srbijanski teniser From Wikipedia, the free encyclopedia
Novak Đoković profesionalni je teniser iz Srbije i jedan od najboljih u historiji. Osvojio je 24 titule na Grand Slam turnirima, po čemu je vodeći na listi svih vremena u muškoj konkurenciji. Pobjedom na Roland Garrosu 2016. postao je osmi teniser u historiji koji je u karijeri osvojio sva četiri Grand Slam turnira, treći koji je bio vlasnik sve četiri titule u isto vrijeme i prvi koji je to uspio na tri podloge (tvrdoj, zemlji i travi). Također je stigao do finala na 58 turnira Masters serije, od kojih je 40 osvojio (od toga šest u 2015. godini, što je rekord za jednu sezonu). Pobjedom na Cincinnati Mastersu 2018. postao je prvi igrač u historiji koji je uspio osvojiti svih devet Mastersa. Ima i sedam titula na Masters Cupu, od čega četiri uzastopno, po čemu je jedini u historiji. Također ima najveću zaradu od turnira u historiji. Rekorder je i po broju sedmica na broju 1 (428).
| Novak Đoković | |||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
 Đoković 2019. | |||||||||||
| Nadimak | Nole, Đoker, Nokia, Noks | ||||||||||
| Država |  Srbija i Crna Gora (2003–2006) Srbija (2006–) | ||||||||||
| Rođenje | 22. maj 1987 Beograd, SR Srbija, SFRJ | ||||||||||
| Visina | 188 cm | ||||||||||
| Težina | 80 kg | ||||||||||
| Prof. početak | 2003. | ||||||||||
| Ruka kojom igra | Desna | ||||||||||
| Novčane nagrade | 184.480.269 $
| ||||||||||
| Službeni sajt | novakdjokovic | ||||||||||
| Pojedinačno | |||||||||||
| Pobjede–porazi | 1118–221 (83,5%) | ||||||||||
| Osvojeni turniri | 99 | ||||||||||
| Najbolji plasman | 1 (4. 7. 2011) | ||||||||||
| Trenutni plasman | 4 (9. 9. 2024) | ||||||||||
| Uspjeh na Grand Slamu pojedinačno | |||||||||||
| Australian Open | P (2008, 2011, 2012, 2013, 2015, 2016, 2019, 2020, 2021, 2023) | ||||||||||
| Roland Garros | P (2016, 2021, 2023) | ||||||||||
| Wimbledon | P (2011, 2014, 2015, 2018, 2019, 2021, 2022) | ||||||||||
| US Open | P (2011, 2015, 2018) | ||||||||||
| Ostali turniri | |||||||||||
| Masters Cup | P (2008, 2012, 2013, 2014, 2015, 2022, 2023) | ||||||||||
| Olimpijske igre | P (2024) | ||||||||||
| Parovi | |||||||||||
| Pobjede–porazi | 63–80 (44,06%) | ||||||||||
| Osvojeni turniri | 1 | ||||||||||
| Najbolji plasman | 114 (30. 11. 2009) | ||||||||||
| Uspjeh na Grand Slamu u parovima | |||||||||||
| Australian Open | 1K (2006, 2007) | ||||||||||
| Roland Garros | 1K (2006) | ||||||||||
| Wimbledon | 2K (2006) | ||||||||||
| US Open | 1K (2006) | ||||||||||
| Timska takmičenja | |||||||||||
| Davis Cup | P (2010) | ||||||||||
| Laver Cup | P (2018) | ||||||||||
| Hopman Cup | F (2008, 2013) | ||||||||||
Medalje
| |||||||||||
| Ažurirano: 9. 9. 2024. | |||||||||||
Osim toga, osvojio je zlatnu medalju na Olimpijskim igrama 2024. u Parizu i bronzanu na Olimpijskim igrama 2008. u Pekingu. Sa saigračima iz reprezentacije Srbije osvojio je Davis Cup 2010, a 2018. kao član tima Evrope osvojio je Laver Cup.
Magazin Time uvrstio ga je na svoju listu "100 najutjecajnijih ljudi na svijetu".[1] Dobitnik je brojnih sportskih i drugih priznanja i nagrada.
Rođen je 22. maja 1987. u Beogradu, kao najstariji sin oca Srđana i majke Dijane. Ima dva mlađa brata: Marka (r. 1991) i Đorđa (r. 1995). Reket u ruke prvi je put uzeo u teniskom kampu na Kopaoniku kad je imao četiri godine, a njegov prvi instruktor tenisa bila je Jelena Genčić. S 12 godina počeo je pohađati tenis na minhenskoj akademiji Nikole Pilića.[2]
Živi u Monte Carlu, a trenira ga Marián Vajda. Osim srpskog jezika, Đoković govori engleski, njemački[2], italijanski[3] i francuski jezik. Od 2005. u vezi je s Jelenom Ristić.[4] Zaručili su se u septembru 2013[5], a vjenčali su se 10. jula 2014. na Svetom Stefanu.[6] Crkveno vjenčanje održano je u istom mjestu dva dana kasnije u Crkvi svetog arhiđakona Stefana, koja pripada manastiru Praskvici.[7] 24. aprila 2014. na Twitteru je objavio da će postati roditelji.[8] 21. oktobra 2014. dobili su sina, kome su dali ime Stefan.[9] Dana 2. septembra 2017. dobili su kćerku Taru.[10]
Često duhovito imitira druge tenisere, od kojih su mnogi njegovi prijatelji.[11] Prvi put ih je javno imitirao na lakšem treningu tokom Roland Garrosa 2007 (snimci ovih imitacija, za koje Đoković tada nije znao da postoje, ubrzo su objavljeni na televiziji), a prve javne imitacije izveo je nakon pobjede nad Moyom na US Openu, kad je imitirao Nadala i Šarapovu.
Veliki je navijač Crvene zvezde[12], AC Milana[13] i Benfike.
Đoković je 2001. bio trostruki prvak Evrope, u pojedinačnoj konkurenciji, parovima i ekipno. Sljedeće sezone postao je najbolji u Evropi u konkurenciji tenisera do 16 godina. Nakon pet odigranih ITF-turnira našao se na 40. mjestu svjetske juniorske liste. Kao junior je imao omjer od 35 pobjeda i 11 poraza u pojedinačnoj konkurenciji, odnosno 20 pobjeda i pet poraza u parovima.[14] Kao član reprezentacije Jugoslavije 2001. došao je do finala juniorskog Davis Cupa za tenisere do 14 godina, u kojem je izgubio svoj meč u pojedinačnoj konkurenciji.[15]
Na početku profesionalne karijere Đoković je uglavnom igrao na čelendžerima i Futures turnirima, a našao se i na širem spisku reprezentacije SCG za mečeve protiv Obale Slonovače i Bugarske. Prvi Futures osvojio je u Beogradu u junu 2003, kao član TK Partizan, kad je u finalu savladao 4. nosioca i osvojio prvi ATP-bod. Te godine je stigao do još 2 polufinala Futuresa.
Godinu 2004. započeo je plasmanom u polufinale na Futuresu u Zagrebu, a 9. aprila debitirao je za Davis Cup reprezentaciju Srbije i Crne Gore u meču protiv Latvijca Jānisa Skroderisa, pobijedivši 2–0. Na Futuresu u Bergamu stigao je do polufinala, a osvojio je Futurese u Solnoku, Budimpešti i Beogradu. Prvi čelendžer osvojio je u Aachenu u novembru 2004. Nakon čelendžera u Beogradu u februaru 2005. Đoković je odlučio da se u budućnosti posveti samo profesionalnim turnirima.
U posljednjim danima 2005. i prvim 2006. igrao je s Anom Ivanović na Hopman Cupu, gdje su stigli do polufinala.
Prethodnu godinu završio je na 78. mjestu ATP-liste. Četvrtfinale na Roland Garrosu i osmina finala na Wimbledonu uvrstili su ga u 40 najboljih tenisera na ATP-listi. Nedugo poslije Wimbledona osvojio je svoju prvu titulu, Otvoreno prvenstvo Holandije u Amersfoortu, bez izgubljenog seta. Druga titula koju je osvojio, u Metzu, uvrstila ga je među prvih 20 tenisera na ATP-listi. Godinu je završio na 16. mjestu.
U prvoj sedmici januara osvojio je turnir u Adelaideu, pobijedivši u finalu Chrisa Guccionea. Dvije sedmice poslije, na prvom Grand Slam turniru sezone, Australian Openu, stigao je do osmine finala, gdje je izgubio od Federera.
Đokovićevi uspjesi na turnirima Masters serije u Indian Wellsu, gdje je bio finalist, i Miamiju, gdje je bio pobjednik, uvrstili su ga među 10 najboljih na svijetu. Na oba turnira, na kojima je prvi put stigao do finala nekog turnira iz Masters serije, savladao je u polufinalima Andyja Murrayja bez izgubljenog seta. Finale u Indian Wellsu izgubio je od Nadala, ali ga je savladao u četvrtfinalu turnira u Miamiju, koji je osvojio nadigravši u finalu Guillerma Cañasa 6–3, 6–2, 6–4. Kasnije je igrao na turniru u Monte Carlu, gdje ga je u 3. kolu porazio David Ferrer. Đoković je stigao do četvrtfinala Mastersa u Rimu i Hamburgu, gdje je izgubio od Moye, odnosno od Nadala. Zatim je osvojio Estoril, savladavši u finalu Richarda Gasqueta (7–6, 0–6, 6–1).
Đoković je na Roland Garrosu stigao do prvog polufinala nekog Grand Slam turnira, gdje je izgubio od kasnijeg pobjednika, Nadala.
Na Wimbledonu 2007. Đoković je u četvrtfinalu savladao Kipranina Marcosa Baghdatisa 7–64, 7–69, 6–73, 4–6, 7–5, u meču koji je trajao 5 sati, samo 5 minuta manje od najdužeg meča u pojedinačnoj konkurenciji u historiji Wimbledona. Đoković je predao polufinalni meč Nadalu zbog povrede leđa i problema sa stopalom.
Sljedeći uspjeh na turnirima Masters serije bio je na Rogers Cupu u Kanadi. U finalu je savladao najboljeg tenisera svijeta, Rogera Federera, 7–62, 2–6, 7–62. Na putu do trofeja Đoković je savladao prvoplasiranog, drugoplasiranog i trećeplasiranog tenisera (Federera, Nadala i Roddicka) u tri uzastopna dana. Đoković je bio prvi teniser kome je to uspjelo još od Borisa Beckera 1994. Također je postao drugi teniser, poslije Tomáša Berdycha, koji je uspio savladati i Federera i Nadala otkad su postali dominantni na ATP-listi. Međutim, na Mastersu u Cincinnatiju sljedeće sedmice poražen je od Moye u 2. kolu bez dobijenog seta.
Na US Openu Đoković je stigao do finala, gdje ga je porazio Federer 6–74, 6–72, 4–6. Đoković je u drugom kolu savladao Štěpáneka 6–74, 7–65, 5–7, 7–5, 7–62, nakon gotovo pet sati igre.
Nakon manje povrede vratio se na turniru u Beču i osvojio petu titulu u sezoni, savladavši u finalu Stanislasa Wawrinku (6–4, 6–0).
Đoković je u nastupu za tenisku reprezentaciju Srbije protiv Australije pobijedio u oba pojedinačna meča te u parovima, što je Srbiji omogućilo plasman u Svjetsku grupu Davis Cupa.
Sljedeći turnir na kojem je učestvovao bio je Madrid Masters, gdje je poražen od Nalbandiana u polufinalu 6–4, 7–64. Na Pariz Mastersu Đokovića je u ranoj fazi turnira savladao Fabrice Santoro.
Kao treći teniser svijeta Đoković je došao na Masters Cup u Šangaju i prvi je eliminiran s turnira nakon dva poraza u svojoj grupi, od Davida Ferrera (6–4, 6–4) i Gasqueta (6–4, 6–2). U posljednjem meču porazio ga je Nadal (6–4, 6–4).
Đoković je u izboru Sporta izabran za sportista godine u Srbiji 2007, a Olimpijski komitet Srbije proglasio ga je najboljim muškim sportistom.[16]
Godinu 2008. Đoković je počeo u Perthu na Hopman Cupu s Jelenom Janković, gdje su u finalu izgubili od predstavnika SAD-a, Serene Williams i Mardyja Fisha (2–1). Đoković je dobio sve mečeve u pojedinačnoj konkurenciji, ali je Janković zbog povrede bila prisiljena predati svoje mečeve i pokušati pomoći Đokoviću u parovima.
Na Australian Openu Đoković se plasirao u finale bez izgubljenog seta. Do tog uspjeha stigao je savladavši u polufinalu Federera 7–5, 6–3, 7–65. U finalu mu je protivnik bio najveće iznenađenje turnira, Jo-Wilfried Tsonga iz Francuske, tada 38. teniser na ATP-listi, koji je u drugom polufinalu pobijedio Nadala. Đoković je pobijedio u finalu 3–1 u setovima i time osvojio prvi Grand Slam turnir u karijeri.
Đoković je s Tipsarevićem, Zimonjićem i Troickim izabran da se takmiči za Srbiju u Davis Cupu protiv Rusije od 8. do 10. februara. Tokom boravka u Moskvi Đoković je obolio od stomačne gripe i propustio je prvi dan u pojedinačnoj konkurenciji. Vratio se drugog dana za pobjedu u meču parova sa Zimonjićem protiv Južnog i Tursunova, ali je sljedećeg dana predao meč Davidenku pri vodstvu 2–1 u setovima, čime je Rusija stekla nedostižnu prednost od 3–1.
Na sljedećem turniru u Marseilleu izgubio je od Francuza Gillesa Simona u drugom kolu. Na Mastersu u Indian Wellsu Đoković je osvojio svoj drugi turnir u sezoni pobijedivši Fisha 2–1. Na turniru u Miamiju, koji je osvojio i prije godinu dana, Đokovića je izbacio Kevin Anderson s 2–1 u setovima, dok je u Monte Carlu stigao do polufinala, u kojem je predao meč Federeru. Drugi Masters na zemlji, onaj u Rimu, osvaja pobijedivši Wawrinku 4–6, 6–3, 6–3. Na putu do finala savladao je Darcisa, Andrejeva, Almagra i Štěpáneka.
Na Mastersu u Hamburgu stigao je do polufinala, u kojem je poražen od Nadala (2–1). Na putu do polufinala Đoković je savladao Chelu, Karlovića i Montañésa.
Na Roland Garrosu došao je do polufinala. Bio je treći favorit, iza Nadala i Federera, ali je izgubio od Nadala u polufinalu 6–4, 6–3, 7–63, uz veliku borbu u trećem setu. I na sljedećem turniru u Engleskoj porazio ga je Nadal, ovog puta u finalu.
Samo nekoliko dana kasnije na Wimbledonu je ispao u drugom kolu, izgubivši od Safina (6–4, 7–63, 6–2). U tom meču Đoković je protivniku poklonio 28 poena, a napravio je i 10 dvostrukih servis-grešaka. Đoković je poslije četiri sedmice pauze učestvovao na Rogers Cupu u Torontu, koji je prošle godine osvojio. Porazio je Dančevića i Söderlinga, ali ga je u četvrtfinalu eliminirao Murray. Sljedeće sedmice, na Cincinnati Mastersu, došao je do finala, savladavši Nadala (6–1, 7–5), ali je u finalu opet izgubio od Murrayja (7–6, 7–6).
Đoković je bio postavljen za trećeg nosioca na Olimpijskim igrama 2008. U prvom kolu savladao je Amerikanca Robbyja Gineprija, u drugom Nijemca Rainera Schüttlera, u trećem Južnog i u četvrtfinalu Francuza Monfilsa. U polufinalu je izgubio od Nadala (4–6, 6–1, 4–6). U tom meču Đoković je mogao spasiti meč-loptu, ali je s mreže lopticu poslao u aut dok je Nadal bio daleko od mreže. U borbi za bronzanu medalju Đoković je savladao Jamesa Blakea 6–4, 7–64.
Također se takmičio i u igri parova zajedno sa Zimonjićem, gdje su bili postavljeni za druge nosioce. Izgubili su u prvom kolu od češkog para Damm / Vizner (6–3, 0–6, 2–6).
Poslije Olimpijskih igara Đoković je na US Openu postavljen za trećeg nosioca. U četvrtom kolu protiv Robreda imao je problema zbog bolova u bedrima i umora, pa je bio prisiljen dvaput zatražiti medicinsku pomoć. I pored toga je uspio savladati Robreda u pet setova. U četvrtfinalu je savladao Roddicka, a učešće je završio nakon poraza od Federera u polufinalu.
U finalu turnira u Bangkoku izgubio je od Tsonge 7–64, 6–4. Na Mastersu u Madridu Đokovića je u trećem kolu pobijedio Karlović rezultatom 7–64, 7–65. Na Mastersu u Parizu dvije sedmice kasnije Tsonga je opet savladao Đokovića (6–4, 1–6, 6–3).
Na finalnom Masters Cupu u Šangaju Đoković je nakon Nadalovog odustanka od učešća postavljen za drugog nosioca. U prvom kolu pobijedio je Del Potra (7–5, 6–3), a u drugom Davidenka 7–63, 0–6, 7–5. U trećem je ponovo poražen od Tsonge (6–1, 5–7, 1–6). Bez obzira na poraz, takmičenje u grupnoj fazi završio je na prvom mjestu. U polufinalu je eliminirao Simona (4–6, 6–3, 7–5), a u finalu je još jednom savladao Davidenka 6–1, 7–5 za svoj prvi Masters Cup u karijeri.
Novu sezonu počeo je na turniru u Brisbaneu, gdje ga je u prvom kolu porazio Ernests Gulbis, pa je odlučio igrati još jedan turnir kao pripremu za Australian Open. Na turniru u Sydneyju u polufinalu ga je izbacio Jarkko Nieminen 6–4, 7–6(3).
Đoković je branio titulu na Australian Openu, ali je u četvrtfinalu predao meč Roddicku zbog iscrpljenosti i grčeva, pri Roddickovom vodstvu 6–73, 6–4, 6–2, 2–1. Zatim je na turniru u Marseilleu stigao do polufinala, gdje ga četvrti put zaredom pobjeđuje Tsonga 6–4, 7–61. Sljedeće sedmice, kao prvi nosilac, osvaja turnir u Dubaiju pobijedivši u finalu Davida Ferrera.
U španskom gradu Benidormu igrao se Davis Cup meč između reprezentacija Srbije i Španije. Đoković je u oba svoja meča poražen rezultatom 0–3. Izgubio je od Davida Ferrera te od tada prvog tenisera svijeta, Nadala.
Uslijedili su turniri Masters 1000 serije – Indian Wells i Miami. U prvom od njih, na kojem je branio titulu, stiže do četvrtfinala i tu uvjerljivo gubi od Roddicka. U Miamiju stiže do finala. Na putu do polufinala konačno prekida seriju Tsonge od četiri uzastopne pobjede u njihovim međusobnim duelima, pobijedivši ga 6–3, 6–4. U polufinalu pobjeđuje i Federera 3–6, 6–2, 6–3 nakon velikog preokreta, ali je u finalu izgubio od Murrayja.
Zatim se prešlo na evropski kontinent i zemljane terene. Na još jednom turniru Masters serije u Monte Carlu ponovo gubi u finalu, ovog puta od neprikosnovenog "kralja zemlje", Rafaela Nadala. Iako je to bila naizgled lagahna pobjeda Španca, činilo se da je Đoković imao dobre šanse za prvu pobjedu protiv Nadala na zemlji. Na sljedećem Mastersu u Rimu branio je titulu. U polufinalu dobija Federera, a u finalu ponovo gubi od Nadala. Taj poraz prouzrokovao je da Đoković padne na četvrto mjesto nakon 81 uzastopne sedmice provedene na trećem.
Na prvom Otvorenom prvenstvu Srbije, turniru u svom rodnom gradu Beogradu, osvaja drugu titulu u sezoni, i to kao prvi nosilac, usput pobijedivši zemljake Tipsarevića i Troickog, a u finalu Łukasza Kubota 6–3, 7–60.
Sljedeći turnir u njegovom rasporedu bio je posljednji Masters za 2009. igran na zemlji. Na madridskom Mastersu lahkim i brzim pobjedama i bez izgubljenog seta stiže do polufinala, u kojem je s Nadalom igrao treći meč u posljednjih pet sedmica. Uprkos činjenici da je imao tri meč-lopte, Đoković je izgubio meč rezultatom 6–3, 6–75, 6–79. Taj meč trajao je četiri sata i dvije minute i najduži je meč u pojedinačnoj konkurenciji u tri seta u Open Eri.
Sljedeći turnir na kojem je učestvovao bio je Roland Garros. Iznenađujuće, porazio ga je Kohlschreiber u trećem kolu (6–4, 6–4, 6–4).
Sezonu na travi počinje turnirom u njemačkom gradu Halleu, gdje je nakon Federerovog povlačenja postavljen za prvog nosioca. U njegovom šestom finalu te godine porazio ga je domaći teniser, Tommy Haas 6–3, 6–74, 6–1.
Kao "favorit iz sjene" došao je na nezvanično prvenstvo svijeta, Wimbledon. U prvim kolima igrao je sigurno i brzo stigao do pobjeda nad Benneteauom, Greulom, Fishem i Selom. U polufinalu je bio očekivan meč između Đokovića i Federera, ali je Đokovića u četvrtfinalu još jednom pobijedio Haas 7–5, 7–66, 4–6, 6–3.
"US Open seriju" počeo je na Mastersu u Montréalu. Nakon pobjede protiv Južnog plasirao se u četvrtfinale, u kojem su se, prvi put od uvođenja serije 1990, našla osmorica najbolje rangiranih tenisera s ATP-liste u tom trenutku (Federer, Nadal, Murray, Đoković, Roddick, Del Potro, Tsonga i Davidenko). U četvrtfinalu ga je pobijedio Roddick 6–4, 7–64.
Na sljedećom turniru u Cincinnatiju stigao je do finala, usput savladavši povratnika na teren nakon više od dva mjeseca, Nadala, 6–1, 6–4. U finalu je izgubio od Federera 1–6, 5–7.
Đoković je osvojio turnir u Pekingu, pobijedivši u finalu Marina Čilića 6–2, 7–64. Stigao je do polufinala Mastersa u Šangaju, u kojem je izgubio od Davidenka (koji je na kraju i osvojio turnir), 6–4, 4–6, 6–71. Nakon toga se vratio na treće mjesto ATP-liste.
Osvojio je turnir iz serije ATP 500 u Baselu, pobijedivši u finalu trostrukog branioca titule, Federera, 6–4, 4–6, 6–2.[17] Nakon četiri uzastopna poraza u finalima Masters 1000 turnira osvojio je titulu na Mastersu u Parizu. U polufinalu je savladao Nadala 6–2, 6–3[18], a u finalu ljubimca publike, Monfilsa (6–2, 5–7, 7–63).[19]
Na Masters Cupu u grupnoj fazi savladao je Davidenka, produživši tako svoj niz pobjeda na 11.[20] Ovaj niz okončao je Söderling, koji ga je pobijedio prvi put u šest mečeva. Iako je u trećem meču grupne faze savladao Nadala, nije se plasirao u polufinale zbog lošije set-razlike od drugoplasiranog Davidenka.
Đoković je treći put zaredom godinu završio na trećem mjestu. Odigrao je 97 mečeva, više od bilo kojeg drugog tenisera, s omjerom 78–19. Plasirao se u deset finala, od kojih je osvojio pet.
Sezonu 2010. Đoković je započeo na egzibicijskom turniru u Kooyongu, predgrađu Melbournea. Poražen je u polufinalu od Španca Verdasca. Prvi ATP-turnir koji je Novak odigrao bio je Australian Open. U četvrtfinalu ga je porazio Tsonga nakon pet setova, 6–78, 7–65, 6–1, 3–6, 1–6. Kao razloge poraza Novak je naveo stomačne probleme, koje je imao i prije meča i koji su bili očiti na početku četvrtog seta. Uprkos tome, Đoković je 1. februara dostigao svoj najbolji plasman u karijeri, drugo. mjesto.
Zatim je osvojio turnir u Dubaiju i tako prvi put u karijeri odbranio titulu na nekom turniru. Nakon toga je učestvovao u Davis Cupu u meču protiv SAD-a i pobijedio je u oba meča koja je igrao, protiv Querreyja i Isnera.
Na Mastersu u Indian Wellsu Đoković je izgubio u osmini finala od Ljubičića (5–7, 3–6). Poslije toga je učestvovao na Mastersu u Miamiju, ali je izgubio iznenađujuće rano, već u drugom kolu od Belgijanca Oliviera Rochusa 2–6, 7–67, 4–6.
Kasnije je igrao polufinale turnira u Monte Carlu pobijedivši kao prvi nosilac Florenta Serru u drugom kolu, zatim Wawrinku i Nalbandiana prije poraza od Verdaska. Novak je zatim branio titulu u Beogradu, ali je zaustavljen u četvrtfinalu, kad je zbog alergije bio prinuđen predati meč zemljaku Filipu Krajinoviću pri rezultatu 4–6. Sljedeće sedmice nije učestvovao na turniru u Madridu zbog istog razloga.
Sljedeći Novakov turnir bio je Roland Garros. Turnir je počeo pobjedom nad Rusom Koroljevim, koji predstavlja Kazahstan (6–1, 3–6, 6–1, 6–3). U drugom kolu savladao je japanskog tenisera Nishikorija 6–1, 6–4, 6–4; u trećem je porazio Rumuna Hănescua 6–3, 3–6, 6–3, 6–2, zatim u četvrtom kolu i mini iznenađenje turnira, Robbyja Gineprija (6–4, 2–6, 6–1, 6–2). Ipak, u četvrtfinalu je poražen od Austrijanca Melzera, 22. nosioca, u pet setova, uprkos velikom vodstvu od 2–0 u setovima i ranom brejku u trećem. Meč je završen rezultatom 6–3, 6–2, 2–6, 6–7, 4–6.
Na svom prvom turniru sezone na travnatoj podlozi, u Londonu, u Queen's Clubu, kao drugi nosilac u četvrtfinalu gubi od Belgijanca Malissea (3–6, 6–4, 2–6). Na istom turniru osvaja prvu titulu u parovima s Izraelcem Erlichom.
Dana 21. juna počeo je turnir u Wimbledonu, na kojem je Đoković bio postavljen za trećeg nosioca. U prvom kolu preživio je maraton s Olivierom Rochusom. Pobijedio je tek nakon pet setova, i to u meču koji se završio po lokalnom vremenu u 23 sata, što ga čini najkasnije završenim mečem u dugoj historiji najstarijeg turnira na svijetu. Bilo je 4–6, 6–2, 3–6, 6–4, 6–2. Uslijedile su uvjerljive pobjede nad Amerikancem Dentom, Špancem Montañésom, Australijancem Hewittom i najvećim iznenađenjem muškog dijela turnira, Tajvancem Yen-Hsun Luom. U polufinalu je izgubio od Berdycha (3–6, 6–7, 3–6). Nakon Wimbledona na red je došao Davis Cup i četvrtfinalni meč protiv reprezentacije Hrvatske. Trodnevni meč odigran je u Splitu, u dvorani Spaladium. Đoković je dobio oba svoja meča, protiv Ljubičića i Čilića, s maksimalnih 3–0, a srbijanska reprezentacija osigurala je plasman u polufinale.
Uslijedila su dva turnira Masters 1000 serije u Torontu i Cincinnatiju. Na Rogers Cupu gubi u polufinalu od Federera nakon zanimljivog meča, rezultatom 1–6, 6–3, 5–7. Na tom turniru učestvovao je i u konkurenciji parova, zajedno s Nadalom. Iako su taj par činili u tom trenutku dva najbolja tenisera svijeta, poraženi su već u prvom kolu, i to od dvojice Kanađana crnogorskog i slovačkog porijekla, Miloša Raonića i Vaseka Pospisila. U Cincinnatiju gubi u četvrtfinalu od Roddicka.
Sljedeći je bio US Open. Iako smatran za trećeg favorita turnira, već u prvom kolu suočio se s ispadanjen s turnira. Protivnik mu je bio drug iz djetinjstva i kolega iz reprezentacije, Viktor Troicki. Nakon svega viđenog u ovom meču visoke klase, Đoković iz njega izlazi kao pobjednik, i to najviše zahvaljujući većem iskustvu u odnosu na protivnika. Konačan rezultat glasio je 6–3, 3–6, 2–6, 7–5, 6–3. Taj meč su pratile uvjerljive pobjede (3–0) protiv Nijemca Petzschnera, domaćih tenisera Blakea i Fisha, i 17. nosioca turnira, Monfilsa. U polufinalu spašava dvije meč-lopte protiv Federera i dolazi do velike pobjede od 5–7, 6–1, 5–7, 6–2, 7–5 i uspijeva se plasirati u svoje treće Grand Slam finale. Ovom pobjedom postao je drugi teniser, pored Nadala, koji je ostvario 2 pobjede protiv Federera na Grand Slam turnirima. U svom drugom finalu na ovom turniru ponovo je poražen, ovoga puta od Nadala rezultatom 4–6, 7–5, 4–6, 2–6.
Nakon toga u Beogradu je Srbija porazila Češku rezultatom 3–2, a Đoković je igrao dva meča – u paru sa Zimonjićem izgubio od Berdycha i Štěpáneka, a u trećem meču singla savladao je Berdycha 3–1.
Na prvom turniru u mini azijskoj turneji, u Pekingu, uspijeva odbraniti titulu iz prethodne godine pobjedom u finalu nad Davidom Ferrerom. Na Mastersu u Šangaju u polufinalu gubi od Federera, kao i na sljedećom turniru u Baselu, ovog puta u finalu. U Parizu je u poziciji da brani još jednu titulu, ali u trećem kolu gubi od domaćeg tenisera, Michaëla Llodre.
Četvrtu sezonu zaredom uspijeva se plasirati na završni Masters Cup, i to kao treći teniser svijeta. U prvom meču u grupi lahko pobjeđuje Berdycha (6–3, 6–3). U sljedećom meču, protiv prvog nosioca Nadala, ima dosta problema s kontaktnim sočivima i ne uspijeva doći do pobjede. Trijumfom nad Roddickom (6–2, 6–3) ostvaruje plasman u polufinale. Treći put zaredom gubi od kasnijeg šampiona, Federera, ovog puta rezultatom 1–6, 4–6.
Prvi put se s reprezentacijom Srbije našao u finalu Davis Cupa protiv reprezentacije Francuske u Beogradskoj areni. U svom prvom meču protiv Simona bez većih problema donosi bod reprezentaciji pobjedom 6–3, 6–1, 7–5. Nakon zaostatka Srbije 1–2, izjednačuje rezultat pobjedom nad Monfilsom 6–2, 6–2, 6–4. Na kraju je Troicki ostvario odlučujuću pobjedu i tako donio Srbiji prvu titulu. Đoković je u toku 2010. u mečevima za reprezentaciju ostvario sedam pobjeda u isto toliko mečeva.
Godinu je četvrti put zaredom završio na trećem mjestu ATP-liste iako je u toku sezone 26 sedmica boravio na drugom mjestu. Ostvario je omjer 61–18 (77%).
Olimpijski komitet Srbije drugi ga put proglašava najuspješnijim muškim sportistom, a dobija i Zlatnu značku lista Sport kao srbijanski sportist godine.
Sezonu je počeo igrajući na Hopman Cupu s Anom Ivanović. Iako je pobijedio u svim svojim mečevima, zbog povrede Ane Ivanović morali su odustati od nastupa u finalu.
Nakon Hopman Cupa igrao je na Australian Openu. Kao treći nosilac, u prvom kolu savladao je Granollersa (6–1, 6–3, 6–1), zatim Dodiga (7–6, 6–78, 6–0, 6–2). Drugi set ovog meča bio je ujedno i jedini Đokovićev izgubljen set na cijelom turniru. U trećem kolu Troicki mu je predao meč nakon što je Đoković dobio prvi set rezultatom 6–2. U četvrtom kolu pobijedio je Almagra (6–3, 6–4, 6–0). Vezavši tri pobjede bez izgubljenog seta protiv tenisera koji se na ATP-listi nalaze na nekom od prvih deset mjesta, Berdycha (6–1, 7–65, 6–1), Federera (7–63, 7–5, 6–4) i, u finalu, Murrayja (6–4, 6–2, 6–3), osvojio je drugu Grand Slam titulu u karijeri.
Sljedeći turnir na kojem je nastupio bio je onaj u Dubaiju. Kao drugi nosilac, u prvom kolu pobijedio je Llodru 6–3, 6–3. U očekivanom nastupu u finalu, pobjedom nad Federerom (6–3, 6–3), odbranio je titulu i postao trostruki uzastopni pobjednik ovog turnira.
Zbog nastupa na turniru u Indian Wellsu Đoković nije učestvovao u mečevima Davis Cupa. U prvom kolu Indian Wellsa bio je slobodan, u drugom je pobijedio Golubjeva, pa mu je sljedeći protivnik bio Ernests Gulbis, koji je izgubio meč sa samo jednim osvojenim gemom, kao i Troicki u idućem kolu. Četvrtfinalni meč Đoković je igrao protiv Gasqueta. Gasquet je u oba seta vodio, ali je Đoković dvaput preokrenuo rezultat. U polufinalu je igrao protiv Federera, i to treći put u sezoni i drugi put u polufinalu, i opet ga savladao. Ta pobjeda donijela je Đokoviću drugo mjesto na ATP-listi. U finalu je savladao Nadala, osvojivši treću titulu u sezoni i drugu u Indian Wellsu.
Nakon razornog zemljotresa i cunamija koji su 11. marta pogodili Sendai u Japanu, Đoković odlučuje odigrati egzibicijski meč s Nadalom. Meč je odigran u Bogoti, gdje je španski teniser uspio nanijeti prvi poraz Đokoviću (6–7, 3–6) u njihovim međusobnim susretima ove godine. Nakon toga je učestvovao u humanitarnoj nogometnoj utakmici protiv Fort Lauderdale Strikersa. Teniseri su izgubili 4–2, a strijelci za njih bili su Murray i Baghdatis. Prikupljeno je više od 100.000 dolara.
U drugom kolu u Miamiju pobijedio je Uzbekistanca Denisa Istomina (6–0, 6–1). U trećem kolu pobijedio je Blakea (6–2, 6–0). U osmini finala pobijedio je Troickog (6–3, 6–2). U sljedećem kolu igrao je protiv Andersona (6–4, 6–2). U polufinalu pobjeđuje Fisha (6–3, 6–1). U finalu drugi put ove godine dočekuje Nadala, ali i ovog puta Đoković pobjeđuje 4–6, 6–3, 7–64.
Zbog bolova u koljenu preskočio je prvi turnir na zemlji, onaj u Monte Carlu, gdje je pobijedio Nadal. U rodnom Beogradu igra na Otvorenom prvenstvu Srbije, gdje pobjeđuje, a u finalu je savladao Feliciana Lópeza 7–6, 6–2.
Sljedeći turnir bio je u Madridu. Đoković je bio slobodan u prvom kolu. U drugom je igrao protiv Kevina Andersona, koga je savladao u Miamiju. U trećem pobjeđuje Guillerma Garcíju-Lópeza. U četvrtfinalu je igrao protiv Davida Ferrera i pobijedio ga 6–4, 4–6, 6–3. U polufinalu pobjeđuje Brazilca Belluccija 4–6, 6–4, 6–1. U finalu ga je čekao branilac titule, Nadal. Iako je Nadal bio favorit, Đoković je slavio 7–5, 6–4.
Sljedeći turnir bio je u Rimu. U drugom kolu pobjeđuje Kubota, u trećem Wawrinku, u četvrtfinalu Söderlinga, a u polufinalu su mu bila potrebna tri sata teške borbe da bi pobijedio Murrayja. U finalu pobjeđuje Nadala 6–4, 6–4.
Sljedeći pohod bio je na Roland Garrosu. U prvom kolu pobjeđuje De Bakkera (6–2, 6–1, 6–3). U drugom je igrao protiv Hănescua. U trećem pobjeđuje Del Potra. Meč je bio prekinut zbog mraka. U osmini finala pobjeđuje Gasqueta. U četvrtfinalu se trebao susresti s Fabiom Fogninijem, ali je on zbog povrede predao meč bez borbe. Đoković u polufinalu gubi od Federera u antologijskom meču (koji je vjerovatno bio najbolji Federerov meč na zemlji u karijeri), a turnir na kraju osvaja Nadal.
Propušta Queen's Club i ide na Wimbledon. U prvom kolu pobjeđuje Chardyja, u drugom Andersona, u trećem Baghdatisa, u osmini finala Llodru. Zatim je na putu do trona savladan i mladi teniser iz Australije, Bernard Tomić (3–1). U borbi za svoje prvo finale na Wimbledonu pao je i Tsonga (3–1). Tom pobjedom Đoković se popeo na prvo mjesto ATP-liste, prvi put u karijeri. U finalu je pobijedio Nadala rezultatom 6–4, 6–1, 1–6, 6–3 i tako osvojio svoj prvi Wimbledon i treći Grand Slam turnir u karijeri. Nakon ove pobjede vratio se u Beograd, gdje je imao veliki doček ispred Skupštine grada Beograda.
Samo mjesec kasnije, na Mastersu u Montréalu, uspijeva pobijediti Davidenka, Čilića, Monfilsa, Tsongu, da bi u finalu, poslije jako neizvjesne borbe protiv Fisha, uspio pobijediti u tri duga seta i tako postati prvi igrač koji je osvojio pet Mastersa u jednoj sezoni, prvi koji je pobijedio na pet uzastopnih Mastersa na kojima je učestvovao, te drugi igrač (uz Samprasa) koji je osvojio turnir na kojem je učestvovao odmah nakon što je postao broj 1 na ATP-listi.[21] Sljedeće sedmice, na turniru u Cincinnatiju, u drugom kolu pobijedio je 19-godišnjeg Ryana Harrisona, u trećem Štěpáneka, a zatim je u malo težem meču savladao Monfilsa (3–6, 6–4, 6–3). U polufinalu ga je čekao Berdych. Đoković je dobio prvi set 7–5 nakon što je vratio izgubljeni servis, a odmah nakon prvog seta Berdych je predao meč zbog povrede ramena. U svom šestom finalu na turnirima Masters serije u 2011. godini Đoković je pretrpio tek drugi poraz u sezoni nakon što je, također zbog povrede ramena, ali i umora, predao meč Murrayju pri rezultatu 4–6, 0–3.
Ipak, povreda je pravovremeno sanirana i Đoković je došao na US Open kao prvi nosilac prvi put u karijeri na nekom Grand Slam turniru. U prvom kolu Conor Niland iz Irske predao mu je meč pri rezultatu 6–0, 5–1 zbog trovanja hranom. U drugom kolu dominirao je protiv Argentinca Carlosa Berlocqa. Nakon toga je poklekao i Davidenko (6–3, 6–4, 6–2), a zatim i nova ukrajinska nada, Aleksandar Dolgopolov, također u tri seta (7–614, 6–4, 6–2). Tako se Đoković plasirao u četvrtfinale, u kojem ga je čekao zemljak Tipsarević. Meč je završen predajom Tipsarevića zbog povrede tetive pri vodstvu Đokovića od 2–1 u setovima i 3–0 u četvrtom. Polufinale je bilo protiv Federera i opet je bilo antologijsko. Naime, Đoković je uspio preokrenuti zaostatak od 0–2 u setovima i pobijediti Federera četvrti put ove sezone rezultatom 6–7, 4–6, 6–3, 6–2, 7–5, spasivši pritom dvije meč-lopte na Federerov servis pri 5–3 i 40–15 u petom setu. Đokovićev hrabri forhend-kros ritern na prvu Federerovu meč-loptu imao je dosta odjeka u medijima. Teniska legenda John McEnroe nazvao je taj udarac "jednim od najboljih udaraca svih vremena".[22] Nakon ovog spektakularnog preokreta na red je došla repriza finala od prošle godine protiv Nadala. Ovog puta slavio je Đoković 6–2, 6–4, 6–7, 6–1 i tako osvojio svoj prvi US Open nakon dva izgubljena finala. Uprkos rezultatu, meč je bio jedan od fizički najiscrpljujućih mečeva ove sezone i trajao je četiri sata i deset minuta. Nakon što je osvojio prvi gem u četvrtom setu, Đoković je zatražio medicinsku pomoć.[23] Ovom pobjedom Đoković je osvojio svoj deseti turnir ove sezone i tako postao tek šesti teniser koji je osvojio tri Grand Slam turnira u jednoj kalendarskoj godini. Također je postao drugi teniser koji je na putu do Grand Slam titule pobijedio i Federera i Nadala u uzastopnim mečevima (prvi je to uradio Del Potro 2009, također na US Openu). Osim toga, za pobjedu je dobio 2,3 miliona dolara, čime je došao do cifre od 10.609.318 dolara (do 13. septembra) i tako postavio novi rekord po zaradi u jednoj sezoni (s još dva preostala njena mjeseca).[24] Konačno, Đoković je postao prvi teniser koji je osvojio titulu na Grand Slam turniru kao debitant na broju 1 ATP-liste nakon Courierove pobjede na Roland Garrosu 1992.[24] Nakon ove pobjede Đoković je gotovo osigurao da će godinu završiti na prvom mjestu ATP-liste.[25] Sampras je Đokovićevu sezonu proglasio najboljom koju je vidio u svom životu, nazvavši je "jednim od najvećih postignuća u svim sportovima".[26] 13. oktobra Đoković je i službeno osigurao broj 1 na kraju godine.[27]
Nakon US Opena na red je došlo polufinale Davis Cupa protiv Argentine u Beogradu. Zbog umora od US Opena i problema s leđima Đoković nije igrao prvog dana, kao ni u parovima. Ipak, pri vodstvu Argentine od 1–2 Đoković je odlučio igrati četvrti meč, a protivnik mu je bio Del Potro. Povreda je bila jača i Đoković je predao meč pri rezultatu 6–75, 0–3, čime se Argentina plasirala u finale (u kojem je igrala protiv Španije).[28] Đoković je nakon ovoga odlučio pauzirati mjesec kako bi se povreda, za koju se ispostavilo da je naprsnuće međurebarnog mišića, u potpunosti sanirala.[29]
Sezonu je počeo na najbolji mogući način, odbranivši titulu na Australian Openu. Do polufinala nije imao većih problema; pobijedio je Lorenzija[30], Giralda, Mahuta, Hewitta i Davida Ferrera. U polufinalu je savladao Murrayja u pet setova (7–5 u petom) nakon četiri sata i 50 minuta igre, vrativši se iz zaostatka 1–2 u setovima i spasivši brejk-lopte kod 5–5 u petom setu.[31] Finalni meč, u kojem je s druge strane mreže bio Nadal, bio je još duži. Opet se igralo pet setova. Iako je Nadal imao dan odmora više, nakon čak pet sati i 53 minute teniskog "rata", pobijedio je Đoković (također 7–5 u petom setu), nadoknadivši brejk zaostatka u odlučujućem setu. Ovo je najduže finale nekog Grand Slam turnira u Open Eri i najduži meč Australian Opena u historiji (prethodni rekord držali su Nadal i Verdasco iz polufinala 2009 – pet sati i 14 minuta).[32]
Nakon toga je uslijedio turnir u Dubaiju, gdje je pokušao osvojiti četvrtu titulu zaredom. Došao je do polufinala, ali mu se Murray ovaj put revanširao 2–6, 5–7.
Uslijedio je prvi Masters sezone, onaj u Indian Wellsu. U prvom kolu bio je slobodan, a zatim je pobijedio Golubjeva, Andersona, Andújara (koji mu je uzeo set) i Almagra, došavši tako do polufinala, gdje ga je čekao domaći predstavnik John Isner. U veoma tijesnom meču na krilima publike slavio je Isner (6–77, 6–3, 6–75).
Teniseri su se odmah zatim preselili u Miami, na drugi Masters u sezoni. Đoković je redom pobijedio Baghdatisa, Troickog, Gasqueta, D. Ferrera i Mónaca, a u finalu je vratio Murrayju za poraz u Dubaiju, pobijedivši ga 6–1, 7–64, osvojivši tako turnir bez izgubljenog seta, svoj 11. Masters u karijeri.
Sljedeći turnir na rasporedu bio je Masters u Monte Carlu. Plasirao se u finale, ali nije mogao spriječiti Nadala da rekordni, osmi put uzastopno, osvoji ovaj turnir (3–6, 1–6).
Ponovo su se sreli u finalu rimskog Mastersa i Nadal je opet pobijedio, ovog puta 5–7, 3–6.[33]
Uslijedio je Roland Garros, na kojem se Đoković prvi put u karijeri plasirao u finale, pobijedivši u polufinalu Federera 6–4, 7–5, 6–3[34], što je bio i revanš za prošlogodišnje polufinale. U finalu ga je opet čekao Nadal. Finale je zbog kiše igrano u dva dana, a na kraju je slavio Nadal 4–6, 3–6, 6–2, 5–7 i tako osvojio svoj sedmi Roland Garros u osam godina, čime je nadmašio Borgov rekord od šest titula.[35]
Nakon toga je na red došao Wimbledon, na kojem je došao do polufinala, u kojem ga je zaustavio Federer (koji je i osvojio turnir) 3–6, 6–3, 4–6, 3–6.[36]
Na Olimpijskim igrama u Londonu nosio je zastavu Srbije na ceremoniji otvaranja. Na olimpijskom turniru, koji se također igrao u Wimbledonu, poražen je u polufinalu od Murrayja[37], a u meču u kojem je branio bronzanu medalju s OI u Pekingu izgubio je od Del Potra.
Nakon OI uslijedio je Canada Masters, na kojem je odbranio titulu, pobijedivši Tomića, Querreyja, Haasa, Tipsarevića i, na kraju, Gasqueta, izgubivši pritom samo jedan set (od Haasa). Na idućem Mastersu u Cincinnatiju još je jednom došao do finala, ali je opet poražen; bolji je bio Federer (0–2).
Na US Openu plasirao se u finale treću godinu uzastopno. U polufinalu je bio bolji od Davida Ferrera 3–1 (meč je bio prekinut zbog kiše pri vodstvu Ferrera 2–5 u prvom setu i nastavljen idućeg dana)[38][39], ali ga je u finalu, nakon četiri sata i 54 minute, savladao Murray 2–3 (6–710, 5–7, 6–2, 6–3, 2–6), koji je nakon četiri izgubljena finala na Grand Slam turnirima došao do prve velike titule.[40]
Nakon US Opena odbranio je titulu u Pekingu, pobijedivši Tsongu 7–64, 6–2.[41] Iduće sedmice osvojio je i Masters u Šangaju pobjedom u finalu nad Murrayjem 5–7, 7–611, 6–3, spasivši pet meč-lopti u drugom setu.[42] Nakon što je Federer odustao od učešća na Mastersu u Parizu Đoković se vratio na prvo mjesto ATP-liste, koje mu je Federer preuzeo nakon Wimbledona.[43][44] 12. novembra osvojio je svoj drugi Masters Cup u karijeri, pobijedivši u finalu Federera 7–66, 7–5.[45][46][47]
Sezonu je počeo nastupom za Srbiju na Hopman Cupu, a partnerica mu je bila Ana Ivanović. Srbija je dobila sva tri meča u grupi i plasirala se u finale, no tu je poražena od Španije u odlučujućem meču parova. Đoković je imao tri pobjede i poraz (od Tomića u grupnoj fazi).
Uslijedio je Australian Open, na kojem je nastavio seriju iz prethodnih godina. U prva tri kola pobijedio je Mathieua, Harrisona i Štěpáneka bez izgubljenog seta, ali je u četvrtom odigrao težak meč protiv Wawrinke, dobivši ga 12–10 u petom setu. U četvrtfinalu je nešto lakše, u četiri seta, savladao Berdycha, a zatim je "pomeo" četvrtog igrača svijeta, Davida Ferrera, za samo sat i po. U finalu ga je čekao Murray, koji je u pet setova pobijedio Federera. Bilo je to njihovo drugo uzastopno međusobno finale na Grand Slam turniru. Murray je bolje počeo meč, dobivši prvi set 7–2 u tie-breaku. I drugi set otišao je do 13. gema, no sad je Đoković izašao kao pobjednik. Nakon toga je došlo do pada u Murrayjevoj igri (zatražio je i ljekarsku pomoć zbog žuljeva na stopalu), pa je Đoković dobio dva sljedeća seta i tako treći put zaredom osvojio ovaj turnir, po čemu je jedini u Open Eri.[48] Sa četiri titule na ovom turniru izjednačio se s Agassijem i Federerom.
Već idućeg vikenda učestvovao je u meču Davis Cupa protiv Belgije, u kojem je pobijedio Oliviera Rochusa 3–0 i doveo Srbiju u vodstvo od 2–0.[49]
Nakon tri sedmice pauze nastupio je u Dubaiju i odlično odigrao turnir. U prvom kolu pobijedio je svog prijatelja, Troickog, zatim Španca Bautistu-Aguta, pa Italijana Seppija. U polufinalu ga je čekao obračun protiv Del Potra, u kojem je slavio 6–3, 7–6. Protivnik u finalu bio mu je Berdych, koji je u drugom polufinalu savladao Federera 2–1. Ipak, nije mogao učiniti mnogo protiv Đokovića, koji je dobio meč rezultatom 7–5, 6–3, osvojivši tako ovaj turnir četvrti put u pet godina.[50] Na Mastersu u Indian Wellsu stigao je do polufinala, gdje ga je zaustavio Del Potro i tako prekinuo Đokovićev niz od 22 uzastopne pobjede.[51] Sljedeće sedmice učestvovao je na Mastersu u Miamiju, na kojem je bio branilac titule, ali ga je u četvrtom kolu savladao Haas u dva seta.[52]
Početkom aprila nastupio je u četvrtfinalnom meču Davis Cupa protiv SAD-a i odigrao ključnu ulogu u konačnoj pobjedi Srbije savladavši Isnera i Querreyja.[53][54] Nešto kasnije u istom mjesecu porazio je Nadala u finalu Monte Carla u dva seta i tako došao do svoje prve titule na ovom turniru nakon Nadalovih osam uzastopnih.[55] U maju je iznenađujuće izgubio u drugom kolu Mastersa u Madridu u tri seta od Bugarina Grigora Dimitrova.[56]
Nastup na Roland Garrosu počeo je glatkom pobjedom protiv Goffina, a isto je ponovio i u drugom kolu protiv Argentinca Pelle. U trećem se osvetio Dimitrovu za poraz u Madridu potpuno ga nadigravši u tri seta.[57] U četvrtom se vratio nakon izgubljenog prvog seta i savladao Kohlschreibera (4–6, 6–3, 6–4, 6–4)[58], plasiravši se tako u 16. uzastopno četvrtfinale na Grand Slam turnirima. U polufinalu ga je čekao Nadal. Meč je opet bio neizvjestan i otišao je u pet setova. Na kraju je bolji bio Nadal 6–4, 3–6, 6–1, 6–73, 9–7.[59]
Uslijedio je Wimbledon, na kojem je Đoković igrao sigurno i nije imao većih problema sve do polufinala, kad ga je dobro namučio Del Potro, ali je ipak prošao u finale; bilo je 7–5, 4–6, 7–62, 6–76, 6–3. No, u finalu ga je nadigrao Murray 6–4, 7–5, 6–4, postavši tako prvi Britanac nakon 77 godina koji je osvojio najprestižniji turnir na svijetu.[60]
Nakon toga je na red došla sjevernoamerička turneja turnira na tvrdoj podlozi. U Montréalu je došao do polufinala, gdje ga je u tri seta savladao Nadal, a u Cincinnatiju je poražen u četvrtfinalu od Isnera. Na US Openu nije imao većih problema do polufinala, u kojem ga je dobro namučio Wawrinka, ali je uspio dobiti peti set 6–4 i proći u finale, u kojem ga je čekao Nadal. To je bilo njihovo treće međusobno finale na ovom turniru. Ključni trenutak meča bio je pri 1–1 u setovima i 0–40 pri 4–4 u trećem setu na Nadalov servis. Nadal je uspio spasiti sve tri brejk-lopte, a odmah zatim oduzeo je servis Đokoviću, čime je ujedno došao i do tog seta. U četvrtom Đoković više nije imao (mentalne) snage i Nadal je lahko priveo meč kraju dobivši četvrti set 6–1.
Đoković i Nadal ponovo su se sreli nakon mjesec dana u finalu Pekinga, gdje je Đoković bio branilac titule. Za razliku od nekoliko prethodnih mečeva, ovaj nije ponudio previše uzbuđenja jer je Đoković dosta lahko došao do četvrte titule na ovom turniru pobijedivši 6–3, 6–4 nakon sat i 27 minuta igre.[61] Ipak, ulazak u finale bio je dovoljan Nadalu da nakon duže pauze ponovo dođe na prvo mjesto ATP-liste s minimalnom prednošću.[62]
Samo sedam dana kasnije Đoković je odbranio titulu i na Shanghai Mastersu. U vrlo zanimljivom meču, koji je trajao dva i po sata, savladao je Del Potra (koji je u polufinalu izbacio Nadala) u tri seta (6–1, 3–6, 7–63).[63] No, uprkos ovom trijumfu Đokovića i njegovoj 15. tituli na Mastersima, Nadal je zadržao prvo mjesto na ATP-listi.
Sezonu je počeo odbranivši titulu na egizibicijskom turniru u Abu Dhabiju, gdje je u finalu pobijedio Davida Ferrera (7–5, 6–2). Zatim je uslijedio Australian Open, gdje je išao na četvrtu uzastopnu titulu. Prva četiri meča dobio je bez izgubljenog seta (redom su pali Lukáš Lacko, Leonardo Mayer, Denis Istomin i 15. nosilac Fabio Fognini). U četvrtfinalu ga je, kao i prošle godine, čekao Wawrinka. Iako se uspio vratiti iz zaostatka 0–2 u setovima, izgubio je peti set 7–9, čime je okončan njegov niz od 25 uzastopnih pobjeda u Melbourneu, kao i niz od 14 uzastopnih polufinala na Grand Slam turnirima.[64]
Zatim je nastupio je u Dubaiju, gdje je u polufinalu izgubio od Federera, koji je i osvojio turnir. Revanširao mu se u finalu Indian Wellsa, osvojivši tako ovaj turnir treći put u karijeri. Nastavio je dobar niz pobijedivši i Nadala u finalu Miami Mastersa u dva seta.[65] Pateći od povrede zapešća, koja ga je mučila tokom Monte Carlo Mastersa, Đoković je u polufinalu ovog turnira izgubio od Federera u dva seta. Nakon saniranja povrede osvojio je svoju treću titulu u Rimu pobijedivši Nadala u finalu.[66] 500.000 dolara, koje je dobio za ovu pobjedu, odmah nakon turnira donirao je žrtvama poplava koje su nekoliko dana ranije pogodile jugoistočnu Evropu.[67] Na Roland Garrosu došao je do svog drugog finala na ovom turniru, izgubivši pritom samo dva seta, ali je u finalu opet bio bolji Nadal u četiri seta. To je bio Đokovićev prvi poraz u njihovih posljednjih pet mečeva.
Na Wimbledonu je, u antologijskom finalu protiv Federera, u kojem su obojica pokazala najbolje što tenis može ponuditi, došao do svoje druge vimbldonske titule, čime je prestigao Nadala i vratio se na broj 1 ATP-liste.[68] Prije toga je u četvrtfinalu uspio nadoknaditi zaostatak od 0–2 u setovima protiv Čilića, a u dosta tijesnom polufinalu savladao je Dimitrova 3–1. Sljedeći nastup imao je na Mastersu u Torontu, gdje je u trećem kolu izgubio od Tsonge, koji je i osvojio turnir.[69] I na Cincinnati Mastersu ispao je u trećem kolu, ovog puta od Robreda. Američku turneju zaključio je na US Openu, na kojem ga je u polufinalu porazio Kei Nishikori 1–3.[70]
![[icon]](#/media/Datoteka:Wiki_letter_w_cropped.svg){kind=small} | Ovaj odlomak potrebno je proširiti. |
| Ovaj odlomak potrebno je proširiti. |
| Ovaj odlomak potrebno je proširiti. |
| Ovaj odlomak potrebno je proširiti. |
| Ovaj odlomak potrebno je proširiti. |
| Ovaj odlomak potrebno je proširiti. |
| Ovaj odlomak potrebno je proširiti. |
| Ovaj odlomak potrebno je proširiti. |
| Ovaj odlomak potrebno je proširiti. |
Đoković je 9. aprila 2006. izborio odlučujuću pobjedu za Srbiju i Crnu Goru protiv Velike Britanije pobijedivši u četvrtom meču Grega Rusedskog u četiri seta za nedostižno vodstvo SCG od 3–1, čime je SCG ostala u Prvoj grupi Evroafričke zone. Nakon ovog meča u medijima se dosta počelo šuškati o Đokovićevim pregovorima s Britanskom teniskom asocijacijom (LTA) o mogućem nastupanju Đokovića za britansku reprezentaciju.[71] Devetnaestogodišnji Đoković, koji je tada bio 63. na ATP-listi, uglavnom je demantirao priču, rekavši prvo da razgovori nisu bili ozbiljni, opisavši ih riječima: "Britanci su bili veoma ljubazni prema nama nakon Davis Cupa".[72] Međutim, nakon više od tri godine, u oktobru 2009, Đoković je potvrdio da su pregovori između njegove porodice i LTA u aprilu i maju 2006. zaista bili ozbiljni.
Britanija mi je nudila mnogo prilika i trebali su nekog jer je Andy [Murray] bio jedini, i još je. To je moralo biti razočaravajuće zbog sveg novca koji ulažu. Ali nije mi bio potreban novac više od onog što sam uradio. Bio sam počeo zarađivati nešto novca za sebe, dovoljno da priuštim putovanje s trenerom i rekao sam: "Zašto, pobogu?" Ja sam Srbijanac, ponosim se što sam Srbijanac, nisam želio to pokvariti samo zato što neka druga država ima bolje uvjete. Da sam igrao za Veliku Britaniju, igrao bih tačno isto kao što igram za svoju zemlju, ali duboko u sebi nikad ne bih osjećao da pripadam tu. Ja sam bio taj koji je donio odluku.[73]
Pobijedivši u sva tri svoja meča, Đoković je igrao ključnu ulogu u pobjedi Srbije nad Australijom 2007. u doigravanju za ulazak u Svjetsku grupu Davis Cupa za sljedeću godinu. U meču protiv Rusije u Moskvi u februaru 2008. Đoković je bio pod gripom i bio je prisiljen propustiti prvi pojedinačni meč. Vratio se u parovima, u kojima su on i Zimonjić pobijedili, ali je bio prisiljen predati sljedeći meč Davidenku. Đoković je imao veliku ulogu i u ulasku Srbije u Svjetsku grupu za 2009. godinu. Od 6. do 8. marta 2010. imao je ključnu ulogu u dovođenju Srbije do njenog prvog četvrtfinala Davis Cupa u historiji, dobivši oba svoja meča u sudaru sa SAD-om u Beogradu (protiv Querreyja i Isnera). Kasnije se Srbija plasirala i u finale nakon pobjeda protiv Hrvatske (4–1) i Češke (3–2). U finalnom ogledu protiv Francuske, također u Beogradu, srbijanski su teniseri posljednjeg dana preokrenuli zaostatak od 1–2 i tako prvi put u historiji nezavisne Srbije osvojili najcjenjenije ekipno tenisko takmičenje, izazvavši općenacionalnu radost. Đoković je pobijedio Simona i Monfilsa, a ključni bod donio je Troicki protiv Llodre.[74] Đoković je bio kičma svoje reprezentacije, ostvarivši omjer 7–0 u Davis Cupu te godine, iako je čast donošenja pobjedničkog boda pripala Troickom.
U polufinalu 2011. protiv Argentine igrao je ključni meč protiv Del Potra. Tokom tog meča pogoršao je povredu leđa zarađenu na US Openu te je predao pri rezultatu 6–75, 0–3, što je Argentini donijelo prolazak u finale. To je bio treći poraz Đokovića u 2011. i druga predaja meča.[75]
U izdanju za 2013. godinu ponovo je znatno doprinio plasmanu Srbije u njeno drugo finale. Prvo je donio bod protiv Belgije (pobijedio Oliviera Rochusa), a zatim po dva boda u ogledima protiv SAD-a (ponovo pobijedio Isnera i Querreyja) i Kanade (savladao Pospisila i Raonića).[76] I u finalu u Beogradu protiv Češke dobio je oba pojedinačna meča, ali su Česi ipak slavili 2–3.
Dosad su ukrstili rekete 59 puta (što je najveći broj međusobnih susreta dvojice tenisera u Open Eri)[77], a rezultat je 30–29 za Đokovića[78], s tim da je Đoković u jednom periodu dobio sedam uzastopnih susreta (svaki u finalima, od čega šest u 2011). Nadal vodi na zemlji (20–8), a Đoković na tvrdoj podlozi (20–7), dok su na travi izjednačeni (2–2). ATPTour.com ocjenjuje to rivalstvo kao treće najveće rivalstvo u posljednjoj deceniji.[79] Đoković je jedini koji ima najmanje deset pobjeda protiv Nadala, jedini koji je porazio Nadala sedam puta uzastopno te uzastopno na zemljanoj podlozi (Nadala zovu "kraljem zemlje"). Njih dvojica dijele rekord za najduži meč u tri seta (četiri sata i dvije minute u polufinalu Mastersa u Madridu 2009). U finalu Wimbledona 2011. Đoković je dobio u četiri seta (6–4, 6–1, 1–6, 6–3), što je bila njegova prva pobjeda protiv Nadala na nekom Grand Slam turniru u šestom pokušaju. Time je postao tek drugi igrač koji je porazio Nadala u finalu Grand Slam turnira (prvi je Federer). Ovo rivalstvo dio je tzv. "trivalstva". Termin je skovala američka sportska novinarka i nekadašnja teniserka Mary Carillo, a odnosi se na rivalstvo između trojice najboljih svjetskih tenisera (Đokovića, Nadala i Federera).[80] U finalu US Opena 2011, slavio je Đoković, osvojivši tako tri od četiri Grand Slam turnira te sezone i svoj četvrti Grand Slam turnir ukupno. Njihov susret u finalu Australian Opena 2012. bio je još jedan antologijski meč. Nakon pravog teniskog "rata", koji je trajao čak pet sati i 53 minute, pobjedu je odnio Đoković (5–7, 6–4, 6–2, 6–75, 7–5). To je bio i najduži meč u historiji Australian Opena i najduže Grand Slam finale ikad.[81] Također, tim porazom Nadal je postao prvi teniser koji je izgubio tri uzastopna Grand Slam finala. Nadal se ipak revanširao Đokoviću u finalu svog "domaćeg" Mastersa u Monte Carlu 2012, osvojivši ga rekordni osmi put uzastopno (6–3, 6–1), nakon čega je ponovo pobijedio Đokovića u finalu Mastersa u Rimu (7–5, 6–3).
Njihov sljedeći okršaj desio se u finalu Roland Garrosa 2012. To je bio prvi put u historiji tenisa da su dvojica tenisera igrala četiri uzastopna finala na Grand Slam turnirima jedan protiv drugog. Također su postali jedini teniseri u historiji koji su igrali protiv istog protivnika u finalu na svakom od četiri Grand Slam turnira. Nakon nekoliko prekida zbog kiše, zbog čega se finale prenijelo i na ponedjeljak, Nadal je pobijedio 6–4, 6–3, 2–6, 7–5.
U 2013. Đoković je slavio u finalu Monte Carla, što mu je bila treća pobjeda protiv Nadala na zemlji, ali mu se Nadal revanširao u polufinalu Roland Garrosa. Nakon toga su se sastali 9. septembra u njihovom trećem međusobnom finalu na US Openu, gdje je ponovo slavio Nadal u četiri seta. Đoković se uspio revanširati mjesec kasnije u Pekingu, pobijedivši glatko u 2 seta, što mu je bila četvrta titula na tom turniru.[61]
Godine 2015. ponovo su se sreli na Roland Garrosu, ovog puta u četvrtfinalu, u kojem je Đoković bio uvjerljiv i dobio 7–5, 6–3, 6–1. To je bio Nadalov tek drugi poraz na ovom turniru u cijeloj karijeri.
Na Wimbledonu 2018. sastali su se u polufinalu. Taj meč postao je njihov drugi najduži i tek treći u pet setova. Trajao je pet sati i 17 minuta, a igrao se u dva dana. Đoković je oduzeo servis Nadalu u 18. gemu petog seta i pobijedio 10-8, spasivši tri brejk-lopte pri 7-7 (u suprotnom bi Nadal servirao za meč). To je bio Nadalov prvi poraz u polufinalu na Grand Slam turnirima nakon US Opena 2009. i prvi poraz u polufinalima na Wimbledonu.
Na Australian Openu 2019. Đoković je ponovo savladao Nadala u finalu, ovog puta bez izgubljenog seta.[82]
Igrali su 50 puta (ne uključujući jedan meč koji je Federer predao bez borbe), a omjer je 27–23 za Đokovića. Đoković vodi na tvrdoj podlozi (20–18) i travi (3–1), a izjednačeni su na zemlji (4–4). Đoković je, osim Nadala, jedini koji je porazio Federera u uzastopnim mečevima na Grand Slam turnirima. Federer je okončao Đokovićev niz od 41 uzastopne pobjede od početka 2011. godine pobijedivši ga u polufinalu Roland Garrosa u meču koji mnogi smatraju antologijskim.[83] Đoković je igrao protiv Federera u svom prvom Grand Slam finalu na US Openu 2007. i izgubio u tri tijesna seta (6–7, 6–7, 4–6) nakon što nije iskoristio pet set-lopti u prvom setu i još dvije u drugom.[84] Na listi pobjeda protiv Federera Đoković je prvi (ispred Nadala). Njih dvojica susrela su se pet godina uzastopno na US Openu; njihovi mečevi na ovom turniru 2010. i 2011. ne samo da su bili u polufinalu nego i epski mečevi u pet setova: Đoković je u oba spasio dvije meč-lopte i oba na kraju dobio. Federer se revanširao u polufinalu Wimbledona 2012, došavši na kraju i do titule, te u finalu Cincinnatija. Švicarac je 2015. još jednom savladao Đokovića u finalu Cincinnatija, ali mu je Đoković odmah uzvratio u finalu US Opena. Također su igrali dva uzastopna finala na Wimbledonu 2014. i 2015. i oba je dobio Đoković. Novak je 2018. upravo u Cincinnatiju u finalu savladao upravo Federera i osvojio jedini Masters koji mu je nedostajao. Godine 2019. ponovo su se sastali u finalu Wimbledona i ponovo je pobjedu odnio Đoković nakon gotovo pet sati igre rezultatom 7−65, 1−6, 7−64, 4−6, 13−123; to je najduže finale u historiji Wimbledona (po trajanju).[85]
Susreli su se 36 puta dosad, a Đoković vodi 25–11. Đoković vodi na zemlji (5–1) i tvrdoj podlozi (20–8), dok je Murray dobio oba njihova meča na travi. U ranim godinama bili su u istom teniskom kampu (Murray je stariji od Đokovića samo 1 sedmicu), a Murray je dobio njihov prvi meč ikad, koji su odigrali kao tinejdžeri. Devetnaest puta igrali su u finalima, a Đoković vodi 11–8. Deset od tih finala bilo je na Mastersima, a izjednačeni su u skoru sa 5–5. Njihov najpoznatiji meč u ovoj kategoriji bio je triler u finalu Šangaja, u kojem je Murray imao pet meč-lopti u drugom setu, ali ih je Đoković spasio i izborio treći set, te na kraju slavio, prekinuvši Murrayjev niz od 12 uzastopnih pobjeda na ovom turniru. Ovaj, kao i njihov meč u Rimu 2011, proglašeni su mečevima godine u tim sezonama. U njihove najvažnije dosadašnje mečeve spadaju četiri finala Australian Opena: 2011, koje je Đoković bez većih problema dobio u tri seta[86], 2013, koje je opet dobio Đoković (ovog puta u četiri seta)[48], 2015. i 2016 (sva dobio Đoković) te finale US Opena 2012, koje je nakon velike borbe dobio Murray 2–3, kao i finale Wimbledona 2013, u kojem je bolji bio Murray u tri seta. Murray je osvojio svoju prvu titulu iz Masters 1000 serije u 2011. godini na turniru u Cincinnatiju nakon što mu je Đoković zbog povrede ramena, ali i umora, predao meč (Murrayjeva druga Masters titula također je iz Cincinnatija 2008, kad je u finalu pobijedio upravo Đokovića). Njihov polufinalni meč na Australian Openu 2012. trajao je gotovo pet sati. Đoković je dobio 3–2 (7–5 u petom setu) nakon što je Murray vodio 2–1 u setovima. Ponovo su se sreli u polufinalu OI u Londonu, gdje je Murray dobio 2–0.
Tokom sezone turnira na zemlji 2016. susreli su se u finalu Madrid Mastersa, gdje je Đoković u tri seta osvojio tada rekordnu 29. titulu iz serije Masters 1000. Međutim, samo sedam dana kasnije Murray je bez većih problema savladao Đokovića u dva seta u finalu Mastersa u Rimu, onemogućivši nakratko Đokoviću da postane prvi igrač u historiji koji je osvojio 100 miliona dolara u karijeri. Na vrhuncu sezone turnira na zemlji, Roland Garrosu, ponovo su se susreli u finalu. Iako je izgubio prvi set (3–6), Đoković je dobio sljedeća tri (6–1, 6–2, 6–4) i došao do svoje prve titule na ovom turniru, čime je kompletirao kolekciju titula s Grand Slam turnirâ.
Dosad su igrali 23 puta, a Đoković vodi 17–6.[87] Njihov prvi susret bio je u finalu Australian Opena 2008; u polufinalu su pobijedili Federera[88] i Nadala[89] u tri seta. Đoković je dobio ovo finale u četiri seta i tako osvojio svoj prvi Grand Slam turnir.[90] Tsonga je zatim dobio njihova sljedeća četiri meča prije nego što je Đoković prekinuo taj niz u Miamiju 2009.
Sljedeći okršaj na Grand Slam turniru imali su opet u Australiji, u četvrtfinalu 2010, tačno dvije godine nakon spomenutog finala. Ovog puta slavio je Tsonga u pet setova, nakon što je Đoković imao stomačnih problema tokom meča.[91] Do idućeg susreta prošla je godina i po, a ulog je bio još veći jer je bila riječ o polufinalu Wimbledona 2011. To je bio njihov prvi meč na travi; Đoković je dobio 3–1 i prošao u svoje prvo finale na Wimbledonu[92], okončavši usput period od sedam i po godina u kojem su se na prvom mjestu ATP-liste smjenjivali samo Federer i Nadal. Na Roland Garrosu 2012. Đoković i Tsonga ponovo su se susreli u važnom meču, ovog puta u četvrtfinalu. Nakon što je prvi set dobio 6–1, Đoković je sljedeća dva izgubio (oba 5–7) i pri rezultatu 4–5 u četvrtom suočio se s dvije Tsongine meč-lopte (na svoj servis). Uspio ih je spasiti i izboriti tie-break, u kojem je Tsonga imao još nekoliko meč-lopti, ali je Đoković izvukao i to i odveo meč u peti set. Tsonga se nakon ovoga psihički slomio i Đoković je lahko dobio odlučujući set (6–1), a meč je trajao četiri sata i devet minuta.[93]
Nakon dva mjeseca ponovo su se susreli na OI u Londonu i ponovo u četvrtfinalu i opet je bolji bio Đoković (6–1, 7–5).[94] Nakon toga su igrali u finalu China Opena, gdje je Đoković još jednom slavio (7–64, 6–2).[95] Na Masters Cupu 2012. žrijeb ih je smjestio u istu grupu. Đoković je dobio i taj meč 7–64, 6–3.[96] To je bila Đokovićeva peta pobjeda protiv Tsonge u 2012. godini.
Susreli su se i u polufinalu Shanghai Mastersa 2013. Đoković je dobio meč u dva seta.[97] Posljednji meč na Grand slam turnirima odigrali su u Wimbledonu 2014, gdje je Đoković dobio 3–0.[98] Tsonga mu se revanširao na Mastersu u Torontu, pobijedivši ga u trećem kolu, u njihovom dosad najneravnopravnijem meču, u kojem je Đoković osvojio samo četiri gema, po dva u oba seta.[99]
Susreli su se 21 put, a Đoković vodi 16–5. Đoković ima prednost na tvrdoj podlozi 12–2, a na zemlji su izjednačeni (3–3). Posljednjih deset mečeva dobio je Đoković, uključujući polufinala na US Openu 2012. i Australian Openu 2013. Prvi njihov meč dobio je Ferrer u Bukureštu 2004 (4–6, 6–4, 6–4).[100]
U ovom zanimljivom rivalstvu Đoković vodi 20–6, ali mnogi od njihovih mečeva bili su uzbudljivi i tijesni, uključujući četiri meča u pet setova na Grand Slam turnirima:[101] tri uzastopna na Australian Openu i jedan na US Openu – u četvrtom kolu Australian Opena 2013 (Đokovic dobio 12–10), polufinalu US Opena 2013 (Đoković dobio 6–4), četvrtfinalu Australian Opena 2014 (Wawrinka dobio 9–7; ova pobjeda prekinula je Đokovićev impresivni niz od 14 uzastopnih polufinala na GS turnirima i niz od 28 uzastopnih pobjeda te ga spriječila da osvoji rekordnu petu titulu na Australian Openu[102]); Đoković se revanširao na Australian Openu 2015 (6–0), ali je meč opet bio dug;[103] u finalu Roland Garrosa 2015. Wawrinka je porazio Đokovića u četiri seta i osvojio svoj drugi Grand slam turnir. Krajem iste godine Đoković je pobijedio Wawrinku na Pariz Mastersu.[104] Na US Openu 2016. Wawrinka je drugi put pobijedio Đokovića u finalu Grand Slam turnira. Mučeći se s povredom stopala, zadobijenom u kasnijoj fazi meča, Đoković je izgubio u četiri seta. Za razliku od većine rivalstava najboljih tenisera, njih dvojica igrala su zajedno u parovima.[105]
Igrali su 20 puta, a Đoković ima prednost 16–4.[106] Na tvrdoj podlozi je 11–3 za Đokovića, na zemlji je također bolji Đoković (4–0), dok su na travi izjednačeni (1–1). Iako Del Potro ima samo četiri pobjede, sve su bile u važnim mečevima: odlučujući meč u polufinalu Davis Cupa 2011 (Đoković predao u drugom setu zbog povrede), meč za bronzanu medalju na Olimpijskim igrama u Londonu, polufinale Indian Wells Mastersa 2013. i meč 1. kola na OI 2016. u Rio de Janeiru.
Andre Agassi smatra da su Federer, Nadal i Đoković "možda trojica najvećih koji su ikad igrali tenis".[107] Prema riječima Tima Henmana, Đoković je "vjerovatno među osam najboljih u historiji tenisa".[108] Matt Cronin svrstava Đokovića među 40 najboljih tenisera u historiji (kombinirano muškarci i žene).[109] Tennis Channel rangirao je Đokovića na 25. mjesto među muškarcima i 40. mjesto ukupno (muškarci i žene) u svojoj seriji 100 najvećih svih vremena.[110] Rod Laver svrstao ga je na šesto mjesto u svom izboru deset najboljih tenisera Open Ere.[111]
Đoković je svestran igrač (all rounder) s naglaskom na agresivnoj igri s osnovne linije. Njegovi udarci s osnovne linije konzistentni su, duboki i prodirući. Njegov bekhend smatra se jednim od najboljih u današnjem tenisu. Najjače mu je oružje bekhend-paralela velike snage i preciznosti. Također je poznat kao jedan od igrača koji se najbolje kreću po terenu, s nadmoćnom agilnošću, pokrivanjem terena i odbrambenim sposobnostima. Nakon velikih tehničkih problema u 2009. godini, njegov servis ponovo je jedno od jačih oružja; prvi servis obično udara ravno, dok kod drugog servisa više voli koristiti visoki (tzv. kik; engleski: kick) i rezani (tzv. slajs; engl. slice), s loptom koja protivnika izbacuje daleko ustranu. Darren Cahill je izjavio da je Đoković, uz Davida Ferrera, igrač koji najbolje vraća servis u muškom tenisu. Đoković ponekad koristi i dobro skrivenu bekhend skraćenu loptu, kao i bekhend slajs. Ipak, njegove skraćene lopte znaju biti i nedostatak kad ih koristi pod pritiskom i bez adekvatne pripreme.
Do 2008. koristio je rekete Wilson da bi zatim prešao na rekete kompanije Head. Na Australian Openu 2011. počeo je koristiti rekete s Innegra fibre tehnologijom.
U julu 2010, prije meča u Davis Cupu protiv Hrvatske, Đoković je u svoj tim doveo i nutricionista, Igora Ćetojevića, koji se, osim toga, fokusira i na kinesku medicinu i akupunkturu.[112] Ćetojević je otkrio da Đoković pati od celijakije i da u organizam ne smije unositi gluten, pa mu ga je izbacio iz ishrane. Izgleda da je to dalo rezultat jer se Đoković počeo osjećati jači, brži i daleko spremniji. Nakon Đokovićevog osvajanja Wimbledona Ćetojević je napustio njegov tim.[113]
Nakon Đokovićevog osvajanja turnira u Montrealu, čuveni teniski trener Nick Bollettieri izjavio je da je Đoković "najkompletniji" teniser svih vremena.[114] Ima bekhend, forhend, servis, drugi servis, kretanje, mentalnu snagu i može podjednako dobro igrati na svim podlogama. Ocjenjujući Đokovićevu sezonu 2011, Jimmy Connors je rekao da Đoković protivnicima stvara probleme igrajući "pomalo po staroj školi, udarajući lopticu ranije, hvatajući je dok je ona u usponu i udarajući je ravno". Dodao je i da mnogi top-spin udarci njegovih protivnika padaju tačno u njegovu zonu; odatle njegova sposobnost da odbranu pretvori u napad.[115] Pat Cash je izjavio da rezultati koje je ostvario u sezoni 2011. Đokovića svrstavaju među najveće igrače u historiji. "Osjećam da je Đoković bolji nego što je to bio Federer na svom vrhuncu jer ima jaču konkurenciju", rekao je Cash.[116]
Prvi Đokovićev trener bila je Jelena Genčić, bivša jugoslavenska teniserka i trenerica Gorana Ivaniševića i Monike Seleš. Na njen savjet roditelji su Novaka 1999. odveli u München kod Nikole Pilića. U Pilićevoj akademiji Đoković je proveo četiri godine. Od 2005. Đokovića je trenirao Italijan Riccardo Piatti, koji je u to vrijeme bio trener i Ljubičiću. S Piattijem se razišao prije Roland Garrosa 2006. zbog Piattijeve nemogućnosti da se posveti dvojici tenisera.[117]
Piattija je juna 2006. zamijenio Slovak Marián Vajda. Đoković je povremeno angažirao i druge trenere na privremenoj osnovi: tokom proljetne sezone turnira na tvrdoj podlozi 2007. radio je s jednim od najboljih igrača u parovima u historiji, Markom Woodfordeom, s naglaskom na voleje i igru na mreži, a od augusta 2009. do aprila 2010. sarađivao je s bivšim četvrtim teniserom svijeta, Amerikancem Toddom Martinom, koji je u tom periodu imao neuspješan pokušaj da promijeni Đokovićevu motoriku pri servisu.[118]
Od Australian Opena 2014. do decembra 2016. trenirao ga je nekadašnji broj 1 i osvajač šest Grand Slam turnira Boris Becker.
S Vajdom se razišao u maju 2017, ali su u aprilu sljedeće godine obnovili saradnju, koja je potrajala do marta 2022, kada su objavili da se opet razilaze. Od 2019. Đoković je u svoj trenerski tim dodao i Gorana Ivaniševića.
Đoković je zaštitno lice Telekoma Srbije, kao i njemačkog brenda FitLine (nadopuna u ishrani).[119]
Krajem 2009. Đoković je potpisao desetogodišnji ugovor s italijanskom kompanijom Sergio Tacchini. Uradio je to nakon što je Adidas odbio produžiti ugovor s njim (umjesto Đokovića odabrali su Murrayja; ipak, Đokoviće je nastavio nositi Adidasove tenisice jer ih Sergio Tacchini ne proizvodi). Međutim, zbog Đokovićevih velikih uspjeha i dominacije u 2011. godini, italijanska kompanija nije mu mogla isplaćivati bonuse, pa je ugovor raskinut. Novi je trebao biti potpisan s Nikeom, ali na kraju je ipak odabran Uniqlo. Od 2017. Đoković nosi opremu kompanije Lacoste. Od 2011. počeo je nositi po narudžbi izrađene tenisice s bojama zastave Srbije.
Snimio je i TV-reklame za lanac supermarketa Idea (srbijanski ogranak Konzuma). U augustu 2011. postao je ambasador švicarskog proizvođača satova Audemars Piguet.[120] Manje od mjesec dana prije toga potpisao je sponzorski ugovor s Mercedes-Benzom.[121]
Poslovnim dijelom Đokovićeve karijere u početku su rukovodili izraelski menadžeri Amit Naor i Allon Khakshouri. U junu 2008. potpisao je ugovor s firmom CAA Sports.[122]
Godine 2005, nakon što se Đoković popeo na ATP-listi, njegova porodica osnovala je pravni entitet u Srbiji pod imenom Family Sport. Firma je registrirana kao društvo s ograničenom odgovornošću, a u početku joj je fokus bio na restoranskom biznisu. Kako se Novakova zarada od tenisa povećavala, firma, čijim svakodnevnim operacijama rukovode većinom Novakov otac Srđan i stric Goran, proširila je svoj djelokrug na nekretnine, organiziranje sportskih i zabavnih događaja i distribuciju sportske opreme.
U okviru ove firme u početku su bili picerija na Kopaoniku i palačinkarnica Red Bull. Nakon što je Đoković izgradio svoje ime na profesionalnom polju, firma je otvorila još 2 tematska kafića pod imenom Novak café, jedan u Kraljevu (koji je u međuvremenu zatvoren) i jedan u Kragujevcu, kao i Novak Café & Restaurant u Novom Beogradu.
Dana 7. decembra 2007, po završetku muške i ženske teniske sezone, Family Sport organizirao je egzibicijski događaj u Beogradskoj areni pod nazivom Teniski NAJJ Srbije, koji je zamišljen kao proslava nedavnih uspjeha srbijanskih tenisera. Uz Đokovića, tu su bili i Ana Ivanović, Jelena Janković i Janko Tipsarević, a od poznatih gostiju prisustvovali su glumac Nikola Đuričko i grupa Van Gogh.[123] Arena, koja ima 20.000 mjesta, bila je prepuna publike, u kojoj je bio i predsjednik Srbije Boris Tadić.
U februaru 2008. kompanija se dogovorila s gradskim vlastima Kragujevca o zajedničkom ulasku u posao s nekretninama u koji su bila uključena četiri hektara zemlje u vlasništvu grada, a Veliki park trebao je biti preuređen u teniski centar sa 14 terena. Skoro istovremeno, u martu iste godine kompanija je pobijedila na konkursu koji je organizirala lokalna vlast u Novom Beogradu ponudivši 11 miliona € za 3,8 hektara zemlje u blizini naselja "Dr Ivan Ribar"[124], s ambicioznim planom da se i tu izgradi još jedan teniski centar, uz već planirani u Kragujevcu.[125]
Tokom augusta 2008. kompanija je u Novom Beogradu otvorila Novak Shop, prodavnicu sportske opreme posvećenu Novaku.[126] Nakon što je Đoković na početku sezone 2009. prešao s Wilsonovih na Headove rekete, Family Sport postao je službeni uvoznik i distributer Headove opreme za Srbiju.
Do 2009, unatoč uvjeravanjima i Family Sporta i Veroljuba Stevanovića (gradonačelnika Kragujevca) da će stvari ići prema planu[127], posao u Kragujevcu je obustavljen i kompanija je prebacila fokus na Beograd jer je uspjela otkupiti ATP-turnir dotad poznat kao Dutch Open i dovesti ga u Srbiju pod imenom Serbia Open. Međutim, pošto radovi nisu počeli ni u Novom Beogradu ni u Velikom parku u Kragujevcu, morala se pronaći nova lokacija za turnir. Uz pomoć beogradskih gradskih vlasti, inauguralno izdanje turnira održano je u maju 2009. na terenima "Milan Gale Muškatirović", koji su u vlasništvu grada, a nalaze se na atraktivnoj lokaciji u Dorćolu, okruženi Kalemegdanskim parkom, Beogradskom tvrđavom i ušćem Save u Dunav. Za potrebe turnira obnovljeni su postojeći tereni, a napravljene su i privremene tribine kao dodatak na izgradnju niske zgrade uz glavni teren.[128] Kasnije u 2009. godini u toj zgradi otvoreni su "Novak Café & Restaurant" (drugi u Beogradu), teretana i spa-centar. Za buduća izdanja turnira obnovljeni teniski kompleks preimenovan je u Teniski centar "Novak". 2010. godine Novak Shop je s originalne lokacije premješten u ovaj centar.
Pred početak sezone 2010, kad je Đoković potpisao ugovor sa Sergiom Tacchinijem nakon što ga je Adidas "otpustio", u uvjete ugovora s italijanskom kompanijom u kineskom vlasništvu uključena je i stavka po kojoj je Family Sport postao službeni distributer Sergia Tacchinija za jugoistočnu Evropu.
U februaru 2010, gotovo dvije godine nakon kupovine zemljišta u Novom Beogradu, kompanija je objavila detaljne planove za teniski centar, u koji će biti uključeni hotel, restorani i prodajni prostor.[129] Nakon ove objave pojavile su se špekulacije da se Family Sport želi povući iz posla u Kragujevcu. Mjesec kasnije glasine su se pokazale tačnima kad je kompanija objavila povlačenje zbog "neargumentovanih i perfidnih napada od strane političkih stranaka".[130] U jesen 2010. kompanija je još jednom potvrdila namjeru da u Novom Beogradu izgradi teniski centar svjetske klase.[131]
Dana 4. jula 2011, dan nakon Đokovićevog osvajanja Wimbledona, Family Sport organizirao je doček ispred zgrade Narodne skupštine, na kojem se okupilo više od 80.000 ljudi.[132] Ovaj događaj ponuđen je kao TV-paket srbijanskim televizijama i prenošen je u udarnom terminu u cijeloj Srbiji na Prvoj srpskoj televiziji, koja je otkupila prava na prijenos.[133] Na ovom događaju nastupili su, između ostalih, i Električni orgazam, Tap 011, Miroslav Ilić i Vlado Georgiev.
Nakon Wimbledona 2024.
| Turnir | 2003. | 2004. | 2005. | 2006. | 2007. | 2008. | 2009. | 2010. | 2011. | 2012. | 2013. | 2014. | 2015. | 2016. | 2017. | 2018. | 2019. | 2020. | 2021. | 2022. | 2023. | 2024. | O/I | Pob–Por | Pob % |
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Grand Slam turniri | |||||||||||||||||||||||||
| Australian Open | N | N | 1K | 1K | 4K | P | ČF | ČF | P | P | P | ČF | P | P | 2K | 4K | P | P | P | N[upper-alpha 1] | P | PF | 10/19 | 94–9 | 91 |
| Roland Garros | N | N | 2K | ČF | PF | PF | 3K | ČF | PF[upper-alpha 2] | F | PF | F | F | P | ČF | ČF | PF | F | P | ČF | P | ČF[upper-alpha 3] | 3/20 | 96–16 | 86 |
| Wimbledon | N | N | 3K | 4K | PF | 2K | ČF | PF | P | PF | F | P | P | 3K | ČF | P | P | NO | P | P | F | F | 7/19 | 97–12 | 89 |
| US Open | N | N | 3K | 3K | F | PF | PF | F | P | F | F | PF | P | F[upper-alpha 2] | N | P | 4K | 4K[upper-alpha 4] | F | N[upper-alpha 5] | P | 4/17 | 88–13 | 87 | |
| Pob–Por | 0–0 | 0–0 | 5–4 | 9–4 | 19–4 | 18–3 | 15–4 | 19–4 | 25–1 | 24–3 | 24–3 | 22–3 | 27–1 | 21–2 | 9–3 | 21–2 | 22–2 | 16–2 | 27–1 | 11–1 | 27–1 | 24/72 | 14–2 | 375–50 | 88 |
| Ishod | Turnir | Godina | Podloga | Protivnik | Rezultat |
| Poraz | US Open | 2007. | Tvrda |  Roger Federer | 6–74, 6–72, 4–6 |
| Pobjeda | Australian Open | 2008. | Tvrda |  Jo-Wilfried Tsonga | 4–6, 6–4, 6–3, 7–62 |
| Poraz | US Open (2) | 2010. | Tvrda |  Rafael Nadal | 4–6, 7–5, 4–6, 2–6 |
| Pobjeda | Australian Open (2) | 2011. | Tvrda |  Andy Murray | 6–4, 6–2, 6–3 |
| Pobjeda | Wimbledon | 2011. | Trava | Rafael Nadal | 6–4, 6–1, 1–6, 6–3 |
| Pobjeda | US Open | 2011. | Tvrda | Rafael Nadal | 6–2, 6–4, 6–73, 6–1 |
| Pobjeda | Australian Open (3) | 2012. | Tvrda | Rafael Nadal | 5–7, 6–4, 6–2, 6–75, 7–5 |
| Poraz | Roland Garros (1) | 2012. | Zemlja | Rafael Nadal | 4–6, 3–6, 6–2, 5–7 |
| Poraz | US Open (3) | 2012. | Tvrda | Andy Murray | 6–710, 5–7, 6–2, 6–3, 2–6 |
| Pobjeda | Australian Open (4) | 2013. | Tvrda | Andy Murray | 6–72, 7–63, 6–3, 6–2 |
| Poraz | Wimbledon | 2013. | Trava | Andy Murray | 4–6, 5–7, 4–6 |
| Poraz | US Open (4) | 2013. | Tvrda | Rafael Nadal | 2–6, 6–3, 4–6, 1–6 |
| Poraz | Roland Garros (2) | 2014. | Zemlja | Rafael Nadal | 6–3, 5–7, 2–6, 4–6 |
| Pobjeda | Wimbledon (2) | 2014. | Trava | Roger Federer | 6–7, 6–4, 7–6, 5–7, 6–4 |
| Pobjeda | Australian Open (5) | 2015. | Tvrda | Andy Murray | 7–6, 6–7, 6–3, 6–0 |
| Poraz | Roland Garros (3) | 2015. | Zemlja | Stanislas Wawrinka | 6–4, 4–6, 3–6, 4–6 |
| Pobjeda | Wimbledon (3) | 2015. | Trava | Roger Federer | 7–61, 6–710, 6–4, 6–3 |
| Pobjeda | US Open (2) | 2015. | Tvrda | Roger Federer | 6–4, 5–7, 6–4, 6–4 |
| Pobjeda | Australian Open (6) | 2016. | Tvrda | Andy Murray | 6–1, 7–5, 7–63 |
| Pobjeda | Roland Garros | 2016. | Zemlja | Andy Murray | 3–6, 6–1, 6–2, 6–4 |
| Finalist | US Open (5) | 2016. | Tvrda | Stanislas Wawrinka | 7–61, 4–6, 5–7, 3–6 |
| Pobjeda | Wimbledon (4) | 2018. | Trava |  Kevin Anderson | 6–2, 6–2, 7–63 |
| Pobjeda | US Open (3) | 2018. | Tvrda |  Juan Martín del Potro | 6–3, 7–64, 6–3 |
| Pobjeda | Australian Open (7) | 2019. | Tvrda | Rafael Nadal | 6–3, 6–2, 6–3 |
| Pobjeda | Wimbledon (5) | 2019. | Trava | Roger Federer | 7–65, 1–6, 7–64, 4–6, 13–123 |
| Pobjeda | Australian Open (8) | 2020. | Tvrda |  Dominic Thiem | 6–4, 4–6, 2–6, 6–3, 6–4 |
| Poraz | Roland Garros | 2020. | Zemlja | Rafael Nadal | 0–6, 2–6, 5–7 |
| Pobjeda | Australian Open (9) | 2021. | Tvrda |  Danil Medvedev | 7–5, 6–2, 6–2 |
| Pobjeda | Roland Garros (2) | 2021. | Zemlja |  Stefanos Tsitsipas | 6–76, 2–6, 6–3, 6–2, 6–4 |
| Pobjeda | Wimbledon (6) | 2021. | Trava |  Matteo Berrettini | 6–74, 6–4, 6–4, 6–3 |
| Poraz | US Open | 2021. | Tvrda | Danil Medvedev | 4–6, 4–6, 4–6 |
| Pobjeda | Wimbledon (7) | 2022. | Trava |  Nick Kyrgios | 4–6, 6–3, 6–4, 7–63 |
| Pobjeda | Australian Open (10) | 2021. | Tvrda | Stefanos Tsitsipas | 6–3, 7–64, 7–65 |
| Pobjeda | Roland Garros (3) | 2023. | Zemlja |  Casper Ruud | 7–61, 6–3, 7–5 |
| Poraz | Wimbledon | 2023. | Trava | Carlos Alcaraz | 6–1, 6–76, 1–6, 6–3, 4–6 |
| Pobjeda | US Open | 2023. | Tvrda |  Danil Medvedev | 6–3, 7–65, 6–3 |
| Poraz | Wimbledon | 2024. | Trava | Carlos Alcaraz | 2–6, 2–6, 6–74 |
Đoković je jedan od samo četvorice tenisera koji su triput pobijedili Federera u jednoj kalendarskoj godini (ostala trojica su Nalbandian, Murray i Nadal) i jedan od samo dvojice koji su pobijedili i Federera i Nadala u uzastopnim mečevima na Grand Slam turniru (drugi je Del Potro). Također je najmlađi teniser u Open Eri koji je zaredom pobijedio tri prvoplasirana igrača s ATP-liste; to je ostvario kad je 2007. na Rogers Cupu pobijedio Roddicka (br. 3), Nadala (br. 2) i Federera (br. 1). Jedan je od samo dvojice tenisera koji je više od jednog puta porazio Federera u polufinalu ili finalu nekog Grand Slam turnira, kao i u polufinalu ili finalu na uzastopnim turnirima (drugi je Nadal). Jedini je igrač koji je pobijedio Federera i Nadala na istom turniru u tri navrata (Montreal 2007, Indian Wells 2011, US Open 2011).
Bio je finalist US Opena 2007, 2010, 2012, 2013. i 2016 (poražen od Federera, Nadala dvaput, Murrayja i Wawrinke), Roland Garrosa 2012, 2014. i 2015 (dva poraza od Nadala i jedan od Wawrinke), a osvajač je bronzane medalje za Srbiju na OI u Pekingu 2008. Osvojio je Masters Cup 2008, 2012, 2013, 2014, 2015. i 2022, a ima i 38 titula iz serije Masters 1000 (od toga šest u 2015. godini, što je rekord[134]). Godine 2010. vodio je Srbiju do osvajanja Davis Cupa. Od 2007. do 2010. završavao je godinu na trećem mjestu ATP-liste.
Od finala Davis Cupa 2010. do polufinala Roland Garrosa 2011. imao je niz od 43 uzastopne pobjede; veći niz imaju samo Guillermo Vilas (46 pobjeda 1977) i Ivan Lendl (44 pobjede 1981/82).[135][136] To uključuje titule na Australian Openu, u Dubaiju, Indian Wellsu, Miamiju, Beogradu, Madridu i Rimu. Dobio je 41 uzastopni meč od početka 2011. do polufinala Roland Garrosa te godine. Bolji start godine imao je samo McEnroe 1984 (42 pobjede).[137]
Orden svetog Save prvog reda
Orden Karađorđeve zvezde prvog redaU Beogradu je 28. aprila 2011. patrijarh srpski Irinej uručio Đokoviću Orden svetog Save prvog reda, najviše odlikovanje Srpske pravoslavne crkve. SPC je obrazložila da je nagrada uručena zbog pokazane ljubavi prema crkvi, pružanju pomoći srpskom narodu, crkvama i manastirima Srpske pravoslavne crkve[138]
Rekordi se podrazumijevaju samo za Open Eru, a za Masters 1000 turnire od 1990.
| Period | Odabrani rekordi na Grand Slam turnirima | Igrač(i) s kojim(a) dijeli rekord |
|---|---|---|
| Australian Open 2008 — Roland Garros 2016. | Osvojena sva četiri Grand Slam turnira u karijeri | Rod Laver Andre Agassi Roger Federer Rafael Nadal |
| Wimbledon 2015 — Roland Garros 2016. | Vlasnik sve četiri GS titule istovremeno | Rod Laver |
| Wimbledon 2015 — Roland Garros 2016. | Vlasnik sve četiri GS titule istovremeno na tri podloge | Jedini |
| Australian Open 2015 — US Open 2015. | Finalist na sva četiri GS turnira u jednoj sezoni | Rod Laver Roger Federer |
| Australian Open 2011 — Roland Garros 2016. | Tri uzastopna finala na sva četiri turnira | Jedini |
| Wimbledon 2015 — Wimbledon 2016. | 30 uzastopnih pobjeda | Jedini |
| US Open 2010 — US Open 2013. | Sedam uzastopnih finala na tvrdoj podlozi | Jedini |
| Roland Garros 2007 — Australian Open 2008. | Najmlađi igrač koji se plasirao u polufinale sva četiri GS turnira (20 godina i 250 dana) | Jedini |
| Roland Garros 2007 — Australian Open 2008. | Najmlađi igrač koji se plasirao u polufinale sva četiri GS turnira uzastopno | Jedini |
| US Open 2007 — Roland Garros 2015. | Tri ili više poraza u finalima na dva GS turnira | Roger Federer |
| Australian Open 2012. | Najduže finale (po trajanju)[lower-alpha 1][139][140] | Rafael Nadal |
| Grand Slam turniri | Period | Rekordi na pojedinačnim GS turnirima | Igrači s kojima dijeli rekord |
|---|---|---|---|
| Australian Open | 2008–2023. | Deset titula | Jedini |
| Australian Open | 2011–2013. | Tri uzastopne titule (dvaput) | Jedini |
| Australian Open | 2008–2023. | Deset finala | Jedini |
| Australian Open | 2011–2013. | Tri uzastopna finala | Mats Wilander Ivan Lendl |
| Roland Garros | 2011–2016. | Šest uzastopnih polufinala | Jedini |
| Roland Garros | 2010–2022. | 13 uzastopnih četvrtfinala | Jedini |
| Wimbledon | 2019. | Najduže finale (po trajanju) | Roger Federer |
| US Open | 2012. | Najduže finale (po trajanju)[lower-alpha 2][141] | Andy Murray |
| US Open | 2007–2021. | Devet finala | Jedini |
| Period | Ostali odabrani rekordi | Igrači s kojima dijeli rekord |
|---|---|---|
| Rekordi na Tennis Masters Cupu | ||
| 2011. | Najranija kvalifikacija – 18 sedmica i šest dana | Jedini |
| 2008–2023. | Sedam titula | Jedini |
| 2012–2015. | Četiri uzastopne titule | Jedini |
| 2012–2015. | 15 uzastopnih pobjeda | Jedini |
| 2014. | 76,1% dobijenih gemova na jednom turniru (51–16) | Jedini |
| Rekordi na ATP Masters 1000 | ||
| 2007–2018. | Osvojio svih devet Mastersa | Jedini |
| 2009. | Najduži meč na tri dobijena seta (po trajanju)[lower-alpha 3][142] | Rafael Nadal |
| 2007–2019. | 25 titula na tvrdoj podlozi | Jedini |
| 2007–2016. | Dvije ili više titula na osam turnira | Jedini |
| 2007–2016. | Dva ili više finala na svih devet turnira | Jedini |
| 2015. | Šest titula u sezoni | Jedini |
| 2015. | Osam finala u sezoni | Jedini |
| 2012–2015. | Dobio 12 uzastopnih finala | Jedini |
| 2011. | 31 uzastopna pobjeda | Jedini |
| 2015. | 39 pobjeda u sezoni | Jedini |
| 2015. | 31 uzastopna pobjeda u sezoni | Jedini |
| 2013–2015. | Dva niza od četiri uzastopne titule | Jedini |
| 2011–2015. | Tri ili više titula u pet uzastopnih godina | Jedini |
| 2014–2015. | Četiri ili više titula u dvije uzastopne godine | Roger Federer |
| 2011, 2014, 2015. | Četiri ili više titula u tri uzastopne godine | Jedini |
| 2007–2015. | Tri niza od četiri uzastopne titule | Jedini |
| 2015. | Četiri uzastopne odbrane titula | Jedini |
| 2011–2015. | Zadržao titule na šest različitih turnira | Jedini |
| 2015. | Prvi koji je osvojio prva tri Masters 1000 turnira u kalendarskoj godini | Jedini |
| 2011–2016. | Četiri puta osvojio Indian Wells i Miami u istoj sezoni | Jedini |
| 2007–2016. | Šest titula na Miami Mastersu | Andre Agassi |
| 2008–2016. | Pet titula na Indian Wells Mastersu | Roger Federer |
| 2009–2023. | Sedam titula na Pariz Mastersu | Jedini |
| 2012–2018. | Četiri titule na Shanghai Mastersu | Jedini |
| 2013–2015. | Tri uzastopne titule na Pariz Mastersu i Masters Cupu | Jedini |
| Ostali rekordi | ||
| 2009–2016. | Tri uzastopne titule na sedam različitih turnira | Jedini |
| 2016. | Najveći broj poena na ATP-listi kao br. 1 (16.950) | Jedini |
| 2006–2019. | Pozitivan omjer protiv svih članova Velike četvorke | Jedini |
| 2006–2015. | 20+ pobjeda protiv četiri igrača (Nadal, Federer, Murray i Berdych) | Roger Federer Rafael Nadal |
| 2007–2019. | Najviše pobjeda protiv jednog igrača (30 protiv Nadala) | Jedini |
| 2008–2019. | Najviše pobjeda protiv jednog igrača na Grand Slam turnirima (10 protiv Federera) | Rafael Nadal |
| 2011–2015. | 20+ pobjeda protiv top 10 igrača u pet godina | Jedini |
| 2015. | 15 uzastopnih finala u sezoni | Jedini |
| 2007. | Najmlađi igrač koji je pobijedio top 3 igrača jednog za drugim | Jedini |
| 2011. | Pet uzastopnih pobjeda protiv broja 1 u finalima (Rafael Nadal)[143] | Jedini |
| 2007–2010. | Četiri godine završio kao br. 3 | Jimmy Connors |
| 2007–2010. | Četiri godine uzastopno završio kao br. 3 | Jedini |
| 2015. | Dobio 31 meč protiv igrača iz top 10 u jednoj sezoni | Jedini |
| 2015. | Pobijedio sve igrače iz top 10 u jednoj sezoni | Jedini |
| 2011–2013, 2015. | 20 ili više pobjeda protiv top 10 igrača u četiri godine | Jedini |
| 2018. | Najstariji igrač na broju 1 na kraju sezone | Jedini |
| 2004–2019. | 83,9% dobijenih mečeva na tvrdoj podlozi | Jedini |
| 2015. | Najveća zarada u jednoj sezoni (21.646.145 $) | Jedini |
Đoković je bio specijalni gost na Eurosongu 2008. koji je održan u Beogradu. U prvoj polufinalnoj večeri, zajedno s voditeljem programa, Željkom Joksimovićem, otpjevao je pjesmu o Beogradu. Bacio je veliku tenisku lopticu u publiku, što je označilo početak glasanja.[144] Gostovao je i na ceremoniji zatvaranja Univerzijade 2009. u Beogradu.
Otkad je 2009. ponovo uvedena dodjela Oskara popularnosti, Đoković je oba puta osvajao nagradu za najpopularnijeg muškog sportista Srbije.[145]
Pojavljuje se u spotu za pjesmu "Hello" DJ-eva Martina Solveiga i Dragonettea, u kojem Solveig i Bob Sinclar na stadionu Roland Garrosa igraju teniski meč. Nakon što sudija dosudi jedan aut, Đoković demonstrativno ulazi u meč i uvjerava ga u suprotno.[146]
Od augusta 2011. nacionalni je ambasador UNICEF-a za Srbiju.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
