From Wikipedia, the free encyclopedia
Šumarstvo je s jedne strane grana privrede ali i naučna discplina koja se bavi uzgojem, njegom, zaštitom i eksploatacijom šuma. Predmet njezine aktivnosti su šuma, šumsko tlo i šumski proizvodi.[1]
| Šumarstvo | |
|---|---|
 | |
Šumarstvo se bavi teorijom i praksom rasta šuma i njihovim sastavom. To je primijenjena naučna disciplina koja se u konačnici bazira na više prirodnih i društvenih nauka.[2]
Direktna baza šumarstva su prirodne nauke, koje se bave zakonitostima koje utječu na rast i razvoj pojedinačnih stabala i šume kao biološke jedinice, jer rast zavisi o lokalnim tlima i klimi, ali i o konkurentskom odnosu s drugim raslinjem, i međuodnosima sa životinjama, insektima i drugim organizmimaa, koji mogu biti korisni ili destruktivni.[2] Efikasna šumarska praksa zahtijeva poznavanje disciplina kao što je ekologija, fiziologija bilja, entomologija i pedologija, uz dužnu pažnju prema ekonomskim i biološkim aspektima šumarstva. [2]
Implicitni cilj šumarstva je učiniti šume korisnim za što veći broj ljudi.
Šumari se drže koncepta održive - eksploatacije, kako bi povjerenu šumu mogli trajno iskorištavati, najčešće je moguće posjeći skromne količine stabala svake godine, koja su stradala što zbog, bolesti, udara groma ili nekih drugih razloga. Važan element šumarstva je rotacija, to je vrijeme koje je potrebno da bi neka vrsta stabla izrasla, nekima je potrebno malo a nekima puno godina, a to zavisi i od kraja u kom rastu. Tako su na primjer rotacioni periodi u suptropskim krajevima puno kraći. Tamo je stablu ogrevnjog drva - leuceni potrebno samo sedam godina da izraste do komercijalne veličine, eukaliptusu deset a borovima namjenjenim za proizvodnju celuloze dvadeset. [2] Tako da se u tim krajevima održiva eksploatacija može u teoriji dobiti jednostavnom metodom da se svake godine može isjeći, ali i ponovo zasaditi 1 / 10 eukaliptusove šume.[2]
S druge strane rotacioni period za šumu namjenjenu celulozi u Sjevernoj Evropi i Sjevernoj Americi produžava se na 50 godina. Mekim drvima za papir često je potrebno i do 100 godina da izrastu do ekonomski isplative veličine, a rotacioni period za širokolistna stabla, kao što je hrast i bukva u Centralnoj Evropi, može se produžiti do 200 godina.[2]
Za vrijeme tog vrlo dugog perioda može se godišnje posjeći samo mali dio stabala, a ostatak se čuva da izraste do svoje prave veličine.
Šumari planiraju svoju aktivnost (sječu i obnovu) na duge vremenske staze, u skladu sa životnim vijekom svojih obnovljivih usjeva.
Šumarska praksa se dijeli u tri područja: metode reprodukcije, povremenu sječu i zaštitu.[2]
U svakoj šumi kad dođe zato vrijeme potrebno je posjeći stara stabla i zamijeniti ih novim sadnicama. Sam čin zamjene starih stabala, bilo prirodnim ili umjetnim načinom, zove se regeneracija ili reprodukcija.[2] Period regeneracije (obnove) počinje od pripremnih mjera, a završava tek kad su se mlada stabla prihvate u zadovoljavajućim količinama i potpuno prilagode novoj okolini. Rotacija je period tokom kojeg se dopušta rast samo jednoj generaciji stabala.[2]
Povremena sječa vrši se tokom cijelog perioda reprodukcije šume, ta sječa ili proređivanje vrši se da se uredi i poboljša njen rast i nema efekta na obnovu šumskog fonda, a njom se ipak postižu i neki financijski efekti.[2]
Povremena sječa je usmjerena prije svega na kontrolu rasta, od gustoće do selekcije stabala za daljnji rast. Pritom se vodi računa da se taj teren zaštiti od požara (usjeci), insekata, gljivica, životinja i atmosferskih nedaća.[2]
Regeneracija šuma, vrši se na dva načina: prirodnim ili umjetnim načinom Prirodna regeneracija šuma je lakša metoda, ali može biti spora i nepravilna. Ta metoda se može primjenjivati samo u onim šumama, u kojima već otprije rastu iste vrste drveća.
Za razliku od nje umjetna regeneracija traži više truda, ali je brža i dugoročno isplativija, jer dopušta uvođenje novih (ili boljih) vrsti od postojećih.[2]
Jedna od metoda je sječa pojedinačnih stabala koja su izrasla do komercijalne veličine (kojiput i više njih). Na taj način nastane čistina, na kom iz sjemena susjednih stabala može izniknuti novo. Najbolji primjeri takvog načina regeneracije mogu se vidjeti po padinama švicarskih planina, gdje bi sječa većeg broja stabala mogla dovesti do nagle erozije i lavina.[2]
Alternativna metoda prirodne regeneracije svodi se na postupak u kom se sjeku dijelovi šume, a ne pojedinačna stabla. Jedan vrlo efikasan način primjenjuje se po šumama duglazije duž kanadsko - američke pacifičke obale. Tamo moćni strojevi rezači, vođeni kablovima sasjeku cijelu pačetvorinu. Okolna šuma služi tom terenu kao zaštita i izvor sjemena, koje vjetar razbaca po ledini i tako izniknu nova stabla. Nakon tog se na isti način obradi susjedni teren, i tako se nakon nekoliko godina kompletno obnovi šuma.[2]
Slični sistemi sječe većih površina u kvadatima ili krugovima, primjenjuju se i u Francuskoj i Njemačkoj.[2]
Umjetna regeneracija (obnova) postiže se sadnjom sadnica (najčešći način) ili direktnom sadnjom sjemena. Direktno sijanje je rezervirano za udaljene ili nepristupačne terene gdje sadnja sadnica nije isplativa. Nekoliko vrsta drveća, kao što je topola i vrba, mogu se umjetno razmnožiti iz reznica. Većina plantažnih šuma po Sjevernoj Americi sastoji se od četinara, naročito bora, smreke i duglazija, jer se uspješno presađuju i donose visoki prinos. Isto tako u novije vrijeme je porastao broj tropskih plantažnih šuma tvrdih drva kao što je eukaliptus, ali i skupih drva umjerenog pojasa.[2]
Umjetna regeneracija nudi veću lepezu mogućnosti od prirodne regeneracije da se izmjeni genetska struktura nasada. Najvažnja odluka kod umjetne regeneracije je izbor vrste koja će se koristiti za novi nasad. Izabrana vrsta treba se prilagoditi terenu na koji će biti zasađena. Najuspješnije se daju uvesti one vrste koje rastu na istoj geografskoj širini i na sličnom položaju na kontinentu iz kog su uzete. Na primjer brojne četinjače sa zapadnih obala Sjeverne Amerike bile su uspješno presađene na istim geografskim širinama po Zapadnoj Evropi.[2]
Drvna industrija brojnih zemalja Južne hemisfere zavisi od borova presađenih sa sličnih lokaliteta na jugu Sjeverne Amerika.[2]
Kako postoje brojne vrste sjemena različite kvalitete, ali i potražnja za superiornim genotipom, pojavile su se sjemenske plantaže, po kojima se uzgajaju odabrana stabla vrhunskih genetskih karakteristika, koje daju velike količine sjemena. Većina sjemenskih vrsta može se skladištiti u hladnjacima na temperaturama blizu smrzavanja i po nekoliko godina, bez gubitka kvalitete. Dok je neke vrste potrebno nakratko spremiti u hladnjak da bi proklijale.[2]
Direktna sjetva sjemena skupljenog po šumi ili na otvorenom zemljištu nije uobičajena praksa, jer šumsko sjemenje jedu miševi, vjeverice, ptice pa je često zaraženo. Sadnice se zbog tog uzgajaju u šumskim rasadnicima, koji pružaju najveću moguću zaštitu. Te sadnice gotovo uvijek kliju iz sjemena, iako ima i onih koje rastu iz reznica ali samo kod nekih vrsta Sadnice zasađene u zemlji sade se po uzdignutim humcima, da bi ih se lakše iskopalo i očuvalo korijenje. Veliku prednost imaju sadnice izniknule u lončanicama, jer imaju potpuno očuvano korijenje spremno za presađivanje.
Da bi se poboljšao njigov rast dodaju im se mikroorganizmi koji stvore mikorizu simbiotski odnos sa korijenjem i tako poboljšaju njegovu hranjivost. Dok se selektivnom primjenom herbicida spriječava nastanak bolesti.[2]
Brojne sadnice su pogodne za sadnju na terenu već nakon nekoliko mjeseci rasta u lončanici ili nakon jedne do dvije godine rasta u zemlji Sporo rastuće vrste presađuju se ručno ili strojno u periodu hiberniracije. Strojni način je vrlo efikasan, jer jedan stroj i četiri radnika mogu presaditi od 30,000 do 40,000 sadnica na dan.[2]
U pripremi za sadnju na terenu hibernirane sadnice se ručno iskapaju iz tla - tako da im se što manje ošteti korijen. Nakon tog ih je najbolje staviti u hladnjak, ali ih se može uskladištiti do proljeća i tako da ih im se korijen prekrije rahlom vlažnom zemljom, i da budu na hladnom[2]
Uzgoj sadnica u lončanicama potisnuo je u dobroj mjeri ostale metode, jer se one lakše transportiraju u istim posudama u kojima su i uzgojene. Ta metoda, koja se inače tradicionalno koristila u tropima ili u suhim i vrućim krajevima, postala je glavni način proizvodnje sadnica u Kanadi, Skandinaviji i dijelovima kontinentalne Evrope, Japanu i Kini.[2]
Sadnja sadnica je jedna od najskupljih investicija u podizanju šuma. Uspjeh čitavog postupka cirkularne obnove najčešće određuje ispravnost donesenih odluka o sadnji. Te odluke se odnose na izbor sadnica, gustoću sadnje, korištenje mješovitih sadnica, sezonu sadnje, pripremu terena prije sadnje i metod sadnje. U umjerenom klimatskom pojasu sadnja se obično provodi od kraja zime do kasnog proljeća, ali je danas korištenjem sadnica iz lončanica moguće saditi i početkom ljeta, pa i ranu jesen.[2]
Ukoliko je tlo ravno - prednost ima mehanička sadnja, jer se strojem koji iskapa rupe može u jednom danu zasaditi od 8,000 do 10,000 sadnica. Ali se na strmim padinama, kamenjaru, ili na tlu u kom ima panjeva, sadnja obavlja ručno, od iskapanja do postavljanja i zasipavanja sadnice.[2]
Tokom sljedeće sezone rasta, a ponekad i dvije-tri godine nakon toga, uništavanje korova može biti presudno za opstanak zasađenih sadnica. Korov se uklanja ručno srpovima ili motikama ili nekim drugim mehaničkim sredstvima - košenjem. Herbicidi nude efikasniji način zaštite, ali mogu i naštetiti sadnicama. U pojedinim zemljama se niže grane mladih četinjača i nekih vrlo vrijednih tvrdih drva podrezuju da bi drvo izraslo što pravilnije, a i zbog tog da se omogući pristup mladicama.[2]
Sve do 20. vijeka šumari bi se obično zadovoljili tlom kakvo bi zatekli, na mjestu koje treba pošumiti. Pa bi na neplodnom tlu zasadili agresivne vrste drva, bez obzira na njihovu malu tržišnu vrijednost i niži prinos u biljnoj masi. Danas je razvoj suvremene mehanizacije uz rast znanja o ishrani biljaka i kemijskom sastavu tla, omogućio šumarima da bitno poboljšaju tlo na kojem sade, poput farmera. Mehanička drenaža, iskapanje kanala pomoću traktora, danas je uobičajena po tresetnim močvarama Evrope, naročito u Finskoj. Oranje olakšava prodor zraka i vode do korijenja stabla, ali i čisti korov i smanjuje opasnost od požara.[2]
Danas se sredstva šumarske politike dijele se na restriktivna i poticajna. Najvažniji instrument šumarske politike je zakon o šumama, čija se bit svodi na restriktivnost, zabrana krčenja, paljenja i neplanske sječe. Tim zakonom se propisuju načini na koje se šuma smije eksploatirati, kako se isječena drva smiju izvlačiti, sve do poreznih obaveza vlasnika šuma.[1] Poticajne mjere šumarske politike se manje više svode na porezne olakšice, koje imaju za cilj uzgoj šuma učiniti profitabilnijim vlasnicima šuma.[1]
Smatra se da je Homo erectus koristio drvo za ogrjev već prije 750.000 godina. Najstariji dokaz o korištenju drva za gradnju, pronađen na lokalitetu pored Vodopada Kalambo u Tanzaniji, datira od prije nekih 60.000 godina. [3]
I rane civilizacije duž velikih rijeka Indije, Pakistana, Egipta i Mezopotamije, koristele su drvo za gorivo, gradnju i izradu alata. Hijeroglif u egipatskim grobnica]]ma prikazuju korištenje drvenog pluga i drugih drvenih alata za pripremu zemljišta za sjetvu. Stolari i brodograditelji koristili su drvo za gradnju brodova počevši od 2700. pne..[3]
Teofrast, Varon, Plinije, Katon i Vergilije opširno su pisali na temu stabala, njihove klasifikacije, načinu rasta i o karakteristikama okoline koja utječe na njih.[3]
I Rimljani su pokazivali veliki interes za šume i sadili ih po čitavom svom imperiju, po uzoru na one u Kartagi i Libanonu.[3]
Pad Rimskog Carstva označio je kraj zaštite šuma diljem Mediterana i obnovu stihijske sječe, spaljivanja i ispaše ovaca i koza, što je na kraju dovelo do njihova uništenja. Njihov nestanak izazvao je velike erozije, zasipanje vodotoka i luka, i pretvaranja nekadašnjih šumskih gajeva u makiju.[3]
Po srednjovjekovnoj Evropi, prvi zakoni o šumama bili su usmjereni na zaštitu stečenih prava njihovih feudalnih gospodara, od lova do sječe. Istina oni su svojim kmetovima dozvoljavali da prikupe drvo za ogrjev i vlastite potrebe, kao i da puštaju stoku na ispašu, ali u ograničenom broju.[3]
Već negdje oko 1165., krčenje šuma za oranice uzelo je tolikog maha, da su po njemačkim zemljama počeli zabranjivati daljnju siječu šuma. Ipak pravi početak sistemskog upravljanja šumama zbio se tokom 16. vijeka. Svaka šuma je bila podijeljena na sektore, sa točno određenim dijelovima u kojima je bila dozvoljena sječa i onima za obnovu, kako bi se osigurao njen održivi prinos i cjelina.[3]
Stabla izrasla iz sjemena ili reznica bila su poznata još od biblijskih vremena, ali je najstariji zapis o planiranom šumskom rasadniku, iz 1460. on se odnosi na onaj koji je podigao William Blair, podrumar iz škotske opatije - Coupar Angus, u Highlandsu.[3]
Nakon ukidanja samostana, brojni novopečeni zemljoposjednici po Škotskoj i Engleskoj su upravo u rasadnicima pronašli profitabilan izvor korištenja te zemlje.
Formalno šumarsko obrazovanje započelo je početkom 19. vijeka., s radom prve šumarske škole, koju je 1811, osnovao Johann Heinrich Cotta u saksonskom Tharandtu.[4] Nakon tog je 1825. osnovana Nacionalna škola za šumarstvo u francuskom Nancyu.
Tokom 19. vijek ugled njemačkih šumara bio je toliko velik, da su ih angažirali u većem dijelu zemalja kontinentalne Evrope. I prvi američki šumari, uključujući i pionira konzervacije Gifforda Pinchota školovali su se u Evropi.[3]
Čitav 20. vijek protekao je permanentnom rastu nacionalnih zakonodavstva o šumama i politici vezanoj uz njihovu zaštitu, kao trajnog društvenog dobra. Od kraja Drugog svjetskog rata započeli su veliki radovi na pošumljavanju od Grčke, Izraela, Italije, Španjolske, Bugarske, Jugoslavije do zemalja Magreba. Glavni cilj tih akcija bio je da se spasi preostalo tlo od daljnje erozije i zaštiti riječne slivove.[3]
U Kini, gdje se se šume nekoć prostirale na preko 30 % zemlje, tokom vjekova je pretjeranom sječom i požarima njihov udio pao na oko 7%. Zbog tog su između 1950. - 1957 poduzeti veliki radovi na poboljšanju stanja, izgrađene su akumulacije i pošumljeno je 15,8 milijuna hektara zemlje.[3]
U pogledu međunarodne suradnje u šumarstvu najviše tijelo koje se o tome brine je Odjel za šumarstvo agencije Ujedinjenih naroda FAO, sa sjedištem u Rimu.[3]
Prva stručna šumarska škola osnovana je 1860. u Hrvatskoj u Križevcima, u okviru tadašnje Gospodarsko-šumarske škole (Poljoprivredna škola), iz nje je 1898. izrasla Šumarska akademija (u okviru Filozofskog fakulteta), u kojoj je studij trajao tri godine, po uzoru na tadašnje slične evropske institucije. Šumarski fakultet osnovan je 1820. u Zagrebu.[5]
Prva stručna šumarska škola u Sloveniji osnovana je 1867. u Postojni, kao kombinirana škola za stolare i šumare.[6] Šumarski fakultet osnovan je tek nakon Drugog svjetskog rata 1947.
U Srbiji je šumarski fakultet osnovan 1920. u Beogradu.[7]
U Makedoniji je šumarski fakultet osnovan 1947. u Skopju kao kombinirani Poljoprivredno - šumarski fakultet.[8]
U Bosni i Hercegovini je prvi šumarski fakultet osnovan u Sarajevu - 1948.
Nakon Drugog svjetskog rata bilo je više valova pošumljavanja goleti po čitavoj Jugoslaviji, a 1960. osnovan je Pokret mladih Gorana, koji je za osnovni cilj imao pošumljavanje, on se do danas održao u Srbiji i Bosni i Hercegovini.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
