rusko-francuski šahist From Wikipedia, the free encyclopedia
Aleksandar Aleksandrovič Aljehin (rus. Алекса́ндр Алекса́ндрович Але́хин)[1] bio je četvrti svjetski šahovski prvak. Često se uzima kao jedan od najboljih šahista svih vremena.
Aljehin je već sa 22 godine bio među najjačim šahistima svijeta. Tokom 1920-ih osvaja većinu turnira na kojima učestvuje. 1927. postaje 4. svjetski prvak nakon pobjede nad Capablankom, dotada smatranim nepobjedivim, u najdužem finalnom meču sve do 1985.
Tokom ranih 1930-ih Aljehin dominira na turnirima i osvaja 2 vrhunska takmičenja s velikom razlikom. Također se takmiči kao prva tabla Francuske na četiri šahovske olimpijade, osvajajući individualne nagrade na svakoj. Od sredine 1930-ih njegovi turnirski rezultati počinju varirati, što se najviše pripisuje alkoholizmu. Aljehin nudi revanš Capablanki pod istim uvjetima koji su ranije njemu postavljeni, ali se pregovori vuku godinama, bez velikog pomaka. U međuvremenu s lahkoćom brani titulu u mečevima protiv Bogoljubova 1929. i 1934. 1935. gubi titulu od Euwea, ali je vraća u revanšu 1937. Njegovi turnirski rezultati i dalje ostaju promjenjivi, u vrijeme kad se uzdižu mlade zvijezde, poput Keresa i Finea, a Botvinik opasno ugrožava njegovu titulu. Pregovori za meč s Keresom ili Botvinikom bivaju prekinuti zbog izbijanja Drugog svjetskog rata u Evropi 1939.
Aljehin ostaje u okupiranoj Evropi i za vrijeme rata učestvuje na turnirima koji su organizirani od strane nacista. U to vrijeme pojavljuju se i antisemitski članci pod njegovim imenom, iako je kasnije tvrdio da su oni zapravo napisani od strane nacista. On je imao dobre odnose s nekoliko jevrejskih šahista, a njegova četvrta supruga bila je Jevrejka. Nakon rata je bio nepoželjan od strane drugih igrača i organizatora turnira zbog spomenutih tekstova. Pregovori sa Botvinikom za meč za titulu svjetskog prvaka bili su u toku kad Aljehin 1946. iznenada umire u Portugalu, pod nerazjašnjenim okolnostima.
Bio je poznat po žestokom i maštovitom napadačkom stilu, kombiniranim s velikim pozicionim umijećem i spretnošću u završnici. On je, također, proizveo inovacije u širokom rasponu šahovskih otvaranja. Statistička mjerenja različito ocjenjuju njegovu snagu u poređenju sa drugim igračima, stavljajući ga između 4. i 18. mjesta u svojim listama najboljih šahista svih vremena. Iako je proglašen "neprijateljem SSSR-a", nakon antiboljševičkih stavova 1927, tokom 1950-ih posmrtno je rehabilitiran i priznat kao jedan od osnivača "sovjetske škole", koja je dominirala šahom nakon Drugog svjetskog rata. Visoko je cijenjen kao šahovski pisac i teoretičar, a po njemu ime nosi Aljehinova odbrana, nekoliko varijacija drugih otvaranja, te nekoliko studija završnice. Postoje jaki dokazi da je Aljehin objavio "poboljšane" rezultate nekih svojih partija, mada u jednom slučaju možda i nije bio krivac za to.
Rođen je u imućnoj plemićkoj moskovskoj porodici 31. 10. 1892.[2][3][4][5] Njegov otac, Aleksandar Ivanovič Aljehin, bio je zemljoposjednik i poslanik konzervativne zakonodavne "Četvrte Dume"[6], a njegova majka, Anisja Ivanovna Aljehina (r. Prohorova), bila je kći bogatog industrijalca. Prve šahovske lekcije dobija od majke, starijeg brata, Alekseja i starije sestre, Varvare.[7][8]
Prva poznata Aljehinova partija bila je sa dopisnog turnira koji se održavao 3. 12. 1902, kad je imao 10 godina. Između 1902. i 1911. učestvovao je na nekoliko dopisnih turnira koje je sponzorirao časopis "Šahovski vjesnik". 1907. odigrava svoje prvo službeno takmičenje, proljetni turnir ŠK "Moskva". Kasnije te godine završava na diobi od 11. do 13. mjesta na klupskom jesenjem turniru, a njegov brat Aleksej na diobi od 4. do 6-og. Sljedeće godine osvaja proljetni turnir, s 15 godina. 1909. osvaja Sverusko amatersko prvenstvo održano u Sankt Peterburgu. U narednih nekoliko godina učestvuje na sve jačim turnirima, od kojih su neki bili održani izvan Rusije. Isprva je bilježio promjenjive rezultate, ali se već sa 16 godina učvrstio kao jedan od najboljih igrača Rusije.[9] Igrao je prvu tablu u 2 prijateljska meča reprezentacija: St. Peterburg - Moskva 1911. i Moskva - St. Peterburg 1912 (oba puta remizira s Eugenom Borovskim).[10] Krajem 1911. seli se u St. Peterburg, gdje se upisuje na Carski pravni fakultet za više društvene slojeve. Do 1912. bio je najjači igrač u peterburškom klubu. Marta 1912. osvaja Zimski turnir peterburškog kluba. Aprila iste godine osvaja turnir 1. kategorije u istom klubu.[11]. Januara 1914. osvaja svoj prvi veliki ruski turnir, kada dijeli 1. mjesto s Aronom Nimzowitschem na "Sveruskom majstorskom turniru" u St. Peterburgu. Poslije toga su igrali mini-meč za prvu nagradu (oba su dobili po partiju).[12] Također je odigrao nekoliko mečeva u tom razdoblju i njegovi rezultati pokazivali su isti obrazac: promjenjivo na početku, ali kasnije konstantno dobra igra.
Tokom aprila i maja 1914 još jedan veliki turnir održan je u prijestonici Ruskog carstva, Sankt Petersburgu, i na njemu Aljehin zauzima 3. mjesto iza Emanuela Laskera i Capablanke. Po nekim izvorima, car Nikolaj II dodijelio je titulu "velemajstora" svakom od 5 prvoplasiranih (Lasker, Capablanca, Aljehin, Tarrasch i Marshall). Historičar šaha Edward Winter bavio se ovim pitanjem, istakavši da su prvi podaci koji podržavaju ovu priču članak Roberta Lewisa Taylora u broju New Yorkera od 15. 6. 1940 i Marshallova autobiografija "Mojih 50 godina šaha" (1942).[13][14][15] Aljehina je iznenađujući rezultat načinio ozbiljnim kandidatom za Svjetsko prvenstvo u šahu.[9] Bez obzira na to da li je ili nije dobio ovo formalno priznanje, "Aljehin je postao velemajstor u vlastitim očima i u očima publike".[16] U julu 1914. dijeli 1. mjesto u Parizu s Marshallom.[17]
U toku jula i augusta 1914, početkom Prvog svjetskog rata, Aljehin vodi na turniru u Mannheimu u Njemačkoj, povodom 19. kongresa Njemačkog šahovskog saveza (Deutscher Schachbund - DSB) sa 9 pobjeda, remijem i porazom. Dobija nagradu od 1.100 maraka (izračunato u današnjoj protivvrijednosti iznosi oko 11.000 eura).[18] Nakon objave rata Rusiji, 11 ruskih igrača (Aljehin, Bogoljubov, Bogarčuk, Flamberg, Kopelman, Maljutin, Rabinovič, Romanovski, Saburov, Seležnjev, Weinstein) biva internirano u Reichstadt (današnji grad Zákupy u Češkoj). 14, 17. i 29. 9. 1914. četverica od njih (Aljehin, Bogarčuk, Saburov i Kopelman) bivaju oslobođeni i dopušta im se povratak kući.[19] Aljehin se vraća u Rusiju krajem oktobra 1914. (idući preko Švicarske, Italije, Londona, Stockholma i Finske). Peti ruski igrač, Romanovski, oslobođen je 1915[20], a šestom, Flambergu, dozvoljeno je da se vrati u Varšavu 1916. [21] Nakon povratka u Rusiju Aljehin pomaže u prikupljanju novca za pomoć ruskim šahistima koji su ostali internirani u Njemačkoj igrajući egzibicijske simultanke. Decembra 1915. osvaja turnir u Moskvi. U aprilu 1916. dobija mini-meč protiv Aleksandra Ajvensona sa 2 pobjede i porazom u Kijevu, a tokom ljeta iste godine služi u Savezu gradova (Crvenom krstu) na austrijskom frontu. U septembru igra simultanku naslijepo protiv peterice ljudi u ruskoj vojnoj bolnici u Tarnopolju. 1918. osvaja "Trokružni turnir" u Moskvi. U junu naredne godine nakratko biva zatvoren u "Odesinoj ćeliji smrti" pri odsjeku Čeke (tajne policije sovjetske Rusije) u Odesi, pod sumnjom da je špijun. Optužen je za veze s tzv. bijelom inteligencijom kao njihov kontraobavještajac, nakon ruskog oslobođenja Ukrajine od njemačke okupacije. Na zapadu se pojavljuju glasine da je Aljehin likvidiran od strane boljševika.
.jpg)
Kad su se uvjeti u Rusiji poboljšali, Aljehin pokazuje da je među najjačim ruskim igračima. Januara 1920. osvaja "Moskovski šampionat" (11-11), ali nije proglašen prvakom Moskve jer nije bio stanovnik grada. Također, oktobra 1920. osvaja "Sverusku šahovsku olimpijadu" u Moskvi (9 pobjeda, 6 remija, bez poraza), a ovaj turnir biva retroaktivno proglašen Prvim prvenstvom SSSR-a u šahu. Njegov brat Aleksej zauzima 3. mjesto na turniru amatera.
Marta 1920. oženio se Aleksandrom Batajevom. Razveli su se iduće godine.[22] Kratko vrijeme (1920-21) radi kao prevodilac za Komunističku internacionalu - Kominternu i biva imenovan za sekretara u uredu za obrazovanje. U tom svojstvu upoznaje švicarsku novinarku i izaslanicu Kominterne, Annalisu Ruegg, koja je bila 13 godina starija od njega, te se vjenčavaju 15. 3. 1921. Ubrzo nakon toga, dobija dozvolu da sa suprugom napusti Rusiju radi posjete Zapadu, ali se iz te posjete nikad nije vratio. Juna 1921. Aljehin napušta suprugu u Parizu i seli se u Berlin.
Od 1921. do 1923. odigrao je 7 mini-mečeva. Prvo 1921. u Moskvi pobjeđuje Nikolaja Grigorijeva (+2, -0, =5). Zatim, nakon odlaska iz Rusije, remizira s Richardom Teichmannom (+2, -2, =2) i pobjeđuje Friedricha Sämischa (+2, -0, =0) u Berlinu. 1922. pobjeđuje Osipa Bernstejna (+1, -0, =1) i Arnolda Aurbacha (+1, -0, =1) u mečevima odigranim u Parizu, te Manuela Golmaya (+1, -0, =1) u Madridu.[23] Konačno, 1923. dobija Andréa Muffanga (+2, -0, =0) u Parizu.
Od 1921. do 1927. osvaja ili dijeli 1. mjesto na oko 2/3 od mnogih turnira na kojima je igrao. Njegovi najmanje uspješni rezultati bili su dioba 3. mjesta na turniru u Beču 1922, iza Akibe Rubinsteina i Richarda Rétija, te 3. mjesto u New Yorku 1924. iza bivšeg prvaka svijeta, Laskera, i aktuelnog prvaka, Capablanke (ali ispred Marshalla, Rétija, Géze Maróczyja, Bogoljubova, Tartakowera, Fredericka Yatesa, Edwarda Laskera i Davida Janowskog).[12][12] Tehnički, Aljehinova igra uglavnom je bila bolja od konkurencije, čak i Capablankine, ali je problem bio nedostatak samopouzdanja u partijama protiv najvećih rivala.[9]
Aljehinu je u cijelom ovom periodu glavni cilj bio organizirati meč protiv Capablanke.[9] Smatrao je da najveća prepreka nije Capablankina igra, već jedan uvjet iz "Londonskih pravila 1922" (na kojem je sam Capablanca insistirao) da izazivač mora osigurati 10.000 dolara, od kojih više od pola pripada braniocu titule, čak i u slučaju poraza (10.000 dolara je 1927. vrijedilo kao 391.000 $ 2006.[24]). Aljehin u novembru 1921, a Rubinstein i Nimzowitsch 1923. izazivaju Capablanku, ali bezuspješno pokušavaju sakupiti navedeni iznos.[25][26] Prikupljanje novca bio je Aljehinov primarni cilj, tako da čak i odlazi na turneju, igrajući egzibicijske simultanke za skromne naknade iz dana u dan.[27] U New Yorku 27. 4. 1924 obara svjetski rekord igrajući simultanku naslijepo na 26 tabli (prethodni rekord bio je 25, koji je postavio Gyula Breyer), dobivši 16, remiziravši i izgubivši po 5 partija, nakon 12 sati igre. Obara vlastiti rekord 1. 2. 1925, igrajući u Parizu vezanih očiju simultanku istovremeno na 28 tabli, ostvarivši pri tom 22 pobjede, 3 remija i 3 poraza.[28]
Tokom 1925. postaje francuski državljanin i upisuje se na Pravni fakultet na Sorboni. Iako se izvori razlikuju u vezi s tim da li je ili nije završio te studije, tokom 1930-ih bio je poznat kao "dr. Aljehin".[9][29] Tema njegove teze bila je "Kineski zatvorski sistem". On je, međutim, još 1914. diplomirao pravo u Sankt Peterburgu, ali se njime nije nikada bavio.[30]
Oktobra 1926. osvaja turnir u Buenos Airesu. Od decembra 1926. do januara 1927. igra meč protiv Euwea i pobjeđuje (5,5-4,5). Iste godine oženio se treći put, sada Nadeždom Vasilijevom (r. Fabricki), starijom ženom, udovicom ruskog generala V. Vasilijeva.[31]
Konačno, 1927. Aljehin uspijeva izazvati Capablanku jer iza njega staje grupa argentinskih biznismena i sam predsjednik Argentine, koji su garantirali sredstva[32] i organizirali meč u "Club de ajedrez Argentino" iz Buenos Airesa.[33]. Meč je održan od septembra do novembra 1927. u Buenos Airesu i Aljehin osvaja titulu skorom +6, -3, =25.[34] Ovo će biti formalno najduže igrani meč za titulu prvaka sve do 1984. i duela Anatolija Karpova i Garija Kasparova.[35] Rezultat meča iznenadio je gotovo čitav šahovski svijet jer Aljehin prethodno nikad nije dobio nijednu partiju protiv Kubanca.[34] Nakon Capablankine smrti i sam Aljehin izrazio je iznenađenje svojom pobjedom, smatrajući da 1927. on nije bio bolji igrač od Kubanca i sugerirajući na Capablankine probleme sa samopouzdanjem kad stvari krenu nepredviđenim tokom.[36]. Capablanca je ušao u meč bez fizičke i psihičke pripreme[37][38], dok je Aljehin bio u dobrom fizičkom stanju, detaljno prostudiravši protivnikovu igru.[39] Prema Kasparovu, Aljehinove analize otkrivaju mnoge sitne slabosti, koje su postojale, jer Capablanca nije radio na poboljšanju igre.[40] Vladimir Kramnik dodaje da je to bio prvi meč u kojem Capablanca nije lahko dobijao partije.[41]
Tokom cijelog meča iz 1927. vodila se žestoka borba, koja je trajala gotovo 2 i po mjeseca. Aljehin dobija prvu partiju kao crni igrajući Francusku odbranu, uz Capablankinu pomalo pasivnu igru u središnjici; ovo je ujedno bila i njegova prva pobjeda nad Kubancem u nekom ozbiljnijem takmičenju, nakon 13 godina pokušavanja. Capablanca izjednačuje u trećoj partiji, a zatim dobija i sedmu, obje bijelim figurama, te tako prelazi u vodstvo. Aljehin veže 2 pobjede u 11. i 12. partiji nakon što je u objema primorao protivnika na predaju, te ponovo preuzima vodstvo. Čak je i nakon 31. partije vodio 4-3, uz 24 remija, te je izgledalo da će meč trajati još nekoliko sedmica. Ali potom dobija 32. i 34. partiju, dok u 33. remizira, da bi potvrdio titulu. Capablanca ne dobija nijedan meč kao crni, dok je Aljehin istim figurama dobio čak 3 partije. Tokom cijelog meča Aljehin je igrao mnogo više oprezno, solidno i tiho nego što je to radio u prethodnim susretima s Capablankom, izbjegavajući nepotrebne ili nelogične taktičke avanture, koje su ga u prethodnim mečevima često dovodile do poraza. Čini se da je njegova strategija bila čekanje da se prvak umori i oslabi, što se na kraju vjerovatno i desilo. Što se tiče otvaranja, oba igrača favorizirala su različite oblike Daminog gambita u većini partija, izbjegavajući oštrija i manje analizirana hipermoderna otvaranja. Tokom cijele profesionalne karijere Capablanca nije bio izazivan ni pritiskan većim brojem uzastopnih veoma teških partija na način na koji je to Aljehin bio u stanju postići.
Odmah nakon pobjede Aljehin najavljuje da je spreman dati priliku za revanš Capablanki, pod istim uvjetima koje je tražio i Capablanca, tj. da izazivač treba osigurati iznos od 10.000 dolara, od čega više od pola pripada braniocu titule, čak i u slučaju poraza.[33] Nakon Capablankine smrti Aljehin je izjavio da je taj čuveni uvjet zapravo bio pokušaj Kubanca da izbjegne izazivače.[36] Pregovori su se vukli nekoliko godina, prekidajući se kad se činilo da je dogovor postignut. S vremenom je njihov odnos jako zahladnio, a Aljehin počinje tražiti mnogo veće iznose za učešće na turnirima gdje nastupa i Capablanca.[9]
Velemajstor Robert Byrne pisao je da je Aljehin otada za naredne mečeve svjesno počeo mnogo više favorizirati nešto slabije protivnike nego opciju da Kubancu pruži revanš.[42]
Iako se nikad nije dogovorio oko uvjeta revanša s Capablankom, igra 2 meča protiv Bogoljubova, "službenog FIDE izazivača", 1929. i 1934; oba puta dobija hendikep.[43][44] Prvi meč održan je u Wiesbadenu, Heidelbergu, Berlinu, Den Haagu i Amsterdamu od septembra do novembra 1929. Aljehin odbranjuje naslov skorom +11, -5, =9. Od aprila do juna 1934. ponovo se suočava sa Bogoljubovim u revanš-meču, održanom u 12 njemačkih gradova i dobija ga s 5 poena razlike (+8, -3, =15). Bogoljubov je 1929. imao već 40 godina i vjerovatno je i njegov igrački zenit bio prošao.
Nakon meča za titulu prvaka Aljehin se vraća u Pariz i govori protiv boljševizma. Nakon toga Nikolaj Kriljenko, predsjednik Sovjetskog šahovskog saveza, objavljuje službeni memorandum u kojem navodi da Aljehina treba smatrati neprijateljem Sovjeta. Sovjetski šahovski savez prekida svaki kontakt s Aljehinom do kraja 1930-ih. Njegov stariji brat Aleksej, s kojim je Aleksandar imao veoma blizak odnos, javno odbacuje i njega i njegova antisovjetska gledišta ubrzo nakon ove objave, no Aleksej je imao vrlo malo izbora pri donošenju ove odluke.[45]. Augusta 1939. Aleksej biva ubijen u Rusiji.[46]
Aljehin dominira šahom sredinom 1930-ih.[9] Njegove najčuvenije turnirske pobjede bile su u San Remu 1930 (+13, =2, 3,5 boda ispred Nimzowitscha) i Bledu 1931 (+15 =11, 5,5 bodova ispred Bogoljubova). Osvaja većinu drugih turnira na kojima igra, dijeli 1. mjesto na dva, a njegovo prvo slabije mjesto biva u Hastingsu 1933/34 (dijeli 2. mjesto, 0,5 bodova iza Flohra). 1933. također dobija egzibicijski meč protiv Rafaela Cintrona (+4, -0, =0) u San Juanu, ali protiv O. Bernstejna uspijeva samo remizirati (+1, -1, =2) u Parizu.[47]
Od 1930. do 1935. nastupa kao prva tabla Francuske na 4 šahovske olimpijade, osvojivši prvu nagradu za briljantnost u Hamburgu 1930, zlatnu medalju za igru u Pragu 1931. i Folkestoneu 1933. i srebrnu medalju za duel "1-na-1" u Varšavi 1935. Njegov poraz od latvijskog majstora Hermanisa Matisonsa u Pragu 1931. bio je ujedno i njegov prvi poraz na nekom ozbiljnijem šahovskom takmičenju od osvajanja svjetskog prvenstva.
Ranih 1930-ih putuje po svijetu istovremeno igrajući simultanke poput onih na Havajima, u Tokyju, Manili, Singapuru[48], Šangaju, Hong Kongu i Holandskoj istočnoj Indiji (današnjoj Indoneziji). Jula 1933. igra simultanku naslijepo na 32 table (ponovo svjetski rekord) u Chicagu, dobivši 19, remiziravši 9 i izgubivši 4 partije.[49]
1934. ženi se četvrti put, sada sa Grace Freeman (r. Wishard), 16 godina starijom od njega. Rođena Amerikanka, udovica britanskog plantažera čaja na Cejlonu, zadržava do kraja života svoje britansko državljanstvo i ostaje Aljehinova supruga sve do njegove smrti.
1933. holandski šahist Max Euwe izaziva Aljehina za titulu prvaka. Euwe je ranih 1930-ih smatran jednim od triju dostojnih izazivača (pored Capablanke i Flohra).[9]. 3. 10. 1935. počinje meč za titulu u Zandvoortu, Holandija Iako Aljehin stječe rano vodstvo, od 13. partije pa nadalje Euwe dobija dvostruko više partija od Aljehina. Izazivač postaje novi prvak svijeta 15. 12. 1935, skorom od 9 pobjeda, 13 remija i 8 poraza.[50] Ovo je ujedno bio i prvi meč za titulu koji je imao službene sekundante: Aljehinov je bio Salo Landau, a Euweov Géza Maróczy.[51] Euweova pobjeda bila je veliko iznenađenje i ponekad se pripisuje Aljehinovom alkoholizmu. Flohr, koji je, također, pomogao Euweu u toku meča, ističe da je Aljehinu više problema napravilo preveliko samopouzdanje nego alkohol, a i sam Aljehin ranije je rekao da će lahko pobijediti.[52][53] Kasniji svjetski prvaci, Vasilij Smislov, Boris Spaski, Anatolij Karpov i Gari Kasparov, koji su analizirali meč za svoje potrebe, potvrdili su da je Euweova pobjeda bila opravdana i da je standard njegove igre bio dostojan titule svjetskog prvaka.[52]
U 18 mjeseci po gubitku titule Aljehin nastupa na 10 turnira, s promjenjivim rezultatima: dijeli 1. mjesto s Keresom na u Bad Neuheimu maja 1936, pobjeđuje u Dresdenu juna 1936, drugi je (iza Flohra) jula 1936. na turniru u Poděbradyju, šesti je augusta 1936. u Nottinghamu (iza Capablanke, Botvinika, Finea, Reshevskyja i Euwea), oktobra 1936. biva treći u Amsterdamu (iza Euwea i Finea), dijeli 1. mjesto s Landauom na "Kvadringalu" u Amsterdamu također oktobra 1936, osvaja Novogodišnji turnir u Hastingsu 1936/37. ispred Finea i Ericha Eliskasesa, 1. mjesto na "Kvadrangularu" u Nici marta 1937, treći je (iza Keresa i Finea) u Margateu, aprila 1937; dijeli 4. mjesto s Keresom iza Flohra, Reshevskyja i Vladimira Petrova u Kemeriju juna i jula 1937; zatim dijeli 2. mjesto sa Bogoljubovim, iza Euwea, na "Kvadrangularu" u Bad Neuheimu jula 1937.[54]
Euwe je brzo organizirao revanš-meč, nešto što Capablanca nikako nije uspio nakon 1927. Aljehin je povratio titulu od Euwea decembra 1937, s velikom razlikom (+10, -4, =11). U ovom meču, koji je održan u Holandiji, Euweov sekundant bio je Fine, a Aljehinov Eliskases. Meč je u početku bio prava borba, ali je u finišu Euwe drastično popustio, izgubivši 4 od posljednjih 5 partija.[41][55] Fine ovaj kolaps pripisuje živčanim napetostima, do kojih je vjerovatno došlo zbog velikog truda da se podjednako održe mirnoća i koncentracija tokom cijelog meča. Aljehin više nije igrao šampionske mečeve i držao je titulu do smrti.[9]
1938. počinje sjajno za Aljehina jer osvaja "Montevideo turnir" u Carrasku (mart), Margate (april) i dijeli 1. mjesto sa Georgeom Alanom Thomasom u Plymouthu (septembar). U novembru, međutim, završava na diobi od 4. do 6. mjesta s Euweom i Reshevskyjem, iza Keresa, Finea i Botvinika, ali ispred Capablanke i Flohra, na poznatom turniru AVRO u Holandiji. U Aljehinovoj dugogodišnjoj karijeri ovo je prvi i jedini put da je bio bolje plasiran od Capablanke na nekom turniru. Ovaj se turnir igrao u svakom od nekoliko gradova domaćina za nekoliko dana u isto vrijeme, te zbog toga možda i ne čudi da mlade zvijezde u usponu osvajaju prva 3 mjesta, dok su za starije igrače česta putovanja postala vrlo naporna.[9] Zanimljivo, Capablanca je na ovom turniru pretrpio lakši moždani udar, mada je on to poricao.
Odmah nakon "AVRO turnira" Botvinik, koji zauzima 3. mjesto, izaziva Aljehina za titulu prvaka. Složili su se da nagradni fond bude 10.000 dolara, od kojih 2/3 idu pobjedniku, i da će, ako meč bude održan u Moskvi, Aljehin biti pozvan najmanje 3 mjeseca ranije kako bi učestvovao na turniru i kako bi se dobro pripremio. Ostali detalji nisu bili ugovoreni kad je izbio Drugi svjetski rat, koji prekida pregovore, koji će biti obnovljeni tek nakon rata.[56]
Keres, koji osvaja "AVRO turnir" na produžetke protiv Finea, također izaziva Aljehina na meč za titulu. Pregovori su vođeni tokom 1939, kad izbija rat. Tokom rata Keresova domovina, Estonija, biva napadnuta od SSSR-a, zatim od Njemačke, a onda ponovo od SSSR-a. Na kraju rata sovjetska vlada sprečava Keresa da nastavi pregovore na osnovu optužbe da je tokom rata sarađivao s Nijemcima u okupiranoj Estoniji.[57]
Aljehin je, kao prva tabla, predstavljao Francusku na 8. šahovskoj olimpijadi u Buenos Airesu 1939, kad izbija rat u Evropi. U dogovoru s kapitenima ekipa, prije svega s Aljehinom (Francuska), Tartakowerom (Poljska) i Albertom Beckerom (Njemačka), uz predsjednika argentinskog šahovskog saveza, Augusta de Mura, odlučeno je da se nastavi s takmičenjem.[58]
Aljehin osvaja srebrnu medalju u pojedinačnoj konkurenciji (9 pobjeda, bez poraza i 7 remija) iza Capablanke (samo rezultati iz A- i B-finala - odvojeno za oba dijela, računati za najbolje pojedinačne rezultate). Ubrzo nakon Olimpijade, Aljehin osvaja turnir u Montevideu (7-7) i Caracasu (10-10).
Krajem augusta 1939. i Aljehin i Capablanca pišu De Muru o mogućnosti revanš-meča. Dok je Aljehin o meču govorio kao o sigurnoj stvari, navodeći želju Kubanca da se i revanš održi u argentinskoj prijestonici, Capablanca se dotakao finansijskog tereta nakon Olimpijade.[59] Podržan od latinoameričke finansijske injekcije, Capablanca šalje ponudu u novembru. Međutim, ovi planovi nisu imali realnu osnovu u ponuđenom depozitu (govorilo se o iznosu od 10.000 dolara u zlatu), tako da nije ni došlo do meča čiji je početak planiran za 14. 4. 1940.
Za razliku od mnogih učesnika Šahovske olimpijade 1939, Aljehin se vraća u Evropu januara 1940. Nakon kratkog boravka u Portugalu[60] prijavljuje se u francusku vojsku kao sanitetski oficir.
Nakon pada Francuske (juna 1940) bježi u Marseille. Pokušava otići u Ameriku putujući u Lisabon i podnoseći zahtjev za američku vizu. Oktobra 1940. ponovo pokušava dobiti dozvolu, ali ovog puta za odlazak na Kubu, obećavši da će odigrati meč s Capablankom. Ovaj zahtjev je odbijen.[46]
Da bi zaštitio svoju suprugu Grace (koja je bila američka Jevrejka) i njenu imovinu u Francuskoj (dvorac Saint Aubin-le-Cauf, u blizini gradića Dieppe, koji su opljačkali nacisti), pristaje na saradnju s njima.[61] Učestvuje na turnirima u Münchenu, Salzburgu, Krakówu/Varšavi i Pragu, organiziranim od strane Ehrhardta Posta, izvršnog direktora Velikonjemačkog šahovskog saveza (Grossdeutcher Scachbund), kontroliranog od strane nacista - Keres, Bogoljubov, Gösta Stoltz i nekoliko drugih jakih majstora učestvovalo je u sličnim događajima u okupiranoj Evropi.[62] 1941. dijeli 2. mjesto s Erikom Lundinom u Münchenu (Europaturnier, koji je održan u septembru, a osvaja ga Stoltz), 1. mjesto s Paulom Felixom Schmidtom u Krakówu/Varšavi (drugi Generalturnier, održan u oktobru)[63] i osvaja turnir u Madridu (decembar). Sljedeće godine osvaja turnir u Salzburgu (juna 1942) i Münchenu (septembra 1942; nacisti su ovaj turnir nazvali Europameisterschaft - Evropsko prvenstvo)[64][65]. Kasnije 1942. pobjeđuje u Varšavi-Lublinu-Krakówu (treći General, oktobra 1942) i dijeli 1. mjesto s Klausom Jungeom u Pragu (Durasov memorijal, decembar 1942). Tokom 1943. remizira u mini-meču protiv Bogoljubova u Varšavi (+1, -1, mart 1943), osvaja Prag (aprila 1943), a zatim dijeli 1. mjesto s Keresom u Salzburgu (juna 1943).
Do kraja 1943. boravi u Španiji i Portugalu, kao njemački predstavnik za šahovska zbivanja. Ovo mu je dozvoljeno i da bi bio daleko od sovjetske invazije na istočnu Evropu.[46][66] 1944. jedva dobija meč protiv Ramóna Reya Ardida u Zaragozi (+1, -0, =3; aprila 1944) i osvaja Gijón (jula 1944). Sljedeće godine pobjeđuje u Madridu (marta 1945), dijeli 2. mjesto s Antoniom Medinom u Gijónu (jula 1945; turnir osvaja Antonio Rico), osvaja Sabadell (augusta 1945), dijeli 1. mjesto sa F. Lopezom Nuñezom u Almeriji (augusta 1945), osvaja Melillu (septembra 1945) i zauzima 2. mjesto u Cáceresu, iza Franciska Lupija (jesen 1945).
Aljehinov posljednji meč odigran je protiv Lupija u Estorilu kraj Lisabona u januaru 1946. Dobija 2 partije, 1 gubi i 1 remizira.[46][66]
Aljehina je zainteresirao napredak šahovskog čuda od djeteta Artura Pomara i dio svoje posljednje knjige (Legado, 1946) posvetio je upravo njemu. Igrali su u Gijónu 1944, kad je Pomar, sa svega 12 godina, izborio zasluženi remi protiv prvaka.[67]
Nakon završetka rata Aljehin nije pozivan da učestvuje na turnirima mimo Pirenejskog poluotoka, zbog svoje navodne nacističke pripadnosti. Poziv na turnir u Londonu povučen je nakon protesta ostalih učesnika.[6] Dok se pripremao za meč za svjetskog prvaka protiv Botvinika[56], iznenada umire u svojoj hotelskoj sobi u Estorilu. Okolnosti njegove smrti i danas su predmet rasprava. Najčešće je pripisuju srčanom udaru, ali je u pismu magazinu "Šahovski život" od strane jednog od svjedoka obdukcije rečeno da je pravi uzrok smrti gušenje komadom mesa. Neki su špekulirali da je ubijen od strane francuske organizacije "Legije smrti". Nekoliko godina kasnije Aljehinov sin, Aleksandar mlađi, izjavio je da je "ruka Moskve stigla i njegovog oca".[68]
Kanadski velemajstor Kevin Spraggett, koji je živio u Portugalu od kraja 1980-ih, a koji je temeljno istraživao Aljehinovu smrt, također favorizira ovu opciju. Spraggett smatra da je vrlo moguće da su zločin i obdukcija izmanipulirani od strane Portugalske tajne policije (PIDE). On vjeruje da je Aljehin ubijen izvan svoje sobe, vjerovatno od strane Sovjeta.[69]
Sahrana je sponzorirana od strane FIDE, a tijelo je preneseno na groblje Montparnasse u Parizu 1956.[70][71]
Različiti statističko-rangirajući sistemi veoma se razlikuju po ocjeni Aljehinove igre. "Warriors of the Mind" dodjeljuje mu tek 18. mjesto na listi najjačih šahista, komentirajući da pobjede nad igračima kao što su Bogoljubov ili Euwe nisu dovoljno jaka osnova za titulu najvećeg u historiji.[72] No, na web-stranici Chessmetrics svrstan je između 4. i 8. mjesta, zavisno od kvaliteta igre na vrhuncu karijere u poređenju sa zenitom konkurenata, i zaključak je da je njegov vrhunac bio nešto jači nego Laskerov ili Capablankin, ali ipak nešto slabiji od Botvinikovog.[73] Autor ove stranice, Jeff Sonas, na osnovu uporednih ocjena smatra da je on šesti najbolji u historiji.[74] Isti autor smatra da je Aljehinova pobjeda na turniru u San Remu 1930. šesti najbolji nastup na turnirima ikada.[74] U svojoj knjizi iz 1978. "Ocjena velikih šahista prošlosti i sadašnjosti", Arpad Elo izvodi zaključke na osnovu učinka igrača u 5 godina karijere kad su bili na vrhuncu. On zaključuje da Aljehin dijeli 5. mjesto na listi najvećih u historiji (zajedno s Morphyjem i Smislovim), ali iza Capablanke, Botvinika, Laskera i Talja.[74]
 | a | b | c | d | e | f | g | h | |
| 8 |  |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 | 8 |
| 7 |  |
 |
|
|
|
|
|
| 7 |
| 6 | |
 |
|
|
|
|
|
| 6 |
| 5 | |
|
|
|
|
|
|
| 5 |
| 4 | |
|
|
|
 |
|
|
| 4 |
| 3 | |
|
|
|
|
|
|
| 3 |
| 2 | |
 |
|
|
|
|
|
| 2 |
| 1 |  |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 | 1 |
| a | b | c | d | e | f | g | h | |
Aljehinov je vrhunac bio period ranih 1930-ih, kad je osvojio gotovo sve turnire na kojima je nastupao, ponekad i s vrlo velikom razlikom. Nakon toga njegova igra opada i nakon 1934. više nije osvojio turnir vrhunske klase. Nakon povratka titule svjetskog prvaka 1937. pojavilo se nekoliko novih mladih zvijezda, koji postaju ozbiljna prijetnja njegovom tronu.[9]
Aljehin je bio jedan od najvećih majstora napada koji je naizgled mogao sprovesti bilo koju kombinaciju koju bi zamislio. Ono što ga je razlikovalo od većine drugih agresivnih igrača jeste njegova sposobnost da vidi potencijal za napad i da se pripremi za njega tamo gdje ostali nisu vidjeli ništa. Rudolf Spielmann, majstor taktike, koji je odigrao mnogo nezaboravnih partija, rekao je: "Ja mogu vidjeti kombinaciju koju vidi i on, ali nikako ne mogu doći u istu poziciju"[9], dok je Euwe rekao: "Aljehin je pjesnik koji stvara remek-djela od nečega što bi bilo koga drugog jedva nadahnulo da kući pošalje razglednicu."[75]
| a | b | c | d | e | f | g | h | |
| 8 | |
|
|
|
|
|
|
| 8 |
| 7 | |
|
|
|
|
|
|
| 7 |
| 6 | |
|
|
|
|
|
|
| 6 |
| 5 | |
|
|
|
|
|
|
| 5 |
| 4 | |
|
|
|
|
|
|
| 4 |
| 3 | |
|
|
|
|
|
|
| 3 |
| 2 | |
|
|
|
 |
|
|
| 2 |
| 1 | |
|
|
|
|
|
|
| 1 |
| a | b | c | d | e | f | g | h | |
Mogući odgovor na ovo dao je Réti: "On pobjeđuje protivnike analizirajući jednostavan i naizgled bezopasan niz poteza, kako bi vidio gdje bi, u ovom ili onom trenutku na kraju tog niza, mogla biti skrivena originalna i samim tim teško uočljiva prilika."[76] John Nunn komentirao je da Aljehin ima "posebnu sposobnost da izazove komplikacije, bez pretjeranog preuzimanja rizika"[77], a Edward Winter naziva ga "gospodarem kompliciranih pozicija". Neke Aljehinove kombinacije toliko su kompleksne da se ni današnji prvaci i velemajstori ne slažu u njihovoj analizi i ocjeni.[78]
Ipak, Kasparov je rekao da su Aljehinovi napadi bili zasnovani na jakim pozicijskim temeljima[78], a Harry Golombek otišao je i korak dalje izjavom da je Aljehin "najsvestraniji od svih šahovskih genija, koji se u svakom stilu i u svakoj poziciji osjećao kao kod kuće".[79] Fine, jedan od Aljehinovih najvećih rivala i potencijalnih izazivača kasnih 1930-ih, napisao je tokom 1950-ih da je Aljehinova zbirka najboljih partija jedna od 3 najveće za koje on zna[9], a i Golombek je bio jednako oduševljen njom.[79]
Aljehin u svojim partijama ima veći postotak pobjeda od bilo kojeg drugog svjetskog prvaka, a njegovi remiji traju duže od remija bilo kojeg drugog prvaka.[80] Ipak, njegova želja za pobjedom ponekad je prelazila formalne okvire sporta i takmičenja. Kad ga je Fine pobijedio u jednoj usputnoj partiji iz 1933, tražio je ponovo igranje meča zbog greške koju je napravio u jednom potezu. A u stonom tenisu, koji je igrao jednakim žarom, ali prilično slabo, često bi zgnječio lopticu kad bi izgubio.[9]
U jednom članku iz 1964. Bobby Fischer rangirao je Aljehina kao jednog od 10 najvećih u historiji.[81] Sam Fischer, koji je bio oličenje jasne i jednostavne igre, napisao je o njemu: "On nikad nije bio moj heroj, niti sam mario za njegov stil igre. Nema ničeg nejasnog u tome, njegov stil radio je za njega, ali bi teško uradio nešto za bilo koga drugog. Stvarao je gigantske koncepcije, pune presedana i besprimjernih ideja... Imao je veliku maštu, mogao je sagledati poziciju dublje od ijednog drugog igrača u historiji... U većini kompliciranih pozicija stvorio je svoje najbolje koncepte."[81]
Aljehinov stil imao je veliki utjecaj na Kasparova, koji je rekao: "On je prvi među umjetnicima koji još uvijek imaju veliki utjecaj na mene. Volim njegovu univerzalnost, njegov pristup igri, njegove šahovske ideje. Uvjeren sam da budućnost pripada Aljehinovom šahu."[82]
Nekoliko otvaranja i varijacija otvaranja nazvani su po Aljehinu. Osim dobro poznate Aljehinove odbrane (1. e4, Sf6) i Albin-Chatard-Aljehinovog napada u "ortodoksnoj" Paulsenovoj varijanti Francuske odbrane[83], postoje Aljehinove varijacije u Budimpeštanskom gambitu[84][85], Bečkoj partiji, varijanti s izmjenom figura u Španskoj partiji, Winawerovoj varijanti Francuske odbrane, Zmajevoj varijanti Sicilijanske odbrane, Daminom gambitu, Slavenskoj odbrani, Igri daminog pješaka, Katalonskom otvaranju i Holandskoj odbrani (gdje čak 3 varijante nose njegovo ime).[86] Irving Chernev komentirao je da se "otvaranja sastoje od Aljehinove igre, s nekoliko varijacija".[87]
| a | b | c | d | e | f | g | h | |
| 8 | |
|
|
|
|
|
|
| 8 |
| 7 | |
|
|
|
|
|
|
| 7 |
| 6 | |
|
|
|
|
|
|
| 6 |
| 5 | |
|
|
|
|
|
|
| 5 |
| 4 | |
|
|
|
|
|
|
| 4 |
| 3 | |
|
|
|
|
|
|
| 3 |
| 2 | |
|
|
|
|
|
|
| 2 |
| 1 | |
|
|
|
|
|
|
| 1 |
| a | b | c | d | e | f | g | h | |
Aljehinova odbrana počinje potezima 1. e4, Sf6. Aljehin je uvodi na turniru u Budimpešti 1921, u partijama protiv Endrea Steinera[89] i Sämischa.[90] 4 godine kasnije, u časopisu Moderna šahovska otvaranja, napisano je: "Ništa nije indikativnije u tekovinama nove, hipermoderne škole od bizarne odbrane koju uvodi Aljehin... Iako se protivi načelima klasične škole, ona omogućava crnom kraljevom skakaču mnogo veću pokretljivost u ranim fazama partije, u vrebanju slabosti na sredini table, gdje se nalaze bijeli pješaci".[91] S druge strane, ova strategija omogućuje bijelom da skoncentrira jaku masu pješaka na centru table, uključujući polja c4, d4, e5 i f4. Velemajstor Nick de Firmian u jednom broju spomenutog časopisa iz 2008. konstatira da "ovom koncepcijom igra gubi svaki smisao ravnoteže i simetrije, što predstavlja dobar izbor otvaranja u mečevima protiv agresivnih igrača".[92]
Aljehin je, također, komponirao i nekoliko problema završnice, od kojih je jedan prikazan na dijagramu (zanimljiva studija sa 7 figura).[88]
Aljehin je napisao više od 20 knjiga o šahu, uglavnom bilješke s mečeva ili turnira, plus zbirka njegovih najboljih partija između 1908. i 1937. Za razliku od Steinitza, Laskera, Capablanke i Euwea, on nije u njima objašnjavao svoje ideje o igri niti je početnicima pokazivao kako da unaprijede svoju igru.[93] Zapravo, njegove su knjige mnogo više služile stručnjacima nego početnicima[9]: one sadrže mnoge duge analize varijacija u kritičnim pozicijama, te "pojedinačna odstupanja i izuzetke od date taktike, a ne pravila i pojednostavljenja svoje igre".[93]
Iako je proglašen neprijateljem SSSR-a nakon njegovih antiboljševičkih izjava iz 1928[45], postepeno je rehabilitiran od strane sovjetske šahovske elite nakon smrti. Istraživanja Aleksandra Kotova o njegovoj igri i karijeri, koja su prerasla u biografiju[94], dovela su do čitavog niza spomen-turnira u Aljehinovu čast. Prvi od njih održan je u Moskvi 1956, a 1. mjesto podijelili su Botvinik i Smislov.[95] U zajedničkoj knjizi "Sovjetska šahovska škola" Kotov i Judovič posvećuju posebno poglavlje Aljehinu, nazvavši ga "najvećim ruskim igračem" i pohvalivši njegovu sposobnost za preuzimanje inicijative, naročito u taktičkim varijacijama otvaranja.[96] Botvinik je svojevremeno pisao da se sovjetska škola od Aljehina učila kvalitetu napadačke igre, sposobnošću za samokritiku i kombinatornoj viziji i kreativnosti.[97] Aljehin je jednom i napisao da su za uspjeh u šahu potrebne 3 stvari: "Prvo: neprestana samoanaliza i poboljšavanje igre; drugo: podroban pregled protivnikove snage i slabosti; i treće i najvažnije: viši cilj ili zadatak da se vlastita dostignuća usklade s općim napretkom šaha, kako bi se on izjednačio s naukom i umjetnošću, gdje mu je i mjesto".[98]
| a | b | c | d | e | f | g | h | |
| 8 | |
|
|
|
|
|
|
| 8 |
| 7 | |
|
|
|
|
|
|
| 7 |
| 6 | |
 |
|
|
|
|
|
| 6 |
| 5 | |
|
|
|
|
|
|
| 5 |
| 4 | |
|
|
|
|
 |
|
| 4 |
| 3 | |
|
|
|
|
 |
|
| 3 |
| 2 | |
|
 |
|
|
|
|
| 2 |
| 1 | |
|
|
|
|
|
|
| 1 |
| a | b | c | d | e | f | g | h | |
Reshevsky je pisao da je Aljehin navodno "igrao pojedine partije protiv fiktivnih protivnika, iz kojih je izlazio kao pobjednik, a te su partije objavljene u mnogim šahovskim časopisima".[99] U nedavno objavljenoj knjizi Andy Soltis navodi spisak "Aljehinovih 15 poboljšanih partija".[100] Svakako najpoznatija iz ovog navoda jeste partija s 5 dama u Moskvi 1915. U stvarnoj partiji, gdje je Aljehin bio crni i pobijedio Grigorijeva, u jednoj od svojih knjiga predstavio je varijaciju "5 dama" (počevši potezom koji crni ne igra u stvarnoj partiji) kao da je stvarnu partiju dobio bijeli igrač (ne spominje se ko je koji igrač u ovoj verziji niti da je partija igrana na moskovskom turniru).[101]
U poziciji prikazanoj na dijagramu, do koje nije došlo u stvarnom meču, Aljehin tvrdi da bijeli dobija potezom 24. Th6 jer nakon neke komplicirane igre crni je ili matiran ili ulazi u završnicu sa damom manje. Neke nedavne analize pokazuju da to nije slučaj: ako bijeli zaista odigra 24. Th6, crni može odgovoriti: 24...Lg4! i bijeli nema matni napad.[102] U kasnijoj računarskoj obradi pozicije pokazuje se da bijeli može forsirati mat, ali samo ako se promijeni Aljehinov navod na 20. potezu, gdje postoje samo 3 dame.[103]
Edward Winter detaljno je istraživao navodnu Aljehinovu pobjedu u 15 poteza pomoću žrtve dame na turniru u Sabadellu 1945.[104] Neke fotografije napravljene tokom ovog meča pokazuju položaje pojedinih figura tokom partije. Zasnovano na položajima figura s ovih fotografija, pokazalo se da se partija nikako nije mogla završiti na način koji je službeno objavljeno. To je dovelo do sumnje da je službena verzija i stvarna. Čak i da je ova verzija zaista bila lažna, nema sumnje da je Aljehin bio pobjednik ovog duela, a, također, nema ni dokaza da je on sam bio izvor objavljivanja navodno lažne verzije.[105]
Tokom Drugog svjetskog rata Aljehin je učestvovao na nekoliko turnira u Njemačkoj i na okupiranim teritorijama, kao i mnogi drugi jaki igrači iz okupiranih ili neutralnih zemalja.[62][106] Marta 1941. pojavljuje se serija članaka s Aljehinovim imenom u Pariser Zeitungu, novinama na njemačkom jeziku objavljivanim od strane njemačke okupacijske uprave. Između ostalog, u ovim se člancima navodi da su Jevreji oduvijek imali talenta za iskorištavanje šaha, ali da nisu sposobni za šahovsku kreativnost i umjetnost, hipermoderne teorije Nimzowitscha i Rétija opisuju se kao "jeftina blefiranja, stvorena radi sramnog samopubliciteta" i da su one prihvaćene od strane "većine anglo-jevrejskih kvaziintelektualaca", a meč s Euweom iz 1937. opisuje se kao "pobjeda nad jevrejskom zavjerom".[43] Aljehinovo ime potpisano je i na 2 intervjua za španske novine iz septembra 1941; u jednom od njih navodno je rekao da je "arijevski šah agresivan i kreativan..."; sa druge strane, jevrejski se opisuje kao "proračunat i baziran na ideji konstantne odbrane".[43]
Gotovo odmah nakon oslobođenja Pariza Aljehin daje izjavu da je "napisao 2 članka za navedene novine prije no što su mu Nijemci dali izlaznu vizu i da su oba članka bila isključivo stručna, ali da su ih nacisti naknadno prepravili i unijeli u njih svoja rasna gledišta". On je napisao barem još 2 demantija, u pismu organizatorima londonskog turnira 1946. i u svojoj posthumno objavljenoj knjizi Legado. Naravno, sva 3 demantija različito su formulirana.[43]
Obimna istraga Kena Whyldea nije dala uvjerljive dokaze o autentičnosti članaka. Šahovski pisac Jacques Le Monnier tvrdio je 1986. u časopisu Evropski šah da je 1958. vidio neke pronađene Aljehinove bilježnice s originalnim rukopisom i da se u njima nalazio prvi antisemitski članak štampan u spomenutim novinama 18. 3. 1941. Međutim, isti autor u knjizi 75 Aljehinovih partija iz 1973. kaže: "Nikad neće biti poznato je li Aljehin zaista stajao iza dotičnih članaka ili su oni samo bili izmanipulirani od strane urednika Pariser Zeitunga".[43]
Winter primjećuje da su u navedenim člancima pogrešno napisana imena nekih čuvenih šahista, što bi možda mogao biti dokaz o nacističkoj prevari ili Aljehinovom pokušaju da pokaže signal da njihov sadržaj nije i njegovo mišljenje već da ih je primoran napisati na taj način. Ali to bi, opet, mogla biti samo štamparska greška ili činjenica da je Aljehinov rukopis bio težak za čitanje. U jednom se članku (vjerovatno) netačno tvrdi da je Lionel Kieseritzky (polj. Kizierycki) bio poljski Jevrej, iako on (vjerovatno) nije bio ni Poljak ni Jevrej.[107] Winter zaključuje: "Iako je, u ovom trenutku, teško naći čvrsto uporište za njegovu odbranu, samo otkriće članaka s originalnim rukopisom razriješit će stvar izvan svake sumnje." Prema aktuelnom zakonu o autorskom pravu u Francuskoj, Aljehinove bilježnice neće se naći u javnom vlasništvu sve do 1. 1. 2017.[43]
Činjenica je da Aljehin u privatnom životu i šahovskoj karijeri nije bio antisemit. U junu 1919. uhapšen je od Čeke, zatvoren u Odesi i osuđen na smrt. Spasio ga je Jakov Vilner, jevrejski šahist, poslavši telegram predsjedniku ukrajinskog Vijeća narodnih komesara, koji je znao za Aljehina i naredio njegovo oslobađanje.[108] Također je prihvatio pomoć u analizi i pripremanju meča za titulu prvaka s Capablankom od strane Charlesa Jaffea. Jaffe je bio jevrejski šahist nastanjen u New Yorku, gdje ga je Aljehin često posjećivao, i nakon osvajanja titule i povratka u New York, u znak zahvalnosti odigrao je mini-meč protiv njega, bez finansijske nadoknade.[109] Aljehinov sekundant 1935. za meč s Euweom bio je Salo Landau, holandski Jevrej. Američki Jevrej Arnold Denker, poznati velemajstor, pisao je da je Aljehin uvijek bio vrlo ljubazan prilikom mečeva, konsultacija i zajedničkih analiza određenih mečeva. Također je pisao da ga je tokom ranih 1930-ih, kad je ekonomija bila u krizi usljed Velike depresije, nekoliko puta veoma srdačno ugostio u New Yorku. Prema njegovim navodima, u to je vrijeme Aljehin bio uvjeren da mu je naredni rival u borbi za titulu američki Jevrej Isaac Kashdan (što se ipak nije desilo).[6] Tokom proljeća 1940. davao je u Parizu lekcije talentiranom 14-ogodišnjaku Gerardu Budowskom, njemačkom Jevreju.[110] Konačno, Aljehinova četvrta supruga bila je Grace Wishard, američka Jevrejka. Zanimljivo je da je Grace osvojila žensko prvenstvo Pariza u šahu 1944.[111]
| a | b | c | d | e | f | g | h | |
| 8 | |
|
|
|
|
|
|
| 8 |
| 7 | |
|
|
|
|
|
|
| 7 |
| 6 | |
|
|
|
|
|
|
| 6 |
| 5 | |
|
|
|
|
|
|
| 5 |
| 4 | |
|
|
|
|
|
|
| 4 |
| 3 | |
|
|
|
|
|
|
| 3 |
| 2 | |
|
|
|
|
|
|
| 2 |
| 1 | |
|
|
|
|
|
|
| 1 |
| a | b | c | d | e | f | g | h | |
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
