From Wikipedia, the free encyclopedia
Fidži (fidžijski: Viti; fidžijski hindski: फ़िजी [Fijī]), službeno Republika Fidži[1] (fidžijski: Matanitu Tugalala o Viti;[2] fidžijski hindski: फ़िजी गणराज्य),[3] jest otočna država u Melaneziji, u Oceaniji, smještena u južnom Pacifiku, oko 2,000 kilometara od Sjevernog otoka Novog Zelanda. Najbliže susjedne zemlje Fidžiju su Vanuatu, na zapadu, Nova Kaledonija, na jugozapadu, novozelandski Kermadecovi otoci, na jugoistoku, Tonga, na istoku, Samoansko otočje i francuski kolektivitet Wallis i Futuna, na sjeveroistoku, te Tuvalu, na sjeveru. Fidži sačinjava arhipelag s više od 330 otoka — 110 od kojih je trajno naseljeno — te preko 500 hridi i otočića, a koji tvori ukupnu površinu od 18,300km2. Najisturenija skupina otoka je Ono-i-Lau. Čak 87% od ukupne populacije od oko 912,000 ljudi živi na otocima Viti Levu i Vanua Levu. Glavni grad, Suva, nalazi se na otoku Viti Levu i služi kao glavna luka na Fidžiju.[4] Oko tri četvrtine stanovnika Fidžija živi uz obalna područja otoka Viti Levu, mahom u Suvi, ali i u manjim urbanim centrima poput Nadija — koji ima izraženo razvijen lokalni turizam[4] — ili Lautoke, gdje je izražena industrija šećera. Zbog geoloških karakteristika, unutrašnjost Viti Levua slabo je naseljena.[5]
Republika Fidži | |
|---|---|
| Geslo: Rerevaka na Kalou ka Doka na Tui (sh. Boj se Boga i poštuj Kraljicu) | |
| Himna: "God Bless Fiji" | |
_(Polynesia_centered).svg) | |
| Glavni grad i najveći grad | Suva |
| Službeni jezici | engleski jezik fidžijski jezik hindski jezik |
| Vlada | Unitarna parlamentarna ustavna republika |
| Wiliame Katonivere | |
• Premijer | Sitiveni Rabuka |
| Legislatura | Parlament |
| Nezavisnost | |
• Status dominiona | 10. listopada 1970. |
| 7. listopada 1987. | |
| Površina | |
• Ukupno | 18,274 km2 (151.) |
• Vode (%) | zanemarivo |
| Stanovništvo | |
| 912,241 (161.) | |
• Gustoća | 46.4 /km2 (148.) |
| BDP (PPP) | procjena za 2018. |
• Ukupno | $9.112 mlrd. |
• Per capita | $10,251 |
| BDP (nominalni) | procjena za 2018. |
• Ukupno | $5.223 mlrd. |
• Per capita | $5,876 |
| Gini (2013.) | 36.4 srednji |
| HDI (2017.) | 0.741 visok (92.) |
| Valuta | dolar (FJD) |
| Vremenska zona | UTC+12 (FJT) |
| UTC+13 (FJST) | |
| Pozivni broj | +679 |
| Veb-domena | .fj |
Većina fidžijskih otoka formirana je vulkanskom djelatnošću prije otprilike 150,000,000 godina. Geotermalna aktivnost, mada rijetka, povremeno je prisutna i danas, najčešće na otocima Vanua Levu i Taveuni.[6] Geotermalni izvori na otoku Viti Levu nisu vulkanskog porijekla te imaju niskotemperaturna (cca. 35-60°C) površinska otpuštanja. Ljudi su na fidžijskom arhipelagu živjeli od drugog tisućljeća prije nove ere; isprva su to bili Austronežani i Melanežani, s nešto malo polinezijskih utjecaja. Europljani su posjećivali Fidži počevši od XVII. vijeka,[7] a nakon kratkog perioda kao nezavisna monarhija, Fidži je 1874. godine postao kolonija Britanskog Imperija. Fidži je do 1970. godine imao status krunske kolonije, nakon čega je dobio veću autonomiju i status dominiona. Nakon serije pučeva, vojna vlast je 1987. godine proglasila republiku. Nakon uspješnog državnog udara 2006. godine, komodor Frank Bainimarama preuzeo je vlast u zemlji. Nakon što je Visoki sud tri godine kasnije proglasio vojnu vlast nezakonitom, predsjednik Josefa Iloilo, koga je vojska zadržala kao nominalnog državnog poglavara, abrogirao je Ustav iz 1997. godine i ponovo imenovao Bainimaramu kao privremenog premijera. Kasnije tokom iste godine, Iloila je naslijedio Epeli Nailatikau.[8] Nakon godina odgode, dana 17. rujna 2014. godine konačno su održani opći, demokratski izbori na Fidžiju. Bainimarama je pobijedio na izborima, koje su međunarodni promatrači opisali vjerodostojnima.[9]
Fidži je jedna od najrazvijenijih oceanijskih zemalja, što imaju zahvaliti bogatim izvorima minerala, ribe i drva. Nacionalna valuta je fidžijski dolar, a glavni izvozni proizvodi su turizam, radna snaga i flaširana voda.[10] Lokalna samouprava organizirana je na razini gradova i gradskih vijeća, koje nadzire nadležno ministarstvo.[11]
Glavni otok u sklopu fidžijskog arhipelaga zove se Viti Levu i upravo iz toga se derivira termin "Fidži", iako se standardni engleski (posredno i fonetizirani srpskohrvatski) izgovor temelji na onome sa susjednih otoka u sklopu Tonge. Nastanak termina može se opisati ovako:
Fidžijci su se prvi puta urezali u europsku svijet kroz spise članova ekspedicije Jamesa Cooka, koji su ih upoznali u Tongi. Opisani su kao zastrašujući ratnici i krvoločni kanibali, graditelji najboljih plovila na Pacifiku, ali ne i vrhunski moreplovci. Izazivali su zavist među stanovnicima Tonge, a sve njihove rukotvorine, posebice tkanina i toljage, bile su visoko cijenjene i u velikoj potražnji. Svoj su dom nazivali Viti, ali na Tongi su ga zvali Fisi, tako da je preko ovog stranog izgovora, kapetan James Cook prvi puta koristio izraz Fiji (Fidži, op.a.), po kojemu su ti otoci danas poznati.[12]
Inicijalna anglicizirana verzija tonganskog izgovora, "Feejee",[13] koristila se i u drugim izvještajima sve do kraja XIX. vijeka, od strane misionara i putnika koji su posjećivali arhipelag.[14][15]
Prema dostupnim izvorima, fidžijski arhipelag naseljen je negdje u drugom tisućljeću pne., mnogo prije nego je ekspedicija Abela Tasmana otkrila to područje u XVII. vijeku. Prvi stanovnici otoka bili su Austronežani, koji su došli s juga Azije, vjerojatno južne Indokine, preko Tajvana, Filipina, Indonezije i Nove Gvineje te su stigli do arhipelaga negdje oko 1500. pne.; pretpostavlja se kako su Austronežani bili pomorci u historiji čovječanstva. Nešto kasnije, na područje su se doselili Melanežani, a kasnije i Polinežani. Fidžijski arhipelag razvijao se prilično autonomno i po plemenskom ustroju s većim brojem zajednica, a negdje u X. vijeku su potpali pod sferu utjecaja Carstva Tuʻi Tonga. Fidžijci su bili poznati kao snažni ratnici i izvrsni brodograditelji.
Prvi kontakt s Europljanima dogodio se 1643. godine, kada je ekspedicija predvođena Abelom Tasmanom otkrila otoke Vanua Levu i Taveuni. Godine 1774., britanski pomorac James Cook posjetio je arhipelag Lau na jugu Fidžija, međutim otoci su mapirani tek 1789. godine, kada je William Bligh, protjerani kapetan s HMS Bountyja, prošao otok Ovalau te je plovio između dvaju glavnih otoka na svom putu za Bataviju. Vodena površina kojom je Bligh plovio danas je znana kao Bligh Water, a otoci su jedno vrijeme bili poznati kao "Blighovi otoci".
Kontakti s Europljanima postali su sve učestaliji tokom XIX. vijeka, a nakon kratkotrajnog nezavisnog kraljevstva, Fidži je 1874. godine konačno koloniziran od strane Britanskog Imperija. Osim što su koristili prirodne resurde, Britanci su nakon kolonizacije nastavili koristiti Fidžijce kao jeftinu radnu snagu, a dio otočana prodavan je i u ropstvo te slan na plantaže. Nedugo nakon kolonizacije, posljednji kralj nezavisnog Fidžija, Seru Epenisa Cakobau, posjetio je, sa svoja dva sina, Sydney, gdje je vladala epidemija morbila.[16] Sva tri Fidžijca su se zarazila, a pogrešna odluka o neaktiviranju karantene na brodu dovela je do širenja epidemije diljem Fidžija; u periodu od 1875. do 1876. godine, oko 40,000 Fidžijaca umrlo je tokom masovne epidemije morbila,[17] što je bila otprilike trećina tadašnjeg stanovništva.[18] Postoje teorije kako su Britanci namjerno odbili proglasiti karantenu kako bi svjesno proširili bolest na koloniju, međutim za to nema čvrstih potvrda; u svakom slučaju, suvremeni historičari su izrazito kritični prema britanskoj administraciji zbog, u najmanju ruku, grubog nemara, koji je doveo do gubitka nekoliko desetaka tisuća života.[19] Na samom početku britanske kolonizacije, Fidžijci su, u ljeto 1875. godine, podigli ustanak, nedugo nakon što je Sir Arthur Hamilton-Gordon postao kolonijalni upravitelj. U višemjesečnom sukobu što ga je sam Hamilton-Gordon nazvao "Malim ratom" (eng. Little War), Britanci su, očekivano, porazili pobunjenike, ali Fidžijci su se još jednom pokazali kao opasni protivnici.[20] Svjesan potrebe za jačanjem kontrole i smirivanjem tenzija, Hamilton-Gordon je uspostavio sustav imenovanih plemenskih poglavica i seoskih namjesnika koji su, s jedne strane, bili direktno odgovorni njemu i provodili su kolonijalnu politiku, dok su, s druge strane, bili zaduženi za smirivanje tenzija među lokalnim stanovništvom. Godine 1876., Hamilton-Gordon je utemeljio i Veliko vijeće poglavica, koje je također bilo podređeno njemu. U narednim godinama došlo je do još nekoliko ugušenih pobuna, ali i do masovnog uvoza radnika iz Indije, koji su u prisilni rad upadali temeljem indenture.
Ne želeći iskorištavati kolonijalne posjede, Imperij nije dozvolio Fidžijcima da se priključe vojsci tokom Prvog svjetskog rata, tako da je uloga Fidžija u tom konfliktu bila prilično periferna. Ipak, ugledni njemački pomorac, grof Felix von Luckner, uhapšen je od strane fidžijskih vlasti na otoku Wakayji, nakon što se skrivao na otoku tokom 1917. godine; zanimljivo je kako se von Luckner predao vlastima misleći da su službenici naoružani te da ga lako mogu svladati, dok su oni, zapravo, bili bez ikakvog oružja. Kako je do zahuktavanja Drugog svjetskog rata Britanski Imperij odustao od svoje zabrane novačenja domaćeg kolonijalnog stanovništva, nekoliko tisuća Fidžijaca sudjelovalo je u borbama u sklopu Fidžijske pješadijske regimente, kojom je zapovijedao Sir Edward Cakobau, praunuk kralja Cakobaua. Fidži je bila važna baza Saveznika na Pacifičkom frontu, a Fidžijci su se odlikovali hrabrošću tokom kampanje na Solomonskim Otocima.
Izgradnja suvremenih političkih institucija uslijedila je nakon Drugog svjetskog rata. Na Ustavnoj konferenciji 1965. u Londonu, predložena je ideja potpune nezavisnosti, koju su fidžijski delegati inicijalno odbili, iako im je London rekao da namjerava uspostaviti samoupravu na otocima i pripremiti ih za potpunu nezavisnost; to je dovelo do uspostave odgovorne vlade i kabinetskog sustava, na čijem je čelu bio Kamisese Mara, kao prvi premijer Fidžija (inicijalno je titula nosila naziv glavni ministar). Reforme su nastavljene i narednim godinama, kada je uveden dvodomni Parlament, a sve je kulminiralo 1970. godine, kada je Ujedinjeno Kraljevstvo dalo Fidžiju nezavisnost i status dominiona. Nakon serije državnih udara 1987. godine, Fidži je dokinuo status dominiona i postao republika, međutim ni to nije donijelo trajnu političku stabilnost u zemlji.
Državni udar 2000. godine doveo je do nove promjene vlasti, centralnu ulogu u kojoj je imao i komodor Frank Bainimarama, koji je 2006. godine sam izveo državni udar i preuzeo vlast. Visoki sud je 2009. godine puč proglasio nelegalnim, što je dovelo do nove krize i smjene na vlasti; prvi moderni, demokratski izbori na Fidžiju održani su tek 2014. godine, što je rezultiralo postepenom stabilizacijom političke situacije u državi.
Fidži je izolirani arhipelag na jugozapadnom Pacifiku, ukupne površine od 194,000km2, od kojih je cca. 10% kopna. Smješten je točno na pola puta između otočkih država Vanuatua i Tonge, nedaleko od datumske granice; iako 180. meridijan presijeca Taveuni, datumska granica je savijena kako bi cijeli aripelag imao jedinstveno vrijeme (UTC+12). Arhipelag uglavnom čini jedinstvenu cjelinu, izuzev otoka Rotume, koji je udaljen oko 410km od ostatka arhipelaga.
Fidži se sastoji od 332[10] otoka (od kojih je njih 106 naseljeno) te 522 manja otoka i hridi. Ukupna duljina obale iznosi 1,129 km. Najveći i najvažniji otoci su Viti Levu i Vanua Levu, koji čine oko tri četvrtine ukupne kopnene površine Fidžija. Otoci su mahom planinske strukture te dosežu visinu od 1,324 metra, koliko je visok Mount Tomanivi na otoku Viti Levu. Otoci su prekriveni tropskim šumama.
Osim što se na njemu nalazi najviši vrh arhipelaga, Viti Levu je i dom glavnom gradu Fidžija, Suvi, gdje živi gotovo tri četvrtine ukupne populacije. Drugi važni gradovi su Nadi, u kojem se nalazi međunarodni aerodrom, te Lautoka, drugi grad u državi, važna luka i središte šećerne industrije na Fidžiju.
Najvažniji gradovi na otoku Vanua Levu su Labasa i Savusavu. Ostali važni otoci i otočne skupine su Taveuni i Kadavu (treći i četvrti otoci po veličini), otočja Mamanuca (nedaleko od Nadija) i Yasawa, koji su popularne turističke destinacije, arhipelag Lomaiviti, nedaleko od Suve te udaljena skupina Lau. Rotuma, koja se nalazi sjeverno od arhipelaga, ima posebni administrativni status na Fidžiju. Ceva-i-Ra, nenaseljeni greben, nalazi se oko 460km jugozapadno od arhipelaga.
Fidži ima tropsku klimu te je topao tokom cijele godine, uz minimalne ekstreme; prema Köppenovoj klasifikaciji klime, Fidži spada u tropski podtip prašumske klime (Af), mada se u nekim opisima koristi i izraz tropska oceanska klima. Topla sezona počinje u studenom i traje do travnja, dok hladniji dio godine traje od svibnja do listopada, s tim da temperature i u tom dijelu godine prosječno iznose 22°C. Padaline variraju, s tim da su u pravilu veće u toplom dijelu godine i to u unutrašnjosti otoka; veći otoci imaju više padalina na južnim dijelovima nego na sjeveru, što za posljedicu ima jače razvijenu poljoprivredu na tim područjima. Vjetrovi su umjereni, mada se cikloni javljaju otprilike jednom godišnje, odnosno deset do dvanaest puta u deset godina.[21][22][23]
Jedan od većih udara dogodio se 2016. godine, kada je ciklon Winston pogodio arhipelag, ubio 44 osobe i stvorio štetu od oko 1,000,000,000$.[24][25]
Prema aktualnom Ustavu Fidžija iz 2013. godine, Republika Fidži je ustavna, parlamentarna i unitarna republika s višestranačkim političkim sistemom i izrađenom trodiobom vlasti. Zanimljivo je kako je ovakva struktura u fidžijskoj politici stupila na snagu tek nakon stabilizacije političke situacije 2014. godine, dok je dotad vojska u pravilu držala čelne pozicije u državi i, unatoč postojanju ustava, konstitucionalna prava i strukture nisu bili aktivni u praksi. Godine 2018., EIU je opisao Fidži kao "hibridni režim".[26]
Izvšnu vlast predstavljaju Predsjednik i Premijer. Iako je predsjednik nominalni državni poglavar te je uz to i vrhovni komandant oružanih snaga, s obzirom na izražen parlamentarni sustav u zemlji, premijer je stvarno najmoćnija politička figura u zemlji. Predsjednik se izabire u Parlamentu na prijedlog premijera ili vođe oporbe na trogodišnji mandat; njegova je uloga više počasna, ali posjeduje značajne "rezervne ovlasti" u slučaju nacionalne krize. Korištenje tih ovlasti od strane predsjednika pokazalo se, u historijskoj perspektivi, vrlo problematičnim. Premijer se bira na općim izborima u Parlamentu te nominira članove kabineta (njih, u pravilu, između 10 i 25), koje onda potvrđuje Predsjednik. Aktivno biračko pravo stječe se s napunjenih 18 godina života.
Zakonodavna vlast povjerena je Parlamentu, koji je od 2013. godine jednodoman; prema ranijim ustavima, Parlament se sastojao od Senata, kao gornjeg doma, i Predstavničkog doma, kao donjeg doma. Ranije je postojalo i Veliko vijeće poglavica, koje je ustavno tijelo sastavljeno od plemenskih čelnika; Veliko vijeće uspostavljeno je još 1876. godine, tokom kolonijalne uprave, a raspušteno je 2007. godine zbog nemogućnosti surađivanja s tadašnjim čelnikom, Frankom Bainimaramom.
Fidži nominalno ima nezavisnu sudbenu vlast, koja je povjerena sudovima kao temeljnim pravosudnim tijelima. Uz redovne, magistratske sudove, Fidži ima i tri visoka sudska tijela - Visoki sud, Apelacijski sud i Vrhovni sud. Predsjednik Vrhovnog suda ujedno predsjedava i Visokim sudom, dok je Apelacijski sud, zadužen za žalbe, neovisan o druga dva visoka sudišta kako bi se osigurala nepristranost.
Najveće administrativne jedinice na Fidžiju su divizije, a prema aktualnom ustavu ima ih ukupno četiri - Centralna, Sjeverna, Istočna i Zapadna. Na čelu divizija nalazi se komesar/povjerenik (Commissioner), imenovan od strane vlade. Divizije nemaju nekakvih značajnih administrativnih funkcija, ali služe jačanju kooperacija među provincijama, koje su sljedeće, niže administrativne jedinice. Provincija ima ukupno četrnaest i imaju vlastita provincijska vijeća; poseban status uživa otok Rotuma, koji je zapravo samoupravna jedinica na razini provincije,[27][28][29] iako se radi statističkih potreba svrstava u Istočnu diviziju. Najniže administrativne jedinice su distrikti, kojih ima ukupno sedamnaest.
Suva i Lautoka su jedina naselja sa statusom grada, ali postoji još deset većih naselja koje imaju lokalnu samoupravu i vlastita vijeća.
Temeljna administrativna podjela izgleda ovako:
| Administrativne jedinice | Mapa | |||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Divizija | Sjedište | Provincija | Površina (u km2) | Stanovništvo (2017.) | ||
| Centralna | Suva | Naitasiri | 1,666 | 177,678 |  | |
| Namosi | 570 | 7,871 | ||||
| Rewa | 272 | 108,016 | ||||
| Serua | 830 | 20,031 | ||||
| Tailevu | 955 | 64,552 | ||||
| Sjeverna | Labasa | Bua | 1,378 | 15,466 | ||
| Cakaudrove | 2,816 | 50,469 | ||||
| Macuata | 2,004 | 65,983 | ||||
| Istočna | Levuka | Kadavu | 478 | 10,897 | ||
| Lau | 487 | 9,602 | ||||
| Lomaiviti | 411 | 15,657 | ||||
| Zapadna | Lautoka | Ba | 2,634 | 247,708 | ||
| Nadroga-Navosa | 2,385 | 58,931 | ||||
| Ra | 1,341 | 30,432 | ||||
| Rotuma | 46 | 1,594 | ||||
Od početka XX. vijeka, fidžijsko stanovništvu je u konstantom porastu, koji je znao iznositi od 6% do gotovo 40% svakih deset godina. Od 1901. godine, kada je bilo oko 120,000 stanovnika, do 2018., kada je procijenjeno da na Fidžiju živi oko 912,000 ljudi, broj stanovnika se povećao gotovo osam puta. Posljednji redovni popis stanovništva, onaj iz 2017. godine, utvrdio je da Fidži ima 884,887 stalnih stanovnika.[30] Gustoća stanovništva iznosi oko 50 stanovnika po km2.
Stanovništvo Fidžija uglavnom je srednje do mlađe životne dobi - udio stanovnika u dobi od 15 do 64 godine je 66%, dok je onih do 14 godina 28.2% - uz mali udio stanovnika starijih od 65 godina (5.6%). Omjer muškaraca i žena gotovo je identičan u svim dobnim skupinama (1.03-1.05), osim u onima starijima od 65 godina, gdje je omjer muškaraca i žena 0.89. Opća očekivana životna dob su 72 godine (2014.), s tim da je ona za muškarce 69.5 godina, a za žene 75 godina. Stopa plodnosti je 2014. godine iznosila 2.5; natalitet je za isti period iznosio 19.8, a mortalitet 6.0.
Etnički, populaciju Fidžija većinski sačinjavaju Fidžijci, koji su mahom melanezijskog porijekla (54.3%), iako mnogi imaju i polinezijske korijene, te Indofidžijci (38.1%), odnosno potomci indijskih radnika što su ih britanske kolonijalne vlasti selile na Fidži tokom XIX. vijeka. Populacija Indofidžijaca je s godinama postepeno opala, mahom zbog migracija uzrokovanih različitim faktorima,[31] a u kratkom periodu nakon puča 2000. godine, bili su mete odmazde.[32][33]
Oko 1.2% stanovništva su Rotumanci, stanovnici otoka Rotuma, čija je kultura bliža onoj stanovnika Tonge ili Samoe, nego onoj s Fidžija. Postoje i manje, ali gospodarski važne grupacije Europljana, Kineza te manjina s drugih pacifičkih otoka.
| Vjerska struktura na Fidžiju (2007.)[34] | ||||
|---|---|---|---|---|
| (Kršćani ukupno) | 64.4% | |||
| Metodisti | 34.6% | |||
| Hinduisti | 27.9% | |||
| Ostali kršćani | 10.3% | |||
| Katolici | 9.1% | |||
| Muslimani | 6.4% | |||
| Božje skupštine | 5.7% | |||
| Adventisti | 3.9% | |||
| Anglikanci | 0.8% | |||
| Areligiozini | 0.8% | |||
| Sikhi | 0.3% | |||
| Ostale religije | 0.3% | |||
Prema popisu stanovništva iz 2007. godine, 64.4% stanovništva izjasnilo se kršćanima, njih 27.9% bili su hinduisti, 6.3% muslimani, 0.8% su bili nereligiozni, 0.3% sikhi, dok su ostale religije bile zajednički zastupljene s 0.3%.[34] Među kršćanima, njih 54% bili su metodisti, nakon čega slijedi 14.2% katolika, 8.9% sljednika Božjih skupština, 6% adventista, 1.2% anglikanaca, dok je preostalih 16.1% pripadalo ostalim kršćanskim denominacijama.[34] Gotovo dvije trećine etničkih Fidžijaca su kršćani (mahom metodisti),[34] dok je broj Indofidžijaca među kršćanima razmjerno malen;[35] kada govorimo o omjerima u odnosu na ukupni broj stanovnika, Fidži ima najviše metodista po glavi stanovnika na svijetu.[34]
Hinduisti na Fidžiju su uglavnom pripadnici ortodoksne sekte Sanātanī, dok su muslimani gotovo predominantno suniti.
Do 1997. godine, samo je engleski jezik imao službeni status na Fidžiju, što je bila posljedica dugogodišnje kolonijalne uprave. Tadašnji je Ustav, a to je potvrdio i aktualni Ustav, engleskome dodao još dva službena jezika - fidžijski i hindski.[36] Engleski jezik se mahom koristi u državnoj upravi i administraciji te kao lingua franca, a uz fidžijski uživa status prvog ili drugog jezika za većinu stanovništva.
Fidžijski jezik pripada skupini malajsko-polinezijskih jezika te ga kao prvi ili drugi jezik koriste gotovo svi Fidžijci, odnosno više od polovice fidžijskog stanovništva. Iako je status službenog jezika stekao tek 1997., fidžijski jezik se danas često koristi u trgovini.
Treći službeni jezik, hindski, zapravo je lokalna varijanta hindskog jezika što su ju "razvili" indijski radnici koje su britanski kolonijalisti slali na rad na Fidži; danas ga većinom govore Indofidžijci. Među imigrantima je čest kineski jezik, dok regionalni značaj ima i rotumanski jezik.
Diljem arhipelaga razvili su se brojni dijalekti fidžijskog jezika koji su i danas u uporabi, a mogu se podijeliti na istočne i zapadne; historijski gledano, suvremeni, standardni fidžijski jezik razvio se upravo iz istočnofidžijskog dijalekta, koji je bio osnova prilikom standardizacije.
Fidži ima jednu od bolje razvijenih ekonomija u Pacifiku, najviše zbog velikih količina šume, ribe i minerala. Danas se najviše prihoda ostvaruje turizmom i izvozom šećera. Glavni grad Suva, na otoku Viti Levu, ujedno je i glavna luka. Fidži je poznat po kristalno čistim vodama, koraljnim grebenima i pješčanim plažama, zbog čega privlači velik broj turista na godišnjoj razini. Fidži je imao značajan gospodarski rast tokom 60-ih i 70-ih godina, ali je tokom 80-ih uslijedila stagnacija, koja je bila dodatno pogoršana pučevima 1987. godine.[37]
Fidži ima 815,000 hektara šuma, ali su dostupnije šume u potpunosti posječene. Iako je 1987. godine zabranjen izvoz stabala, nastavak intenzivne sječe uslijedio je na području inače slabije dostupnih šuma u unutrašnjosti. Što se industrije tiče, tradicionalno su najvažnije šećerne i prerada ribe. Od preostalih industrijskih grana, donekle su razvijene drvna, kemijska te industrija građevinskog materijala, ali samo za domaće tržište. Poslije 1987. godine, na otoke je pomoću velikih poreznih olakšica privučen značajan strani kapital i otvoren je niz tvornica tekstila i odjeće, ali te su industrije posljednjih godina u opadanju zbog velike konkurencije na azijskom tržištu. Prilično veliki prihodi ostvaruju se i prodajom dozvola stranim ribarima za lov u teritorijalnim vodama Fidžija, a razvija se i komercijalni uzgoj ribe.
Turizam je veoma značajan izvor financija, iako je veliki dio turističkih kapaciteta u vlasništvu stranih kompanija. Najvažniji turistički centri nalaze se na tzv. Koraljnoj obali na otoku Viti Levu te na otočju Mamanuca, nedaleko od Lautoke. Važno turističko središte je i grad Nadi, gdje se nalazi međunarodni aerodrom.
Najviše stranih gostiju dolazi iz Australije, Novog Zelanda i Sjedinjenih Država.[38]
Fidžijska kultura je mozaik različitih domorodačkih fidžijskih, indofidžijskih, azijskih i europskih utjecaja, a manifestira se kroz raznovrsne društvene običaje, nacionalnu kuhinju, jezik, folklor, umjetnost i sport. I dok su domorodački običaji vrlo živopisni i predstavljaju integralni dio svakodnevnice većine etničkih Fidžijaca, kultura na arhipelagu se značajno mijenjala tokom XX. vijeka, pod snažnim utjecajem europske i azijske kulture, ali i one susjednih otoka poput Tonge i Samoe. To je dovelo do toga da su se nekoć razdvojene kulturne skupine na Fidžiju danas objedinile u jedan veliki, heterogeni, multikulturalni sustav koji je postao dio fidžijskog nacionalnog identiteta.[39]
Fidžijska kultura predstavljena je na Svjetskoj izložbi 1986. godine, održanoj u Vancouveru, a 2010. godine je predstavljena u sklopu Pacifičkog paviljona na Svjetskoj izložbi u Šangaju.[40]
Domorodačke fidžijske zajednice bile su vrlo blisko organizirane po plemenskom ključu te su veliki značaj pridavali obitelji, selu i zemlji (vanua). Postojala je interna plemenska hijerarhija s poglavicom na čelu; poglavice su bili nasljedni, mada ne nužno po pravilu primogeniture, što je, zanimljivo, bio polinezijski običaj - Melanežani su svoje poglavice birali po zaslugama (meritokracija). Društvena struktura imala je nekoliko jedinica, najveća od kojih je bila yavusa, koja je obuhvaćala sve živuće nasljednice po svim linijama jedno, deificiranog pretka.
Tradicionalno, Fidžijci su bili dobri obrtnici i graditelji. Žene su bile poznate po lončarstvu, ali i radu s tkaninama, dok su muškarci bili poznati kao dobri brodograditelji, iako su, zanimljivo, bili loši pomorci. Uz to, značajan dio fidžijskog folklora su tradicionalna odjeća te brojni ceremonijalni kostimi.
U pretkolonijalnom razdoblju, fidžijska kuhinja uglavnom se sastojala od korijenskog povrća, povrća i voća, ali i različitih kopnenih životinja poput svinje te različitih ptica. Obalna plemena imala su, u pravilu, iste namirnice, uz dodatak većeg broja ribe i drugih morskih plodova. Hrana je pripremana uz lokalne začine i začinsko bilje, a uglavnom je pripremana na otvorenoj vatri. U domovima, vatra se uglavnom nalazila u središtu kako bi tjerala insekte i ojačala strukturu krovišta. Posebna metoda pripreme hrane, a koja je popularna i danas, jest lovo, odnosno vrsta zemaljske peći,[41] koja se sastoji od paljenja vatre u rupi u zemlji, obloženoj termootpornim kamenjem. Lovo je vrlo sličan metodi hāngi, koji koriste novozelandski Maori. Metoda se sastoji od zagrijavanja kamenja, nakon čega se hrana umotana u lišće (banane) stavlja u rupu i pokriva zemljom te se kuha dok ne bude spremna, nakon čega se vadi iz zemlje i jede. Ovom tehnikom pripremaju se različita jela, od luka do određenih vrsta mesa.
Suvremena fidžijska kuhinja je vrlo raznovrsna cjelina u kojoj se vidi snažan utjecaj indijske kuhinje i začina. Uz to, prisutni su utjecaji europske i kineske kuhinje, ali tradicionalna, domaća kuhinja još uvijek je redovita u fidžijskim domovima.
Gledajući razvoj različitih grana umjetnosti na Fidžiju, treba napraviti razliku između starofidžijske kulture, koja uključuje često folklorne oblike umjetničkog izričaja karakteristične za domorodačko stanovništvo prije dolaska Europljana, te suvremene fidžijske kulture, koja je heterogeni konglomerat domorodačke umjetnosti i euroazijskih utjecaja.
Sukladno jednostavnoj, ali praktičnoj organizaciji plemenske zajednice na "starom Fidžiju", domorodačka arhitektura rađena je tako da odgovara navedenim potrebama. Seoske kuće bile su pravokutne sa šiljastim krovovima, a zidovi i krovovi su im bili prekriveni različitim biljem.[42] Svako selo imalo je kuću za sastanke te tzv. duhovnu kuću, koja se posebno isticala dizajnom; nalazila se uzdignuta na piramidalnoj bazi izgrađenoj od kamena i zemlje. Uz to, krovovi duhovnih kuća bili su znatno duži. Kuća plemenskog poglavice također je bila uzdignuta u odnosu ostale, ali je dizajn krova bio sličniji ostalim domovima, a ne duhovnoj kući.[42] Fidžijska književnost u ovom periodu isključivo je usmena, dok je muzika prezentirala polinezijske utjecaje, iako Fidži geografski pripada Melaneziji; dominantna muzička forma bili su različiti narativni napjevi kojima su se prenosile tradicionalne priče i legende, a korišteni su različiti tradicionalni instrumenti. Značajan dio starofidžijske umjetnosti bio je i ples, posebice meke, koji je imao žensku (seasea) i mušku (meke wesi) varijantu.
Moderna fidžijska umjetnost razvijala se pod utjecajem britanskih kolonizatora, što je predstavljalo priliv europske kulture, ali i doseljenih Indijaca te, kasnije, Kineza, koji su sa sobom donijeli svoje kulturnoumjetničke običaje. Azijski utjecaji ubrzo su postali vidljivi u arhitekturi jer su doseljenici organizirali svoje domove sukladno običajima u matičnim zemljama, što se zadržalo i do danas. Suvremena urbana arhitektura bila je karakteristično kolonijalna tokom dobrog dijela XIX. i XX. vijeka, međutim primjeri kolonijalne arhitekture su s vremenom gubili na značaju, kako je Fidži usvajao sve više modernih arhitektonrskih oblika i tako razvijao svoju infrastrukturu. Autohtona fidžijska pisana književnost počela se razvijati tek krajem 60-ih i početkom 70-ih godina XX. vijeka, što je prilično kasno, ali se poklapa s nezavisnošću Fidžija. Krajem 60-ih objavljivani su prvi prozni i pjesnički radovi, a razvojem univerziteta došlo je do osnivanja časopisa i širenja spisateljske djelatnosti. Među značajnijim piscima su akademici Satendra Nandan (poezija, proza), Vilsoni Hereniko (drama) i Sudesh Mishra (poezija).[43] Suvremena muzika razlikuje još uvijek tradicionalne oblike, odnosno narodnu muziku te muziku različitih etničkih grupacija, poput indijske muzike, ali i dobro razvijenu popularnu muziku, koja se počela razvijati tokom 80-ih godina, kada su izvođači poput Laise Vulakoro i Laganija Rabukawaqe postali panpacifičke zvijezde.
.jpg)
Sport je izrazito popularan na Fidžiju, a stanovnici posebno favoriziraju timske sportove s puno kontakta. Daleko najpopularniji sport na otocima je ragbi,[44] a utakmice reprezentacije izrazito su praćene. Ragbi reprezentacija Fidžija je redoviti sudionik Svjetskog prvenstva, gdje joj je najbolji plasman ulazak u četvrtfinale iz 1987. godine, što im je bio debitantski nastup, te 2007. godine. Izrazito popularan je i ragbi 7, gdje je nacionalna reprezentacija jedna od najuspješnijih na svijetu te je 2016. godine postala prvi olimpijski pobjednik u tom sportu,[45] koji je te godine imao svoj debi na Olimpijadi. Od povezanih sportova, popularan je i ragbi 13, u kojem je nacionalna reprezentacija trostruki svjetski doprvak. Fidžijske reprezentacije u svim varijantama ragbija poznate su, kao i neke druge oceanijske reprezentacije, po ratnom plesu što ga izvode prije svakog meča; inicijalno se izvodio cibi (izg. [thimbi]), a kojeg je 2012. godine zamijenio novi ratni poklič, bole (izg. [mbolej]).[46] Najpopularniji ženski sport u zemlji je netbal.[47][48]
Iako je tradicionalno bio manje popularan, nogomet je na Fidžiju postepeno dobivao na značaju zbog financijskog djelovanja FIFA-e, ali i lokalnih političkih prilika te je danas drugi najpopularniji sport među muškarcima i ženama. Fudbalski savez Fidžija djeluje u sklopu OFC-a, a nacionalna reprezentacija, iako nije nikada bila na Svjetskom prvenstvu, ima dva treća mjesta s Oceanijskog kupa nacija, dva zlata s Pacifičkih igara te jedan nastup na Olimpijadi.
Zbog uspjeha nacionalne reprezentacije, košarka je također počela dobivati na značaju, dok je kriket, tradicionalno popularan među bivšim britanskim kolonijama, slabo zastupljen na Fidžiju.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
