Zatajenje srca
From Wikipedia, the free encyclopedia
From Wikipedia, the free encyclopedia
Zatajenje srca ili srčana insuficijencija – često označavano i kao kongestivno zatajenje srca – nastaje kada je srce nije u stanju da pumpa dovoljno snažno za održavanje protoka krvi da zadovolji potrebe organizma.[1][2][3] Izrazi hronično zatajenje srca i/ili kongestivno zatajenje srca često se koriste kao sinonim za kongestivno zatajenje srca.[4] Znakovi i simptomi obično uključuju nedostatak daha, pretjeran umor i oticanje nogu. Kratkoća daha je obično lošija u nedostatku fizičkih vježbi a pojava ležećih apnea i paroksizmalno noćno otežano disanje može noću probuditi osobu. Ograničena sposobnost vježbanja je također i zajednička karakteristika .
Najčešći uzroci zatajenja srca su bolest koronarnih arterija, uključujući predinfarktno stanje miokarda, srčani udar, visok krvni pritisak, fibrilaciju arterija, bolest srčanih zalistaka, prekomjerno alkoholiziranje, infekciju i kardiomiopatiju nepoznatog uzroka. Ovi uzroci zatajenja srca se odnose na promjenu strukture ili rada srčanog mišića.
Postoje dvije glavne vrste zatajenja srca: zatajenja srca zbog disfunkcije lijeve komore i zatajenje srca s normalnim izbacivanjem frakcija, u zavisnosti od toga da li utiče na sposobnost lijeve komore ili sposobnost srca da se opusti. Ozbiljnost bolesti se obično ocjenjuje stupanjem sposobnosti vježbanja I opterećenja. Neuspjeh srca nije isto što i infarkt miokarda (u kojem dio srčanog mišića umre) ili srčani zastoj (u kojem se u potpunosti zaustavlja protok krvi).[5][6] Ostale bolesti koje mogu imati simptome koji liče na zatajenja srca uključuju gojaznost, otkazivanje bubrega, problemi jetre, anemija i bolesti štitnjače.
Stanje se dijagnosticira na osnovu historije simptoma i fizičkog pregleda uz potvrdu nalaza ehokardiografije, krvne slike, elektrokardiografija, a i RTG pluća može biti koristan za određivanje uzroka. Liječenje ovisi o težini stanja i uzroku bolesti. U ljudi s kroničnim stabilnim blagim zatajenjem srca, tretman se obično sastoji modifikacije načina života, kao što su prestanak pušenja, fizičke aktivnosti, promjene ishrane i lijekovi. U slučajevima sa srčanom insuficijencijom zbog disfunkcije lijeve komore preporučuju se inhibitor angiotenzin konvertirajućeg enzima ili angiotenzinskih receptora , zajedno sa beta blokatorima. Za one sa teškim bolestima, mogu se koristiti antagonist aldosterona ili hidralazina plus nitrat. Diuretici su korisni za sprječavanje zadržavanja tečnosti. Ponekad, ovisno o uzroku, može se preporučiti i ugradnja uređaja kao što su vještački pejsmejker ili implantirajući srčani defibrilator. U nekim umjerenim ili teškim slučajevima može koristiti i srčana resinhronizacija ili modulacija kontraktilnosti srca.[7] Kod onih s teškim bolestima, bez obzira na sve druge mjere, povremeno se uključuje pomoćni uređaj komore ili transplantacija srca.
Zatajenje srca je uobičajeno, skupo i potencijalno fatalno stanje. U razvijenim zemljama, srčanu insuficijenciju ima oko 2% odraslih osoba, a kod onih starijih od 65 godina, to se povećava za 6-10%.[8] U godinu dana nakon dijagnoze rizik od smrti je oko 35%, nakon čega se, svake godine, smanjuje na ispod 10%. To je slično riziku s više vrsta raka. U Velikoj Britaniji , ova je bolest je za 5% hitne hospitalizacije.[9]
