Remove ads
Fabaceae, Leguminosae ili Papilionaceae, odnosno mahunarke ili lepirnjače[4] obično poznate kao leguminoze, grašci ili porodica grahova – je velika i ekonomski značajna porodica cvjetnica. Obuhvata drveće, grmove i višegodišnje ili jednogodišnje zeljaste biljke, koje se lahko prepoznaju po mahunama i zaliscima lišća. Ova grupa je široko rasprostranjena, treća po veličini porodica kopnenih biljaka po broju vrsta, samo iza orhideja (Orchidaceae) i zvjezdarki (Asteraceae), sa 630 rodova i preko 18.860 vrsta.[5][6]
| Fabaceae | |
|---|---|
 Pueraria lobata (Kudzu) | |
| Sistematika | |
| Carstvo | Plantae |
| Divizija | Angiosperme |
| Red | Fabales |
| Porodica | Fabaceae Lindl.[2] (Leguminosae Jussieu, nom. cons.).[3] |
| Raznolikost | |
| 730 rodova i 19.400 vrsta | |
| Eudikotiledone | |
| Sinonimi | |
| |
Pet najvećih od 630 rodova mahunarki su:
- Astragalus (preko 2.000 vrsta),
- Robinia bagremi (preko 1000 vrsta),
- Indigofera (oko 700 vrsta),
- Crotalaria (oko 700 vrsta) i
- Mimosa mimoze (oko 500 vrsta),
koji čine oko četvrtinu svih vrsta ove porodice. Poznato je oko 18.000 mahunarskih vrsta, što iznosi oko 7% svih vrsta cvjetajućih biljaka (cvjetnica). Vrste porodice Fabaceae se najčešće mogu naći u tropskim kišnim šumama i u suhim šumama Amerike i Afrike.[5][7][8]
Nedavni molekulski i morfološki dokazi idu u prilog tome da su Fabaceae jedan monofiletska porodica. Ovo gledište ne podržava samo stepen međusobne povezanosti koju pokazuju različite grupe unutar porodice u odnosu na one među mahunarkama i njihovim najbližim srodnicima, već i sve nedavne filogenetičke studije zasnovane na analizi sekvenci DNK.[9][10][11][12] Ova istraživanja potvrđuju da su Leguminosae monofiletna skupina koja je usko povezana s porodicama Polygalaceae, Surianaceae i Quillajaceae i da pripadaju redu Fabales.[13]
Uz žitarice, voće i tropsko korijenje, brojne mahunarke su osnova ljudske ishrane tokom mnogih milenija. Njihova upotreba usko je povezana sa evolucijom čovjeka. Mnoge od njih su važne poljoprivredne i prehrambene biljke, među kojima su: Glycine max (soja), Phaseolus (grah), Pisum sativum (grašak), Cicer arietinum (leblebija), Medicago sativa (lucerna), Arachis hypogaea (kikiriki), Lathyrus odoratus (slatki grašak), Ceratonia siliqua (rogač) i Glycyrrhiza glabra (sladić). Veliki broj vrsta su također ukrasne u različitim dijelovima svijeta, uključujući: Cytisus scoparius (metlika), Robinia pseudoacacia (bagrem), Ulex europaeus (evropska štipalica), Pueraria lobata (kudzu), kao i brojne vrste roda 'Lupinus (leće).
Remove ads
Naziv 'Fabaceae' dolazi od ugašenog roda Faba, sada uključenog u Vicia. Izraz "faba" dolazi od latinskog, i čini se da jednostavno znači "grah". Naziv mahunarke iako stariji naziv, i dalje se smatra važećim, a odnosi se na plodove ovih biljki – mahune.
Opseg izgleda Fabaceae se kreće od gigantskog drveća (kao što je Koompassia excelsa) do malih jednogodišnjih zeljastih biljaka, s većinom zeljastih trajnica. Biljke imaju neodređene cvasti, koje su ponekad svedene na jedan cvijet. Cvjetovi imaju kratak hipantij i jednu karpelu sa kratkim ginoforom, a nakon oplodnje izrastaju u plodove koji su u obliku mahune.
Vanjski izgled
Mahunarke imaju široku paletu oblika rasta, uključujući i drveće, grmlje ili zeljaste biljke ili čak loze ili lijane. Zeljaste biljke mogu biti jednogodišnje, dvogodišnje ili višegodišnje, bez baznog ili vršnog okupljanja listova. Uspravne su biljke, epifite ili loze. Potonji imaju sopstvenu podršku pomoću izdanaka da se okreću oko potpore, pomoću vitica ili lisnih pramenova. Biljke mogu biti heliofite, mezofite ili kserofite.[3][5]
Listovi
Listovi su obično naizmjenično poredani. Najčešće su parni ili čak neparni, sa listićima u obliku spojenog pera, naprimjer, Caragana i Robinia), često s tri listića (npr. Trifolium (djetelina), Medicago (grahorica) i rijetko prstasto spojeni (npr. Lupinus). Kod Mimosoideae i Caesalpinioideae su najčešće dvoperasti (npr. Roinia - Robinia bagremi i mimoza - Mimosa). Uvijek imaju sporedni listić, koji može biti listolik (npr. grašak ), kao i trn (npr. Robinia), ili mogu biti prilično neupadljivi. Listne plojke su cijele ili ponekad naborane ili uvrnute da omoguće nastijske pokrete. Kod nekih vrsta su se razvile u pramenove (npr. Vicia – grahorica).[3][5]
Mnoge vrste imaju lišće sa strukturama koje privlače mrave da štite biljke od biljojednih insekata (oblik uzajamnosti). vanlisne nektarije su uobičajene među Mimosoideae i Caesalpinioideae, a nalaze se i u nekim Faboideae (npr. Vicia sativa). U nekim vrstama roda Robinia (bagremi), u izmijenjene šuplje stipule naseljavaju se mravi i poznati su kao domaćini.
Korijen
Mnoge Fabaceae su domaćini bakterija u svojim korijenima, unutar struktura pod nazivom korijenove kvržice (nodule). Ove bakterije poznate kao rizobije, imaju sposobnost da uzimaju plin dušik (N2) iz zraka i pretvaraju ga u oblik dušika koji je upotrebljiv u biljci domaćinu (NO3– ili NH3). Ovaj proces se naziva fiksacija azota. Mahunarka, djelujući kao domaćin, a rizobij – kao dobavljač upotrebljivih nitrata, stvaraju simbiotski odnos.
Cvjetovi
Cvjetovi mahunarki često imaju pet spojenih čašičnih i pet slobodnih kruničnih listića (latica). Uglavnom su dvospolni (hermafroditni), a imaju kratak tučak, najčešće u obliku kupe. U cvijeću se obično nalazi 10 prašnika i jedan izduženi glavni jajnik, zaobljenog olika. Obično su raspoređeni u vršne cvasti. Fabaceae su obično entomofilni, tj. oprašuju se pomoću insekata, a cvjetovi su obično razmetljivo obojeni da bi privukli oprašivače.
U grupi Caesalpinioideae, cvjetovi su često zigomorfni (nepravilnog oblika), kao u Cercis ili gotovo simetrični sa 5 jednakih latica u Bauhinia. Gornje latice su najskrivenije, za razliku od Faboideae-a. Neke vrste, poput nekih u rodu Senna, imaju asimetrične cvjetove, s jednom nižom laticom koja je veća od suprotne, sa pojasom nagnutim na jednu stranu. Čašica, krunica i /ili prašnici mogu biti razmetljivo upadni u ovoj grupi.
Kod mimoza (Mimosoideae), cvjetovi su aktinomorfni i raspoređeni u loptaste cvasti. Latice i prašnici su mali, kojih može biti i više nego samo 10; imaju duge, obojene filamente, koji su najuočljiviji dio cvijeta. Svi cvjetovi u cvasti se otvaraju odjednom.
Kod Faboideae, cvjetovi su nepravilni (zigomorfni), a imaju leptirast cvijet posebne strukture. Gornja latica, zvana zastavica, je velika i obavija ostatak latica pri korijenu, često presavijena tokom cvjetanja. Dvije susjedne latice, krila, okružuju dvije donje latice. Te latice su spojene zajedno na tjemenu (slobodne u bazi), stvarajući strukturu koja je nalik na brodski pod nazivom kobilica. Prašnika ima uvijek 10, a njihovi filamenti mogu biti spojeni u različitim konfiguracijama, često u grupi od 9 prašnika plus jedan odvojeni – stamen. Razni geni porodice Cycloidea (CYC) / Dichotoma (DICH) se ispoljavaju u gornjoj (leđnoj) latici kod nekih vrsta, kao u Cadia. Ovi geni su izraženi u cijelom cvijetu, proizvodeći zrakasto simetrični cvijet.[14]
Plod
_Vicia_sativa_-_immature_fruit.jpg)
Jajnik većine leguminoza obično se razvija u mahunu. To je jednostavni suhi plod koji obično ima dehiscenciju (otvara se uz šav) na dvije strane. Zajednički naziv za ovu vrstu ploda je "mahuna", iako se to može primijeniti na nekoliko drugih vrsta plodova. Nekoliko vrsta se od osnovnih mahuna razvilo u plod (tzv. samara plod), u ovoju (folikulu), kao indehiscentne mahune, ahene, koštunice i bobice.
Fiziologija i biohemija
Mahunarke su rijetko cijanogene, ali onda kada su, cijanogeni spojevi se izvode iz tirozina, fenilalanina ili leucina. Često sadrže alkaloide. Proantocijanidini mogu biti prisutni ili kao cijanidski delfinidinski ili oboje u isto vrijeme. Često su prisutni i flavonoidi, kao što su: kemferol, kvercetin i miricetin. Elaginska kiselina nikada nije pronađena u bilo kojem od rodova ili vrsta koje su proučavane. Šećeri se prenose u biljkama u obliku saharoze. C3 fotosinteza je pronađena u širokom spektru rodova. U ovoj porodici je također razvijena jedinstvena hemija sastojaka. Pterokarpani su klasa molekula (derivata izoflavonoida) koja se može naći samo kod Fabaceae
Remove ads
Rasprostranjenje i staništa
Fabaceae su rasprostranjene širom svijeta, jer je utvrđeno da se nalaze svuda osim Antarktika i visokog Arktika. Drveće se često nalazi u tropskim područjima, dok zeljaste biljke i grmlje preovladavaju u vantropskim područjima.
Biološko usvajanje dušika
.jpg)
Biološku dušikofiksaciju (BNF) obavljaju organizmi zvani diazotrofi, što je vrlo star proces koji je vjerovatno nastao u arhajskom eonu, kada je u početnoj atmosferi nedostajalo kisika. Ona se izvodi samo kod Euryarchaeota i samo kod 6 od više od 50 koljena bakterija. Neke od tih loza su koevoluirale zajedno sa cvjetnicama utvrđivanjem molekulske osnove obostrano korisnih simbiotskih odnosa. Taj proces se odvija u čvorićima koji se uglavnom nalaze u korteksu korijena, iako se povremeno nalazi i u matičnom tkivu kao kod Sesbania rostrata. Spermatophyte su ostvarile evolucijsku saradnju sa aktinoriznim diazotrofima (Frankia) ili sa rizobijima da uspostave simbiozu, a pripadaju u 11 porodica koje se nalaze u kladusu Rosidae (utvrđeno proučavanjem gena rbcL molekulske filogeneze, koji su kodirajući za dio RuBisCO enzima u hloroplastima). Ova grupa pokazuje da je raspored za stvaranje čvorića kod cvjetnica vjerovatno nastao samo jednom i da se može smatrati predačkom. Prepoznatljivo je obilježje da je u određenim lozama sačuvana ili izgubljena. Međutim, tako široka raspodjela porodica i rodova unutar ovog reda ukazuje na to da je imao višenodulacijsko porijeklo. Od 10 porodica grupe Rosidae, 8 ih izgrađuje čvoriće:
- Aktinomicete: (Betulaceae, Casuarinaceae, Coriariaceae, Datiscaceae, Elaeagnaceae, Myricaceae, Rhamnaceae i Rosaceae), a preostale porodice poput
- Ulmaceae i Fabaceae čvoriće izgrađuju u rizobijima.[3][6][15][16]
Rizobiji i njihovi domaćini moraju biti u stanju da prepoznaju jedni druge za početak izgradnje nodula. Rizobiji su svojstven za određene vrste domaćina, iako jedna vrsta rizobija često može inficirati više od jedne vrste domaćina. To znači da jedna biljna vrsta može biti zaražena putem više od jedne vrste bakterija. Naprimjer, čvorići u Acacia senegal mogu sadržavati sedam vrsta rizobija koji pripadaju u tri različita roda. Najistaknutije osobine koje omogućuju izgradnju rizobija treba razlikovati odvojeno sa brzinom njihovog rasta i vrste korijenskog nodula koji su u dodiru sa svojim domaćinom. Čvorići se mogu svrstati kao:
- neodređeni,
- cilindrični i često
- razgranati, i
- određeni – sferni sa istaknutim lenticelama.
Neodređeni čvorići su svojstveni za mahunarke iz Sjeverne Amerike, dok se određene nodule obično nalaze kod vrsta tropske ili suptropske klime.[16] Izgradnja nodula je uobičajena u cijeloj grupi mahunarki, što je utvrđeno u većini njihovih pripadnika koji se udružuju sa rhizobjima, što zauzvrat čine posebnu simbiozu s mahunarkama (s izuzetkom Parasponi, jedinog od 18 rodova Ulmaceae (johinih) koje je sposobno da stvara nodule). Stvaranje čvorića je prisutno u svim potporodicama mahunarki, iako je manje uobičajeno kod Caesalpinioideae-a. Sve vrste koje ih stvaraju u potfamiliji Papilionoideae imaju:
- neodređene (sa meristemaom),
- određene (bez meristema) i
- tip uključen u Aeschynomene.
Za zadnja dva se smatra da su najmoderniji i posebne vrste nodula, jer su prisutni samo u nekim linijama potporodice Papilionoideae. Iako je stvaranje čvorića uobičajeno u dvije monofiletske potporodice: Papilionoineae i Mimosoineae sadrže i vrste koje ne izgrađuju nodule. Prisustvo ili odsustvo izgrađenih nodula kod vrsta unutar tri potporodice ukazuje na to da se stvaranje čvorića pojavilo nekoliko puta tokom evolucije mahunarki i da je ova sposobnost izgubljena u nekim lozama. Naprimjer, u okviru roda Robimia (bagremi), člana porodice Mimosoideae, A. pentagona ne stvara nodule. Međutim, druge vrste iz istog roda ih stvaraju, kao naprimjer Acacia senegal, koja izgrađuje sporo i brzo rastuće rizobijske čvorove.
Remove ads
Red Fabales sadrži oko 7,3% od eudikotiledonih vrsta, a najveći dio ove raznolikosti je u samo jednoj od četiri porodice: Fabaceae, ova grana (kladus) objedinjuje porodice Polygalaceae, Solanaceae i Liliaceae, čiji korijeni su stari između 94-89 miliona godina, iako se počeli svoj razvoj u više pravaca prije nekih 79-74 miliona godina. Mahunarke su raznolike od ranog tercijara, kada su postale sveprisutan dio modernih Zemljinih bioma, zajedno sa mnogim drugim porodicama koje pripadaju cvjetnicama.[9][17]
Mahunarke su ostavile brojne i raznovrsne fosilne tragove, posebno iz perioda tercijara. Fosili cvjetova, plodova, listova, drveća i polena iz ovog perioda su pronađeni na brojnim mjestima.[18][19][20][21][22]
Najraniji fosili koje se sa sigurnošću mogu odrediti kao mahunarke, pojavljuju se u slojevima koji potiču iz kasnog paleocena, prije oko 56 miliona godina. Predstavnici tri potporodice uobičajeno prepoznate kao članovi mahunarki – Cesalpinioideae, Papilionoideae i Mimosoideae – kao članovi velike grane, kao što su na genistoidi – pronađeni su u periodima koji slijede malo kasnije, počevši od prije 55-50 miliona godina. U stvari, pronađen je veliki broj fosilnih pripadnika taksona koji predstavljaju glavnu lozu mahunarki, koje potječu iz srednjeg do kasnog eocena, što ukazuje na to da je većina modernih predstavnika grupe Fabaceae bila već prisutna i da je do širokog razvoja došlo u tom periodu. Stoga je zaključeno da su Fabaceae počele njihov razvoj u više pravaca prije oko 60 miliona godina, a najvažnije grane su se odvojile prije nekih 50 miliona godina.
Pojava glavnih grana Cesalpinioideae kladusa se procjenjuje na između 56 i 34 miliona godina, a osnovna grupa Mimosoideae-a na 44 ± 2,6 miliona godina.
Podjela između Mimosoideae i Faboideae je ustanovljena na prije između 59 i 34 miliona godina, a ishodišna grupa Faboideae na prije 58,6 ± 0,2 miliona godina. Moguće je da se tada dogodila i udaljavanje nekih grupa unutar Faboideae, iako je unutar svakog roda udaljavanje bilo relativno novijeg datuma.. Naprimjer, Astragalus je odvojen od Oxytropis-a prije nekih 16-12 miliona godina. Osim toga, razdvajanje aneuploidnih vrsta roda Neoastragalus počelo je prije 4 miliona godina. Inga - još jedan rod iz grupe Papilionoideae, sa oko 350 vrsta, izgleda da se odvojila u zadnja dva miliona godina.[23] Fosili predstavnika tri potporodice koje se tradicijski prepoznaju kao Leguminosae – Cesalpinioideae, Papilionoideae i Mimosoideae — kao članovi velikog kladusa unutar ovih potporodica – kao što su genistoidi (Genista) – nađeni su još kasnije, prije oko 55 do 50 miliona godina.[17] U stvari, široka varijacija taksona u klavnoj leguminoznoj liniji nađena je u fosilnim ostacima koji su procijenjeni u srednji do u kasni eocen, navodeći na to da je glavnina savremenih grupa Fabaceae i tada postojala i da se njihov razvoj odvijao u tom periodu.[17][24][25][26][27][28][29][30][31]
Na onovu filogenetičkih dokaza, zaključeno je da su mahunjače izvorno evoluirale u suhim ili polusuhim područjima duž obala okeana Tetisa, tokom palaeogena.[32][33] Međutim, drugi zaključuju da se Afrika (ili čak Amerika) još ne mogu isključiti kao mjesto porijekla ove porodice.[34][35]
Uključeno je nekoliko različitih puteva koji su upleteni kao donori dupliranih gena, potrebnih za nodulaciju. Glavni geni su povezani sa arbusnoidnom mikorizom, geni zaduženi za stvaranje polenove cijevi i geni hemoglobina. Pokazalo se da je jedan od glavnih gena zajednički za put arbuskularne mikorize i nodulacijskog puta SYMRK, koji je uključen u prepoznavanje biljka – bakterija, rast polenove cijevi. Djelovanje ovog gena je sličan razvoju infekcijske polarne niti, što liči na pojavu kada polenova cijev raste prema ovulama. Oba puta uključuju istu vrstu enzima, pektin-reducirajuće ćelijske zidove. Enzimi su potrebni kako bi se reducirao dušik; nitrogenaze, zahtijevaju znatan unos ATP, ali u isto vrijeme su osjetljive na slobodni kisik. Da bi se ispunili uslovi iz ove paradoksne situacije, biljke ispoljavaju vrstu hemoglobina koji se zove leghemoglobin za koga se vjeruje da se angažira nakon dupliranja događaja. Za ova tri genetička puta se smatra da su dio događanja kod dupliranja gena koji se angažiraju za proces nodulacije.[36][37][38]
Remove ads
Filogeneza mahunarki je bila predmet mnogih izučavanja, više istraživačkih grupe iz cijelog svijeta. Ova istraživanja su koristila morfološke osobenosti, DNK podatke (u hloroplastnim intronima trnL , hloroplastnim genima rbcL i matK ili ribosomne odstojnike (ITS) i kladističke analize, kako bi se istražili odnosi između različitih loza porodice. Studije su potvrdile da su standardne potporodice Mimosoideae i Papilionoideae monofiletske, ali obje su ugnježđene unutar parafiletskih podvrsta Caesalpinioideae. Svi različiti pristupi dali su slične rezultate u pogledu odnosa između glavnih grana porodice, kao što je prikazano na kladogramu ispod.[6][39][40][41][42][43][44][45]
| Fabales |
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Zvjezdica (*) pokazuje kladuse koji uobičajeno označavaju kao Caesalpinioideae.
Remove ads
Prema većini taksonomskih sistema, Fabaceae su svrstane u red Fabales, uključujući i APG III sistem. U porodicu su uključene tri potporodice:
- Mimosoideae: 80 rodova i 3.200 vrsta. Uglavnom tropska i toplija područja SAD i Azije i
- Robinia (Bagremi)
- Mimosa.
- Caesalpinioideae: 170 rodova i 2.000 kosmopolitskih vrsta:
- Caesalpinia,
- Senna,
- Bauhinia,
- Amherstia.
- Faboideae (Papilionoideae):[46] 470 rodova i 14.000 kosmopolitskih vrsta:
- Lupinus
- Astragalus.
Ove tri potfamilije su alternativno tretirani na nivou porodice, kao u Cronquist i Dahlgren sistemima. Međutim, ovaj izbor nije podržan krajem 20. i početkom 21. stoljeća, dokazujući da Caesalpinioideae mogu biti parafiletski, a Fabaceae u širem smislu monofiletski. Dok su Mimosoideae i Faboideae u velikoj mjeri monofiletske, čini se da su Caesalpinioideae imale parafiletsku evoluciju. Osim toga, postoji veliki broj rodova čije smještanje u Caesalpinioideae nije uvijek dogovoreno (naprimjer, Dimorphandra,[47]) a tribus Cercideae je vjerovatno sestrinski za ostatak porodice.
Remove ads
Većina od 730 rodova ove porodice je uključena u:
- Mimosoideae
- Caesalpinioideae
- Faboideae
Mahunarke su ekonomski i kulturno važne biljke zbog vanredne raznolikosti i obilatosti, a u širokom spektru jestivog povrća obuhvataju razne namjene. Mogu se uzgajati: u povrtlarstvu i poljoprivredi, kao hrana, za jedinjenja koje sadrže i tvari za medicinsku upotrebu i za ulja i masti, koje imaju razne namjene.[48][49][50][51]
Ljudska i stočna hrana
Historija korištenja i uzgoja mahunarki je usko vezana za mnoge rane ljudske civilizacije, koje su nastajale u Aziji, Americi (grah, nekoliko varijanti) i Evropi (bob) oko 6.000 godina p. n. e, gdje su postale bitne kao izvor proteina.
Njihova sposobnost da uspijevaju opraviti atmosferski dušik smanjuje potrebu za đubrivom i troškove poljoprivrednika koji gaje mahunarke. One se mogu uzgajati u plodoredu da se osiromašeno zemljište dopuni dušikom. Mahuna, sjemenke i lišće imaju relativno veći sadržaj proteina od nemahunarskog i materijala, zbog dodatnog dušika. Neke vrste obavljaju hidraulično podizanje, što ih čini idealnim za mješovite zasade (međukultura).[52][53][54]
Uzgoj mahunarki može biti namijenjen različitim potrebama, kao stočna hrana (krma), uz žitarice, kao i one za farmaciju, industriju, zeleni stajnjak i drvo, a većina komercijalno uzgajanih vrsta istovremeno ima dvije ili više namjena.
- Mahunarke za stočnu ishranu obuhvataju dvije široke vrste. Neki, poput lucerke, djeteline, grahorice i Arachisa, posije se i mogu se pretvoriti u pašnjak za stoku. Ostale krmne mahunarke, kao što su Leucaena ili Albizia su drvenasti grmovi ili drvenaste vrste koje se ili daju stoci ili redovno održavaju za zalihe ljudske hrane.
- Mahunarke za prinos sjemeki za ljudsku i životinjsku potrošnju ili za proizvodnju biljnih masti i ulja za industrijsku upotrebu. Proizvodnja zrna mahunarki uključuje i uzgoj zeljastih biljaka poput graha, sočiva, lupine, graška i kikirikija, te drveća, kao što su rogači, meskvuito i tamarind.
- Cvijetne mahunarke obuhvataju vrste kao što je lupina, koji se uzgajaju komercijalno zbog njihovog cvjeta kao i popularnosti u vrtovima i baštama širom svijeta. Laburnum, Robinia, Gleditsia, Acacia (bagrem), Mimosa i Delonix su ukrasna drveće i grmovi.
- Industrijski uzgoj mahunarki uključuje indigofere, kultivirane za proizvodnju indiga, bagrema, za gumarabiku i Derris, kao insekticida rotenona.
- Ugârske mahunarke (za tzv. "odmaranje zemljišta") ili biljke za zeleni stajnjak su vrste koje se uzgajaju za zaoravanje u zemlju da se iskoristi visoka razina dušika u većini mahunarki. U tu svrhu se uzgajaju brojne mahunarke, među kojima i Leucaena, Cyamopsis i Sesbania.
- Mahunarke za proizvodnju drvne mase se uzgajaju za proizvodnju širom svijeta, uključujući i brojne vrste rodova Robinia (bagremi), Dalbergia i Castanospermum australe.
- Medonosne mahunarke su biljke koje su bogate nektarom za pčele i druge insekte da ih ohrabri da nose polen od cvijeta do cvijeta, od jedne biljke do drugih čime se osigurava oprašivanje i rekombiniranje genetičkog materijala. Veliki broj vrsta mahunarki su dobri nektaronosni dobavljači, kao što su lucerke, bijela djetelina (Trifolium repens), slatke djeteline (rod Melilotus) i različite vrste roda Prosopis. Mnoge biljke u porodici Fabaceae su važan izvor polena za bumbare vrste Bombus hortorum. Ova vrsta pčela je posebno omiljena vrsta: Trifolium pratense (crvena djetelina), koja je poznata i kao čest izvor hrane za Bombus hortorum.
Upotreba u Industriji
Prirodne gume
Prirodne gume su biljni eksudati (izlučevine) koje nastaju kao rezultat oštećenja, kao što to proizlazi nakon napada insekta ili prirodnog ili umjetnog reza. Ovi eksudati sadrže heterogene polisaharide, nastale od različitih šećera i obično sadrže uronske kiseline. Oni čine viskozne koloidne rastvore. Postoje različite vrste koje proizvode gume. Najvažniji od tih vrsta pripadaju mahunarkama. Oni se naširoko koriste u farmaciji, kozmetici, prehrambenoj i tekstilnoj industriji. Također imaju zanimljiva terapeutska svojstva; naprimjer gumarabika je antitusiv (protiv kašlja) protivupalna supstanca. Najpoznatije gumonosne izlučevine su tragakant (Astragalus gummifer), gumarabika ( Acacia senegal ) i guar guma (Cyamopsis tetragonoloba.[55]
Boje
Neke od ovih vrsta se koriste za proizvodnju boja među kojima su sljedeće: Haematoxylon campechianum; veliko bodljikavo drvo koje može narasti do 15 m visine. Njegovo pluto je tanko i mehko, a drvo je teško. Srčano drvo se koristi za proizvodnju crvenih i ljubičastih boja. U histologiji se koristi boja pod nazivom hematoksilin, koja se proizvodi iz ove vrste. Brazilsko drvo Caesalpinia echinata je slično prethodnom stablu, ali sa manjim i crvenim ili ljubičastim cvjetovima. Drvo se koristi i za proizvodnju crvene ili ljubičaste boje. Madraski trn (Pithecallobium dulce) je još jedno trnovito stablo koje potiče iz Latinske Amerike. Naraste do visine od 4 m i ima žute ili zelene cvjetove koji rastu u cvastima. Njegov plod je crvenkast i koristi se za proizvodnju žute boje. Indigo boja se vadi iz pravih indigo biljaka Indigofera tinctoria koji je porijeklom iz Azije. U Srednjoj i Južnoj Americi boje se proizvode od dvije vrste koje su srodne ovoj: indigo od Indigofera suffruticosa i natal indigo iz Indigofera arrecta. Žuta boja se vadi iz Butea monosperma obično poznata pod nazivom šumski plamen.[56]
Ukrasne biljke
Širom svijeta, već stoljećima, mnoge vrste mahunarki se koriste u hortikulturi, kao ukrasne biljke. Njihova ogromna raznolikost visine, oblika, lišća i boja cvjetova omogućava da se biljke ove porodice se najčešće sade u dizajnu i sadnji – od malih vrtova do velikih parkova. U nastavku je popis glavnih ukrasnih mahunarskih vrsta, navedene po potporodicama:
- Potporodica Caesalpinioideae: Bauhinia forficata, Caesalpinia gilliesii, Caesalpinia spinosa, Ceratonia Siliqua, Cercis siliquastrum, Gleditsia triacanthos, Gymnocladus dioica
, Parkinsonia aculeata, Senna multiglandulosa.
- Potporodica Mimosoideaeː Acacia caven, Acacia cultriformis, Bagrem dealbata, Acacia karroo , Acacia longifolia, Acacia melanoxylon, Acacia paradoxa , Acacia retinodes, Acacia saligna, Acacia verticillata, Acacia visco, Albizzia julibrissin, Calliandra tweediei, Paraserianthes lophantha, Prosopis chilensis.
- Potporodica Faboideae: Clianthus puniceus, Erythrina crista-galli, Erythrina falcata Citysus scoparius, Laburnum anagyroides, Lotus peliorhynchus, Lupinus arboreus, Lupinus polyphyllus, Otholobium glandulosum, Retama monosperma, Robinia hispida, Robinia luxurians, Robinia pseudoacacia, Sophora japonica, Sophora macnabiana, Sophora macrocarpa, Spartium junceum, Teline monspessulana , Tipuana tipu, Wisteria sinensis.[57][57]
- Kultivar koralno drvo (Erythrina cristagalli), je nacionalni cvijet Argentine i Urugvaja.[58]
- Drvo slonovsko uho (Enterolobium cyclocarpum) je nacionalno stablo Kostarike, po Izvršnoj naredbi od 31. augusta 1959.
- Brazilsko drvo (Caesalpinia echinata) je nacionalno drvo Brazila od 1978.
- Zlatni bagrem Acacia pycnantha je nacionalni cvijet Australije.
- Honkonško orhidejsko drvo Bauhinia blakeana je nacionalni cvijet Hong Konga.[59][60][61][62][63][64]
Acacia baileyana (Bagrem)
Elementi (režnjevi) Alysicarpus vaginalis
Calliandra emarginata
Desmodium gangeticum
Dichrostachys cinerea Srpasti grm
_in_Hyderabad,_AP_W2_IMG_9903.jpg)
Wikiwand in your browser!
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
Remove ads