From Wikipedia, the free encyclopedia
USS Enterprise (CVN-65), prvotno CVA(N)-65, je prvi nosač aviona na nuklearni pogon na svijetu i osmi brod američke mornarice koji nosi ime USS Enterprise. Kao i njegov prethodnik u Drugom svjetskom ratu (USS Enterprise (CV-6)), dan mu je nadimak Big E. S dužinom od 342[1] metra on je i najduži vojni brod na svijetu, a njegova istisnina od ukupno 93.500 tona ga čini jedanaestim najtežim nosačem aviona, lakšim samo od 10 nosača aviona klase Nimitz. Enterpriseova matična luka bila je Norfolk u Virginiji, SAD.
| USS Enterprise (CVN-65) | |
|---|---|
.jpg) USS Enterprise (CVN-65) | |
Državna pripadnost:  SAD |
 |
| Klasa i vrsta | Nosač aviona klase Enterprise |
| Naručitelj | SAD |
| Brodogradilište | Newport News Shipbuilding |
| Kobilica položena | 4. 2. 1958. |
| Porinuće | 24. 9. 1960. |
| Stavljen u službu | 25. 11. 1961. |
| Povučen iz službe | 1. 12. 2012. |
| Reklasificiran | CVN-65 |
| Status | umirovljen |
| Matična luka | NAVSTA Norfolk |
| Karakteristike | |
| Istisnina | 73.858 tona prazan, 93.970 tona pun |
| Dužina | 342 m |
| Širina | 40,5 m (vodena linija) 78,4 (maksimalna) |
| Gaz | 12 m |
| Pogon | 8× Westinghouse A4W nuklearni reaktor 4× parne turbine sveukupno 210 MW |
| Brzina | 33,6 čvorova (62,2 km/h) |
| Posada | 5828 (maksimalno) |
| Radari i sonari | AN/SPS-48 3D radar zračnog prostora AN/SPS-49 2D radar zračnog prostora |
| Sprave za elektroničko ratovanje | AN/SLQ-32 Mark 36 SRBOC |
| Naoružanje | 2× NATO Sea Sparrow lansera 2× 20 mm Phalanx CIWS 2x RAM lansera |
| Geslo | Ready on Arrival; The First, the Finest; Eight Reactors, None Faster |
| Nadimak | Big E / Mobile Chernobyl / Quarter Mile Island |
| Napomene | 915 inženjera je projektiralo brod. Napravili su 16.100 skica i 2400 nacrta. Brod ima oko 1006 km električnih kabela i 60 km ventilacijskih cijevi. Ima 4 parna katapulta. |
Enterprise je jedini nosač aviona klase Enterprise i netom prije umirovljenja bio je najstariji brod u aktivnoj službi u američkoj mornarici. Zbog starosti i cijene održavanja (ima 8 nuklearnih reaktora) povučen je iz upotrebe 1. 12. 2012., a njegovu ulogu preuzet će novi nosači aviona klase Gerald R. Ford.[2] Sa pola vijeka aktivne službe rekorder je među svim nosačima aviona u historiji.[3]
Malo je ratnih brodova zaslužilo svoje mjesto u pomorskoj historiji u trenutku porinuća, a uglavnom se radilo o brodovima koji su imali revolucionarna rješenja koja su bitno utjecala na strategiju i taktiku pomorskog ratovanja. Jedan od takvih brodova je i američki nuklearni nosač aviona USS Enterprise. Enterprise je zaslužio svoje mjesto u pomorskoj historiji iz najmanje dva razloga. Prvi je da je u trenutku porinuća 24. 9. 1960. sa svojih 342 metra dužine i 93.970 tona pune istisnine bio najveći brod. Tu će "titulu" zadržati sve do 1972. i porinuća prvog nosača klase Nimitz. Prvotno je planirano da će se izgraditi šest nosača klase Enterprise, ali se od toga, zbog prevelike cijene gradnje, naknadno odustalo. Iskustva operativne uporabe Enterprisea pokazala su da su nuklearni nosači aviona, unatoč visoke nabavne cijene, isplativiji od nosača s klasičnim pogonom, te je stoga već krajem 1960-ih američka ratna mornarica počela s gradnjom nuklearnih nosača klase Nimitz.[4]
_coat_of_arms.png)
USS Enterprise, prvi u nizu od planiranih šest nosača aviona klase Enterprise, je naručen 15. 11. 1957. godine. Kobilica je položena u brodogradilištu Newport News Shipbuilding 4. 2. 1958., da bi dvije i pol godine kasnije, 24. 9. 1960. bio porinut. Tog jutra, brod je krstila supruga tadašnjeg tajnika američke mornarice, Williama B. Frankea.[5] Bio je to osmi u nizu brod američke mornarice koji nosi ime Enterprise. Prvi kapetan tada najvećeg i prvog broda na nuklearni pogon koji je ikad zaplovio postao je Vincent P. de Poix.[5] Enterprise je 12. 1. 1961. krenuo na svoju prvu plovidbu u trajanju od 3 mjeseca, nakon čega je započeo dugotrajan niz testiranja i trening vježbi kako bi se ustvrdila pouzdanost i mogućnosti nuklearno pogonjenog nosača aviona. Nakon Enterprisa, niti jedan drugi nuklearni nosač aviona ove klase zbog velike cijene izgradnje (451,3 milijuna američkih dolara)[6] nije dovršen, čime je USS Enterprise (CVN-65) ostao jedini u svojoj klasi. Klasu Enterprise je nastavila klasa Nimitz.[4]
Dana 20. 2. 1962. Enterprise je igrao ulogu kao mjerna postaja za praćenje leta svemirske letjelice Friendship 7 u misiji Mercury Atlas 6 u kojoj je pukovnik John H. Glenn Jr. napravio prvi američki let u orbiti. U augustu iste godine, nosač aviona se pridružio 6. floti američke mornarice u Sredozemnom moru. Ubrzo nakon povratka u Norfolk, Virginia u oktobru, Enterprise je poslan u svoju prvu misiju u međunarodnoj krizi na Kubi. U istom mjesecu, SAD su nadlijetale Kubu s U-2 izviđačkim avionima. Tokom takvog nadlijetanja i snimanja otoka Kube, špijunski avioni su snimili sovjetske lansirne rampe za nuklearne projektile koje su bile u izgradnji na otoku.[5] Pripremljeni na najgore, SAD su počele pripremati vojnu akciju protiv Kube, šaljući nekoliko postrojba na Floridu koje su bile potpomognute jakim postrojbama i brodovima mornarice. Predsjednik John F. Kennedy je naredio pomorsku i zračnu blokadu Kube. Enterprise zajedno s nosačima USS Independenc, USS Essex i USS Randolph i drugim brodovima 2. flote postavili su Kubu u izolaciju i sprječavali švercanje i opskrbu oružja na Kubu. Tokom tih sedam napetih dana (od 22. do 28. 10. 1962.) Enterprise je plovio vodama oko Kube spreman za napad na položaje kubanske vojske, ali i na sovjetske brodove koji su prevozili projektile. Blokada je postavljena 24. 10., a prvi sovjetski brod je zaustavljen već sljedećeg dana. 28. 10. sovjetski predsjednik Nikita Hruščov je prihvatio američki prijedlog i povukao nuklearno oružje s Kube.
Dana 19. 12. 1962., avion E-2 Hawkeye je bio katapultiran s Enterprisea na prvom palubnom testiranju novog uređaja za izbacivanje, projektiranog da zamijeni stari uređaj. Novi uređaj je na paru i znatno skraćuje duljinu piste potrebne za uzlijetanje. Minutu kasnije lansiran je i drugi avion, A-6A.
,_USS_Long_Beach_(CGN-9)_and_USS_Bainbridge_(DLGN-25)_underway_in_the_Mediterranean_Sea_during_Operation_Sea_Orbit,_in_1964.jpg)
Enterprise je napravio svoju drugu i treću plovidbu Sredozemljem 1963. i 1964. godine. Tokom kasnijih plovidbi, 13. 5., formirana je prva svjetska borbena grupa na nuklearni pogon, koju su uz USS Enterprise činili još i USS Long Beach i USS Bainbridge. Dana 31. 7., ova tri broda su stavljeni u grupaciju nazvanu "Task Force One" (hrv. Prva borbena grupa) i poslani su u operaciju Morska orbita "Operation Sea Orbit", historijski 30.565 milja dugo putovanje oko svijeta, obavljeno bez nadolijevanja ili izmijene goriva. U oktobru, Enterprise se vratio u brodogradilište Newport News Shipbuilding i Dry Dock Company za svoje prvo nadolijevanje goriva i tehnički pregled. Big E (nadimak broda) je poslan u pacifičku 7. flotu u novembru 1965. i postao je prvi brod na nuklearni pogon kada je sudjelovao u bombardiranju Vijetkonga 2. 12. 1965. u ratu u Vijetnamu. S njegove palube se prvog dana obavilo 125 uzlijetanja, bacivši i ispalivši 167 tona bomba i raketa na neprijateljsku liniju. Već sljedećeg dana postavljen je rekord od 165 uzlijetanja u samo jednom danu.[4]
U januaru 1968., zarobljivanje USS Puebla (istraživačkog broda) od strane Sjeverne Koreje dovelo je do diplomatske krize (ovaj incident naziva se još i Pueblov incident). Enterprise je poslan u Tihi ocean i dobio je naredbu patroliranja i plovidbe blizu voda Južne Koreje, gdje se zadržao gotovo cijeli mjesec.[4]
_burning,_stern_view.jpg)
Nakon incidenta, plan je bio da se u januaru ili februaru 1969. priključi pomorskim snagama kod Vijetnama. Međutim, ujutro 14. 1. 1969. došlo je do eksplozije projektila MK-32 Zuni podvješenog pod krilo lovca F-4 Phantom II. Eksplozija je zahvatila dio aviona na krmi broda što je dovelo do nekontroliranog širenja plamena. Od posljedica eksplozije i plamena poginuo je 27 članova posade, dok ih je 314 ozlijeđeno. Petnaest je aviona uništeno, a na krmi broda je napravljena velika šteta, zbog čega je Enterprise morao na popravak.[7] Popravak je obavljen u Pearl Harboru na Havajima i Enterprise se vratio u operativnu uporabu već u martu 1969. godine.
Dana 14. 4. 1969., tenzije sa Sjevernom Korejom su se povećale kada je sjevernokorejski avion MiG-17 u međunarodnim vodama srušio nenaoružani EC-121 Warning Star tokom rutinskog patroliranja Istočno-korejskog mora iz baze u Atsugi, Japan. Svih 31 članova posade je poginulo. SAD su reagirale i aktivirale "Task Force 71" kako bi zaštitile međunarodni zračni prostor od ovakvih napada. Brodovlje borbene grupe (Task Force) bilo je sastavljeno većinom od krstarica i razarača u misijama u Jugoistočnoj Aziji i nosača Enterprise, Ticonderoga, Ranger i Hornet. Formacija ove grupe postala je najveće pokazivanje vojne moći u tom području od Korejskog rata.
Od 1969. do 1970., Enterprise se vratio u Newport News Shipbuilding gdje je detaljno pregledan i servisiran. Istodobno je po drugi put napunjen.[5] U januaru 1971., dovršio je probne plovidbe sa svojim novo projektiranim jezgrama nuklearnih reaktora, koji su sadržavali dovoljno energije da ga pogone narednih 10 godina. Nakon toga, zaplovio je za Vijetnam, kako bi pružio zračnu potporu američkim i južnovjetnamskim postrojbama.
U Vjetnamskom ratu Enterprise je po prvi put sudjelovao 1971. godine. U Vijetnamu, Enterprise, USS Oriskany (CVA-34) i USS Midway (CVA-41) su zajedno imali ukupno 2.001 uzlijetanje sa svojih paluba do 30. 6. 1971. Djelovanje se nastavilo i u sljedećem mjesecu, 22 dana s dva nosača i 9 dana s jednim. Zračne operacije tokom jula su bile ograničene zbog tri tropska monsuna tog mjeseca. Broj uzlijetanja za napadne operacije u Sjevernom Vijetnamu su se pred kraj mjeseca povećale. Bili su to napadi na protivničke postrojbe i ciljeve i potpora američkim jedinicama s helikopterima. Od augusta do novembra 1971. USS Enterprise je sudjelovao u operacijama na takozvanoj "Yankee Station" (hrv:Američka postaja). Tokom augusta 1971., djelovanje je nastavljeno prvih osam dana u mjesecu s dva nosača aviona, a tokom ostalih 23 dana tog mjeseca je djelovao sam jedan. Tog mjeseca je zabilježeno 1915 uzlijetanja.[4]
Septembra 1971., uz iznimku od dva dana. nosači su djelovali samostalno (svaki za sebe). Prvih par dana tog mjeseca se uzlijetalo samo s Enterprisea, sredinom mjeseca samo s Orskanya, a pred kraj mjeseca s Midwaya. Stav sa samo jednim aktivnim nosačem i izmjenjivanjem nosača uzrokovao je malo manje uzlijetanja od prijašnjih mjeseci, pa je tako izvršeno 1243 uzlijetanja tokom septembra. Na "Yankee Stationu" tokom oktobra 1971., nastavljene su operacije sa samo jednim aktivnim nosačem, dok se druga dva "odmaraju". Midway je završio svoj dio 10. 10., nakon čega ga je zamijenio Enterprise. Pred kraj mjeseca Enterprisea je zamijenio Oriskany. Sa sva tri nosača zajedno je zabilježeno 1024 uzlijetanja, 30 od njih u Sjeverni Vijetnam, a ostali u Laos. U novembru naizmjence na "Yankee Station" su djelovali USS Enterprise, USS Oriskany i USS Constellation. 22 dana su djelovala dva nosača istovremeno, s ukupno 1766 uzlijetanja.[4]
U decembru 1971. tokom Indijsko-pakistanskog rata 1971., Enterprise je poslan u Bengalski zaljev kako bi demonstrirao nadmoć nad Indijskom pomorskom blokadom od strane indijskog lakog nosača aviona INS Vikrant. Američku borbenu flotu je pratila i sovjetska podmornica. Sukob je izbjegnut kada su se amerikanci maknuli iz Indijskog oceana i krenuli prema Sjeveroistočnoj Aziji.[8]
U oktobru 1972., SAD su obavile sve taktičke zračne napade u Sjevernom Vijetnamu iznad 20-te paralele, privodeći operaciju "Linbacker I" kraju. Ova gesta i plan o prestanku napada i bombardiranja Sjevernog Vijetnama iznad 20-te paralele je osmišljen kako bi se promicala ideja i olakšali pregovori oko mira koji su se održavali u Parizu. Od oktobra do decembra, Enterprise je ostao na položaju na "Yenkee Stationu" s ostalim nosačima i bio u pripravnosti za napad. Kao rezultat obustave bombardiranja Sjevernog Vijetnama, u tom razdoblju nije srušen niti jedan MiG niti je bilo američkih gubitaka.[4]
Dana 18. 12. 1972., SAD su nastavile bombardiranje Vijetnama iznad 20-te paralele pod imenom "Linebacker II". Tokom operacije Linebacker II, Enterprise i drugi nosači koncentrirali su napade na zemlja-zrak projektile i protuavionsku artiljeriju, neprijateljske kasarne, skladišta goriva, Haiphong pomorsko i brodogradilišno područje, željezničke mete itd. Mornarički taktički zračni napadi operacije Linebacker II su bili centrirani na priobalnim područjima oko Hanoia i Haiphonga. Napravljeno je 705 mornaričkih napada u tom području tokom ove operacije. Između 18. i 22. 12. mornarica je izvršila 119 napada u Sjevernom Vijetnamu, s velikim ograničenjem djelovanja zbog lošeg vremena.[4]
Pred kraj decembra 1972. Sjeverni Vijetnam se vratio "mirovnom stolu". Operacija Linebacker II je završila. U januaru 1973., dogovoreno je primirje i sva napadna djelovanja na Vijetnam su otkazana. Od 28. 1. 1973., avioni s Enterprisea i Rangera uzlijetali su zbog napada na glavne komunikacijske linije u Laosu. Laos nije imao nikakve veze s primirjem u Vijetnamu.[4]
Nakon primirja u Vijetnamu, USS Enterprise je zaplovio prema Puget Sound mornaričkom brodogradilištu u Bremertonu, Washington, gdje je 18. 3. 1974. postao prvi američki nosač aviona s kojeg su počeli operativno djelovati tada najbolji američki lovački avioni F-14 Tomcat. F-14 avioni VF-1 Wolfpack i VF-2 Bounty Hunters napravili su svoja prva uzlijetanja i slijetanja na nosač. U septembru 1974. Enterprise je postao prvi nosač koji je bio opremljen F-14 borbenim lovcima.[4]
U februaru 1975. tajfun Gervaise obrušio se na otok Republike Maruicijus u jugozapadnom dijelu Tihog Oceana. Enterprise je odgovorio na pozive u pomoć i uplovio u luku Louis, gdje je osoblje nosača provelo više od 10.000 radnih sati popravljajući, električni, telefonski i vodovodni sustav i prevozeći helikopterima medicinske potrepštine, hranu i vodu u pogođena područja.[4]
Zajedno s nosačima Midway, Coral Sea, Hancock i Okinawa, Enterprise je 19. 4. 1975. sudjelovao u operaciji Frequent Wind - spašavanju američkih državljana iz opkoljenog Sajgona. Operacija se razvila u evakuaciju američkih građana iz glavnog grada Južnog Vijetnama koji je bio pod teškim napadima Sjeverno Vijetnamske vojske. Stanje oko Sajgona i njegove Tan Son Nhat zračne luke omogućilo je samo zračnu evakuaciju. Predsjednik SAD-a Gerald Ford naredio je evakuaciju. Sa zaštitom lovaca s nosača aviona, helikopteri su sletjeli u Sajgonu i Tan Son Nhatu kako bi evakuirali amerikance. Zračna luka je postala glavno sletište američkih helikoptera, koja je branjena od strane marinaca iz 9-te amfibijske brigade. Evakuirano je 900 amerikanaca, a zadnji helikopter je napustio Američko veleposlanstvo noseći marince.[4]
U januaru 1979. je uplovio u Puget Sound mornaričko brodogradilište za 30-mjesečni remont. Tokom ovog remonta maknut je SCANFAR radar i napravljeno je još par manjih izmjena. Tokom remonta, zaposlenici brodogradilišta nazvali su ga "Bilding 65".
1982. nosač je otišao na svoju 10. WESTPAC implementaciju. U aprilu 1983., Enterprise se nasukao u uvali San Francisca dok se vraćao iz plovidbe. Ostao je nasukan nekoliko sati.[9] U to vrijeme je na brodu bio George Takei, koji tumači lika Mr. Sulu, kormilara u popularnoj znanstveno-fantastičnoj seriji Zvjezdane Staze.[10] Iako nasukavanja i sudari svojih brodova znače kraj karijere za kapetana broda američkog ratnog broda, tadašnji kapetan Enterprisea, Robert J. Kelly, koji je tada već bio predložen za komodora, a kasnije je postao admiral i vrhovni zapovjednik američke pacifičke flote.[11]
Godine 1984. krenuo je na svoju 11. WESTPAC implementaciju. 2. 11. 1985. Enterprise je zapeo na Bishop Rock kod Cortes Banka tokom vojne vježbe, što je oštetilo vanjski dio trupa i propeler. Enterprise je nastavio s vježbama, a kasnije je otplovio na suhi dok za popravak oštećenja. 1986. je krenuo na 12. WESTPAC implementaciju. Enterprise je 28. 4. 1986. je iz Crvenog mora, preko Sueskog kanala uplovio u Sredozemno more, postavši tako prvi nosač na nuklearni pogon koji je prošao tim kanalom. U sredozemnom moru se pridružio USS Americi (CV-66) kod obale Libije. Tamo je sudjelovao u operaciji "Eldorado Canyon", američkom bombardiranju Libije. To je bio prvi puta nakon 22 godine da je Enterprise ušao u Sredozemno more.[4]
U aprilu 1988., krenuo je na 13. WESTPAC implementaciju tokom koje je Enterprise plovio Perzijskim zaljevom i sudjelovao u operaciji "Earnest Will" pomažući obrani kuvajtskih tankera od iranskih napada. U isto vrijeme USS Samuel B. Roberts (FFG-58) je zapeo za iransku minu u međunarodnim vodama. Kao odgovor na to, pokrenuta je operacija "Praying Mantis". Započeti su napadi na Iranske ciljeve i dvije naftne platforme koje su služile kao baza za iranske napade. Avioni iz CVW-11 (Carrier Air Wing Eleven) su pružali zračnu potporu i izviđanje, s A-6 Intruderima i A-7 Cirsair II i borbenim avionima F-14 Tomcat.[4]
U septembru 1989., Enterprise je napustio NAS Alamedea i započeo svoju 14. implementaciju, krstarenje oko svijeta do nove matične luke u Norfolku. Početkom decembra 1989. Enterprise i Midway su sudjelovali u operaciji "Classic Resolve", američki predsjednik George H.W. Bush je odgovorio na poziv filipinskog predsjednika Corazona Aquinoa za zračnu potporu tokom pokušaja pobunjeničkog atentata. Enterprise je ostao blizu filipinskih voda sve dok se situacija nije smirila, a tada je nastavio plovidbu Indijskim oceanom.
U martu 1990. Enterprise je završio svoj put oko svijeta uploveći u svoju matičnu luku Norfoklk. Prešao je više od 69.000 km od svoje bivše matične luke u Almedi u Kaliforniji, preko Hong Konga, Filipina, Tajlanda, Singapura, Rio de Jenera, St.Thomas i Fort Lauderdale na Floridi. Zbog zamjene goriva i velikog remonta koji je trajao od oktobra 1990. do septembra 1994. otplovio je u Newport News Shipbuilding, te zbog toga nije sudjelovao u ratu za oslobođenje Kuvajta od iračke okupacije. Tokom ovog nadopunjavanja i pregleda, mornarica je produžila nosač s 336 na 342 metra i neke manje izmjene kako bi produžila životni vijek nosača.
Dana 27. 9. 1994. Enterprise je vraćen u more na testiranja, tokom kojih je pokazao da je s punom snagom čak malo brži nego što je bio nov. Dana 28. 7. 1996. započeo je svoju 15. implementaciju. Nosač je poslan u Bosnu kao dio operacije "Joint Endeavor" gdje je osiguravao zračni prostor Bosne i Hercegovine. Bio je i u Iraku u operaciji "Souther Watch". Ovo je bila i posljednja operacija u kojoj se sudjelovali A-6 Intruder avioni, nakon što su povučeni iz uporabe u američkoj mornarici. Tokom tih 6 mjeseci plovidbe, brod je posjetio 8 luka. Do decembra 1996. završio je svoju implementaciju.[4][5]
U februaru 1997. Enterprise je uplovio u Newport News Shipbuilding na dodatne izmijene, koje su trajale četiri i pol mjeseca. U novembru 1998., Enterprise je krenuo na 16. implementaciju, ovaj put s grupom CVW-3 (Carrier Air Wing Three). Tokom noći 8. 11. 1998., EA-6B Prowler se zabio u S-3 Vikinga na palubi nosača. Nezgoda se dogodila kada se EA-6B vraćao na Enterprise prateći noćno osvjetljenje i zapeo za S-3 koji se nalazio na letnoj palubi. Obije posade aviona su se izbacile iz svojih aviona prije sudara. Vatra je zahvatila oba aviona, ali je požar posada broda brzo ugasila. Tri od četiri člana su izgubljena u moru. Drugi članovi posade broda nisu bili ozlijeđeni. Potraga za tri člana EA-6B Prowaler aviona je obustavljena nakon 24 sata potrage i pretraženog 340 km2 područja.
,_background,_sails_alongside_the_nuclear-powered_aircraft_carrier_USS_Enterprise_(CVN_65)_after_arriving_in_the_Red_Sea.jpg)
Enterprise je 23. 11. 1998. otišao pomoći nosaču USS Dwight D. Eisenhower (CVN-69) u Perzijskom zaljevu. Tokom sidrenja u luci Jebel Ali, UAE, nosač je ugostio predsjednika George H.W. Busha i imao live koncert grupe Hootie & the Blowfish. U decembru 1998. Enterpriseova borbena grupa sudjelovala je u operaciji "Desert Fox", bombardirajući Iračke vojne ciljeve s više od 300 BGM-109 Tomahawk zrak-zemlja raketama i 313 tona artiljerijskog naoružanja. 70-satni napad su izvodili Enterprise, USS Gettysburg (CG-64), USS Stout (DDG-55), USS Nicholson (DD-982) i USS Miami (SSN-755). 23. 12. 1998., na nosač su sletili ministar obrane William Cohen, sa svojom ženom Janet, senator Daniel Inouye s Havaja, predstavnik John Murtha iz Pennsylvaniae i pjevačima Mary Chapin Carpeter, Carole King i David Ball. Ministar je uživao u ručku s mornarima, nakon čega je održan koncert na palubi broda.
Prema operaciji "Sicily", Enterprise je trebao otići u posjet Cannesu, Francuska. No, pregovori o primirju s Jugoslavijom u Rambouilletu, Francuska su se pogoršali i nosač je poslan u Jadransko more nakon samo 24 sata sidrenja u Cannesu. Početkom marta 1999., Enterprise se usidrio u Trstu u Italiji, za svoj zadnji posjet nekoj sredozemnoj luci prije plovidbe za Perzijski zaljev. Tamo 14. 3. 1999. mijenja nosača USS Carl Vinson (CVN-70). Vraća se natrag u maju 1999. Tokom 1998.-1999. Enterprise je preplovio više od 80.000 km i na moru je proveo 151 dan. Avioni su s njega uzletjeli više od 9.000 puta, a proveli su u zraku oko 17.000 sati.
Dana 25. 4. 2001. Enterprise je krenu na svoju 17. implementaciju s grupom CVW-8. Od 18. 7. do 28. 7. 2001., nosač i brodovi u pratnji ostalih brodova je sudjelovao zajedno s britanskom kraljevskom mornaricom u zajedničkoj vojnoj vježbi u Sjevernom moru, blizu Škotske.[4]
Enterprise je bio na putu iz Perzijskog zaljeva prema svojoj matičnoj luci Norfolk (Virginia), kada su se 11. 9. 2001. avioni zaletjeli u njujorške nebodere. Umjesto odlaska u Sjedinjene Države Enterprise je dobio naredbu da se vrati u Indijski ocean. U oktobru 2001. SAD su pokrenule zračne napade na Al Qaidine trening kampove i talibanska uporišta u Afganistanu. Akcija je osmišljena kako bi se omelo korištenje Afganistana kao bazu terorista. Tokom tri tjedna, avioni s nosača Enterprise su poletjeli u približno 700 misija i izbacili velike količine bombi i raketa na ciljeve u Afganistanu. Krajem oktobra, nosač je zaplovio prema SAD-u.[4]
U novembru 2001. nosač je stigao u svoju matičnu luku u Norfolk, oko dva tjedna kasnije od planiranog. Tokom zadnjih dana na moru, s nosača se prenosila dvosatna emisija "Good Morning America". Dana 7. 1. 2002. Enterprise je ušao u Nortfol mornaričko brodogradilište za jednogodišnji remont.
Od 2003. do 2004. nosač je pružao zračnu potporu u operaciji "Iračka sloboda". Od maja 2006. Enterprise je krenuo na planiranu šestomjesečnu plovidbu, koja je trajala dva tjedna duže od predviđenog. Tokom plovidbe posjetio je 8 luka, djelovao u šestoj, petoj i sedmoj floti. Vratio se u Norfolk 18. 11. 2006.
U augustu 2007. nosač se pridružio floti blizu Irana.[12] Dana 19. 12. 2007. vratio se u SAD nakon šest mjeseci provedenih u Perzijskom zaljevu.[13]
Dana 12. 4. 2008. uplovio je u Northrop Grumman Newport brodogradilište na planiran pregled u trajanju 18 mjeseci. Vraćen je u službu u septembru 2009. godine. Brod bi trebao obaviti još jednu plovidbu prije povlačenja iz službe.[3] Po sadašnjim planovima američke ratne mornarice Enterprise će ostati u operativnoj uporabi sve do 2014. kada bi ga trebao zamijeniti nuklearni nosač CVN-78.
Početno su Enterprise označili kao CVA(N)-65, pri čemu je N označavalo nuklearni pogon. Kasnije je ta oznaka skraćena u CVN-65. Nuklearni nosač aviona Enterprise ostat će zapamćen i po još jednoj specifičnosti - nuklearnom pogonu od čak osam reaktora. Naime, u trenutku njegove gradnje nisu postojali dovoljno snažni i pouzdani nuklearni reaktori te su projektanti morali uporabiti relativno slabe A2W reaktore tvrtke Westinghouse, koji su porijeklo vukli od nuklearnih reaktora namijenjenih podmornicama. Para proizvedena u osam reaktora odvodi se na četiri parne turbine ukupne snage 280 000 konjskih snaga. To je dovoljno za vršnu brzinu od 33 čvora. Tako velika brzina potrebna je kako bi se olakšalo polijetanje aviona s letne palube na koju su postavljena četiri parna katapulta C-13 Mod 1 dužine 88,5 metara kojima se avioni doslovno ispaljuju u zrak (za dvije sekunde ubrzaju do brzine veće od 265 km/h). Kako je za pripremu svakog katapulta potrebno minuta i 45 sekundi, teoretski s palube Enterprisea avioni mogu polijetati svakih 30 sekundi.
Za povratak na brod namijenjena je sletna staza koja je ukošena od krme prema lijevom boku. Opremljena je s četiri uređaja za kočenje čije se debele sajle protežu preko sletne staze. Kada avion svojom kukom smještenom na stražnjem dijelu trupa zakači jednu od četiri sajle mora u samo 105 metara smanjiti brzinu s oko 225 km/h na nulu. U slučaju da pilot promaši sve četiri sajle, podiže avion i nakon toga ponovno slijeće. Ukupna dužina i širina letne palube je 331,6 x 76,8 metara. Za prijevoz aviona s letne palube u brodski hangar Enterprise su opremili s četiri dizala, od toga su tri smjestili na desni bok, a jedan na lijevi. Hangar je visok 7,5 metara i ima površinu 19 440 m2. Veličina hangara i letne palube dovoljna je za 72 aviona. Nakon što je iz operativne uporabe povučen palubni lovac F-14 Tomcat, osnovu palubne avijacije američke mornarice čini višenamjenski borbeni avion F/A-18 E/F Super Hornet. Iako su opremljeni i projektilima za zračnu borbu, osnovna im je namjena uništavanje ciljeva na zemlji. Za zračnu obranu nosača i udarne grupe zaduženi su nešto stariji i manji F/A-18 C/D Hornet. Nadzor zračnog prostora i površine mora oko nosača dužnost je "letećih radara" D-2C Hawkeye, dok se za ometanje protivničkih radara i njihovo uništenje rabe jurišnici EA-6B Prowler. Protupodmornička borba je u domeni aviona S-3B Viking i helikoptera SH-60 Seahawk, dok se avioni S-3B Viking koriste i u zadaćama opskrbe aviona gorivom u letu.
Da bi brod funkcionirao ima posadu od 3000 ljudi, od čega je 150 časnika, 150 viših dočasnika i 2700 nižih dočasnika i časnika. Avijacijsku grupu čini 250 pilota i 1750 ljudi zaduženih za održavanje aviona i helikoptera.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
