From Wikipedia, the free encyclopedia
Rimska legija (od lat. legio, prema glagolu legere, "držati se skupa") bila je osnovna jedinica rimske kopnene vojske. Legionar je bio vojnik - pripadnik legije.[1]
Savremeni ekvivalent legije kao vojne jedinice po veličini, odnosnu broju pripadnika, bi otprilike bila jedna brigada. Jedna legija se obično teritorijalno vezivala za jednu rimsku provinciju u kojoj se brinula za njenu bezbjednost i vojnu odbranu, no značajan je broj i primjera mobilnosti legija što je bilo naročito izraženo tokom rimskih vojnih kampanja i ratova. Tako je npr. legija pod nazivom Legio VI Ferrata pratila Cezara (100-44. godine p. n. e.) od Galije, preko Hispanije i Balkana do Egipta, a nakon njegovog ubistva služila je i u područjima koja danas nose ime Mala Azija i Bliski istok. Rimska vojska je brojala oko 60 legija u vremenu uspona i oko 18 legija u vrijeme kriza. S prelaskom Rimske Republike u Rimsku Imperiju, rimska vojska je profesionalizovana a struktura legije je pretrpjela velike promjene.
Zbog velikog vojnog uspjeha koje su postigle Rimska Republika i kasnije, Rimska Imperija, legija je dugo vremena bila smatrana kao uzor vojne efikasnosti i sposobnosti.
Veličina jedne legije varirala je tokom historije antičkog Rima od 4.200 legionara (30 manipola od po 120) i 300 konjanika (equites) vremenu Republike do 5.200 vojnika plus pomoćne trupe u imperijalnom dobu (10 kohorti, od toga njih 9 po 480 legionara dok je prva kohorta brojala gotovo dvostruko više - 800 legionara).
Smatra se da je Rim ukupno formirao nekoliko stotina legija a do danas je identifikano njih oko 50, sa njihovim nazivima, datumima formiranja i raspuštanja, simbolima, bitkama u kojima su učestvovale i područjima gdje su bile raspoređene.
U početku su sastav legija činili isključivo neoženjeni građani Rima stari od 17 do 46 godina koji su mogli priuštiti troškove naoružavanja. Legije su se formirale s početkom godišnjih vojnih kampanja i u sastavu su imale oko 3.000 pješaka i 300 konjanika[2]. koji su bili podijeljeni u grupe od po 1000 pješaka i 100 konjanika. Pojedinačne formacije pješaka i konjanika imale su svoje komandire; tribunus militum za pješake i tribuni celerum za konjanike. Basileus (kralj na grčkom jeziku) je bio komandant legije i između ostalog, odgovoran za njeno raspuštanje nakon vojne kampanje u datoj godini. Legije su se tada borile uglavnom u zbijenoj formaciji falange[3]. Ovakva je formacija bila uspješna na ravnom terenu ali ne i na brdovito-planinskom, pa je zbog toga rimska vojska trpjela poraze u borbama protiv Samnita[4] na terenu današnje centralne Italije). Značajne taktičko-formacijske promjene su morale biti primijenjene kako bi legija bila vojno efikasna i na takvim terenima. Rim je brzo uviđao svoje slabosti i žurno nalazio rješenja ne ustručavajući se ni od preuzimanja taktike, modela i inovacija svojih protivnnika.
U doba monarhije, pod Servijem Tulijom kao šestim kraljem Rima, sprovedena je reforma kojom je stanovništvo na osnovu popisa podijeljeno u 5 klasa prema prihodima koji su ostvarivali i prema tome, sposobnosti vojnog opremanja:
Osim pješadijskih centurija, klasa konjanika-vitezova (s prihodima od najmanje 400.000) obezbjeđivala je 18 centurija konjanika dok su proleteri davali 5 centurija tehničko-intendantskih službi.
U vrijeme Republike, prvobitno su legionari bili razvrstavani po tipu u tri glavne grupe i tri pomoćne.
Glavne:
Pomoćne:
Kasnije su leves i rorarii prerasli u velites. Svaka legija sastojala se, između ostalog, od 30 manipola: 10 hastata + 10 principes + 10 triarii, a leves i velites su bili raspoređeni po manipolama.
Grupe su se razlikovale prema ratničkom iskustvu njihovih pripadnika i prema ekonomskoj moći. U Rimskoj Republici, barem u početku, svaki vojnik morao je sam nabavljati svoju opremu. U pješadiji su triarii bili najbolje opremljeni a accensi, budući iz pete klase građana, najslabije.
Leves (kasnije prerasli u velites), iz četvrte klase, bili su lagano naoružani lukom i strijelom ili kopljima i praćkama. Njihova oprema nije bila kvalitetna i nisu imali gotovo nikakvu zaštitu. Nisu bili organizovani u posebne jedinice već integrisani po manipolama.
Ni velites nisu imali oklop ali su raspolagali donekle boljom opremom; imali su drvene okrugle štitove, promjera oko 90 cm[5], manja koplja, kratak mač i bodež. Bili su prepoznatljivi po vučjoj koži koju su nosili na leđima i vučjom glavom na vrhu šljema.
Formacije teške pješadije:
Pored njih, tu su bili i rorarii i accensi; ovi prvi su bili mladi i neiskusni vojnici, loše opremljeni, bili su rezerva i popunjavali su eventualne praznine u formacijama nastalim tokom borbi. Accensi su bili još siromašniji i, ako su učestvovali u borbi, koristili su praćke i kamenje. Ipak, najčešće su služili oficirima kao posilni. Zapravo, oni su bili vojno-historijski ostaci nekadašnje četvrte i pete linije kod hoplita. Triarii, rorarii i accensi su bili organizovani u 3 manipole od po 180 vojnika.
Pomoćne trupe su imale okrugli štit za razliku od prethodno opisanih trupa koje su imale četvrtaste. Imali su drugorazednu ulogu u vojskama starih Rimljana.
U čvrstoj, željeznoj disciplini i hrabrosti vojnika ležala je prava snaga rimskih legija. U borbi su vojnici bili poredani u tri linije: u prvoj liniji su bili hastati i oni su morali podnijeti prvi udarac neprijatelja; u drugoj liniji su bili principes; a u trećoj triarii, najiskusniji i najjači veterani koji su ulazili u borbu u kritičnim momentima ili da odbiju napad neprijateljske konjice. Equites, rimska konjica, je bila raspoređena na krilima kako bi mogla zaći iza neprijateljskih redova ili uništiti neprijatelja kad su mu razbijene formacije. Leves i velites su ometali neprijatelja na početku bitke, ispitujući njegovu moć ili da ga primoraju na blisku borbu.
Za vrijeme Republike, legije su bile podijeljene ne manipole (parove centurija). Za vrijeme Imperije uvode se kohorte .
Velites iz prve linije, brzo su se kretali jer nisu imali oklop koji ih je sputavao, izazivali su neprijatelja bacanjem lakih kopalja i sl. a zatim bi se povlačili među redove oklopljenih klasa ili davali podršku konjanicima.
Hastati su zatim popunjavali prostor koji su prethodno držali velites. Imali su koplja koja su bacali na neprijatelja sa udaljenosti od 10 do 30 metara prije upuštanja u borbu prsa u prsa. Ako hastati ne bi napravili proboj, postupak se ponavljao sa principes[7]. Rijetko se dešavalo da i triarii moraju učestvovati u boju, onda su koristili probojna koplja duga oko 3 metra i nastupali u redovima poput falange.
Tako je nastala latinska izreka Res ad Triarios rediit, što znači "stvar je povjerena triarijima", jer su stvari postale ozbiljne i igra se zadnjim adutom na raspolaganju.
Konjicu su formirali equites i pomoćne jedinice Italika koji još činili i laku pješadiju i strijelce. Konjica je bila opremljena lagano, s okruglim štitom, dugim mačem i nekim od kopalja. U vrijeme Republike, legije su imale po 4200 legionara, podijeljenih u manipole od po 120-150 ljudi (hastati i principes) i po 60 triarija; konjica je bila podijeljena u turmae od po 30 konjanika kojima su komandovali decurioni.
Svakim je manipolom komandovao centurion izabran iz svoje jedinice - centurije. Bili su prepoznatljivi po većoj peruški na šljemu i "komandnim štapom". Najvažniji je bio komandant trijaria – primus vilus i jedan je od rijetkih koji je jahao konja tokom marša. Biran je kao najhrabriji i najvještiji vojnik. Štab je činilo 6 vojnih tribuna; jedan tribunus laticlavius i pet tribuni angusticlavi, a glavnokomandujući je bio legatus legionis.
Gaj Marije je sproveo vojnu reformu kojom je profesionalizovao rimsku vojsku i zaveo regrutaciju za sve građane dobrovoljce, kako Rimljane tako i Italike i nije pravio podjelu na klase i prihode. Iako Italici nisu imali posjede, njihovo prisustvo u vojsci Rima omogućilo je postizanje brojčane superiornosti u usporedbi sa skoro svim vojskama tog vremena. Naravno, brojnost nije bila jedina snaga rimske vojske; odlična obuka i neuništiva disciplina izazivali su strah i zavist tadašnjih civilizacija.
Gaius Marius je uveo i standardizaciju opreme (država je obezbjeđivala opremu za legionare) i povećao je broj vojnika u legiji na 4800 i uveo podjelu na kohorte. Nakon reforme, hastati, principes i triari postali su samo nazivi i ubrzo izčezli iz upotrebe. Sada su svi legionari nosili majicu/košulju ispletenu od željezne žice odnosno željeznih prstenova uvezanih u gustu mrežu, po dva piluma (koplja za proboj neprijateljskih štitova), kratki mač gladius (dug oko 70 cm, oštrog vrha, namijenjen probadanju neprijatelja), scutum (visoki štit koji je pokrivao tijelo od članaka do brade) i tradicionalni bodež - pugio .
Dakle, s reformom su velites, hastati, principes i triarii postali zastarjeli[8]. Bitna inovacija bila je podjela legije na 10 kohorti sa po 6 centurija. Ovako je bilo lakše komandovati legijom a jedinice su bile kompaktnije.
Legionari su postali profesionalci kojima je država davala potrebnu opremu a uz nju su imali i torbu od kože u kojoj su nosili zalihe hrane za nekoliko dana (što im je davalo određenu autonomiju tokom marša) i alate za izgradnju logora, popravke, poljoprivredu (tokom ratova legija je mogla biti izolovana na neprijateljskoj teritoriji te sama obezbijediti hranu) I sl. Osam legionara (koji su činili najmanju jedinicu u rimskoj vojsci, tzv. contumbernium) dijelilo je jedan šator od kože i bio je prevožen na muli. Iako su ovako imali veću autonomiju, legionari su se kretali sporije zbog opterećenja mnogom opremom.
Oktavijan Avgust je uveo reformu kojom je promijenio strukturu legije i promijenio ukupan broj vojnika na 5.500, uglavnom pješaka, i po 120 konjanika. Imperijalna legija je bila podijeljena na 10 kohorti sa po 6 centurija. Prva kohorta je brojila 960 legionara (ostalih 9 po 480) i nosila je simbol Orao legije (aquila - aquilifer).
Hijerarhija je ostala ista kao u vrijeme Gaja Julija Cezara. Sada su pojedinačne kohorte nosile Signifer, ukrašeni štap presvučen u kožu lava i medvjeda, i po tome se raspoznavale. Oficiri su sada imali slijedeće činove:
Od drugih novina tu su i 9 kohorti koje su čuvale imperatora i njegovu porodicu (čuvena Pretorijanska garda) i stalne pomoćne trupe regrutovane u provincijama.
Neke od promjena u kasnom imperijalnom periodu uključivale su regrutovanje građana iz provincija van Italije (omogućeno im je i posjedovanje oficirskog statusa), mogli su se ženiti, broj konjanika se uvećao sa 120 na 750 itd.
I način ratovanja se promijenio, ponajviše zbog germanske prijetnje. Germani su u početku bili samo pješadijska vojska ali su kasnije savladali i konjaničke vještine. Tadašnje rimske legije nisu mogle adekvatno reagovati na brze upade i povlačenje grupa konjanika.
S novim reformama srž legija se smanjila na 1500 ljudi. Ovo je doduše oslabilo njenu strukturu ali joj je dalo veću elastičnost i brzinu. Konstantin je povećao ukupan broj legija ali je smanjio broj legionara u njima radi spomenute fleksibilnosti i ograničenja mogućnosti za pobunu[9].
Comitatus su smještani u centar provincije, spremni na intervenciju u slučaju potrebe. U graničnim područjima bili su limitanei, lake trupe čiji je zadatak bio usporavanje neprijatelja dok ne stignu pojačanja.
Legije više nisu bile elitne jedinice koje su Rim učinile velikim, ali je nova situacija zahtijevala adaptaciju a Rim je uvijek brzo učio i prilagođavao se prilikama.
Svo oružje i oprema koje su rimski legionari koristili u borbi neprestano su se usavršavali.
Oprema za odbranu:
Najčešće ofanzivno oružje koje su legionari koristili:
Legionari nisu bili samo jedna od najboljih vojničkih struktura u starom vijeku, bili su angažovani i na gradnji puteva, akvadukta, rudarstvu i izgradnji drugih civilnih i vojnih objekata. Ovakva politika njihovog stalnog angažovanja spriječavala je i eventualne socijalne probleme prilikom raspuštanja jedinica.
Postojale su dvije kategorije legionara:
Ovdje je dat raspored činova koji su postojali u periodu od I stoljeća p. n. e. do III stoljeća. Osnovna vojnička plata bila je 10 asa dnevno, tj. oko 225 denarii godišnje.
Centurioni
Centurioni u prvoj kohorti bili su najviši u svom rangu. U ostalim kohortama najviši je bio onaj koji je zapovijedao centurijom koja je zauzimala prvu borbenu liniju i tako redom.
U običnoj kohorti centurije su prema prvenstvu bile ovako raspoređene:
Centurioni su dakle, svoje titule zauzimali prema starom rasporedu jedinica u legiji u tri linije. Svaka od tri linije bila dalje podijeljena na prednju i stražnju.
Kohorte su bile raspoređene po starješinstvu od 1. do 10. a centurije unutar njih od 1. do 6. (ukupno 59 centuriona plus primus pilus). Ovakav raspored određivao je i rang pojedinog centuriona; centurion prve centurije u prvoj kohorti bio je najviši a centurion šeste centurije u desetoj kohorti – najniži. Plata im je bila 10 osnovnih. Obični centurion iz tog vremena ekvivalent je današnjem činu kapetan.
Legionari su u početku primali oko 225 denarii godišnje, zatim 300 i 500, u zavisnosti od historijskog perioda. Ipak, nisu dobijali svu platu "na ruke". Određena suma se odbijala za troškove opremanja i ishrane. Nakon završetka "vojnog roka" svim legionarima je isplaćivano po 3000 denarii u vremenu Avgusta i/ili davan komad plodne zemlje. Kasnije su premije povećane na 5000 denarii.
Od 104. godine p. n. e. kod svih legija je u upotrebi aquila (orao) kao standardni simbol. Za nošenje ovog simbola bio je određen poseban vojnik – aquilifer. Bila je velika čast i odgovornost brinuti se i nositi orla legije a njegov gubitak značio je strašnu sramotu a često i kažnjavanje i raspuštanje legije.
Julije Cezar je u knjizi Galski ratovi opisao događaj na samom početku rimske invazije na britanska ostrva koji dobro ilustruje brigu legionara o sigurnosti orla legije. Naime, u strahu od bitke protiv grubih Britanaca, vojska je oklijevala pri iskrcavanju i nije htjela napustiti brodove. Cezar dalje navodi kako je aqulifer desete legije sam skočio s broda noseći orla legije i jurišajući na neprijatelja. Njegove kolege, bojeći se da će legija izgubiti svoj simbol, odmah su svi skočili za njim a zatim i legionari sa ostalih brodova.
U vrijeme Rimske Imperije, legije su stvarale i čvrstu vezu sa svojim vrhovnim vođom, Imperatorom. Svaka legija imala je još jedno posebno zaduženje – nošenje simboličnog štapa na čijem vrhu se nalazio imago, mala skulptura sa likom imperatora, pontifex maximusa. Legionar koji je imao ovo zaduženje zvao se imaginifer.
Legije su imale i svoja imena i ambleme koji su bili istaknuti na predmetima koje su zvali vexillum ili signum. Legionar zadužen za njeno nošenje zvao se vexilifer. Nisu bile rijetke situacije kada se dio legije trebao odvojiti i pridružiti nekoj drugoj jedinici. Tada ti dijelovi legije nisu nosili orla legije već samo vexillum pa su prema tome takve odvojene jedinice zvane vexillationes. Minijaturni vexillumi postavljeni na srebrnom postolju dodijeljivani su zaslužnim legionarima po odlasku u neku drugu jedinicu ili penziju.
Za zasluge u vojsci dodjeljivana su različita odlikovanja pod nazivom Coronae (vijenci) jer su imala oblik vijenaca napravljenih od grančica sa lišćem lovora ili izrađena od metala.
Slijedi pregled tih odlikovanja:
Polibije piše da su generali vršili smotru trupa nakon bitaka tokom kojih su se pojedini legionari posebno istakli svojom hrabrošću, požrtvovanjem i vještinom te takve legionare pozivali da istupe ispred svih i onda bi im se obraćali svečanim govorom u kome su veoma pohvalno isticali njihove zasluge te bi im se nakon toga uručivale nagrade i priznanja:
Materijalne nagrade
Imperijalne parade
Vojna disciplina u rimskim legijama bila je prilično okrutna i striktno sprovođena. Postojale su brojne vrste kazni, i teško onom legionaru koji bi se ogriješio o pravila. Neki legionari su čak obožavali boginju Disciplinu, a njene vrline kao što su skromnost, ozbiljnost i lojalnost su bile dio legionarskog kodeksa i načina života.
Rimska vojska uvijek je bila usko povezana sa rimskim političkim sistemom. Ekonomski status Rimljana imao je značajan uticaj na njihov politički i vojni status. U vladajućoj klasi oduvijek je postojalo nadmetanje, senatori su nastojali biti izabrani kao konzuli koje se biralo svake godine i to samo po dvojica. Konzuli su vodili državu i vojne kampanje u područjima koja bi im bila dodijeljena. Na raspolaganju im je bila vojska i često su je koristili za ostvarivanje svojih političkih ambicija. Vrijeme kasne Republike i rane Imperije bilo je posebno burno, vlast u Rimu se osvajala ili gubila uz podršku vojske.
Mladi Rimski plemići koji su imali političkih ambicija provodili bi određeno vrijeme na službi u rimskoj vojsci čime su dokazivali svoju lojalnost i ispunjavali svoju dužnost prema državi a to im je olakšavalo uspon u vlasti. Krajnji efekat bio je taj što je vojničko iskustvo postalo najvažniji adut u usponu ka vrhu vlasti a legije postale sredstvo za postizanje političkih ciljeva unutar države umjesto njenog jačanja, odbrane i daljih osvajanja.
U vrijeme Prvog Trijumvirata, zajedničke vladavine Cezara, Pompeja i Krasusa, svaki od njih je vojnim uspjesima jačao svoj politički uticaj i status u društvu. Krasus je bio izuzetno bogat i sam je finansirao šest legija. Pompej je s druge strane bio skromnog porijekla ali je postigao nevjerovatne vojne pobjede. Nakon raspada trijumvirata Cezar je poveo svoje legije na Rim iz sasvim ličnih razloga, slijedeći svog generala legije su išle protiv svoje države!
Pompej je dao do znanja da će kazniti Cezara na povratku u Rim i cijeli je Senat bio na Pompejevoj strani. Iz ovoga je jasno da su Cezarovi postupci bili shvaćeni kao napad na državu a ne na Pompeja. Dalje, Cezar je svoju moć bazirao na lojalnim legijama koje su sa njime učestvovale u više uspješnih vojnih pohoda. Nakon što je porazio Pompeja, Cezar nije vratio moć državi, već je uzurpirao postavši diktator i imenovavši svog rođaka Oktavijana za nasljednika - potpuno neustavno i tako označio kraj Republike. Oktavijan će kasnije postati prvi imperator.
Vojno uplitanje u politiku eskaliralo je 193. godine kada je bilo čak pet imperatora; armije su svoje generale proglašavale imperatorima; nakon smrti Pertinaksa ubili su imperatora a Imperiju prodali onome ko je dao najbolju ponudu. Od 211. do 293. godine od 28 imperatora samo su dvojica umrla prirodnom smrću (od kuge). Bilo je čak 38 uzurpatora koji su potakli pobune širom Imperije. Uzurpatori su bili uspješni guverneri provincija, komandanti većih grupa legija ili prefekti Pretorijanske garde (koja je kontrolirala Rim u kojem bila i imperijalna palata.
Sve ovo je u III stoljeću proizvelo duboke posljedice na vojnu i državnu organizaciju Rima; provincije su podijeljene na više manjih kako bi se umanjila moć u rukama pojedinih guvernera. Na kraju, Imperija je i uništena zbog lojalnosti trupa njihovim komandantima umjesto državi: 476. godine Odoakar je postavljen za zapovjednika trupa stranaca (foederati) u Rimu, uklonio je imperatora a sebe proglasio Kraljem Italije.
Tokom građanskog rata koji su vodili Oktavijan i Marko Antonije a nakon kojeg je Oktavijan izašao kao pobjednik, generali su sami formirali svoje legije i davali im oznake prema svom nahođenju. Nakon završetka ovog rata, u novoj Rimskoj Imperiji bilo je oko 50 legija. Neke od njih su imale isti broj (npr. X).
Teritorije današnje Bosne i Hercegovine u vrijeme postojanja Antičkog Rima naseljavali su Iliri. Ilirska plemena su obitavala otprilike na području bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i današnje Republike Albanije. Ilirsko pleme Dalmati, od kojeg je i današnje geografsko područje Dalmacija dobilo svoje ime, naseljavali su veći dio današnje zapadne Bosne i Hercegovine. Drugo pleme, Scordisci, zapravo miješana ilirsko-keltska grupa, naseljavali su područje današnje sjeveroistočne Bosne i Hercegovine. Autarijati, Andizeti, Dalmati, Daorsi, Dezitijati i Narensi su naseljavali ostale dijelove Bosne i Hercegovine. Pripadnici ilirskih plemena bavili se rudarstvom, obradom metala, trgovinom, uzgojem stoke, plovidbom (bili su vješti brodograditelji, moreplovci i omraženi pirati u Jadranskom i Jonskom moru itd.
Rimljani su došli na granice područja Ilirije u III-II stoljeću p. n. e. i postepeno prodirali dalje[17], u unutrašnjost teritorija naseljenim ilirskim plemenima. 167. godine p. n. e. južna Ilirija postaje autonomni rimski protektorat. Prvo spominjanje provincije Ilirikum nalazimo 27. godine p. n. e. kada potpada pod imperijalnu kontrolu. Ipak, Iliri ne miruju i 6. godine p. n. e. podižu ustanak i vode rat protiv Rima koji konačno gube 9. godine (Batonov ustanak). Tada se Ilirikum dijeli na dvije provincije: Dalmaciju i Panoniju. Veći dio teritorije današnje BiH postalo je dijelom rimske provincije Dalmacije. Sjeverni dio BiH nalazio se u provinciji Panonija koja je tada pokrivala i sjeveroistočnu teritoriju današnje Republike Hrvatske i južni dio teritorije današnje Republike Mađarske.
U rimskoj provinciji Dalmaciji naselili su se kolonizatori iz Italije, Afrike, Španije, Galije, Njemačke, Grčke, Male Azije, Sirije, Palestine i Egipta. Svoja naselja izgradili su uglavnom na priobalnom području, uz Jadransko more, ali pronađeni su tragovi njihovog prisustva i u kontinentalnom dijelu zapadnog Balkana.
Polovinom II stoljeća, na ovom području naselili su se i brojni veterani rimske vojske. Naime, nakon služenja u rimskoj vojsci, legionari su imali pravo na penziju koje je mogla biti isplaćena u novci ili u vidu dodjele plodne zemlje (za kojom je tada postojala velika potražnja) u nekoj od rimskih kolonija/provincija.
S vremenom, i nakon vojnih reformi, legionari su mogli postati i stanovnici osvojenih zemalja, ne samo građani Rima i stanovnici Apeninskog poluostrva. Iliri su bili hrabri i vješti ratnici i mnogi od njih su napredovali do visokih dužnosti u rimskim legijama. Zanimljiv je podatak da je 193. godine Lucius Septimius Severus raspustio cijelu Pretorijansku gardu i postavio svoju, snage oko 50.000 lojalnih vojnika, pretežno Ilira, koji su svoju bazu imali u Albanumu, u blizini Rima. U vrijeme njegove vladavine broj legija je porastao sa 25-30 na 33. Također je povećao i broj pomoćnih trupa čiji su pripadnici uglavnom regutovani na području istočnih granica Rimske Imperije.
I nekoliko rimskih imperatora imali su ilirsko porijeklo: Gaius Messius Quintus Decius rođen u Budalia, sadašnji Martinci, Srbija, u blizini Sirmiuma (Sremska Mitrovica); Lucius Domitius Aurelianus, iz Sirmiuma; Gaius Aurelius Valerius Diocletianus, iz Salone (Solin kod Splita, Hrvatska); Marcus Aurelius Valerius Maximianus Herculius (Sirmium); Flavius Valerius Aurelius Constantinus (Naissus – Niš); Flavius Iovianus (Singidunum – Beograd), Flavius Gratianus (Sirmium)[17].
Legio VII Claudia bila je smještena na području današnjeg grada Kostolac, u Srbiji. Legio IIII Flavia Felix je bila smještena u Burnumu, Dalmacija (današnje Kistanje, Hrvatska), gdje je zamijenila Legio XI Claudia. Kasnije je prešla u Singidunum. Legio XX Valeria Victrix jedno vrijeme je bila razmještena u Iliriji.
Imeđu 6. i 9. godine ne manje od 15 rimskih legija sa pomoćnim trupama i saveznicima iz Trakije, ukupno oko 200.000 vojnika, bilo je razmješteno radi gušenja ustanka nekoliko udruženih ilirskih plemena (Batonov ustanak). Težak gerilski rat vođen je u bosanskim planinama i južnoj Panoniji. Rimljanima je trebalo tri godine da uguše ilirski ustanak i njihov historičar Svetonije (oko 70-130. godine) ovaj konflikt je opisao kao najteži od punskih Ratova, oko dva stoljeća ranije.
Legio I Illyricorum, Legio V Iovia i Legio VI Herculia bile su popunjene Ilirima. (Od ove dvije posljednje, Dioklecijan će načiniti sopstvenu gardu).
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
