From Wikipedia, the free encyclopedia
Za trenutni liturgijski jezik, vidite članak Crkvenoslovenski jezik.Staroslavenski jezik (словѣньскъ ѩꙁꙑкъ) prvi je književni slavenski jezik, kodifikovan na osnovi makedonskog govora iz okolice Soluna u 9. stoljeću.[1] Staroslovenska pisma bila su glagoljica i ćirilica.[2] Izvorno pismo sačinjeno za ovaj jezik je glagoljica,[3] koju je sastavio Konstantin Filozof.
Ne treba izjednačavati sa Praslovenski jezik.| staroslovenski jezik | |
|---|---|
словѣ́ньскъ ѩꙁꙑ́къ | |
| Države | Slovenske države i oblasti u srednjem veku |
| Regije | istočna Evropa |
| Izumro | koristi se kao liturgijski jezik |
| Jezična porodica | indoevropski
|
| Pismo | glagoljica i ćirilica |
| Službeni status | |
| Službeni | Pravoslavne i istočne katoličke crkve |
| Jezični kodovi | |
| ISO 639-1 | cu |
| ISO 639-2 | chu |
| ISO 639-3 | chu |
Staroslavenski jezik su kodifikovali hrišćanski misionari, braća Kiril i Metodij, radi prevođenja evanđelja s grčkog, opismenjavanje starih Slovena i uvođenje narodnog jezika u crkvu. Staroslovenski je tokom srednjeg veka bio književni jezik većine slovenskih naroda [4] i uticao na formiranje mlađih slovenskih jezika. Staroslavenska književnost uključuje mnoge religijske, pravne, istorijske i druge spise. Na primer, Žitije Konstantina Filozofa iz 9. veka opisuje širenje pismenosti među Slovenima, Beseda na jeres iz 10. veka opisuje pojavu bogumila na Balkanu, Povest vremenih let (11-12. vek) istoriju ruskih zemalja, a Zakonopravilo iz 13. veka je najstariji sačuvani srpski pravni akt.
Geneološki, staroslovenski jezik pripada grupi južnoslovenskih jezika, i ne sme se mešati s praslovenskim jezikom, drevnom maticom iz koje vode poreklo svi slovenski jezici.[2] Naslednik staroslovenskog je konzervativni crkvenoslovenski jezik, u liturgijskoj upotrebi u pravoslavnim i istočnim katoličkim crkvama slovenskih zemalja.[5] Pozajmljenice iz ovog jezika nazivaju se arhaizmi ili crkvenoslavizmi.
Gramatika i rečnik staroslovenskog je temelj mnogih pokušaja stvaranja novog sve-slovenskog književnog jezika, među kojima je međuslovenski jedan od modernijih primera.
U starim se spisima taj jezik nazivao jednostavno slovenskim - slovĕnьskъ. U 5. glavi Žitja Metodova bizantski car Mihajlo III. govori Ćirilu i Metodu da su oni Solunjani, a da Solunjani vьsi čisto slovĕnьsky besĕdujǫtъ. U 15. glavi piše da je Metod preveo knjige otъ grьčьska języka vъ slovĕnьskъ, a u 17. da Metodovi učenici poslije njegove smrti latinьsky i grьčьsky i slovĕnьsky sъtrĕbišę, a isti naziv koristi i bizantski pisac Jovan Egzarh.
Staroslavenski se razvio na osnovi jednog makedonskog govora, stoga se često nazivao i staromakedonski te starobugarski.
Osim dvaju spomenutih naziva zbog narodne osnove, koristila su se još dva zbog uporabe - starocrkvenoslavenski i crkvenoslavenski. Naime, staroslavenski jezik bio je književni jezik liturgijskih spisa, usko vezan uz sakralnu književnost, nastalu prevođenjem grčkih izvornika (što se očitovalo u brojnim leksičkim, morfološkim i sintaktičkim grecizmima). No, staroslavenski jezik koristio se i za profane svrhe (pravni spisi i književnost općenito).
Neki razlikuju navedena dva termina pa starocrkvenoslavenskim nazivaju prvi zabilježeni period staroslavenskog jezika, doba kanonskih spisa 10. i 11. stoljeća, a crkvenoslavenskim jezik od 12. stoljeća nadalje, kad se počinju javljati prve redakcije.
Najčešći je naziv staroslavenski jezik. On ne ukazuje na narodnu osnovicu ni na uporabu te je neutralan i čest u uporabi. Staroslavenski jezik ne smije se miješati s praslavenskim jezikom, matice iz koje su se razvili svi slavenski jezici. Kronološki se staroslavenski poklapa s posljednjom fazom praslavenskog jezika.
Još od traktata Crnorisca Hrabra (O pismenima) Slaveni nisu imali pisma te Hrabar govori o tri faze - nepoznavanju pisma, korištenju tuđeg pisma "bez ustrojenja" i korištenje svojeg pisma koje su stvorili Ćiril i Metod:
Prĕžde ubo slovĕne ne imĕhǫ knigъ, nǫ črъtami i rĕzami čьtĕhǫ i gataahǫ, pogani sǫĉe. Krъstivše že sę, rimskami i grъčьskymi pismeny nǫždaahǫ sę (pisati) slovĕnsku rĕčь bez ustroenia. (...) Aĉe li vъprosiši slovĕnskyę bukarę glagolę kto vy pismena stvorilъ estь ili knigy prĕložilъ, to vьsi vĕdętь. I otvĕĉavše rekǫtь. Svętyi kostantinъ filosofъ, naricaemyi kirъlъ. tъ namь pismena stvori i knigy prĕloži. i methodie bratъ ego.
Prije Slaveni ne imađahu knjiga, nego crtama i zarezima crtahu i gatahu bivajući pogani. Pokrstivši se nastojahu grčkim i latinskim pismenima kojekako pisati svoju riječ bez ustroja. (...) A ako zapitaš slavenske književnike govoreći tko vam je slova sastavio ili knjige preveo, to svi znaju i odgovorivši reći će: sveti Konstantin Filozof, zvani Ćiril, taj nam i slova sastavi i knjige prevede, i Metod, brat njegov.
Staroslavenska pisma bila su glagoljica i ćirilica. Prema mišljenju današnjih stručnjaka, glagoljica je starije pismo te ju je stvorio Konstantin Ćiril, a poslije je, prema Georgievu, nastala ćirilica zbog povijesnog procesa u kojem su sudjelovali mnogi, a sve je počelo od nesustavnog bilježenja slavenskih riječi grčkim i latinskim slovima (grčki alfabet i latinica).
Moravski knez Rastislav poslao je poruku caru Mihajlu da mu pošalje ljude koji bi naučavali njegov narod, širili pismo i pokrštavali na njihovu jeziku. Car je Konstantinu i Metodu rekao da su oni Solunjani, a da svi Solunjani dobro govore slavenskim jezikom. Naime, mnogo će im biti lakše naučavati jezikom poznatim narodu. Nakon brojnih prijašnjih misija, Konstantin pristaje, stvara pismo - glagoljicu - jer Slaveni ne imahu pisma i odlazi u Moravsku 863. godine s bratom Metodom.
Ondje ostaju tri godine, a potom odlaze i u Panoniju. Dok su ondje djelovali, preveli su s grčkoga jezika velik broj liturgijskih djela, a za Metoda se kaže da je nakon Konstantinove smrti preveo za osam mjeseci sve biblijske knjige, osim Knjige Makabejaca. Stvorili su također i prvi zakonski kodeks, Zakon sudnyj ljudem te prijevod Nomkanona.
Konstantin se bunio protiv tzv. trojezične hereze, da su jedina tri dostojna jezika za slavljenje liturgije latinski, grčki i hebrejski. U raspravi s akvilejskim svećicima rekao je poznate riječi:
Ne pada li kiša od Boga na sve jednako? Ili, ne sja li Sunce, također, na sve? Ne udišemo li svi isti zrak? A kako se vi ne stidite samo tri jezika priznavati, a hoćete da svi drugi narodi i plemena budu slijepi i gluhi
Vrijednost Ćirila i Metoda bila je neprocjenjiva - Slaveni su dobili tri stvari - pismo, jezik i Riječ (Bibliju).
Staroslavenski jezik razvio se na osnovi makedonskog govora u okolici Soluna. No, bila je poznata i takozvana panonska teorija koju su posebno zastupali Franc Miklošič i Jernej Kopitar. Oni su tvrdili da se njemačka, latinska i mađarska obilježja staroslavenskog mogu objasniti samo činjenicom da je osnova staroslavenskome bio panonski govor. Ta je teorija nazvana panonskom. No, susreli su se i s problemima – kako objasniti tipične makedonske odraze št i žd (od praslavenskih *t’ i *d’). To su riješili tako da su pronašli mađarske posuđenice koje sadrže te glasove, a oni su ih mogli dobiti jedino posuđivanjem od Panonskih Slavena.
Ali, to je opovrgnuo Vatroslav Jagić objasnivši da su Mađari primili te posuđenice u doba seobe, kad su se Bugari i Makedonci selili prema svojim današnjim domovinama. Tu je makedonsku teoriju učvrstio i njegov učenik Vatroslav Oblak organiziravši dijalektološku ekspediciju u okolici Soluna. 1896. svojim je Makedonskim studijama dokazao povezanost makedonskog govora sa staroslavenskim jezikom. Tako je nastala danas priznata makedonska teorija.
| glagoljica | ćirilica | naziv | latinica | glagoljski broj [7] |
ćirilični broj |
|---|---|---|---|---|---|
| Ⰰ | A | азъ (azъ) | a | 1 | 1 |
| Ⰱ | Б | бѹкꙑ (buky) | b | 2 | |
| Ⰲ | В | вѣдѣ (vědě) | v | 3 | 2 |
| Ⰳ | Г | глаголи (glagoli) | g | 4 | 3 |
| Ⰴ | Д | добро (dobro) | d | 5 | 4 |
| Ⰵ | Е, Є | єсть (jestъ) | e, je | 6 | 5 |
| Ⰶ | Ж | живѣтє (živěte) | ž | 7 | |
| Ⰷ | Ꙃ, Ѕ | ѕѣло (dzělo) | dz | 8 | 6 |
| Ⰸ | Ꙁ, З | зємл҄ꙗ (zemlja) | z | 9 | 7 |
| Ⰹ, Ⰺ | И | и/ижє (i/iže) | i, j | 10 | 8 |
| Ⰻ | І, Ї | и/ижє (i/iže) | i, j | 20 | 10 |
| Ⰼ | Ꙉ | дѥрв (đervь) | đ, ǵ, ć | 30 | |
| Ⰽ | К | како (kako) | k | 40 | 20 |
| Ⰾ | Л | людиѥ (ljudije) | l, lj | 50 | 30 |
| Ⰿ | М | мꙑслитє (myslite) | m | 60 | 40 |
| Ⱀ | Н | нашь (našь) | n, nj | 70 | 50 |
| Ⱁ | О | онъ (onъ) | o | 80 | 70 |
| Ⱂ | П | покои (pokoi) | p | 90 | 80 |
| Ⱃ | Р | рьци (rьci) | r, rʲ | 100 | 100 |
| Ⱄ | С | слово (slovo) | s | 200 | 200 |
| Ⱅ | Т | тврьдо (tvrьdo) | t | 300 | 300 |
| Ⱆ | Оу, ꙋ | оукъ (ukъ) | u | 400 | 400 |
| Ⱇ | Ф | фрьтъ (frьtъ) | f | 500 | 500 |
| Ⱈ | Х | хѣръ (hěr) | h | 600 | 600 |
| Ⱉ | Ѡ | ѡмега (omega) | o, /ɔ/ | 700 | 800 |
| Ѿ | отъ (otъ) | ot | 800 | ||
| Ⱋ | Щ | ща (šta) | št | 800 | |
| Ⱌ | Ц | ци (ci) | c | 900 | 900 |
| Ⱍ | Ч | чрьвь (črьvъ) | č | 1000 | 90 |
| Ⱎ | Ш | ша (ša) | š | ||
| Ⱏ | Ъ | ѥръ (jerъ) | ŭ (poluglas) | ||
| ⰟⰊ | Ꙑ | ѥрꙑ (jery) | y | ||
| Ⱐ | Ь | ѥрь (jerь) | ĭ (poluglas) | ||
| Ⱑ | Ѣ | ѣть (jatь) | ě | ||
| Ⱖ | (jo) | jo | |||
| Ⱓ | Ю | ю (ju) | ju | ||
| Ꙗ | ꙗ (ja) | ja | |||
| Ѥ | ѥ (je) | je | |||
| Ⱔ | Ѧ | ѧсъ (ęsъ) | ę (nazalno e) | 900 | |
| Ⱗ | Ѩ | ѩсъ (jęsъ) | ję | ||
| Ⱘ | Ѫ | ѫсъ (ǫsъ) | ǫ (nazalno o) | ||
| Ⱙ | Ѭ | ѭсъ (jǫsъ) | jǫ | ||
| Ѯ | ѯи (ksi) | ks | 60 | ||
| Ѱ | ѱи (psi) | ps | 700 | ||
| Ⱚ | Ѳ | ѳита (thita) | th | 9 | |
| Ⱛ | Ѵ | ижица (ižica) | i, y, v | 400 |
Praslovenski jezik nije imao glas f, a slova fert (Ⱇ) i fita (Ⱚ) korišćena su za prepisivanje reči grčkog porekla, kao i ižica (Ⱛ) za grčko ipsilon.
Tzv. "staroslavenski kanon" čini malen broj sačuvanih rukopisa iz 10. i 11. stoljeća, nastalih nakon smrti Kirila i Metoda. No, postoji obilje dela na staroslovenskom sačuvanih samo u novijim prepisima, koji čuvaju starije osobine jezika od najstarijih sačuvanih rukopisa "kanona".[8]
Dosledno čuvanje i pravilna upotreba nosnih samoglasnika jedna je od karakterističnih crta po kojima se staroslovenski kanonski spomenici lako razlikuju od kasnijih redakcija.[9]
Spomenici pisani glagoljicom:
Spomenici pisani ćirilicom:
Spomenici pisani latinicom:
Mnogi staroslovenski rukopisi nisu sačuvani u originalu, već u prepisima. Neki od njih su:
Napomena: datum predstavlja nastanak književnog dela, ne starost rukopisa.
Redakcija je spontatno i nehotično mijenjanje staroslavenskog jezika, zbog utjecaja piščeva jezika i njegova lokalnog idioma, a recenzija je namjerno mijenjanje zbog jezika nekog kraja te se staroslavenski prilagođava području. Razlika katkad i nije najjasnija, ali općenito govorimo o redakcijama staroslavenskog jezika koje su se razvile na većim područjima.
Spomenici: Kijevski listići, Praški listići, Reimsko evanđelje.
Spomenici: Traktat Crnorisca Hrabra, Trnovsko evanđelje, Bojansko evanđelje, Vračansko evanđelje, Jovanovo evanđelje.
Spomenici: Ohridski apostol, Dobromirovo evanđelje, Asemanijevo jevanđelje
Staroslavenski je odigrao važnu ulogu u povijesti slavenskih jezika, razvijajući se prvo u zasebne redakcije, a potom i zasebne književne jezike.
Spomenici: Ostromirovo evanđelje, Arhangelsko evanđelje, Čudovski psaltir, Svjatoslavov zbornik.
U nekim hrvatskim katoličkim biskupijama na otocima i na obali razvio se u hrvatsku redakciju koja je korištena u glagoljaškoj liturgiji zapadnog, rimskog obreda, sve do Drugog vatikanskog sabora, a u nekim svojim oblicima i sve do danas. Hrvatski tip staroslavenskog jezika ima sljedeća obilježja:
Neki spomenici staroslavenskoga jezika dokazane hrvatske redakcije: Bašćanska ploča, Grškovićev odlomak apostola, Splitski misal, Divoševo evanđelje, Batalovo evanđelje, Hvalov zbornik, Mletački zbornik.
Spomenici: Vukanovo evanđelje, Hilandarska povelja, Karejski tipik, Studenički tipik, Temnićki natpis, Matičin apostol, Miroslavljevo evanđelje.
Napomena: Neki naučnici pominju samo srpsko-hrvatsku redakciju, bez razlikovanja varijeteta unutar nje.[11]
Staroslovenski je fleksijski jezik s prilično bogatom gramatikom.
U staroslovenskom jeziku imenice mogu biti menjane u tri gramatička roda (muški, ženski i srednji), tri broja (jednina, dvojina i množina) i sedam padeža:
U staroslovenskom postoje sledeća vremena[12]:
U staroslovenskoj azbuci, nisu postojali posebi znaci za brojeve, već su brojevi obeležavani slovima sa posebnom oznakom (titlom) iznad. Brojevi od 1 do 10 su se obeležavali sledećim ćiriličnim slovima[13]:
Brojevi od 11 do 19 su bili sintagme. Dobijani su dodavanjem željenog broja na broj deset (npr. dva na desente - 12) i označavani su sledećim slovima, sa odgovarajućim titlom iznad:
Od ovih brojeva su redukcijom vokala i vokalizacijom diftonga nastali savremeni srpskohrvatski oblici.
Staroslovenski jezik je kao živi književni jezik vremenom potisnut narodnim slovenskim jezicima, ali je konzerviran kao crkvenoslovenski, liturgijski jezik pravoslavnih i istočno katoličkih crkava slovenskih zemalja. Jezici slovenskih naroda čiji je bogoslužbeni jezik bio latinski razvijali su se uglavnom bez kontakta sa crkvenoslovenskim - taj je kontakt ili bio rano prekinut (kao kod Slovenaca, Čeha i Moravljana, a kod Hrvata nešto kasnije) ili nikada nije ni bio uspostavljen (na primer, kod Poljaka i Lužičkih Srba). Uporedo sa postojanjem crkvenoslovenskog, u kulturi nekih slovenskih naroda stvara se i književnost na osnovi narodnog jezika, što je imalo za posledicu dvojstvo unutar starosrpskog, staroruskog i starobugarskog, sa dosta jasno razgraničenim sferama upotrebe crkvenog i narodnog jezika. U XVI i XVII veku dolazi do istiskivanja crkvenoslovenskog jezika iz mnogih oblasti upotrebe.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
