From Wikipedia, the free encyclopedia
 | Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden. |
| Prirođena srčana mana (prirođena srčana anomalija) (prirođena srčana bolest) | |
|---|---|
 | |
| Klasifikacija i vanjski resursi | |
| ICD-10 | Q20-Q26 |
| ICD-9 | 745-747 |
| DiseasesDB | 17017 |
| MedlinePlus | 001114 |
| MeSH | [http://www.nlm.nih.gov/cgi/mesh/2010/MB_cgi?field=uid&term=D006330
|
Prirođena srčana mana (CHD), poznata i kao kongenitalna srčana anomalija i prirođena srčana bolest, nedostatak je u strukturi srca ili velikih sudova, pisutan pri rođenju.[1] Signs and symptoms depend on the specific type of defect.[2] Simptomi mogu varirati, od nikakvih do opasnih po život.[1] Simptomi mogu uključivati ubrzano disanje, plavkastu kožu (cijanoza), slabo dobijanje težine i osjećaj umora. CHD ne uzrokuje bol u grudima.[3] Većina prirođenih srčanih mana nije povezana sa drugim bolestima.[2] Komplikacija CHD-a je zatajenje srca.
Znakovi i simptomi povezani su s tipom i težinom srčane mane. Simptomi se često javljaju u ranom životu, ali moguće je da neki od njih ostanu neotkriveni tokom života.[4] Neka djeca nemaju znakove, dok druga mogu pokazivati otežano disanje, cijanozu, nesvjesticu,[5] šum na srcu, nedovoljni razvoj udova i mišića, loše hranjenje ili rast ili respiratorne infekcije. Kongenitalne srčane mane uzrokuju abnormalnu strukturu srca, što rezultira stvaranjem određenih zvukova koji se nazivaju šum na srcu.
Uzrok prirođene srčane mane često nije poznat.[6] Faktori rizika uključuju određene infekcije tokom trudnoće, kao što je rubeola, upotrebu određenih lijekova ili droga kao što su alkohol ili duhan, blisko srodstvo roditelje ili loš prehrambeni status ili gojaznost majke.[2][7] Također je faktor rizika i roditelj s prirođenom srčanom manom. Brojna genetička stanja povezana su sa srčanim manama, uključujući Downov sindrom, Turnerov sindrom i Marfanov sindrom. Prirođene srčane mane podijeljene su u dvije glavne skupine: cijanozna i necijanozna srčana mana, ovisno o tome ima li dijete potencijal da dobije plavkastu boju. Mane mogu uključivati unutarnje zidove srca, srčane zalisle ili velike krvne sudove koje vode do i iz srca.
Mutacije, često sporadične, predstavljaju najveći poznati uzrok prirođenih srčanih.[8] Opisane u donjoj tabeli.
| Genetčke lezije | Pripisani % | Primjeri | Metod primarnog genetičkog testiranja |
|---|---|---|---|
| Aneuploidije | 5-8[9] | Preživljive autosomne trisomije hromosoma 13, 18, 21, Monosomija hromosoma X (Turnerov sindrom) | Kariotipizacia |
| Broj kopiranih varijanti | 10-12[10] | Delecija/duplikacija 22q11.2 (velokardiofacijalni/DiGeorgeov sindrom), 1Delecija/duplikacija q21.1, Delecija/duplikacija 8p23.1, Delecija 15q11.2 (Burnside-Butlerov sindrom) | Mrežna uporedna hibridizacija (znana i kao hromosomska mikromrežna analiza) |
| Nasljedni protein-kodirajući Jednonukleotidna varijanta (SNV) ili mala insercija/delecija (indel) | 3-5[11] | Holt-Oramov sindrom, Noonanov sindrom, Alagilleov sindrom | Genski panel |
| De novo protein-kodirajuči SNV ili indel | ~10[8][12] | Visoko eksprimirane genske mutacije tokom razvoja srca | Sekvenciranje cijelog egzoma |
Geni koji reguliraju složeni razvojni slijed tek su djelomično razjašnjeni. Neki od njih su povezani sa određenim nedostacima. Brojni geni povezani su sa srčanim manifestacijama. Mutacije proteina srčanog mišića, α-miozinskog teškog lanca (MYH6) povezane su s defektima pretkomorske pregrade.[13] Nekoliko proteina koji su u interakciji sa MYH6 također su povezani sa srčanim mahanama. Transkripcijski faktor GATA4 tvori kompleks sa TBX5, koji stupa u interakciju s MYH6. Drugi faktor, homeoboks (razvojni) gen, NKX2-5 takođe komunicira s MYH6. Mutacije svih ovih proteina povezane su s defektima pretkomorske i komorske pregrade. Pored toga, NKX2-5 povezan je s oštećenjima u električnoj provodljivosti srca, a TBX5 povezan je s Holt-Oramovim sindromom koji uključuje nedostatke u električnoj provodljivosti i abnormalnosti gornjih ekstremiteta. Wnt signalizacijski kofaktori BCL9, BCL9L i PYGO možda su dio ovih molekulskih puteva, jer kada su njihovi geni mutirani, to uzrokuje fenotipove slične onima u Holt-Oramovom sindromu..[14] Drugi gen za T-boks, TBX1, uključen je u velokardio-facijalni sindrom zvani DiGeorgeov sindrom, najčešća delecija koja ima opsežne simptome, uključujući nedostatke srčanog odvodnog trakta, sa Fallotovom tetralogijom
| MYH6 | GATA4 | NKX2-5 | TBX5 | TBX1 | |
|---|---|---|---|---|---|
| Lokus | 14q11.2-q13 | 8p23.1-p22 | 5q34 | 12q24.1 | 22q11.2 |
| Sindrom | Holt-Oramov | DiGeorgeov | |||
| Defekti pretkomorske pregrade | ✔ | ✔ | ✔ | ✔ | |
| Defekti komorske pregrade | ✔ | ✔ | ✔ | ||
| Nenormalnosti električne ptovodljivosti | ✔ | ✔ | |||
| Nenormalnosti izvodnog trakta | ✔ | ||||
| Nesrčane manifestacije[15] | Nenormalnost gornjih udova | Mali ili odsutan timus Mala ili odsutna paratireoidea Nenormalnosti lica |
Zarezni signalni put, regulatorni mehanizam za rast i diferencijaciju ćelija, ima široku ulogu u nekoliko aspekata srčanog razvoja. Urezni elementi su uključeni u određivanje desne i lijeve strane plana tijela, tako da to može uticati na usmjereno savijanje srčane cijevi. Ova signalizacija uključena je rano u formiranje endokardnih jastučića i nastavlja biti aktivna kako se razvija u pregrade i ventile. Također je uključen u razvoj komorskog zida i povezivanje izvodnog trakta s velikim sudovima. Mutacije u genu za jedan od uzareznih liganda, jagirani 1, identificirane su u većini ispitivanih slučajeva arteriohepatske displazije (Alagilleov sindrom), karakterizirane defektima velikih sudova (stenoza plućne arterije), srca (Fallotova tetralogija u 13% slučajeva), jetre, očiju, lica i kostiju. Iako je manje od 1% svih slučajeva, gdje nisu pronađene greške u genu Jagged1 , defekti su pronađeni u genu Notch2. U 10% slučajeva nije pronađena mutacija ni u jednom genu. Za drugog člana porodice gena, mutacije u genu Notch1 povezane su sa dvokvržičnim aortnim zalčiskom, sa dva listića umjesto tri. "Notch1" također je povezan sa kalcifikacijom aortnog zaliska, trećim najčešćim uzrokom srčanih bolesti kod odraslih.[16][17]
Mutacije puta ćelijskog mehanizma regulacije, Rasovog puta / MAPK odgovorne su za razne sindrome, uključujući Noonanov sindrom, LEOPARD sindrom , Costellov sindrom i kardiofaciokutani sindrom u kojima je zahvaćeno i srce.[18] Iako su navedenim promjenama poznati genetički uzroci, vjerovatno postoji mnogo drugih gena koji su suptilniji. Poznato je da je rizik od prirođenih srčanih mahana veći kada osoba ima pogođenog bliskog srodnika.
Poznati faktori okoline uključuju određene infekcije tokom trudnoće, kao što su rubeola, lijekovi (alkohol, hidantoin, litij i talidomid) i majčinske bolesti (dijabetes melitus, fenilketonurija i sistemski eritematozni lupus).[19] Rizik od prirođenih srčanih mahana također povećava i očeva izloženost alkoholu.[20]
Prekomjerna težina ili gojaznost povećava rizik od urođenih srčanih bolesti. Pored toga, kako se povećava gojaznost majki, povećava se i rizik od srčanih mahana.[21] Nije utvrđen poseban fiziološki mehanizam koji objašnjava vezu između majčine pretilosti i CHD, ali u nekim studijama, i nedostatak folata prije trudnoće i dijabetes implicirani su u riziku za srčane bolesti.[22]
Složen je slijed događaja koji rezultiraju dobro oblikovanim srcem pri rođenju, a poremećaj bilo kojeg dijela može rezultirati nedostacima. Redovno određivanje vremena rasta ćelija, migracije ćelija i programirane ćelijske smrti ("apoptoza") opsežno je proučavano, a geni koji kontroliraju proces su razjašnjeni.[23]
Otprilike 15. dana razvoja, ćelije koje će postati srce postoje u dvije trake, u obliku potkove srednjeg sloja tkiva (mezoderm), a neke migriraju iz tog dijela u vanjski sloj (ektoderm), nervni greben, koji je izvor raznih ćelija pronađenih u cijelom tijelu. Nakon 19. dana razvoja formira se par vaskularnih elemenata, "endokardne cijevi". Kada črlije između toga prođu, doživljavaju programiranu smrt i ćelije iz prvog polja srca migriraju u cijev i oko nje; do 21. dana formiraju prsten srčanih ćelija (miocita)). Tokom 22. dana, srce počinje pulsirati i do 24. dana počinje cirkulacija krvi.[24] Tokom 22. dana cirkulacijski sistem je dvostrano simetričan sa uparenim sudovima sa svake strane i srcem koji se sastoji od jednostavne cijevi, smještene u srednjoj liniji tijela. Dijelovi koji će postati pretkomore i koji će biti smješteni najbliže glavi, najudaljeniji su od glave. Od 23. do 28. dana, srčana cijev se savija i izvija, budući da se komore pomiču lijevo od središta (krajnje mjesto na kojem se nalazi srce), a pretkomore kreću prema glavi. Zatim, 28. dana, područja tkiva u srčanoj cijevi počinju se širiti prema unutra; nakon otprilike dvije sedmice, ova proširenja, opnasti "septum primum" i mišićni "endokardni jastuci", stapaju se i čine četiri komore srca. Ako se pravilno ne spoje, rezultirat će nedostatkom koji može propustiti curenje krvi između komora. Nakon što se to dogodi, ćelije koje su migrirale iz nervnog grebena počinju se dijeliti u bulbus cordis, glavnom odvodnom traktu podijeljenom na dva dijela, rastom spiralnog septuma, postajući veliki sudovi – uzlazni segment aorte i plućni trupac. Ako je razdvajanje nepotpuno, rezultat je "trajna trunkusna arterioza ". Sudovi mogu biti obrnuti ("transpozicija velikih sudova"). Dvije polovine razdvojenog trakta moraju migrirati u ispravne položaje, preko odgovarajućih komora. Neuspjeh može rezultirati protokom krvi u pogrešnan sud. Četverokomorno srce i veliki sudovi imaju značajne potrebne za rast fetusa. Pluća su nerastegnuta i ne mogu primiti puni volumen cirkulacije. Postoje dvije strukture koje sprečavaju protok krvi iz pluća. Ćelije u dijelu septum primum umiru stvarajući rupu dok mišićne, "septum secundum", rastu duž desne pretkomore septum primum, osim jedne regije, ostavljajući prazninu kroz koju krv može proći iz desne u lijevu pretkomoru, foramena ovale. Mali krvni sud, ductus arteriosus omogućava prolaz krvi iz plućne arterije do aorte.
Postoji niz sistema klasifikacije za urođene srčane greške. U 2000., razvijena je Međunarodna nomenklatura za urođenu srčanu hirurgiju koja pruža generički sistem klasifikacije .[25]
Cijanozna srčana mana naziva se tako jer rezultira cijanozom, plavkasto-sivom bojom kože zbog nedostatka kisika u tijelu. Takvi nedostaci uključuju smetnje kao što su perzistentni truncus arteriosus, potpuna anomalna plućna venska veza, Fallotova tetralogija, transpozicija velikih sudova i trokvržična atrezija.
Neka stanja utječu na velike ili druge sudove u neposrednoj blizini srca, a ne i samo srce, ali se često klasificiraju kao prirođene srčane mane.
Kongenitalne srčane mane povezane su s povećanom učestalošću sedam drugih specifičnih medicinskih stanja, zajedno nazvanih asocijacija VACTERL:
Komorska pregradna mana (VSD), pregradna mahaba i Fllottova tetralogija, najčešće su prirođene srčane greške viđene u udruzi pacijenata VACTERL. Rjeđi nedostaci asocijacije su kod bolesti zvane truncus arteriosus i transpozicija velikih arterija.
CHD može zahtijevati operaciju i lijekove. Lijekovi uključuju diuretike koji pomažu u uklanjanju vode, soli i digoksina za jačanje kontrakcije srca. Ovo usporava otkucaje srca i uklanja malo tečnosti iz tkiva. Neki nedostaci zahtijevaju hirurške zahvate za vraćanje cirkulacije u normalu, a u nekim slučajevima potrebno je i više operacija. Intervencijska kardiologija sada za neke pacijente nudi minimalno invazivne alternative operaciji. Melody Transcatheterov plućni ventil (TPV), odobren u Evropi 2006. i u SAD-u 2010., pod izuzećem humanitarnih uređaja (HDE), namijenjen je liječenju kongenitalnih bolesnika sa srčanim poremećajima s disfunkcionalnom provodljivošću u odvodnom traktu desne komore (RVOT) . RVOT je veza između srca i pluća; jednom kada krv stigne do pluća, ona se obogaćuje kiseikom, prije nego što se ispumpa do ostatka tijela. Tehnologija transkateterskog plućnog zaliska pruža manje invazivno sredstvo za produženje vijeka otkaza RVOT cijevi i dizajnirana je da omogući uvođenje zamjenskih plućnih zalistaka, kateterom kroz krvne sudove pacijenta.
Mnogi ljudi trebaju doživotnu specijaliziranu kardiološku njegu, prvo kod dječjeg kardiologa, a kasnije kod kardiologa za odrasle, subspecijalistu za kongenitalne bolesti srca. Više od 1,8 miliona odraslih živi s prirođenim srčanim mahanama.[26]
Prirođene srčane greške mogu se djelimično spriječiti putem vakcinacijom protiv rubeole, dodavanjem joda u so i dodavanjem folne kiseline u određene prehrambene proizvode. Nije im potrebno liječenje. Ostali se mogu efikasno liječiti postupci zasnovani na kateterizaciji ili operacijom srca. Povremeno može biti potreban i niz operacija,[27] ili transplantacija srca. Uz odgovarajući tretman, ishodi su uglavnom dobri, čak i sa složenjiim problemima.
Prirođene srčane mane su najčešće urođene.[28] U 2015. Bilo je pogođeno 48,9 miliona ljudi širom svijeta.[29] Pogađaju između 4 i 75 na 1.000 živorođenih, ovisno o načinu dijagnoze.[30] Otprilike od 6 do 19 na 1.000 uzrokuju umjeren do ozbiljni stepen problema. Ove srčane mane vodeći su uzrok smrti povezanih sa kongenitalni manama: u 2015., rezultirali su u 303.300 umrlih, u odnosu na 366.000 umrlih 1990.[31][32]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
