsa i Azda. Njegov posrednik Sulejman ibn Razin isporučio je po jednu kopiju pisma Maliku ibn Mismi al-Bakriju, Ahnafu ibn Kajsu, Munziru ibn Džarudu, Masudu ibn Amru, Kajsu ibn al-Hajsamu i Omaru ibn Ubajdulahu, a poruka je glasila: "Pozivam vas Božjoj knjizi i Poslanikovoj tradiciji koja iščezava zbog novotarija. Ako prihvatite moje riječi i savjete, uputiti ću vas na pravi put". Svi poglavari su sakrili preuzeto pismo, s izuzetkom Munzira ibn Džaruda koji ga je protumačio kao ibn Zijadovu varku odnosno test lojalnosti, zbog čega ga je uoči njegovog putovanja u Kufu obavijestio o poruci. Ubajdulah ibn Zijad je smjesta pozvao Huseinovog glasnika ibn Razina na očitovanje i dao ga obezglaviti.
Husein je nakon dolaska u karavansku stanicu Uzajb al-Hidžanat bio primoran da pravac kretanja preusmjeri ka Karbali. Kada je Ubajdulah ibn Zijad obaviješten o Huseinovom kretanju prema Kufi, poslao je svog zapovjednika Huseina ibn Tamima zajedno sa 4000 vojnika da pažljivo prate sve putnike koji putuju između Kadisije i Hafana, odnosno između Kutkutanije i Lale. Dio vojske od 1000 ljudi na čelu s Hurom ibn Jazidom poslani su od strane ibn Tamima da se ispriječe na putu Huseina i njegove karavane. Abu Mihnaf prenosi od dva čovjeka iz plemena Banu Asada koji su se pridružili Huseinu na ovom putovanju: "Kada je Huseinova karavana krenula iz stanice Šaraf, susreli su se s prethodnicom neprijateljske vojske", što svjedoči da je Husein skrenuo u pravcu Zu Husama.
Hur ibn Jazid i njegova vojska su se oko podneva susreli s Huseinom i njegovim sljedbenicima. Husein je tada naredio svojim pomagačima da napoje vodom Hurove vojnike i njihove konje. Kada je nastupilo vrijeme podnevne molitve, također je naložio svom mujezinu Hadžadžu ibn Masruku al-Džufiju da pozove ljude na molitvu. Prije nego je počela podnevna molitva, Husein je ustao, iskazao slavu i hvalu Bogu, te rekao: "O, ljudi! Ovo je opravdanje pred svevišnjim Bogom i pred vama. Nisam vam došao zbog nikakvog drugog razloga osim toga što ste me putem glasnika pismima pozvali da dođem k vama jer ste rekli da nemate predvodnika. Bog će vas putem mene uputiti, pa ako ste postojani u svojim obećanjima, doći ću u vaš grad, a ako vam nije milo što ću doći, vratiti ću se natrag". Hur i njegovi vojnici na ovo nisu odgovarali nego su samo šutili.
Husein je potom naredio mujezinu da razglasi početak podnevnog namaza koji se obavljao zajednički s Hurom i njegovim vojnicima. Tokom kasnog popodneva, Husein je rekao svojim prijateljima da se pripreme za nastavak putovanja, a zatim je izašao iz šatora i naredio ibn Masruku da pozove ljude na poslijepodnevnu molitvu. Nakon obavljenog namaza, Husein je nakon slave i hvale Bogu održao govor ljudima ovim riječima: "O, ljudi! Ako budete svjesni Boga i priznajete pravo onima koji su ga dostojni, time ćete priskrbiti Božje zadovoljstvo. Mi, Muhamedova porodica, dostojni smo velaje (duhovnog vodstva) za razliku od onih koji izjavljuju da imaju pravo na ono što nije njihovo, onih čije postupanje prema vama nije na osnovu pravde i koji vam uskraćuju prava. Ako vi ne smatrate da mi uživamo to pravo i ne želite da nam budete pokorni, odnosno ako poslana pisma nisu u skladu s vašim stavovima, ja ću se istog trena vratiti natrag".
Hur ibn Jazid mu je odgovorio: "Ne znam o kakvim pismima govorite, mi ih nismo napisali, mi samo samo zaduženi da vas pronađemo i odvedemo Ubajdulahu ibn Zijadu". Husein je na to naredio svojim suputnicima povratak, no kada su krenuli Hur se s vojskom ispriječio na putu i rekao im: "Moje naređenje je da vas odvedem Ubajdulahu ibn Zijadu!". Husein mu je uzvratio: "Tako mi Boga, neću te pratiti!". Hur tada reče: "Meni nije naređeno da ratujem protiv vas, ali sam zadužen da se ne odvajam sve dok vas ne ispratim do Kufe. Ako vi ne želite u Kufu, onda idite negdje gdje vas put neće voditi ni Kufi niti Medini, a potom mogu obavijestiti pismom ibn Zijada. Vi također možete pisati Jazidu ne bi li se ovo završilo mirno, takva opcija mi više odgovara nego da bacim ljagu na svoje ime ratujući protiv vas". Husein i njegova karavana zatim su skrenuli lijevo od puta između Uzajba al-Hidžanata i Kadisije, oko 60 km od prve navedene stanice, a Hur s vojskom ih je nastavio pratiti.
Kada je svanulo novo jutro, Husein se zaustavio na karavanskoj stanici Bajdi gdje je obavio jutarnju molitvu, a potom je nastavio putovanje i oko podneva stigao na područje Najnave. Tamo je Huru ibn Jazidu stigla poruka od Ubajdulaha ibn Zijada u kojoj je pisalo: "Kada ti stignu moje pismo i moj glasnik, pritisni Huseina i ne dozvoli mu odmor, osim u pustinji bez vode i vegetacije. Naredio sam svom glasniku da se ne odvaja od tebe sve dok mi pismeno ne potvrdi da se pridržavaš mojih uputa". Hur je pročitao pismo Huseinu, a on ga je zamolio da dopusti njegovoj karavani stacioniranje u Najnavi ili Kadisiji. Hur mu je odgovorio da to nije moguće, budući da je dostavljač Ubajdulahovog pisma ujedno njegov špijun.
Zuhajr ibn Kajn iz Huseinove karavane komentirao je situaciju riječima: "Tako mi Boga, kao da vidim da će nakon ovoga za nas biti sve teže i teže, sine Božjeg poslanika! Ratovanje protiv ove skupine (Hura i njegovih vojnika) je trenutno lakše od ratovanja s onima koji će im se kasnije priključiti. Tako mi duše moje, nakon ovih doći će oni protiv kojih nećemo imati snage za bilo kakav otpor". Husein mu je na to rekao: "Pravo zboriš Zuhajre, ali ja neću biti onaj koji će započeti rat". Nakon toga su nastavili putovanje sve dok nisu stigli na područje današnje Karbale, gdje su Hur ibn Jazid i njegova vojska stali na put karavani i zabranili im da nastave dalje.
Većina primarnih izvora navodi da je Husein sa svojim sljedbenicima stigao kod Karbale u četvrtak 2. muharema 61. AH, odnosno 2. oktobra 680. AD. Izuzetak među ranoislamskim historičarima je al-Dinavari koji bilježi da je karavana stigla dan ranije, u srijedu 1. muharema. Kada je Hur ibn Jazid naredio Huseinu: "Ovdje se zaustavi, blizu je Eufrat", Husein ga je upitao: "Kako se ovo mjesto zove?". Odgovorili su mu da se zove Karbala. Tada je Husein rekao: "Ovo je mjesto teškoće (arap. ) i iskušenja (arap. ). Kada je moj otac putovao u pravcu Sifina, prošao je ovuda i ja sam bio s njim. Tada je zastao i upitao kako se ovo mjesto zove, a prisutni su mu kazali ime. Onda je rekao da je to mjesto gdje će njihovi konji zaustaviti i njihova krv proliti. Prisutni su ga upitali o čemu govori, a on je rekao da će se ovdje zaustaviti karavana Muhamedove porodice".
Husein je potom rekao: "Ovo je mjesto gdje će se konji zaustaviti i naši šatori razapeti, mjesto mučeništva naših muškaraca i prolijevanja naše krvi". Onda je naredio svojim prijateljima da se zaustave na tom mjestu. Predaje navode da je Husein nakon što su se utaborili kod Karbale okupio svoju djecu, braću i porodicu, pogledao ih i zaplakao, a onda rekao: "Bože, mi zaista jesmo potomci i porodica tvog poslanika Muhameda, raštrkani i protjerani iz svetišta mog djeda od strane Omejada. Bože, vrati nam naša prava i pomozi nam protiv ugnjetavača!". Zatim se okrenuo svojim prijateljima i rekao: "Ljudi su robovi ovog svijeta i religija im je samo na jeziku, oni podržavaju religiju samo kad im je život u obilju, a kada ih pogode iskušenja i nevolje, malo je vjernika". Husein je potom za 60.000 dirhama od mještana Najnave i Gadirije otkupio zemljište oko Karbale, približne veličine od 6 x 6 km, te sklopio s njima dogovor da vode posjetioce na njegov grob i da ih ugoste tri dana.
Nedugo nakon što su Husein i njegova karavana utaborili, Hur ibn Jazid je napisao pismo Ubajdulahu ibn Zijadu i obavijestio ga da je Husein stigao do Karbale. Ibn Zijad je zatim napisao pismo Huseinu i obratio mu se ovim riječima: "O, Huseine! Obaviješten sam o tvom dolasku u Karbalu. Zapovjednik vjernika Jazid ibn Muavija naredio mi je da ni na trenutak ne zatvorim oči i da se ne zasitim hranom sve dok te ne pošaljem sveznajućem i samilosnom Bogu, ili dok te ne prisilim da prihvatiš moju i Jazidovu zapovijed". Prenosi se da je Husein nakon čitanja bacio pismo uz komentar: "Neće biti spašeni ljudi koji daju prednost svom zadovoljstvu nad Božjim zadovoljstvom!". Ibn Zijadov glasnik je upitao Huseina hoće li odgovoriti njegovom gospodaru, a on je rekao: "Odgovor mu je bolna Božja kazna koja će ga ubrzo stići". Kada se glasnik vratio ibn Zijadu i prenio mu Huseinove riječi, ibn Zijad je naredio pripremanje vojske za odlazak u bitku.
Omar ibn Sad i njegova vojska od 4000 kufanskih trupa stigli su 3. muharema 61. AH (3. oktobra 680. AD) u Karbalu. Omarova vojska isprva je bila zadužena od strane Ubajdulaha ibn Zijada da preotme kontrolu nad Dastabom, iranskom regijom između Hamadana i Reja koju su zauzeli Dejlamiti, a Omar ibn Sad da preuzme namjesništvo nad Rejom. Međutim, kada je vojska stigla do mjesta Hamam-Ajana, ibn Zijad je obavijestio Omara o Huseinovom protestu i naredio mu da se prvo bori protiv njega, a tek onda nastavi s početnim planom. Omaru nije bilo drago da ratuje protiv Huseina i zato je zatražio od ibn Zijada da ga poštedi tog zadatka, no kad mu je guverner uvjetovao namjesništvo, pristao je poći u Karbalu.
Stigavši kod Karbale, Omar ibn Sad je želio poslati glasnika Huseinu da ga upita zbog čega je došao na to područje i što želi. Predložio je da to učine Uzrah (Urvah) ibn Kajs al-Ahmasi i drugi plemići koji su Huseinu poslali pozivna pisma, ali oni su odbili. Na pregovore je naposljetku poslan Kasir ibn Abdulah al-Šabi koji je krenuo k Huseinovom taboru, no stražar Abu Sumama al-Saidi mu nije dozvolio da prođe s oružjem pa se vratio neobavljena posla. Omar je potom poslao Kuraha ibn Kajsa al-Hanzalija i Husein mu je kao odgovor na Omarovu poruku rekao: "Vaši sugrađani su mi napisali pozivno pismo, a ako me sada ne žele, ja ću se vratiti". Omar se obradovao ovom odgovoru i prenio je Huseinove riječi Ubajdulahu ibn Zijadu, ali guverner je u odgovoru na njegovo pismo zatražio od Omara da uzme prisegu na vjernost Jazidu ibn Muaviji od Huseina i svih njegovih sljedbenika.
Nakon što je Huseinu došao kod Karbale, Ubajdulah ibn Zijad je okupio ljude u kufanskoj Velikoj džamiji i podijelio Jazidove poklone poglavarima Kufe, približne vrijednosti od 4000 dinara i 200.000 dirhama, te ih pozvao da se priključe Omaru ibn Sadu u borbi protiv Huseina. Amru ibn Hurajsu je dao da preuzme upravljanje gradom, a potom je sa svojom vojskom izašao iz Kufe i utaborio se u Nuhajli. Putem je prisiljavao ljude da mu se priključe, a da bi spriječio Kufljane da se priključe Huseinu, postavio je stražu na gradskom mostu i nije dozvolio nikome da pređe preko njega. Huseina ibn Tamima i 4000 vojnika pod njegovim zapovjedništvom, ibn Zijad je premjestio iz Kadisije u Nuhajlu. Također, Muhamedu ibn al-Ašasu al-Kindiju, Kasiru ibn Šihabu i Kaki ibn Suvajdu naredio je da regrutiraju ljude u borbu protiv Huseina, a Suvajda ibn Abdul-Rahmana al-Minkarija s nekoliko konjanika poslao je u Kufu sa zadatkom da pretražuje grad i da mu dovede svakog tko odbije poći u bitku. Suvajd je tako tragao Kufom sve dok nije naišao na jednog čovjeka iz Sirije koji je došao u grad zbog rješavanja nasljedstva, uhapsio ga i poslao guverneru. Ibn Zijad je s ciljem da zaplaši Kufljane izdao naredbu o smaknuću tog čovjeka, nakon čega su brojni krenuli u Nuhajlu.
Okupivši vojsku u Nuhajli, Ubajdulah ibn Zijad je izdao naredbu Huseinu ibn Numajru, Hadžaru ibn Abdžaru, Šabasu ibn Ribiju i Šimru ibn Zil-Džavšanu da se priključe taboru Omara ibn Sada. Šimr je bio prvi koji je izvršio njegovo naređenje i pripremio se za polazak, a nakon njega Zejd (Jazid) ibn Rakab al-Kalbi sa 2000, Husein ibn Numajr sa 4000, Musab Mari (Muzajir ibn Rahina al-Mazini) sa 3000, Husein ibn Tamim sa 2000 i Nasr ibn Harba (Harš) sa 2000 vojnika krenuli su iz Kufe i priključili su se vojsci Omara ibn Sada. Ibn Zijad je potom poslao čovjeka Šabasu ibn Ribiju i zatražio od njega da sa svojih 1000 konjanika krene k Omaru. Nakon Šabasa, prema Karbali su krenuli Hadžar ibn Abdžar sa 1000 vojnika, a zatim i Muhamed ibn al-Ašas sa još 1000, te Haris ibn Jazid ibn Ravim. Ibn Zijad je svakog jutra i popodneva iz Kufe slao jedinice od 20, 30, 50 i 100 vojnika prema Karbali, sve dok 6. muharema vojska Omara ibn Sada nije dosegnula preko 20.000 ljudi. Ibn Zijad je postavio Omara kao zapovjednika čitave vojske.
Povodom okupljanja neprijateljske vojske u Karbali i svjestan malobrojnosti vlastitih snaga, Habib ibn Muzahir al-Asadi je od Huseina zatražio dopuštenje da u tajnosti ode plemenu Banu Asadu i kod njih pita vojnu pomoć. Članovi tog plemena zajedno s Habibom pošli su po noći s namjerom da se priključe Huseinovom taboru, no kod Eufrata na putu im se ispriječilo 400 ili 500 konjanika na čelu s Azrakom ibn Harbom al-Sajdavijem, oficirom u službi Omara ibn Sada. Nakon oružanog okršaja, pripadnici Banu Asada pošli su svojim kućama, dok se Habib sam vratio Huseinu.
Dana 7. muharema 61. AH (7. oktobra 680. AD) Omaru ibn Sadu stiglo je ibn Zijadovo pismo u kojem je zatražio da Huseinu i njegovim sljedbenicima onemogući pristup vodi, na način da im ne dozvoli uzeti niti jednu jedinu kap. Po primitku pisma, Omar je odmah naredio Amru ibn Hadžadžu al-Zubajdiju da sa 500 konjanika Huseinovom taboru blokira vezu s Eufratom. Određeni izvori navode da je Husein, nakon zatvaranja pristupa vodi i opće žeđi, pozvao polubrata Abasa i poslao ga sa 30 konjanika i 20 vojnika da uzmu vodu u 20 ćupova. Grupa je na čelu s barjaktarom Nafijem ibn Hilalom al-Džamalijem tokom noći krenula prema Eufratu i stigla do obale, gdje ih je napala patrola Amra ibn Hadžadža. Jedan dio Huseinove grupe uspio je napuniti ćupove vodom, a drugi predvođen Abasom i Nafijem angažirao se u borbi protiv Amrovih vojnika, štiteći tako vodonoše. Grupa je naposljetku uspješno obavila zadatak i donijela vodu u Huseinov tabor.
Sve veće gomilanje snaga u tabor Omara ibn Sada ponukalo je Huseina da mu pošalje Amra ibn Karzu al-Ansarija s porukom da želi susret s njim te noći. Husein i Omar su se susreli na dogovorenom mjestu, oboje u pratnji 20 konjanika. Prilikom približavanja Husein je zatražio da se udalji cijela pratnja osim njegovog polubrata Abasa i sina Alija al-Akbara, a isto je učinio i Omar, pošavši Huseinu u susret sa sinom Hafsom i jednim podanikom. Husein je na sastanku apelirao Omaru: "Odbaci svoj nevaljan stav i izaberi ispravan put za svoju vjeru i ovaj svijet". Budući da Omar nije prihvatio promijeniti stranu, Husein mu je na kraju rekao: "Bog te uništio i ne oprostio ti na Sudnjem danu, nadam se dobrotom Božjom da nikad nećeš okusiti pšenicu Reja", te se vratio u svoj tabor.
Pregovori Huseina i Omara ibn Sada ponovili su se tri ili četiri puta, a nakon njihovog svršetka Omar je ibn Zijadu napisao pismo u kojem je stajalo: "Husein ibn Ali je zaključio dogovor sa mnom da će se vratiti tamo odakle je i došao ili će otići u neko muslimansko mjesto na periferiji države, da će u pravima i dužnostima biti poput drugih muslimana odnosno njihov sudrug u dobru i zlu, ili da će otići Jazidu i prihvatiti sve kalifove odluke, što je zadovoljavajuć dogovor i dobra vijest za muslimansku zajednicu". Kada je ibn Zijad pročitao pismo, komentirao je: "Ovo je zaista pismo čovjeka koji je sluga svom zapovjedniku i prijatelj svom narodu", izraživši pritom želju da prihvati prijedlog. Međutim, Šimr ibn Zil-Džavšan uspješno ga je odgovorio od toga i zatražio stroži pristup. Ibn Zijad je potom naredio Šimru: "Prenesi Omaru moju poruku da tražim od Huseina i njegovih pomagača da se smjesta pokore, ako prihvate onda ih zdrave isporuči meni, a ako ne prihvate bori se protiv njih. Ukoliko Omar bude ratovao, budi mu pokoran i slušaj njegova naređenja, no ako to odbije onda ti kao zapovjednik vodi bitku protiv Huseina, a potom za kaznu obezglavi Omara i pošalji mi njegovu glavu".
Ubajdulah ibn Zijad je onda napisao pismo Omaru ibn Sadu: "Nisam te poslao Huseinu da bi s njim postupao popustiljivo, da mu želiš zdravlje i da budeš njegov zagovornik kod mene. Ako se Husein i njegovi sljedbenici žele pokoriti mojoj naredbi (prisegnuti na vjernost Jazidu), pošalji mi ga zdravog, a ako odbijaju onda im prolij krv i iskasapi njihova trupla da budu pouka za druge, jer su oni dostojni da im se to učini. Kada Husein bude ubijen, nahitaj konje na njegove grudi i leđa jer on je zločinac i nepravednik. Ne vjerujem da će to naškoditi nekom tko je mrtav, ali obećao sam samom sebi da ću to napraviti ako ga ubijem. Ukoliko budeš radio shodno ovoj naredbi, nagraditi ću te nagradom koja se daje pokornom čovjeku, a ako to ne prihvatiš, ukidam ti zapovjedništvo i prepuštam ga opunomoćeniku Šimru ibn Zil-Džavšanu".
Dana 9. muharema (7. oktobra) Šimr ibn Zil-Džavšan je nakon poslijepodnevne molitve stigao u tabor Omara ibn Sada i isporučio mu ibn Zijadovo pismo. Pročitavši naređenja, Omar je rekao Šimru: "Preuzimam odgovornost za ovaj zadatak". Šimr, pripadnik plemena Banu Kilaba kao i Um al-Banin, zajedno s njenim nećakom Abdulahom ibn Abi al-Mahalom, od ibn Zijada su ranije zatražili i dobili dopuštenje da se poštede njeni potomci. Abdulah je pismeno odobrenje u Karbalu poslao posredstvom svog podanika Kizmana ili Irfana koji je tamo pročitao pismo potomcima, ali oni nisu prihvatili ponudu. Prema drugoj verziji, Šimr je osobno dostavio poruku Abasu i njegovoj braći Abdulahu, Džafaru i Osmanu koji su skupno odbacili prijedlog. Al-Mufid navodi da im je Šimr pristupio i poručio: "Nećaci moji, vi ste sigurni", a oni su odgovorili: "Neka Bog prokune tebe i tvoje garancije, nama obećavaš zaštitu, dok Muhamedovom unuku ne?!".
Poslijepodne je Omar ibn Sad glasno povikao: "O, vojsko Božja! Uzjašite i širite radosne vijesti!". Vojnici su potom uzjahali i krenuli prema Huseinovom taboru. Kada je Husein obaviješten o neprijateljskim namjerama, rekao je svom polubratu Abasu: "Ako si u stanju, nagovori ih da odgode bitku do sutra i time nam večeras daju vremena za molitvu. Bog zna koliko volim molitvu i recitiranje Kurana". Abas je otišao neprijateljskoj vojsci i iznio Huseinove želje, a Omar je prihvatio iste i dao Huseinovom taboru još jednu mirnu noć. Tokom ovog dana, šatori Huseina, njegove porodice i ostalih pristaša bili su pod punom opsadom.
Al-Mufid bilježi da je Husein o svojim prijateljima navečer rekao: "Ja ne poznajem vjernije i bolje drugove od svojih, niti dobrostiviju i istinoljubiviju porodicu od moje". Početkom noći uoči Ašure okupio je svoje sljedbenike i nakon slave i hvale Bogu obratio im se riječima: "Mislim da nam je ovo posljedni dan. Znajte da vam dajem dopuštenje da odete, slobodno idite mirne savjesti, bez obzira na prisegnutu vjernost. Tmina noći će vas prekriti, uzmite konje i idite". Tada su prvo članovi Huseinove porodice, zatim i njegovi prijatelji, pojedinačno izrekli epske govore, obnovili svoje prisege na vjernost i potvrdili davanje svojih duša u obrani svoga imama. Historijski izvori i maktali prenijeli su neke od ovih govora.
Husein se nakon sastanka povukao i ušao u šator svoje sestre Zajnab. Nafi ibn Hilal al-Džamali je stražario ispred i čuo kako Zajnab govori Huseinu: "Jeste li ispitali svoje drugove? Ja sam zabrinuta da nam oni ne okrenu leđa kada se sukobite s neprijateljima i da vas ne predaju njima". Husein joj je odgovorio: "Tako mi Boga, ispitao sam ih i uvjerio se da su hrabri muškarci koji ne prezaju od smrti, a borbu na mom putu vide milom kao što dojenče vidi majčine grudi". Kada je Nafi osjetio da je Huseinova porodica zabrinuta oko odanosti i morala njegovih drugova, otišao je kod Habiba ibn Muzahira al-Asadija i nakon međusobnog savjetovanja su odlučili da okupe prijatelje, odu k Huseinu i njegovoj porodici, te ih uvjere da će ih braniti do zadnje kapi krvi.
Habib ibn Muzahir je sazvao Huseinove drugove da se okupe, a onda se Banu Hašimu (Huseinovom plemenu) obratio riječima: "Vratite se u svoje šatore". Nakon toga se okrenuo drugovima i ispričao ono što je čuo od Nafija ibn Hilala, a oni su komentirali: "Tako nam Boga koji nam je učinio veliko dobro time što se nalazimo na ovom mjestu, da trenutno ne čekamo Huseinovu naredbu sada bismo udarili na neprijatelja svom snagom i brzinom da bi time svoje duše očistili i svoje oči osvijetlili". Habib i ostali su potom s mačevima u rukama zajedno došli pred šator Huseinove porodice i rekli: "O, porodico Božjeg poslanika! Ovo su mačevi vaših momaka i gospode, koji se neće vratiti u korice sve dok ne otkinu vratove onih koji vam žele zlo. Ovo su koplja sinova vaših koji su se zakleli da će ih zabiti samo u prsa onih što odbijaju vaš poziv".
).jpg)
Husein je nakon jutarnje molitve postrojio redove svojih snaga, sastavljene od 32 konjanika i 40 pješaka. Potom je uzjahao konja i zajedno s nekolicinom svojih drugova odjahao neprijateljskoj vojsci i uputio im savjete. Nakon njega, govor o Huseinovim vrlinama održao je i Zuhajr ibn Kajn, savjetovavši protivnike da preispitaju svoj stav. Značajniji događaj koji se odigrao tog jutra bio je odlazak Hura ibn Jazida iz Omarove vojske i njegovo priključenje Huseinovim snagama.
Napadi su na početku bitke bili grupnog tipa i prilikom prvog udara poginulo je oko pedeset Huseinovih vojnika. Nakog toga, njegovi vojnici ulazili su u bitku pojedinačno ili u paru, ne dozvoljavajući pritom da se bilo tko od neprijateljskih vojnika približi Huseinu. Tokom jutra i ranog popodneva poginuli su svi njegovi drugovi, a onda su se za bitku spremali članovi Banu Hašima. Prvi koji je tražio dozvolu za ulazak u borbu bio je Huseinov sin Ali al-Akbar, a nakon njegove pogibije borili su se ostali članovi porodice i padali svi zaredom. Abas, barjaktar i čuvar šatora, istupio je u bitku protiv stražara obale Eufrata i poginuo. Nakon mučeništva svih iz Banu Hašima, Husein je sam krenuo u bitku, međutim, u početku se nitko od kufanskih vojnika nije usudio boriti protiv njega. Uprkos usamljenosti i teškim ranama na glavi i tijelu, udarao je mačem do posljednjih trenutaka.
Huseina su naposljetku opkolili vojnici Šimra ibn Zil-Džavšana, ali nitko od njih nije imao hrabrosti da priđe i pokrene dvoboj. Šimr ih je bodrio na napad i naredio je strijelcima da ispale strijele. Huseinovo tijelo ubrzo je postalo prekriveno mnogobrojnim strijelama, zbog čega je počeo posustajati, dok mu se neprijatelj istovremeno sve više približavao. Mnogobrojne rane i umor od borbe žestoko su ga oslabili pa je nakratko zastao da se odmori, no u tim trenucima njegovo čelo pogodio je kamen i potekla mu je krv. Dok je krajem košulje čistio krv s lica, otrovna trovrha strijela pogodila ga je u srce. Malik ibn Nusajr je potom Huseina snažno udario po glavi zbog čega mu je pala kaciga, a onda mu je Zara ibn Šarik al-Tamimi zadao jak udarac u lijevo rame. Završne udarce zadali su mu Sinan ibn Anas al-Nahaji koji je ispalio strijelu u vrat, te Salih ibn Vahb al-Džufi (ili ponovo Sinan ibn Anas) koji ga je kopljem udario u prsa pa je pao s konja na zemlju. Huseinu je tada prišao Šimr sa skupinom Omarovih vojnika, uključujući Sinana ibn Anasa i Havlija ibn Jazida al-Asbahija. Šimr ih je bodrio da mu zadaju još udaraca, ali nitko nije prilazio bliže. Havliju je naredio da obezglavi Huseina i on mu je prišao, no odjednom je počeo paničariti i odustao. Husein je u konačnici obezglavljen od strane Šimra (ili prema drugoj verziji Sinana) koji je predao glavu Havliju.
.jpg)
Nakon što je Šimr ibn Zil-Džavšan predao Huseinovu glavu Havliju ibn Jazidu, vojnici Omara ibn Sada su opljačkali sve što su našli na Huseinovom tijelu. Kajs ibn al-Ašas i Bahr ibn Kab su uzeli odjeću, Asvad ibn Halid al-Avadi čizme, Džami ibn Halk al-Avadi mač, Ahnas ibn Mursad turban, Badždal ibn Sulajm al-Kalbi prsten, a Omar ibn Sad oklop.
Omarovi vojnici su nakon pljačkanja Huseinovog tijela napali šatore i sve što su tamo našli uzeli su kao ratni plijen, utrkivajući se tko će uzeti više. Šimr ibn Zil-Džavšan sa skupinom vojnika ušao je u jedan šator s ciljem da ubije Huseinovog sina Alija, ali u tome ga je spriječila Zajnab, ili prema alternativnoj verziji sami njegovi vojnici. Omar ibn Sad je naredio da sve žene okupe u jednom šatoru, te postavio stražu oko njega.
Sukladno uputi Ubajdulaha ibn Zijada, Omar ibn Sad je naredio da deset dobrovoljaca iz kufanske vojske svojim konjima nasrnu na Huseinovo tijelo koje su unakazili tako što su mu polomili grudne kosti i leđa. Među desetoricom su bili Ishak ibn Hajva i Ahnas ibn Mursad.
Omar ibn Sad je predvečer naredio Havliju ibn Jazidu al-Asbahiju i Humajdu ibn Muslimu al-Azdiju da odnesu Huseinovu glavu Ubajdulahu ibn Zijadu. Kasnije je također naredio da se obezglavi svih 72 mučenika i da Šimr ibn Zil-Džavšan, Kajs ibn al-Ašas, Amr ibn Hadžadž i Uzrah (Urvah) ibn Kajs odnesu njihove glave u Kufu.
Prema Omarovoj naredbi, poginuli kufanski vojnici su pokopani, dok su tijela Huseina i njegovih suboraca ostala neukopana na zemlji. Ali (Zajn al-Abidin), Huseinov sin koji je tokom bitke bio bolestan, zajedno sa Zajnabom i ostalima je odveden u zarobljeništvo. Prvo su odvedeni Ubajdulahu ibn Zijadu u Kufi, a kasnije Jazidu u Siriji.
Dana 11. ili 13. muharema (11. ili 13. oktobra) obavljena je sahrana mučenika s Karbale. Nakon što se Omar ibn Sad vratio sa svojom vojskom, skupina iz plemena Banu Asada koji su živili u blizini Karbale, došla je na mjesto bitke i tokom noći, kada su prilike to dozvoljavale i kada su bili sigurni od neprijatelja, obavili su pogrebnu molitvu za Huseina i njegove suborce, a potom su ih pokopali.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
