južnoslavenski jezik From Wikipedia, the free encyclopedia
Bosanski jezik jest normativna varijanta srpskohrvatskog jezika[11][12][13] koji koriste uglavnom Bošnjaci, ali i značajan broj ostalih osoba bosanskohercegovačkog porijekla.
| Bosanski jezik bosanski / босански | |
|---|---|
| Regije govorenja | Jugoistočna Evropa (Balkan) |
| Države govorenja | |
| Jezička porodica | indoevropski
|
| Etnički govornici | Bošnjaci |
| Broj govornika | Približno 2,5 miliona (2008)[7] |
| Predak | Starobosanski jezik |
| Dijalekt(i) |
|
| Sistem pisanja |
|
| Znakovni jezik | jugoslavenski znakovni jezik |
| Službeni status | |
| Služben u |
|
| Manjinski jezik u | |
| Regulator(i) | Univerzitet u Sarajevu |
| Jezički kod | |
| ISO 639-1 | bs |
| ISO 639-2 / 5 | bos |
| ISO 639-3 | bos |
| Linguasphere | dio 53-AAA-g |
| Glottolog | bosn1245 |
| Karta | |
 Države gdje je bosanski suslužbeni jezik. Države gdje je bosanski priznat kao manjinski jezik. | |
| Fusnote | |
| |
| Također pogledajte: Jezik | Jezičke porodice | Spisak jezika | |
Bosanski je službeni jezik u Bosni i Hercegovini,[14] uz srpski i hrvatski, u Crnoj Gori jedan od službenih,[9][15] a regionalni, odnosno priznati manjinski jezik u Srbiji (Sandžak),[16] Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu.[17]
Prema popisu iz 2013, 1.866.585 stanovnika u Bosni i Hercegovini govori bosanskim jezikom, što je 52,86% stanovništva Bosne i Hercegovine.[1] Osim toga, u Srbiji se ovim jezikom služi 138.871 stanovnik[2], Crnoj Gori 33.077,[3] Hrvatskoj 16.856,[4] na Kosovu 28.898[6] i zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi 150.000 stanovnika te neutvrđen broj iseljenika u Turskoj (neki izvori pretpostavljaju 100.000 do 200.000 govornika; na popisu stanovništva u Turskoj 1965. godine 17.627 osoba navelo je bosanski kao maternji jezik, 2.345 osoba navelo je bosanski kao jedini jezik kojim govore, a 34.892 osobe navele su bosanski kao drugi jezik kojim se najbolje služe).[18]
Pisma bosanskog jezika su latinica i ćirilica, mada se ćirilica sve slabije koristi. Historijska pisma su bosančica i arebica.
Nauka koja se bavi bosanskim jezikom naziva se bosnistika.
Bosanski jezik spada u vrstu tonskih jezika koji se u lingvistici nazivaju jezici s tonskim akcentom, a za njega je karakteristično postojanje dvaju tonova (silazni i uzlazni) i dviju vokalnih dužina (kratak i dug vokal). Jednosložne riječi mogu imati samo silazni ton, mada im vokal može biti i kratak i dug.[19]
Bosanski jezik je sistem četiri dijalekta štokavskog narječja: zapadnobosanski, istočnobosanski, istočnohercegovački i zetsko-južnosandžački. Udio govornika bosanskog jezika u ostalim dijalektima štokavskog narječja (npr. novoštokavski ekavski (šumadijsko-vojvođanski) i nenovoštokavski ekavski (kosovsko-resavski) dijalekt) je zanemariv. Zbog procesa jezičke asimilacije, akulturacije i migracija kao posljedica posljednjeg rata, gotovo nemoguće je odrediti tačan broj i raspored govornika pojedinog dijalekta.
Zapadnobosanski dijalekt (novoštokavski ikavski) koristi stanovništvo u zapadnoj, srednjoj i južnoj Bosni (Travnik, Bugojno, Zenica, Livno) i na sjeveru Hercegovine. Ovaj dijalekt unutar štokavskog narječja koriste Bošnjaci i Hrvati.
Istočnobosanski dijalekt (šćakavsko-ijekavski) koriste stanovnici širokog pojasa od Sarajeva na jugu do Tuzle na sjeveru, sa centrima u Sarajevu, Kladnju, Brezi, Srebreniku, Tuzli, Zavidovićima, Olovu, Visokom, Fojnici, Kaknju. Ovaj dijalekt unutar štokavskog narječja koriste Bošnjaci i Hrvati.
Istočnohercegovački dijalekt (novoštokavski ijekavski) koriste Bošnjaci u području srednje i istočne Hercegovine (Čapljina, Stolac, Nevesinje), istočnoj Bosni (Goražde, Višegrad, Rogatica), te u većem dijelu Crne Gore i dijelu Srbije (Nikšić, Pljevlja, Prijepolje), kao i stanovnici većih gradova (uključujući i one protjerane iz gradova kao Teslić, Prijedor, Banja Luka, Doboj, Zvornik, Vlasenica). Ovaj dijalekt unutar štokavskog narječja koriste Bošnjaci, Srbi, Crnogorci i Hrvati.
Zetsko-južnosandžački dijalekt (nenovoštokavski ijekavski) koriste stanovnici istoka Crne Gore i jugozapada Srbije (Podgorica, Bijelo Polje, Novi Pazar). Ovaj dijalekt unutar štokavskog narječja koriste Bošnjaci, Crnogorci i Srbi.
![[ikona]](#/media/Datoteka:Question_book-new.svg){kind=small} | Ovaj odlomak nema, ili ima vrlo malo navedenih izvora u tekstu. Navedite odgovarajuće pa uklonite šablon. |
Postanak i historijski razvoj standardnog jezika neke zajednice, u ovom slučaju nacionalne zajednice Bošnjaka, uveliko zavisi od samodefinicije te zajednice, ili profila i vida narodnosne kristalizacije. U slučaju bošnjačke nacije nekoliko činilaca odigralo je važnu ulogu:
Bošnjaci svoj maternji jezik imenuju najčešće bosanskim. I ne samo oni, nego i njihovi susjedi često su ga imenovali tako (najčešće Hrvati), i u Bosni i Hercegovini i izvan nje, o čemu svjedoče brojna djela, dokumenti, te putnici kroz Bosnu i Hercegovinu i druge krajeve.
Slijede neka svjedočanstva, argumenti, činjenici i primjeri:
U ovo doba (do 1463) spadaju jezički spomenici koje, u različitim stepenima, oblicima i na različitim mjestima, bosanski jezik dijeli s hrvatskim i srpskim. To, što veći dio tih jezičkih spomenika nije formalno integrisan u korpus bosanske pismenosti nije previše relevantno, jer je nijedan jezik ne nastaje niotkuda. Stoga, za historiju bosanskog jezika vrijedi:
a) spisi Bosanske crkve, 10–15 prepisa dijelova Novog zavjeta i Psaltira. Jezik je staroslavenski / crkvenoslavenski s unosima narodnog bosanskog govora (ikavizam koji se pojavljuje kao intruzija u dijelovima tekstova gdje je staroslavenski jat eksplicite upisan: svidoci, vrime, lipo). Većina tekstova potječe iz 14. i 15. stoljeća, a rasuti su širom svijeta. Najpoznatiji je Hvalov zbornik, pisan oko 1400. za vojvodu Hrvoja u Omišu, te Kopitarovo evanđelje i Mletačka apokalipsa.
b) tekstovi velikaša i kraljevske kuće Kotromanića, uglavnom mješavina staroslavenskog i narodnog bosanskog govora. Zavisno od kancelarije, pisara i prepisa, stepen narodnog bosanskog jezika varira. Pismo je bosančica, a u većini kasnijih povelja (od kraja 14. stoljeća do 1463) preovladava narodni bosanski jezik, najviše ikavskošćakavski (pojde, dojde, človik, priko, misto), a katkad jekavski, ponajviše u Humu (viere, ini(j)em dubrovačkiem draziem pr'jatelem). Prvi diplomatsko-trgovinski spis je Povelja Kulina bana 1189, na starobosanskom s elementima narodnog bosanskog govora (npr. "oca", a ne "otca"), dok je većina iz 14. i 15. stoljeća. Najveći dio povelja čuva se u Hrvatskoj, u Dubrovačkom arhivu.
c) natpisi na bilizima (mramorovima, stećcima), nadgrobnim spomenicima Bošnjana (predaka današnjih Bošnjaka) prije i neposredno nakon turskog osvajanja. Iako stećaka ima blizu 60.000 (najčešća brojka), onih s natpisima je manji broj, približno 1.000. Jezik je uglavnom štokavsko-čakavski ikavski, a rjeđe ima jekavskih oblika. Većina stećaka je u području Hercegovine i srednje Bosne, iako ih ima i u istočnoj, a nešto i u zapadnoj Bosni. Veći dio datiranih stećaka potječe iz razdoblja od 14. do 16. stoljeća iako se sreću i primjeri iz 13. i 17. stoljeća.
Po osmanlijskom osvajanju, koje je počelo 1463, a nastavilo se u raznim područjima današnje Bosne i Hercegovine u narednih 50 godina, događaju se znatne jezičke promjene. Dijalekatska karta koja se formirala od 15. / 16. stoljeća mijenjala je oblike govora pojedinih područja, ali ne i samu strukturu. Osnovne karakteristike društvenih promjena u Bosni bile su seobe stanovništva. Na jezičkom području pojavljuju se novoštokavske inovacije, tj. glasovne i morfološke promjene koje su stvorile novoštokavski supstrat za kasnije standardne jezike. Novoštokavski govori potekli su iz sliva Neretve i širili se na sjever, zapad i istok. Glavne razlike u odnosu na staroštokavske govore (koji i dalje postoje na znatnom dijelu Bosne i Hercegovine) jesu: četveroakcenatski sistem, pojava duge množine (gradovi prema staroštokavskoj množini gradi), izjednačavanje padežnih nastavaka u dativu, lokativu i instrumentalu, kao i definitivna uspostava sufiksalnog -o u participu umjesto -l (govorio / govoril) te gubitak fonema h u većini govora (oću, ajde). Bošnjaci su zadržali taj glas u mnogo više riječi nego Srbi i Hrvati. Od vanlingvističkih faktora koji se često spominju (ili površno interpretiraju) u popularnoj literaturi vezanoj za problematiku jezika u sadašnjoj Bosni i Hercegovini valja izdvojiti sljedeće:
a) Prvi se odnosi na nacionalno ime Bošnjaka. Izvorno ime "Bošnjanin" (u latinskim izvorima sing. "Bosnensis") označava narod Bosne u srednjem vijeku. Na području Bosne su jako dugo živjeli Iliri a tu došli i neki Kelti i Goti koji su se miješali s Ilirima. Oko 7. stoljeća na područje Bosne i Hercegovine došli su Slaveni i Avari i misli se da su najveći narodi bili Slaveni i Iliri, ali su svi prihvatili slavenski jezik i ime države je postalo Bosna od ilirske riječi Bosona, a narod te države je sebi dao ime Bošnjani. U srednjem vijeku to ime upotrebljavaju svi i to se može vidjeti i u starobosanskim poveljama, kao, recimo, onih u kojima se Bošnjanin kontrastira sa Dubrovčanin (prva takva je iz vremena bana Stjepana II Kotromanića). Napokon, krajem 14. i u prvoj polovini 15. stoljeća, vidimo i sasvim jasne pokazatelje korištenja termina Bošnjanin i u nedvojbeno etničkom smislu, u kojim ih se razdvaja od ostalih podanika bosanske države. Primjer toga je povelja kralja Tvrtka II u kojoj se kaže "Kto godi je Bošnjanin ali Kraljevstva bosanskoga prije rata bil dlžan komu godi Dubrovčaninu...".
Ime "Bošnjak" (greškom ponekad smatrano turciziranom riječju "Bošnjanin", ustvari normalna formacija sa sufiksom -(j)ak, poput Poljak, Skopljak itd.) korišteno je, dakle, u početnom periodu turske vladavine. Tokom osmanlijske vlasti ta riječ se udomaćila i označavala je svakog pripadnika zemlje Bosne ("Bošnjak-milleti"), pa i izraz "Bošnjak-kavmi" znači samo bošnjački narod. Nedvojbeno korištenje termina Bošnjak u narodnosnom smislu vidimo kod poznatog turskog putopisca Evlije Čelebije, koji ponekad pri svojim opisima mjesta dodaje i stanovništvo koje u njima živi. Tako iz njegovih opisa vidimo da u Srebrenici žive Bošnjaci, Srbi i Bugari, u Herceg-Novom Bošnjaci, Hrvati i Arnauti itd.
Tokom turske vladavine naziv Bošnjak odnosio se na ime jednog naroda s tri vjere; međutim, nakon propagandnih aktivnosti srpskih i hrvatskih misionara za vrijeme austro-ugarske vladavine Bošnjaci katolici i Bošnjaci pravoslavci počinju se identificirati sa Srbima i Hrvatima, ali mali broj Bošnjaka pravoslavaca i Bošnjaka katolika i Bošnjaci muslimani ostaju u bošnjačkoj naciji.
b) druga sporna tema odnosi se na današnje ime jezika, bosansko. Budući da se oznaka za pripadnike bosanske države pojavljuje od 10. i 11. stoljeća u grčkim i latinskim izvorima da bi se nastavila u staroslavenskim, domaćem vernakularu i evropskim jezicima, potrebno je dati sumarni pregled, prvenstveno zato što je riječ o jednom od glavnih sporova o imenovanju jezika, najčešće kod Hrvata i Srba (koji su tokom historije imali pretenzije na bosansku teritoriju). Poznato je da Hrvati i Srbi smatraju da bi racionalno bilo da se jezik Bošnjaka zove bošnjački, a ne bosanski. S druge strane, Bošnjaci svoj jezik oduvijek osjećaju i nazivaju bosanskim.
U 15. i 16. stoljeću počinje novo doba u historiji bosanskog jezika. Bosanski jezik zasnovan je na staroj jezičkoj baštini, pretežno na razgovornom jeziku kakav se nalazi na mramorima ili stećcima, kao i na zatečenom jezičkom stanju. Na dijalekatskom nivou, može se ugrubo reći da su Bošnjaci zapadno od linije koja povezuje poriječja Neretve i Bosne štokavski ikavci s čakavskim elementima, a istočno šćakavski i štokavski ijekavci. Bošnjačko stanovništvo koje se se širilo zajedno s osmanlijskim jedinicama iz područja sadašnje Crne Gore, zapadne Srbije i istočne Hercegovine, je donijelo uglavnom novoštokavski ijekavski dijalekt.
Na području sadašnje Bosne i Hercegovine dijalekatska karta je uveliko izmijenjena u odnosu na predosmanlijsko razdoblje, no, dosta je karakteristika ostalo, sudi li se po dijalektološkim istraživanjima: čakavsko narječje Bihaćke regije zamijenjeno je arhaičnim šćakavsko ikavskim, idiomom o kojem se dijalektolozi još spore; srednja Bosna je ostala štokavsko ikavska, kakva je i bila, a istočniji dijelovi šćakavsko ijekavski. Što se tiče prostorne rasprostranjenosti, najveće promjene su zabilježene na području tzv. Turske Hrvatske ili Bosanske krajine, posebno Dubica, Banja Luka, Bosanski Novi, Mrkonjić Grad (ranije poznat kao Varcar Vakuf) itd., gdje je novoštokavski ijekavski zamijenio čakavski i štokavski ikavski. Sumarno, moglo bi se reći da je bosanski jezik od 15. do 19. stoljeća, uz manje izmjene, uglavnom ostao isti ili se prirodno dalje razvijao na većem dijelu sadašnje Bosne i Hercegovine; jedini izuzetak čine prostrano područje Bosanske krajine i, manjim dijelom, Podrinje i Semberija.
Prema tome, u 15. i 16. stoljeću događa se novi pomak u razvoju bosanskog jezika, koji sazrijeva u novom okruženju orijentalnog civlizacijskog kruga i koji je zasnovan na jezičkoj baštini stare Bosne iz srednjeg vijeka. Poznata je činjenica da nerijetko zanemarivana ostvarenja postaju, post festum gledano, proslavljenim temeljima budućnosti. U književnosti je dobar primjer Voltaire, koji je mislio steći slavu epovima (sada uglavnom zaboravljenim), dok su za razonodu napisani kratki romani, kao Candide, ostali piščevo trajno naslijeđe koje ga je proslavilo. Sličan je slučaj s bošnjačkom alhamijado (sreću se još i varijante kao aljamiado, aljamijado, alhamiado) književnošću, koja je služila za razonodu svojim autorima, koji su vlastitu kreativnu energiju uglavnom usmjerili na djela pisana na klasičnim orijentalnim jezicima: arapskom, turskom i perzijskom. No, s vremenom su se ta njihova djela visokih ambicija izgubila u mnoštvu djela islamsko-orijentalne književnosti na centralnim jezicima islama. Ono što je ostalo i po čemu su Mehmed Uskufi, Hasan Kaimija, Sirrija, Umihana Čuvidina i mnogi drugi zapamćeni jest stvaralaštvo na bosanskom jeziku.
Još u ranom dobu javlja se dvostruka pismenost – na bosančici i arebici (ili arabici), modificiranom arapskom pismu, u nekim elementima prilagođenom glasovnim karakteristikama bosanskog jezika.
Alhamijado književnost dala je više od 100 djela, i pjesničkih i proznih. U pjesničkom izrazu dominiraju islamske forme: ilahije, kaside, zatim poučne, satirično-političke i društveno-kritičke pjesme, te vjerski spjevovi, dok u prozi nalazimo udžbenike, praktične priručnike, vjersko-poučnu literaturu i slično. Prema podacima, koje je objelodanio Muhamed Hadžijahić u knjizi "Bosansko-Hercegovačka književna hrestomatija", 1. dio, "Starija književnost", Sarajevo 1974. prvi pjesnik na bosanskom narodnom jeziku bijaše Ajvaz Dedo, čija je pjesma o prodoru kralja Matijaša u Bosnu datirana oko 1480.
Književnost Bošnjaka na bosanskom jeziku u pregledu starije književnosti nije hronološki uređena, i uz poznata imena (Uskufi, Kaimija, Čuvidina) dominiraju anonimi iz raznih zbirki, prvenstveno one samog Hadžijahića. Tekstovi se dijele na ljubavne pjesme, pobožne, didaktične, refleksije na savremene događaje, arzuhale, legende i molitve. Većina djela je anonimnog postanka, a spomenuti autori su Zirai (Aršinović), Fejzo Softa (iz Travnika, bez datuma), Mehmed Hevaji Uskufi (prva polovina 17. stoljeća, Tuzla), Hasan Kaimija (Sarajlija, umro u Zvorniku 1691/2), Karahodža (1779. učenik u Banjoj Luci, tekst nastao u Žepču), Ajvaz-dedo (možda najstariji tekst, 1480?), Umihana Čuvidina (umrla oko 1870), Hadži Jusuf Livnjak (jedan od najstarijih predstavnika), Mehmed-aga Pruščanin ("Duvanjski arzuhal", oko 1728). Općenito, ako je datacija tačna, može se reći da se radi o neprekinutom korpusu od 1480. do, bar, 1850. (a vjerovatno i kasnije). Tekstovi su na arebici, a potječu iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, no, najviše iz stare Bosne (Sarajevo, Tuzla) te Donjih Kraja (Duvno, Livno...) i Hercegovine (Mostar...). Zbirke i izvori su uglavnom Bašagićeva, Ćorović-Kemurina, Nametkova, te muzeji i ostale institucije u Bosni i Hercegovini (dobar dio je bio u Hadžijahićevoj privatnoj zbirci). Jezik se mijenja kroz vrijeme, no neke karakteristike ostaju vidljive: većina je pjesama štokavsko ikavska, a dijelom i jekavska. Praktički su nestali čakavski oblici, koji se nalaze vrlo rijetko ("črn"), dok turcizmi rastu, pa su neke pjesme gotovo nerazumljive zbog potrebe stalnog zagledanja u rječnik. Prosjek je približno 20% turcizama u tekstu, dok u početnoj, možda najstarijoj Ajvaz-dedinoj kasidi iz 1480, o prodoru kralja Matijaša u Bosnu, nema orijentalizama osim 2–3 (vada – rok, rahmet – milost, bo kaside – ovu poučnu pjesmu). Duvanjski arzuhal sačuvan je na turskom pod imenom "Bosandža lisanile arzuhal" (Molba na bosanskom jeziku), "Bošnjakuša" Karahodžina (žepački izraz, istočnobosanski u jekavsko-ikavskoj mješavini, pretovaren turcizmima; također, u njoj nalazimo šćakavske oblike poput "dojde"). Jedna je pjesma zanimljiva zbog očitog uticaja dubrovačko-dalmatinske književnosti (sonetna forma, hrvatski formalni izraz: tko, gospoje u vokativu, bez turcizama), datirana oko 1750.
Uskufi je autor prvog bosanskog rječnika, i to je prvi eksplicitni spomen bosanskog jezika od autora Bošnjaka. Rječnik je dovršen 1631. i objavljen pod imenom Makbuli-arif, a poznatiji pod popularnim nazivom Potur-šahidija, napisan po uzoru na sličan perzijsko-turski rječnik Tuhfe-i šahidi turskog pjesnika Ibrahima Šahidija. Riječ je o rimovanom bosansko-turskom rječniku štokavsko-ikavskog narječja. To djelo ima približno 700 riječi koje se objašnjavaju u 330 stihova.
Kao zaključak, moglo bi se navesti da alhamijado književna produkcija, ako se gleda jezička struktura, pokazuje sljedeće karakteristike:
Bošnjačko stanovništvo, za razliku od ostalih govornika štokavskog narječja, čuva fonem H u većini slučajeva kad on nestaje u novoštokavštini (hoću, hajde). Lingvisti kao uzrok toga uzimaju u obzir činjenicu da su većina Bošnjaka bili Bošnjaci muslimani, pa se odgovor traži u vjerskom odgoju zasnovanom na Kur'anu, koji djeluje u očuvanju tog fonema (u arapskom, uz obično h, postoje još dva slična fonema). Bošnjaci pravoslavci i Bošnjaci katolici sigurno su ga sačuvali zahvaljujući kontaktu s Bošnjacima muslimanima iako su ga u nekim riječima odbacili. Bosanski jezik, za razliku od srpskog i hrvatskog, većinom je zadržao glas h, a i primio mnogo više orijentalizama, što se može objasniti orijentalnim načinom života Bošnjaka.
Najpoznatija bošnjačka narodna umotvorina, pjesma "Hasanaginica", postigla je svjetsku slavu prvo kao "ilirska pjesanca" koju je zabilježio Alberto Fortis u svom putopisu, a koja je ubrzo prodrla u evropska kulturna središta krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Vuk Karadžić je tu izvorno štokavsko-ikavsku (pa i čakavsku – tako ju je Fortisu u Splitu recitirao hrvatski kulturni radnik Giulio Bajamonti) pjesancu, koja opisuje zbivanja isključivo u bošnjačkoj sredini, i to u ondašnjoj turskoj Dalmaciji, u Imotskom – predstavio njemačkoj i evropskoj javnosti kao vrhunac srpske narodne poezije. Hasanaginica, koja nije isključivo bošnjačka po uticaju ni raširenosti, ali jest po postanku i nastanku – još nije dostojno nacionalno atribuirana uprkos raspadu serbo-kroatizma kao discipline.
No, sve u svemu, može se reći da bošnjačka narodna poezija, epska i lirska, zauzima vidan dio stvaralaštva Bošnjaka. Najvažnije su zbirke izašle u Hrvatskoj i inozemstvu (sakupljači pisci i etnolozi Luka Marjanović, Kosta Hörmann, Alija Nametak, Nasko Frndić, Milman Parry; krajem 20. stoljeća te su zbirke ponovo izdane i obrađene u redakciji Đenane Buturović i Muniba Maglajlića). Zbirke su opsežne; npr., Marjanovićeva, sakupljana u Krajini, s "pivačem" Mehmedom Kolakovićem te drugima, ima više od 255.000 stihova, a Parryjeva reproducira više od 12.000 stihova bjelopoljskog "Homera" Avde Međedovića. Za jezičku situaciju važno je sljedeće:
U formalnoj standardizaciji bosanskog jezika narodno bošnjačko stvaralaštvo je učestvovalo u mjeri kojoj je to bilo moguće, a to znači da se njegov uticaj osjetio ponajviše na većoj zastupljenosti turcizama. No, budući da moderna civilizacija već ima u velikoj mjeri izgrađen vokabular, uticaj narodne poezije i usmenog stvaralaštva je uglavnom ograničen na rječnik tradicionalnih zanimanja i zanata, porodičnih odnosa i vjersko-običajne terminologije.
Bošnjaci su, osim alhamijado literature na narodnom jeziku, razvili bogatu i raznovrsnu pismenost na orijentalnim jezicima, prije svega turskom. Taj fenomen je istražen u djelima Safveta Bašagića, Muhameda Mujezinovića, Hazima Šabanovića, Fehima Nametka i Smaila Balića. Esencijalno, riječ je o izuzetno vitalnoj spisateljskoj aktivnosti koja je pokrivala velik dio ljudske aktivnosti (lirsku i mističnu poeziju, teologiju, medicinu, matematiku, logiku, alhemiju, astronomiju, filologiju, putopise, naznake historiografije...), i to većina na turskom, manji dio na arapskom, te najmanji na perzijskom.
Među mnogobrojnim autorima se ističu Hasan Kafi Pruščak, Šejh Jujo, Nerkesi, Derviš-paša Bošnjak, Arif Rizvanbegović Stočević, Mula Mustafa Bašeskija, Salih Muvekkit, Fevzija Mostarac, Muhamed Enveri Kadrić... Veliki dio tih tekstova ostao je aktuelan jer je posvećen političko-historijskoj problematici (razne bune, upad Eugena Savojskog u Sarajevo...), te opisima Rusije koje su napisali zarobljenici iz Bosne. Tu su i važna djela historiografije među Bošnjacima (Muvekkit, Kadrić), a jezik je, ako je izričito spomenut, najčešće imenovan bosanskim. U taj dio korpusa bošnjačke pismenosti i književnosti spada brojna epigrafika na nišanima (grobljima), što je područje koje je sistematski obradio ugledni paleograf i epigrafičar Mehmed Mujezinović.
Prvi, i vjerovatno najvažniji period u formiranju savremenog bosanskog jezika je razodoblje prijelaza 19. u 20. vijek, ili doba bošnjačke renesanse. Jezik najvažnijih autora tog vremena je, u većini svojih glavnih crta, praktički istovjetan sadašnjem, propisanom u pravopisnim priručnicima, gramatikama i rječnicima Isakovića, Halilovića i Jahića. Potencijalni prigovor fizionomiji jezika u najistaknutijih autora tog doba (Bašagić, Ćazim Ćatić, Mulabdić) mogao bi se svesti na sljedeće: budući da su djela tih pisaca uglavnom izdavana u Hrvatskoj, njihov jezički izraz nije reprezentativan jer odslikava ideološki izbor izdavača te nekad i spomenutih autora. Taj prigovor, na prvi pogled racionalan, uvjerljivo je pobijen detaljnom gramatičkom, leksičkom i drugom tekstualnom analizom jezičkog izraza navedenih spisatelja, koja nepobitno pokazuje da je riječ o logičkom produžetku i nasljedovanju bošnjačkog književnog izraza prošlih stoljeća, a prvenstveno literature 19. stoljeća prije austrougarske okupacije.
Odlike bosanskog standardnog jezika jesu sljedeće:
Raspadom Jugoslavije i za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini počela je konačna standardizacija bosanskog jezika, i to u rječniku Alije Isakovića, Pravopisu Senahida Halilovića i Gramatici Dževada Jahića, Senahida Halilovića i Ismaila Palića. Odlike bosanskog standardnog jezika, po propisima tih djela, jesu češća upotreba orijentalizama (turcizmi i arabizmi) i očuvanje fonema H i F u izvjesnom broju riječi kao odraz posebnosti govora Bošnjaka.
Bosanski jezik, uz srpski i hrvatski, jedan je od tri službena jezika u Bosni i Hercegovini.
Nerijetko je dovođeno u pitanje postojanje bosanskog jezika. Pokušaj odgovora na to pitanje dao je hrvatski lingvist Radoslav Katičić:
Poznato je također da je jezik ljudima uvijek i nosilac nekih vrijednosti, da se prema njemu opredjeljuju: osjećaju ga kao svoj ili tuđ, kao lijep ili ružan, kao njegovan ili zapušten. On im je simbol i uvijek nova potvrda duhovnog bića i narodnosne pripadnosti, on im je, kako veli Herder, prava domovina. Jezik je dakle taj koji jest ne samo zato što je takav, a ne drukčiji, što je postao tako, a ne drukčije, nego i po tomu što nosi te, a ne druge vrijednosti. To je vrijednosni vid jezičkog identiteta.[41]
Na formalnom naučnom nivou, teorijska lingvistika opisuje jezik preko sljedećih disciplina:
Bosanski, hrvatski i srpski dijele temeljnu gramatiku (morfologiju i sintaksu), dok stepen slaganja u ostalim granama, od fonetike do stilistike i leksika varira – od većih podudaranja do dosta izraženih razlika. No, za bitnost jezika nije toliko važan stepen razlika ili sličnosti standardnih jezika kao sistema: svaki je standardni jezik otvoreni sistem karakteristične strukture i zakonitosti među povezanim disciplinama sistema, pa je to i presudna činjenica za utvrđivanje opstojnosti jezika.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
