UEFA Euro
From Wikipedia, the free encyclopedia
UEFA Europsko prvenstvo (engleski: UEFA European Championship) ili samo UEFA Euro je najvažnije kontinentalno, reprezentativno natjecanje u Europi koje se održava svake četiri godine. Natjecanje organizira UEFA, a na njemu imaju pravo sudjelovati sve reprezentacije koje su članice te organizacije. Turnir se održava svake parne godine od 1960., između dva Svjetska prvenstva. Izvorno je nosio naziv UEFA Europski kup nacija, s tim da od 1968. godine koristi aktualno ime. Od 1996., uobičajeno je da se natjecanja nazivaju "UEFA Euro [godina].", što se kasnije, retroaktivno, primijenilo i na ranija izdanja turnira.
| UEFA Euro | |
|---|---|
| UEFA European Championship | |
| Općenito | |
| Utemeljeno | 1960. |
| Regija | Europa (UEFA) |
| Broj momčadi | 24 (završnica) |
| Aktualni prvak | Španjolska (četvrti naslov) |
| Najuspješnija momčad | Španjolska (četri naslova) |
Prije ulaska u završnicu, sve zemlje (osim domaćina), moraju proći kroz kvalifikacijski ciklus. Europski prvaci imali su pravo natjecati se na Kupu konfederacija naredne godine, mada ne i obvezu, dok je natjecanje bilo aktivno.[1]
Dosad je održano petnaest izdanja Eura, na kojima je titule prvaka osvajalo ukupno deset različitih zemalja: Njemačka i Španjolska su osvojile tri prvenstva, Francuska dva, dok su jedan naslov osvojili Sovjetski Savez, Čehoslovačka, Nizozemska, Danska, Italija, Grčka i Portugal. Španjolska je jedina reprezentacija u historiji turnira koja je uzastopno osvajala naslove prvaka, ostvarivši to 2008. i 2012. godine. UEFA Euro je drugo najgledanije nogometno natjecanje u svijetu, odmah iza Svjetskog prvenstva.[2]
Posljednje prvenstvo održano je 2024. godine u Njemačkoj, a pobjednik je bila Španjolska, koja je pobijedila Englesku u finalu u Berlinu. Treće mjesto podijelile su Francuska i Nizozemska. Sljedeće prvenstvo održat će se 2028. godine.
Historija
Počeci
Ideju o paneuropskom nogometnom natjecanju prvi je predložio Henri Delaunay, glavni tajnik Francuskog nogometnog saveza, još 1927. godine, međutim ideja je krenula u realizaciju tek 1958. godine, tri godine nakon Delaunayjeve smrti;[3][4] trofej pobjednika Eura bit će nazvan u njegovu čast.[5] Prvi turnir, Europski kup nacija, organiziran je 1960. godine u Francuskoj, a na njemu su sudjelovale četiri reprezentacije, od njih 17 koje su sudjelovale u kvalifikacijskom procesu.[6] Prvak je te godine bio Sovjetski Savez, koji je u napetom finalu u Parizu pobijedio SFR Jugoslaviju 2:1.[7] Interesantno je kako se Sovjetski Savez plasirao za završnicu tek kad je Španjolska odbila igrati protiv njih zbog političkih razloga.[8] Zanimljivo je također primijetiti kako na turniru nisu sudjelovale ni tadašnje velesile poput Engleske, Zapadne Njemačke, Nizozemske ili Italije.[9]
Sljedeći turnir održao se 1964. godine u Španjolskoj, a na njemu je, u kvalifikacijskom ciklusu, sudjelovalo čak 29 reprezentacija;[10] Zapadna Njemačka ponovo nije sudjelovala, dok se Grčka povukla nakon što su izvučeni s Albanijom, s kojom su još službeno bili u ratu.[11] U finalu, na stadionu Santiago Bernabéu u Madridu, domaćin Španjolska pobijedila je branitelje naslova, Sovjetski Savez, rezultatom 2:1.[12]
Format je ostao identičan i za turnir 1968. godine, čiji je domaćin, ali i pobjednik, bila Italija.[13][14] Ovaj turnir specifičan je zbog dvije situacije koje su se tada dogodile prvi i jedini put u historiji Eura - (1) polufinalna utakmica između Italije i Sovjetskog Saveza odlučena je bacanjem novčića;[15] a (2) došlo je i do ponavljanja finalne utakmice između Italije i SFR Jugoslavije, nakon što je prva završila rezultazom 1:1.[16] Italija je u ponovljenoj utakmici slavila s 2:0.[17] Kvalifikacijama za ovaj turnir pristupila je 31 zemlja, što je bio dokaz rasta njegove popularnosti.[18]
Zapadna Njemačka je postala prvak u Belgiji 1972. godine, nakon što je na Heyselu porazila Sovjetski Savez rezultatom 3:0 u finalu četvrtog Eura; golove u briselskom finalu postigli su Gerd Müller (2) i Herbert Wimmer.[19] Ispostavilo se kako je ovaj turnir bio uvod u naredna događanja u nogometnom svijetu, s obzirom da je predstavio zapadnonjemačku reprezentaciju koja će postati svjetski prvak 1974. godine.[20][21]
Turnir održan 1976. godine u SFR Jugoslaviji bio je posljednji na kojemu su sudjelovale samo četiri ekipe i za kojega se i domaćin morao kvalificirati. U finalu je Čehoslovačka porazila Zapadnu Njemačku nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca, koji su premijerno uvedeni upravo na ovom turniru. Nakon sedam uspješnih izvođenja, Uli Hoeneß je promašio za Zapadnu Njemačku, što je značilo da je Antonín Panenka imao priliku postići pobjedonosni jedanaesterac. Potkopavši loptu,[22] Panenka je postigao moguće najpoznatiji penal u historiji i osigurao Čehoslovačkoj pobjedu rezultatom 5:3.[23]
Proširenje na 8 momčadi
Kada je Italija 1980. godine ponovno dobila domaćinstvo, turnir je proširen s četiri na osam reprezentacija. Turnir se igrao kroz dvije grupe, pobjednici kojih bi išli u finale, a drugoplasirani u borbu za treće mjesto.[24] Prvak je po drugi puta postala Zapadna Njemačka, koja je na Olimpicu u Rimu pobijedila Belgiju rezultatom 2:1; golove je postigao Horst Hrubesch.[25] Hrubesch je rano donio vodstvo Njemačkoj, nakon čega je René Vandereycken izjednačio iz jedanaesterca u drugom poluvremenu. Dvije minute prije kraja utakmice, Hrubesch je zabio glavom nakon kornera što ga je izveo Karl-Heinz Rummenigge, osiguravši tako Njemačkoj drugi naslov prvaka Europe.[26]
Francuska je, kao domaćin, prvi puta osvojila Euro 1984. godine, kada je njihov kapetan Michel Platini postigao 9 golova u samo 5 utakmica, uključujući i prvi gol u finalnoj pobjedi protiv Španjolske 2:0.[27][28] Format natjecajnja nanovo je promijenjen - umjesto sustava iz 1980. godine, dvije najbolje reprezentacije iz grupne faze išle su u polufinale, odakle su pobjednice išle u finale; ukinuta je i utakmica za treće mjesto.[29]
Turnir 1988. organizirala je Zapadna Njemačka, međutim izgubila je u polufinalu od rivala Nizozemske 2:1, što je izazvalo burne proslave u toj zemlji.[30][31] Nizozemska je u finalu svladala Sovjetski Savez 2:0 na Olympiastadionu u Münchenu,[32] u utakmici u kojoj je Marco van Basten iz voleja postigao jedan od najboljih golova u historiji nogometa.[33]
UEFA Euro 1992. godine održan je u Švedskoj, a osvojila ga je Danska, koja je izborila nastup tek nakon što je UEFA zabranila Jugoslaviji da sudjeluje jer su neke zemlje članice SFR Jugoslavije bile u ratu.[34][35] Danci su u polufinalu izbacili branitelje naslova, Nizozemce, nakon jedanaesteraca,[36] da bi u finalu s 2:0 pobijedili Njemačku, tadašnje svjetske prvake.[37] Ovo je bio prvi veliki turnir na kojemu se natjecala ujedinjena Njemačka te jedan od prvih velikih turnira na kojima su na leđima dresova bila otisnuta imena igrača.
Proširenje na 16 momčadi
Engleska je 1996. godine bila domaćin prvenstva na kojemu je broj reprezentacija s osam povećan na 16.[38] Domaćini su, u reprizi polufinala Svjetskog prvenstva 1990., ispali od Njemačke, nakon jedanaesteraca,[39] koja će u finalu svladati novoformiranu Češku 2:1 i to zahvaljujući prvom zlatnom golu na nekom velikom turniru, a kojega je postigao Oliver Bierhoff.[40][41] Bio je ovo prvi naslov Njemačke kao ujedinjene zemlje.
Sljedeći turnir bio je prvi kojeg su zajednički organizirale dvije zemlje, Belgija i Nizozemska.[42] Tadašnji svjetski prvak, Francuska, bila je favorit za osvajanje Eura, što im je pošlo za rukom nakon što su pobijedili Italiju 2:1 u produžecima; Francuska je gubila 1:0, ali se vratila Wiltordovim golom u posljednjoj minuti te pobijedila golom Davida Trezegueta. Francuska je tako spojila naslov svjetskog i europskog prvaka.[43]
Kao što je bio slučaj s Danskom 1992., UEFA Euro 2004. u Portugalu je donio veliko iznenašenje - Grčka, koja se dotad samo dva puta kvalificirala za veliko natjecanje (Euro 1980. i Svjetsko prvenstvo 1994.), pobijedila je domaćine, Portugal, golom Angelosa Charisteasa na turniru na kojemu su im izgledi za osvajanje bili gotovo nikakvi.[44] Na svom putu do senzacionalne pobjede, Grčka je izbacila branitelje naslova, Francusku,[45] te Češku uz pomoć srebrnog gola,[46][47] pravila koje je bilo uvedeno kao zamjena za zlatni gol dok i samo nije ukinuto nedugo nakon ovog turnira.[48]
Euro 2008. godine, kojeg su zajednički organizirale Austrija i Švicarska, bio je drugi turnir organiziran od strane dvije zemlje i prvi na kojemu je dodijeljen novi trofej.[49] Turnir se igrao od 7. do 29. lipnja, a u finalu si igrale Njemačka i Španjolska.[50][51] Španjolska je pobijedila golom Fernanda Torresa u 33. minuti, osvojivši tako svoje drugo prvenstvo nakon 1964. godine; osvajanje je izazvalo veliko slavlje u Španjolskoj.[52] Španjolska je s 12 golova bila momčad s najviše postignutih golova, David Villa je bio najbolji strijelac, a Xavi najbolji igrač turnira, dok je čak devet španjolskih igrača bilo u najboljoj momčadi turnira.
Turnir 2012. godine su zajednički organizirale Poljska i Ukrajina, što je bio treći slučaj dvostrukog domaćinstva i prvi uzastopni.[53] Španjolska je u finalu s 4:0 pobijedila Italiju, postavši tako prva zemlja koja je uspješno obranila titulu prvaka Europe i prva koja je osvojila tri velika natjecanja za redom (Euro 2008., Svjetsko prvenstvo 2010. i Euro 2012.).[54] Postigavši treći gol protiv Italije, Fernando Torres je postao prvi igrač koji je postigao gol u dva finala UEFA Eura. Uz to, Torres je bio najbolji strijelac turnira zajedno s Balotellijem, Dzagojevim, Gómezom, Mandžukićem i Cristianom Ronaldom, iako je na turniru korišten kao zamjena.
Proširenje na 24 momčadi
UEFA je odlučila kako će se za turnir 2016. godine u Francuskoj broj reprezentacija povećati na 24;[55] odluka je donesena u rujnu 2008. godine,[56] a incirali su ju savezi Škotske i Irske.[57] Prvenstvo u Francuskoj bilo je treće u toj zemlji, čime je Francuska postala prva zemlja koja je tri puta bila domaćin UEFA Eura. U finalu je Portugal porazio domaćina Francusku nakon produžetaka i tako po prvi puta postao europski prvak.
Što se Eura 2020. tiče, iako su postojale preliminarne kandidature Turske, Irske/Škotske i Azerbajdžana/Gruzije, UEFA je objavila kako će taj turnir biti paneuropski, odnosno kako će se utakmice igrati u različitim gradovima diljem Europe, s tim da će se finalna faza igrati na Wembleyju u Londonu.
Trofej
Pobjednik UEFA Eura dobiva trofej Henrija Delaunayja, nazvan u čast UEFA-inog glavnog tajnika i začetnika ideje europskog nogometnog prvenstva. Kako je Henri Delaunay umro pet godina prije prvog turnira 1960. godine, njegov sin Pierre je bio zadužen za dizajniranje trofeja.[58] Od prvog turnira, trofej se predaje u posjed pobjedničkoj ekipi na period od četiri godine, odnosno do sljedećeg izdanja natjecanja.
Za turnir 2008. godine, trofej Henrija Delaunayja je povećan, pošto je stara verzija bila u sjeni drugih UEFA-inih trofeja, poput onoga za pobjednike Lige prvaka. Novi trofej izrađen je od srebra, a s novom visinom od 60 cm i masom od 8 kg je i viši i teži od stare verzije. S novog trofeja je uklonjena i malena figura na stražnjoj strani koja žonglira loptu, kao i mramorno postolje; srebrna baza trofeja morala je biti proširena kako bi trofej bio stabilan. Imena dotadašnjih pobjednika, koja su ranije bila ugravirana u mramorno postolje, sada se graviraju na stražnju stranu trofeja.[59]
Igračima i trenerima prvoplasirane i drugoplasirane ekipe uručuju se zlatne i srebrne medalje, a drugoplasiranoj momčadi uručuje se i plaketa. Iako se utakmica za treće mjesto ne igra, UEFA je od 2012. godine odlučila honorirati polufinaliste s brončanim medaljama po prvi puta u historiji natjecanja.[60] Brončane medale su se ranije dodjeljivale pobjedniku utakmice za treće mjesto, mada je posljednja takva utamica odigrana 1980. godine.
Format natjecanja
Natjecanje
Do 1980. godine, samo su četiri ekipe sudjelovale u završnici turnira. Od 1980. do 1996. godine sudjelovalo je osam ekipa u završnici. Potonje godine, broj sudionica završnice povećan je na 16 jer se pojavila situacija da su se europske zemlje lakše kvalificirale na FIFA Svjetsko prvenstvo nego na vlastito kontinentalno prvenstvo; 14 od 24 ekipe na Svjetskim prvenstvima 1982., 1986. i 1990. bilo je iz Europe, dok se Euro još uvijek odigravao uz sudjelovanje samo osam reprezentacija.
Od 2016. godine, broj sudionica povećan je sa 16 na 24. Tokom 2007. godine, mnogo je razgovora vođeno oko povećanja broja sudionica na 24, što su inicirale Irska i Škotska, što zbog povećanog broja reprezentacija nakon raspada Čehoslovačke, SFR Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, što zbog primanja Izraela i Kazahstana u UEFA-u. Tada novoizabrani predsjednik UEFA-e, Michel Platini, navodno je zagovarao proširenje, što je se pokazalo kao ispravna pretpostavka. I dok se UEFA-in Izvršni odbor 17. travnja 2007. izjasnio protiv proširenja za Euro 2012. godine, Platini je u lipnju 2008. godine izjavio kako će se broj sudionica povećati na 24 počevši s turnirom 2016. godine.[61] Dana 25. rujna, Franz Beckenbauer je objavio kako je dogovor postignut te kako će vijest biti službeno objavljena narednog dana.[62]
Reprezentacije u završnici određuju se kroz niz kvalifikacijskih utakmica; za turnire 1960. i 1964. to je bio play-off koji se organizirao kroz dvije utakmice (domaći-gosti), a od 1968. nadalje kroz kombinaciju kvalifikacijskih grupa i play-offa. Tokom prvih turnira, domaćin se birao među četiri finalista, nakon odrađenih kvalifikacija.
Od povećanja broja reprezentacija 1980. godine, domaćin se birao unaprijed i bio je automatski kvalificiran za završnicu.
Kvalifikacije
Kako bi se kvalificirala na završnicu, reprezentacija mora završiti na jednom od kvalifikacijskih mjesta ili pobijediti u play-offu. Nakon ovoga, momčad odlazi u zemlju domaćin, gdje sudjeluje u završnici, zajedno s automatski kvalificiranim domaćinom. Kvalifikacije u pravilu započinju tokom jeseni nakon Svjetskog prvenstva, gotovo dvije godine prije samog turnira.
Kvalifikacijske grupe ždrijeba UEFA temeljem svojih koeficijenata. Nositelji skupina su načelno raniji prvaci i najbolje momčadi temeljem rezultata u prethodnim kvalifikacijama za svjetska i europska prvenstva. Kako bi se dobio kvalitetniji uvid u snagu reprezentacija, iste se rangiraju. Isto se postiže tako da se uzima ukupni broj osvojenih bodova za svaku reprezentaciju, koji se nakon toga podijeli s brojem utakmica kako bi se dobio broj bodova po utakmici. U slučaju da je reprezentacija bila domaćin jednog od dva prethodna natjecanja i tako bila automatski kvalificirana, koristit će samo rezultati s posljednjeg kvalifikacijskog ciklusa. Ukoliko dvije momčadi imaju isti broj bodova, UEFA koristi sljedeće kriterije temeljem kojih rangira reprezentacije:
- Koeficijent iz utakmica odigranih u posljednjim kvalifikacijama
- Prosječna gol razlika
- Prosječni broj postignutih golova
- Prosječni broj postignutih golova u gostima
- Izvlačenje
Kvalifikacije se provode kroz grupni sustav, a grupe se ždrijebaju prije početka, temeljem jakosnih skupina određenih prema kriterijima rangiranja. Ždrijeb se održava nakon završetka kvalifikacija za prethodno Svjetsko prvenstvo. Grupe se igraju u ligaškom formatu, odnosno svaka reprezentacija međusobno igra dva puta, jednom kao domaćin, jednom kao gost. Momčadi se, nakon toga, kvalificiraju ili za završnicu ili za play-off, ovisno o svojoj poziciji u grupi. Kao i u većni liga, pobjeda nosi tri boda, remi jedan, a poraz nula bodova. U slučaju da, nakon svih odigranih utakmica, dvije ili više ekipa imaju isti broj bodova, koriste se sljedeći kriteriji:
- Veći broj bodova u međusobnim susretima
- Bolja gol razlika u međusobnim susretima
- Veći broj postignutih golova u međusobnim susretima
- Veći broj postignutih golova u gostima u međusobnim susretima
- Uspjeh u cijeloj grupi:
- Bolja gol razlika
- Veći broj postignutih golova
- Veći broj postignutih golova u gostima
- Fair play
- Izvlačenje
Završnica
Šesnaest reprezentacija sudjelovalo je u završnici 2012. godine. Bili su to domaćini, Poljska i Ukrajina, pobjednici i najbolja drugoplasirana reprezentacija iz devet kvalifikacijskih skupina te četiri pobjednika play-off runde. Tih je šesnaest reprezentacija ždrijebano u četiri grupe (A-D) s po četiri reprezentacije. Grupe je ždrijebala UEFA, ponovo temeljem koeficijenata i jakosnih skupina. Nositelji su bili domaćini, branitelj naslova (koji se morao kvalificirati) te najbolje reprezentacije prema ranijim rezultatima; ostale reprezentacije su rangirane temeljem koeficijenata.
S obzirom da je broj sudionika završnice za turnir 2016. povećan na 24, iste su rasporežene u šest grupa po četiri ekipe, a u sljedeću fazu prolaze prvoplasirane i drugoplasirane reprezentacije iz svake grupe te četiri najbolje trećeplasirane ekipe iz šest grupa. Šesnaest ekipa dalje sudjeluje u fazi na izbacivanje, koja započinje s osminom finala.[63]
Grupe se i dalje igraju u ligaškom formatu, mada jednokružno. Isti sustav bodova i rangiranja u slučaju izjednačenih bodova koristi se i u novom formatu, s tim da se raspored odigravanja utakmica određuje prije početka, također ždrijebom; posljednje dvije utekmice u svakoj grupi igraju se istovremeno. Nakon osmine finala, pobjednice dalje odlaze u četvrtfinale, polufinale i u finale; utakmice za treće mjesto nema. Ukoliko u fazi na izbacivanje rezultat ostane izjednačen nakon 90 minuta, igraju se produžeci, a ako ni tada ne bude pobjednika, izvode se jedanaesterci.
Maskote
Iako su maskote na velikim nogometnim natjecanjima prisutne još od Svjetskog prvenstva 1966. u Engleskoj, UEFA Euro je tu praksu uveo tek 1980. godine u Italiji; od tog turnira je svaki Euro imao barem jednu službenu maskotu. To su bile:
| Godina | Domaćin | Maskota | Lik/Opis |
|---|---|---|---|
| 1980. |  Italija |
Pinocchio | Stilizirani drveni lutak iz djela Carla Collodija |
| 1984. |  Francuska |
Péno | Antropomorfni bijeli pijetao (Gallus gallus domesticus) |
| 1988. |  Zapadna Njemačka |
Berni | Antropomorfni flamanski divovski zec (O. cuniculus domesticus) |
| 1992. |  Švedska |
Rabbit | Antropomorfni zec (Oryctolagus cuniculus) u švedskom dresu |
| 1996. |  Engleska |
Goliath | Antropomorfni lav (Panthera leo) engleskom dresu (vidi World Cup Willie) |
| 2000. |  Belgija /  Nizozemska |
Benelucky | Antropomorfni lav (Panthera leo) šarene grive s đavoljim repom |
| 2004. |  Portugal |
Kinas | Animirani dječak u dresu portugalske reprezentacije |
| 2008. |  Austrija /  Švicarska |
Trix i Flix | Stilizirani dječaci koji predstavljaju Austriju i Švicarsku |
| 2012. |  Poljska /  Ukrajina |
Slavek i Slavko | Stilizirani dječaci koji predstavljaju Poljsku i Ukrajinu |
| 2016. | Francuska |
Super Victor | Stilizirani dječak-superheroj |
| 2020.[64] |  Europa |
Skillzy | Stilizirani mladić inspiriran freestyle nogometom i uličnim nogometom |
| 2024. | Njemačka |
Albärt | Antropomorfni plišani medvjedić u nogometnoj opremi |
| 2028. | Engleska /  Irska / Sjeverna Irska /  Škotska /  Wales |
TBD | |
| 2032. |  Italija /  Turska |
TBD | |
Rezultati
Pregled svih dosadašnjih prvenstava
| Godina | Domaćin | Finale | Utakmica za 3. mjesto | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Pobjednik | Rezultat | Drugoplasirani | Trećeplasirani | Rezultat | Četvrtoplasirani | ||
1960. |
 Francuska |
 Sovjetski Savez |
2:1 (produžeci) |
 SFR Jugoslavija |
 Čehoslovačka |
2:0 |  Francuska |
1964. |
 Španjolska |
 Španjolska |
2:1 | Sovjetski Savez |
 Mađarska |
3:1 (produžeci) |
 Danska |
| 1968. | Italija |
 Italija |
1:1 (produžeci) |
SFR Jugoslavija |
 Engleska |
2:0 | Sovjetski Savez |
| 2:0 (ponovljeno) | |||||||
| 1972. | Belgija |
 Zapadna Njemačka |
3:0 | Sovjetski Savez |
 Belgija |
2:1 | Mađarska |
| 1976. |  SFR Jugoslavija |
Čehoslovačka |
2:2 (pr.) (5:3 – 11m) |
Zapadna Njemačka |
 Nizozemska |
3:2 (produžeci) |
SFR Jugoslavija |
| 1980. | Italija |
Zapadna Njemačka |
2:1 | Belgija |
Čehoslovačka |
1:1 (9:8 – 11m) |
Italija |
| Godina | Domaćin | Finale | Polufinalisti | ||||
| Pobjednik | Rezultat | Drugoplasirani | |||||
| 1984. | Francuska |
 Francuska |
2:0 |  Španjolska |
 Danska –  Portugal | ||
| 1988. | Zapadna Njemačka |
Nizozemska |
2:0 | Sovjetski Savez |
Italija – Zapadna Njemačka | ||
| 1992. | Švedska |
Danska |
2:0 | Njemačka |
 Nizozemska –  Švedska | ||
| 1996. | Engleska |
Njemačka |
2:1 (zlatni gol) |
Češka |
 Engleska – Francuska | ||
| 2000. | Belgija Nizozemska |
Francuska |
2:1 (zlatni gol) |
Italija |
Nizozemska – Portugal | ||
| 2004. | Portugal |
 Grčka |
1:0 |  Portugal |
 Češka – Nizozemska | ||
| 2008. | Austrija Švicarska |
Španjolska |
1:0 | Njemačka |
 Rusija –  Turska | ||
| 2012. | Poljska Ukrajina |
Španjolska |
4:0 |  Italija |
 Njemačka – Portugal | ||
| 2016. | Francuska |
Portugal |
1:0 (produžeci) |
Francuska |
Njemačka –  Wales | ||
| Europa |
Italija |
1:1 (pr.) (3:2 – 11m) |
Engleska |
Danska –  Španjolska | |||
| Njemačka |
Španjolska |
2:1 | Engleska |
.svg){kind=small} Francuska – Nizozemska | |||
2028. |
Engleska Irska Sjeverna Irska Škotska Wales |
– | |||||
2032. |
Italija Turska |
– | |||||
Uspješnost reprezentacija
Od 1960. godine, ukupno je 37 različitih zemalja sudjelovalo u završnici Europskih prvenstava, s tim da su četiri od njih bivše zemlje koje su se u međuvremenu raspale. Od tih 37 zemalja, njih 13 je igralo u finalu, a njih devet se okrunilo naslovom prvaka Europe.
Trenutno najuspješnija reprezentacija je Njemačka, koja je tri puta bila prvak (dva puta kao Zapadna Njemačka) i isto toliko puta doprvak, uz dva treća mjesta. Španjolska je također tri puta bila prvak (dvaput uzastopce), međutim ima samo jedno drugo mjesto i jedno treće mjesto. Slijedi Italija s dva naslova prvaka i dva druga mjesta, a nakon njih Francuska, koja je prvak bila u dva navrata (1984. i 2000.), uz jedno drugo, treće i četvrto mjesto. Po jedan naslov osvajale su reprezentacije Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke, Nizozemske, Danske, Grčke i Portugala.
Četiri reprezentacije su igrale finale, međutim nikada nisu postale prvaci; SFR Jugoslavija je u toj situaciji bila čak dva puta, dok su jedno finale igrali Češka (kojoj se pripisuju nastupi Čehoslovačke), Belgija i Engleska.
| Rang | Reprezentacija | Prvoplasirani | Drugoplasirani | Trećeplasirani | Četvrtoplasirani |
|---|---|---|---|---|---|
| 1 | Španjolska |
4 (1964.D, 2008., 2012., 2024.) | 1 (1984.) | 1 (2020.) | |
| 2 | Njemačkaa |
3 (1972., 1980., 1996.) | 3 (1976., 1992., 2008.) | 3 (1988.D, 2012., 2016.) | |
| 3 |  Italija |
2 (1968.,D 2020.) | 2 (2000., 2012.) | 1 (1988.) | 1 (1980.D) |
| 4 | Francuska |
2 (1984.D, 2000.) | 1 (2016.D) | 2 (1996., 2024.) | 1 (1960.D) |
| 5 |  Sovjetski Savezb |
1 (1960.) | 3 (1964., 1972., 1988.) | 1 (1968.) | |
| 6 | Portugal |
1 (2016.) | 1 (2004.D) | 3 (1984., 2000., 2012.) | |
| 7 | Nizozemska |
1 (1988.) | 5 (1976., 1992., 2000.D, 2004., 2024.) | ||
| 8 | Danska |
1 (1992.) | 2 (1984., 2020.) | 1 (1964.) | |
| 9 |  Čehoslovačkab |
1 (1976.) | 2 (1960., 1980.) | ||
| 10 |  Grčka |
1 (2004.) | |||
| 11 | Engleska |
2 (2020., 2024.) | 2 (1968., 1996.D) | ||
| 12 | SFR Jugoslavijab |
2 (1960., 1968.) | 1 (1976.D) | ||
| 13 | .svg){kind=small} Belgija |
1 (1980.) | 1 (1972.D) | ||
| Češka |
1 (1996.) | 1 (2004.) | |||
| 15 |  Mađarska |
1 (1964.) | 1 (1972.) | ||
| 16 | Švedska |
1 (1992.D) | |||
| Rusija |
1 (2012.) | ||||
| Turska |
1 (2012.) | ||||
| Wales |
1 (2016.) |
Bilješke:
- a Uključuje medalje koje je osvojila Zapadna Njemačka (1954. – 1990.).
- b Sovjetski Savez (od 1992.), Čehoslovačka (od 1993.) i SFR Jugoslavija (od 1992.) više ne postoje.
- D Navedena zemlja bila je domaćin te godine.
Uspjesi domaćina
Domaćinstvo Eura je često znalo biti velika prednost za zemlju organizatora, što je istima omogućilo da upravo na tim izdanjima ostvare svoje najbolje rezultate. Tako su čak tri zemlje bile prvaci istovremeno kada su organizirali prvenstvo (Španjolska 1964., Italija 1968. i Francuska 1984.), dok su zemlje poput Švedske i Portugala ostvarile svoje najbolje rezultate na prvenstvima koje su same organizirale. Situacija izgleda ovako:
| Godina | Domaćin | Plasman | Najbolji plasman (van domaćinstva) |
|---|---|---|---|
| 1960. | Francuska |
4. mjesto (polufinale) | 1. mjesto (finale) |
| 1964. | Španjolska |
1. mjesto (finale) | 1. mjesto (finale) |
| 1968. | Italija |
1. mjesto (finale) | 1. mjesto (finale) |
| 1972. | Belgija |
3. mjesto (polufinale) | 2. mjesto (finale) |
| 1976. | SFR Jugoslavija |
4. mjesto (polufinale) | 2. mjesto (finale) |
| 1980. | Italija |
4. mjesto (polufinale) | 1. mjesto (finale) |
| 1984. | Francuska |
1. mjesto (finale) | 1. mjesto (finale) |
| 1988. | Zapadna Njemačka |
3. mjesto (polufinale) | 1. mjesto (finale) |
| 1992. | Švedska |
3. mjesto (polufinale) | 7. mjesto (četvrtfinale) |
| 1996. | Engleska |
3. mjesto (polufinale) | 3. mjesto (polufinale) |
| 2000. | Belgija |
12. mjesto (prvi krug) | 2. mjesto (finale) |
| Nizozemska |
3. mjesto (polufinale) | 1. mjesto (finale) | |
| 2004. | Portugal |
2. mjesto (finale) | 1. mjesto (finale) |
| 2008. | Austrija |
13. mjesto (prvi krug) | 22. mjesto (prvi krug) |
 Švicarska |
9. mjesto (prvi krug) | 11. mjesto (osmina finala) | |
| 2012. | Poljska |
14. mjesto (prvi krug) | 7. mjesto (četvrtfinale) |
| Ukrajina |
13. mjesto (prvi krug) | 24. mjesto (prvi krug) | |
| 2016. | Francuska |
2. mjesto (finale) | 1. mjesto (finale) |
| 2020.[64] | Europa |
N/D | N/D |
| 2024. | Njemačka |
5. mjesto (četvrtfinale) | 1. mjesto (finale) |
| 2028. | Engleska |
TBD | 2. mjesto (finale) |
| Irska |
TBD | 15. mjesto (osmina finala) | |
| Sjeverna Irska |
TBD | 16. mjesto (osmina finala) | |
| Škotska |
TBD | 5. mjesto (prvi krug) | |
| Wales |
TBD | 3. mjesto (polufinale) | |
| 2032. | Italija |
TBD | 1. mjesto (finale) |
| Turska |
TBD | 3. mjesto (polufinale) |
Nagrade
Najbolji igrač
Nagrada za najboljeg igrača UEFA Eura dodjeljuje se od 1996. godine; za razliku od Svjetskih prvenstava, retrospektivni izbor nikada nije proveden. Dobitnici su sljedeći:
| Godina | Domaćin | Dobitnik nagrade | Ref. |
|---|---|---|---|
| 1996. | Engleska |
Matthias Sammer |
[65] |
| 2000. | Belgija / Nizozemska |
Zinedine Zidane |
[65] |
| 2004. | Portugal |
 Teodoros Zagorakis |
[65] |
| 2008. | Austrija / Švicarska |
Xavi |
[65] |
| 2012. | Poljska / Ukrajina |
Andrés Iniesta |
[66] |
| 2016. | Francuska |
Antoine Griezmann |
[67] |
| 2020.[64] | Europa |
Gianluigi Donnarumma |
[68] |
| 2024. | Njemačka |
Rodri |
[69] |
| 2028. |  Ujedinjeno Kraljevstvo / Irska |
||
| 2032. | Italija / Turska |
Najbolji strijelac
Za razliku od Svjetskih prvenstava, UEFA Euro ne poznaje službenu nagradu za najboljeg strijelca turnira (Zlatna kopačka), već se podjednako valoriziraju svi igrači koji su na pojedinom turniru postigli najviše golova. Ti igrači su:
Najbolji mladi igrač
Nagrada za najboljeg mladog igrača premijerno je uvedena na Euru 2016. godine u Francuskoj:
Najbolja momčad
Rekordi i statistike
Najbolji strijelci
Napomena: Ovaj popis sadrži samo igrače koji su postigli 5 i više golova; za potpuniju listu strijelaca, vidjeti glavni članak
Najbrži golovi
| Vrijeme[95] (u sekundama) |
Igrač | Reprezentacija | Protivnik | Prvenstvo |
|---|---|---|---|---|
| 23 | Nedim Bajrami |  Albanija |
Italija |
Njemačka – 2024. |
| 57 | Merih Demiral | Turska |
 Austrija |
Njemačka – 2024. |
| 67 | Dmitrij Kiričenko | Rusija |
Grčka |
Portugal – 2004. |
| 73 | Youri Tielemans | Belgija |
 Rumunjska |
Njemačka – 2024. |
| 82 | Emil Forsberg | Švedska |
 Poljska |
Europa – 2020. |
| 94 | Hviča Kvarachelija |  Gruzija |
Portugal |
Njemačka – 2024. |
| 99 | Yussuf Poulsen | Danska |
Belgija |
Europa – 2020. |
| 100 | Robert Lewandowski | Poljska |
Portugal |
Francuska – 2016. |
| 116 | Luke Shaw | Engleska |
Italija |
Europa – 2020. |
Kapetani i izbornici reprezentacija europskih prvaka
| Godina | Reprezentacija | Kapetan | Izbornik |
|---|---|---|---|
| 1960. | Sovjetski Savez |
Igor Neto | Gavril Kačalin |
| 1964. | Španjolska |
Ferran Olivella | José Villalonga Llorente |
| 1968. | Italija |
Giacinto Facchetti | Ferruccio Valcareggi |
| 1972. | Zapadna Njemačka |
Franz Beckenbauer | Helmut Schön |
| 1976. | Čehoslovačka |
Anton Ondruš | Václav Ježek |
| 1980. | Zapadna Njemačka |
Bernard Dietz | Jupp Derwall |
| 1984. | Francuska |
Michel Platini | Michel Hidalgo |
| 1988. | Nizozemska |
Ruud Gullit | Rinus Michels |
| 1992. | Danska |
Lars Olsen |  Richard Møller Nielsen |
| 1996. | Njemačka |
Jürgen Klinsmann | Berti Vogts |
| 2000. | Francuska |
Didier Deschamps | Roger Lemerre |
| 2004. | Grčka |
Teodoros Zagorakis | Otto Rehhagel |
| 2008. | Španjolska |
Iker Casillas | Luis Aragonés |
| 2012. | Španjolska |
Iker Casillas | Vicente del Bosque |
| 2016. | Portugal |
Cristiano Ronaldo | Fernando Santos |
| 2020.[64] | Italija |
Giorgio Chiellini | Roberto Mancini |
| 2024. | Španjolska |
Álvaro Morata | Luis de la Fuente |
| 2028. |
Reference
Vanjske veze
Wikiwand - on
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.