From Wikipedia, the free encyclopedia
Admiral flote John Rushworth Jellicoe, 1. earl Jellicoe (Southampton, 5. prosinca 1859. – London, 20. studenog 1935.) je bio britanski mornarički časnik i admiral koji se proslavio u Prvom svjetskom ratu. Prije nego je kod Jutlanda (1916.) predvodio britansku Veliku flotu, Jellicoe je sudjelovao u Anglo-egipatskom ratu i u Bokserskom ustanku. Njegova komanda kod Jutlanda i danas ostaje kontroverzna tema u Britaniji; naime, iako Jellicoe nije napravio nikakvu grešku i prisilio je njemačku Hochseeflotte na povlačenje u trenutku kada bi poraz značio potpunu katastrofu za Britaniju, domaća javnost bila je nezadovoljna zbog činjenice da Jellicoe nije uspio ostvariti pobjedu u maniri one kod Trafalgara stotinu godina ranije. Nakon tog uspjeha je postao glavni načelnik ratne mornarice, u svojstvu kojeg je nadzirao njezinu ekspanziju i uvođenje konvoja, međutim smijenjen je krajem 1917. godine. Od 1920. do 1924. godine je bio generalni guverner Novog Zelanda.
| John Jellicoe | |
|---|---|
 | |
Biografske informacije | |
| Puno ime | John Rushworth Jellicoe |
| Rođenje | 5. prosinca 1859. Southampton, Ujedinjeno Kraljevstvo |
| Smrt | 20. studenog 1935. London, Ujedinjeno Kraljevstvo |
| Državljanstvo | britansko |
| Supruga | Florence Gwendoline Cayzer |
| Titule | Vikont Jellicoe Earl Jellicoe |
| Knjige | The Grand Fleet: Its creation, development and work 1914–1916 Men of the Day: Naval Ordnance (MXLVI) The Crisis of the Naval War |
Karijera | |
| Odanost | Ujedinjeno Kraljevstvo |
| Služba | 1872. – 1919. |
| Čin | Admiral flote |
| Ratovi | Anglo-egipatski rat Bokserski ustanak Prvi svjetski rat |
| Važnije bitke | Bitka za Beicang (1900) Jutlandska bitka (1916) |
| Rod vojske | Royal Navy |
| Nagrade | Nepotpuna odlikovanja:
|
John Jellicoe je rođen 1859. u Southamptonu kao sin Johna Henryja Jellicoea i njegove supruge, Lucy Henriette Jellicoe (née Keele). Nakon školovanja u Rottingdeanu, Jellicoe se 1872. godine pridružio Kraljevskoj ratnoj mornarici kao kadet na brodu HMS Britannia.[1] Napredovao je vrlo brzo te se upisao na Kraljevski mornarički koledž. Godine 1882. sudjelovao je, kao komandat pomorske brigade kod Ismailije, u Anglo-egipatskom ratu.[1] Godine 1883. prekvalificirao se za oružanog časnika. U narednom je periodu često mijenjao brodove, a u rujnu 1889. je postao pomoćnik upravitelja za pomorske ordonanse pri Admiralitetu.[1]
Godine 1891. postao je komandant te je premješten na brod HMS Victoria na Mediteranu.[2] Dana 1. siječnja 1897. unaprijeđen je u kapetana,[3] a naredne godine je postao kapetan broda HMS Centurion. U tom je svojstvu sudjelovao u Bokserskom ustanku[2] te je teško ranjen tokom bitke za Beicang u kolovozu 1900. godine;[4] iako su mu liječnici rekli kako će umrijeti, Jellicoe je sve iznenadio i preživio ozljede.[5] Odlikovan je zbog svoje službe u Kini, a Centurion se 1901. godine uspješno vratio u Britaniju. U periodu od 1902. pa do 1914., Jellicoe je obnašao različite funkcije unutar Admiraliteta te je bio odgovoran poboljšanje i sistematizaciju borbenih metoda Royal Navyja koje su se odnosile na korištenje teške artiljerije u borbi.
Na samom početku Prvog svjetskog rata, Prvi lord Admiraliteta, Winston Churchill, smijenio je admirala Georgea Callaghana s mjesta vrhovnog zapovjednika Domaće flote. Jellicoe je 4. kolovoza 1914. godine unaprijeđen u čin admirala i postavljen na Callaghanovo mjesto, kao vrhovni zapovjednik Velike flote, mada je osobno bio zgrožen tretmanom svog prethodnika; u jednom kasnijem pismu admiralu Fisheru, Jellicoe mu se zahvalio što je oslobodio mornaricu Churchillova utjecaja (Fisher i Churchill su ranije bili prisileni dati ostavku zbog svađe oko Dardanela). Na mjestu vrhovnog zapovjednika, Jellicoe je tokom dvije godine pripremao mornaricu za aktivno borbeno djelovanje.
Njegov prvi veliki test uslijedio je 1916. godine, tokom važne bitke za Jutland, gdje se Royal Navy sukobio s njemačkom Kaiserliche Marine, kojom su zapovijedali Reinhard Scheer i Franz von Hipper. Jellicoeova komanda ostaje vrlo kontroverzna tema među povjesničarima, jedan dio kojih smatra da je Jellicoe bio pretjerano oprezan, naspram onih koji smatraju da je admiral David Beatty napravio previše taktičkih pogrešaka tokom same bitke.[6] Ono što ostaje nesporno jest to da Jellicoe nije napravio nikakvu značajniju pogrešku tokom bitke[7] i da je svojim taktičkim pozicioniranjem natjerao njemačku flotu na povlačenje.[8] Glavne kritike upućene Jellicoeu odnosile su se na njegovu nevoljkost da krene za njemačkim brodovima, međutim pitanje je koliko bi to bila racionalna odluka, s obzirom na veliki rizik od mogućeg njemačkog napada torpedima. Britanska javnost bila je razočarana neponavljanjem velikog uspjeha kao što je bio onaj kod Trafalgara, a Churchill je čak išao toliko daleko da je rekao da je Jellicoe "jedini čovjek s obje strane koji bi bio sposoban izgubiti rat u jedno poslijepodne". Ipak, unatoč svim kritikama, Jellicoe je odlikovan za svoju komandu tokom ove bitke.[9][10][11]
U studenom 1916., Jellicoe se povukao s fronta i postao First Sea Lord u sklopu Admiraliteta. Tu se Jellicoe suočio s obziljnom njemačkom podmorničkom kampanjom, gdje su njegovi inicijalni potezi doveli Britaniju na rub gladi.[12] Naime, krajem 1916. godine, Jellicoe i drugi admirali su uvjerili premijera Lloyda Georgea kako bi organiziranje konvoja bili previše rizično jer bi isti bili prevelike i prelake mete za njemačku flotu. Situacija se, dakako, pogoršavala i ubrzo su, upravo na Lloyd Georgeovo inzistiranje, započeli eksperimenti s konvojima, koji su zaživjeli tek u kolovozu 1917. godine, kada je potreba za njima bila znatno manja.[13] Jellicoeov neuspjeh bio je očit, a cijelu situaciju pogrošao je i njegov ustrajani pesimizam oko mogućnosti pobjede nad njemačkim podmornicama. Lloyd George je već u srpnju 1917. želio smijeniti Jellicoea, međutim to je bilo nemoguće zbog političke situacije u zemlji. Lloyd George je u listopadu, nakon konzultacija s Balfourom i Edwardom Carsonom, ponovo pokušao smijeniti Jellicoea i ponovo bez uspjeha. Kako je vrijeme odmicalo, Jellicoeova nesposobnost je postala sve očitija, posebice u jeku reformi koje je provodio novi Prvi lord Admiralitera, Eric Campbell Geddes. Konačno, u prosincu, nakon što je shvatio da će zadržavanje Jellicoea dovesti do Geddesova odlaska,[14] Lloyd George je odobrio admiralovu smjenu.
Netom prije Božićnih praznika, kada se tako velika smjena mogla izvesti bez velikog odjeka, Geddes je poslao pismo Jellicoeu u kojem je zahtijevao njegovu ostavku, na što je ovaj i pristao.[12] Iako su i drugi časnici tada zaprijetili ostavkom, situacija se uspješno riješila. U to je vrijeme vladalo mišljenje kako je Geddes odluku proveo samovoljno, kasnije se otkrilo kako su i Lloyd George i lider opozicije, Andrew Bonar Law, mnogo ranije znali za taj potez.[15] Ipak, unatoč svim intrigama, Jellicoe je dobio nekoliko odlikovanja za svoju službu u ratu. Dana 7. ožujka 1918., Jellicoe je postao vikond Jellicoe od Scapa Flowa.[16] Naredne godine, Lloyd George ga je predložio za zapovjednika zajedničke mornarice Antante, što su podržali i Francuzi, međutim prijedlog je propao nakon što se Italija pobunila.[17]
Dana 3. travnja 1919., Jellicoe je unaprijeđen u admirala flote.[18] Nakon rata, Jellicoe je predvodio posebnu misiju u sklopu koje je posjećivao britanske kolonije i savjetovao ih oko poslijeratne organizacije mornarice. U rujnu 1920. je postao generalni guverner Novog Zelanda[19] i, istovremeno, Veliki meštar novozelandske Velike masonske lože.[20] Funkciju je obnašao do 1924. godine, a nakon povratka u Englesku je postao i earl Jellicoe.[21] Umro je 20. studenog 1935. godine u svom domu u Londonu od posljedica pneumonije. Pokopan je na groblju Katedrale svetog Pavla.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
_ribbon.svg){kind=small}
ribbon.jpg){kind=small}
