Metodološki je knjiga koncipirana tako da je uočljiv „impresivan način na koji je svaka suštinska tvrdnja kroz cijelu knjigu podržana nizom citata međunarodnih eksperata iz raznih polja misli i znanosti“ – zaključuje prevoditelj knjige na španjolski Juan Cristóbal Díaz.[5]Autorica tom vrlo zahtjevnom tehnikom pisanja knjige, citiranjem preko pet stotina radova,[6] pokazuje da su iznesene teze široko potvrđene u suvremenom znanstvenom pristupu temi.[7]
Prvi dio knjige (str. 9-68), raslojen u 12 poglavlja[15], na osnovi uvida u obimnu inozemnu literaturu opisuje povezanost čišćenja jezika s nacionalizmom.[16] Podsjeća da»etničko čišćenje se uvijek prvo odvija u glavama, tj. na području jezika i simbola«(str. 10). Govori o ulozi purizma u doba nacističke Njemačke,[17] kada je takva »jezična politika bila glavni dio oblikovanja identiteta Rajha«(str. 11). U nastavku se prikazuju strategije purista u Hrvatskoj obuhvaćenoj purističkim Zeitgeistom[18] i razotkriva se da je tvrdnja o propadanju jezika mit. Nadalje, osvjetljavaju se uzroci i posljedice purizma te pokazuje da jezični purizam i propisivanje, nametanje i zabranjivanje jezičnih oblika nemaju uporište u znanosti o jeziku.[19][20][21]
Drugi dio: Policentrični standardni jezik
Drugi dio knjige (str. 69-168), sastavljen od 41 poglavlja, pruža čitateljima pogled u suvremene sociolingvističke radove zapadnih autora koji jezičnu situaciju u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji uspoređuju s jezičnom situacijom u državama engleskog govornog područja,[22] zatim njemačkog, nizozemskog, arapskog, francuskog, portugalskog, španjolskog. Riječ je, dakle, o jeziku kojim govori nekoliko nacija u nekoliko država, i pritom između nacija postoje određene jezične razlike koje, međutim, ne sprečavaju tečnu komunikaciju pa je stoga očito da dotične nacije imaju zajednički jezik.[23] Na primjer, američka nacija i britanska nacija govore zajedničkim jezikom, austrijska nacija i njemačka nacija također. Svaki takav jezik se u sociolingvistici naziva policentrični standardni jezik jer on ima nekoliko centara ovisno o broju nacija ili država.[24] U tim centrima se kodificira pojedina nacionalna varijanta, tj. objavljuju se rječnici, gramatike i/ili pravopisi koji se u nekim pojedinostima razlikuju od drugog centra istog jezika.[25] Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora su četiri centra četiriju standardnih varijanata jednog policentričnog jezika,[26] koji se otkako postoji moderna lingvistika najčešće u znanosti naziva srpskohrvatski jezik.[27] Svaka nacija ili država govori ravnopravnom varijantom, dakle »i srpska varijanta je varijanta kao što je to i hrvatska. Drukčije rečeno, nije srpska varijanta 'jezik', a hrvatska 'varijanta' tog jezika. Tko predočava nekakav 'varijantski model u kojem srpski fungira kao nadređeni entitet', time falsificira sociolingvističku teoriju o varijantama i, sa srpske strane, 'manifestira jezični nacionalizam u obliku serbocentrizma'«(str. 143) – autorica sa slaganjem citira ovu konstataciju lingvista Bernharda Gröschela.[28]
Kao što je i na brojnim drugim mjestima u knjizi eksplicitno vidljivo, sociolingvistička teorija o varijantama ne dovodi u pitanje postojanje hrvatske nacije i drugih nacija ili država, niti dovodi u pitanje samostalnost jezičnog normiranja unutar nacije, nego pokazuje na osnovi brojnih primjera u svijetu da to nije automatski razlog da ih lingvisti klasificiraju kao različite jezike. Također knjiga ne potiče na ponovno uspostavljanje zajedničke države, s obzirom da se i varijante svakog drugog policentričnog jezika govore u nekoliko država.[29] O nazivu jezika u knjizi se konstatira da se u lingvistici od standardizacije u 19. stoljeću zajednički jezik najčešće nazivao dvodjelnom oznakom, da nelingvisti, za razliku od lingvista, mogu zvati jezik kako hoće, i da državna politika treba da sluša lingvistiku a ne obrnuto.[30]
Treći dio knjige je opsegom najveći (str. 169-379), a sastoji se od 54 poglavlja. U njemu je primijenjen interdisciplinaran pristup pa se pored lingvističkih radova citiraju radovi modernih antropologa, sociologa, politologa i povjesničara. Na više mjesta u ovom dijelu knjige kritizira se romantičarski pogled na jezik i naciju proširen u Hrvatskoj,[31] a u svijetu odavno odbačen, kojemu je porijeklo u Njemačkoj u 19. stoljeću kada se smatralo da se nacija i jezik moraju podudarati. Istu »koncepciju o jedinstvu jezika, naroda i nacije zastupalo je jezikoslovlje Trećeg Rajha«(str. 173). Unazad više od pola stoljeća je taj stav o nužnosti podudaranja napušten i u samoj Njemačkoj, što dokazuju citati brojnih njemačkih znanstvenika u knjizi.
Treći dio knjige opisuje kako nastajunacije, govori o konstrukcijskom karakteru kulture i identiteta,[32] o prepravljanju povijesti, istražuje je li u Jugoslaviji postojao jezični unitarizam,[33] analizira nacionalizam i ulogu medija i škole kod širenja nacionalizma. Zalaže se za etiku u znanosti, i istupa protiv uplitanja politike u lingvistiku.
Osporavanje knjige u Srbiji
Nakon intervjua s autoricom knjige u beogradskom tjedniku NIN, uslijedio je u istom tjedniku osporavajući osvrt Dragoljuba Zbiljića pod naslovom »Odstrel srpskog jezika«, koji završava tvrdnjom da »je poluistina Kordićeve neuporedivo opasnija za srpsku nego za hrvatsku lingvistiku«.[34] U drugom beogradskom tjedniku Pečat izišao je obiman osvrt Nenada Nikolića »Čiji je jezik srpski«, u kojem se tvrdi da knjiga Jezik i nacionalizam »za Srbe je pogubna«jer »jezik oslobađa obeleženosti srpskom tradicijom, svodi ga na simbolički neutralno sredstvo komunikacije i podstiče na ravnodušnost prema njegovom imenovanju i broju raznoraznih imena koja se srpskom jeziku daju«.[35] Nikolić zamjera i da knjiga uskraćuje Srbima autorefleksiju. U obranu knjige je stao Nenad Vujatović, ali njegov odgovor nije mogao izići u tom tjedniku pa je objavljen u sarajevskom tjedniku Dani i na H-alteru.[36]
Prijava protiv ministra kulture Republike Hrvatske zbog sufinanciranja knjige
2010. je jedno hrvatsko udruženje podnijelo prijavu Općinskom državnom odvjetništvu Republike Hrvatske u Zagrebu protiv tadašnjeg ministra kulture Bože Biškupića jer je Ministarstvo kulture sufinanciralo tiskanje knjige Jezik i nacionalizam.[37] Prijavu je Državno odvjetništvo odbacilo kao neosnovanu.[38] I u medijima je prijava naišla na kritiku:
Henryk Jaroszewicz recenziju u časopisuPoljske akademije znanosti Socjolingwistyka završava sljedećim riječima:
Zaključno se s punim uvjerenjem može reći da je Jezik i nacionalizam kapitalna monografija. [...] Možemo se čak usuditi reći da monografija Snježane Kordić ima potencijal da postane prekretnica u povijesti kroatistike, epohalno djelo - u punom smislu te riječi - za hrvatsko jezikoslovlje. [...] Stoga djelo Snježane Kordić može postati svojevrsna katarza kroatistike, izvrsno i pošteno razračunavanje s erom u kojoj je hrvatska lingvistika tako često tonula u znanstvenu stagnaciju, reducirana od strane hrvatskih elita samo na podređenu ulogu oružja korištenog u političkoj borbi za hrvatsku državotvornost. Pitanje je jedino jesu li današnja kroatistika i današnje hrvatsko društvo već spremni prihvatiti jedno takvo djelo kao što je Jezik i nacionalizam?
–Socjolingwistyka26
U talijanskom časopisu Studi Slavistici Maria Rita Leto u recenziji ističe:
Godinama se Kordić u Hrvatskoj bori pokušavajući razvezati čvor koji veže jezikoslovlje, nacionalizam i politiku (i godinama je zbog toga marginalizirana i napadana). [...] Ponovno Kordić strpljivo razdvaja lingvistički aspekt od politike, želeći se strogo pridržavati načela lingvistike kako bi zadržala svoju neovisnost od nacionalističke propagande i manipulacije. [...] Knjiga Snježane Kordić je pisana jasno, analitički i čita se s užitkom.
–Studi Slavistici8
Snježana Kordić govori o zaključcima iz svoje knjige na konferenciji u Japanu 2018.[39]
U londonskom časopisu The Slavonic and East European Review recenzija završava tvrdnjom da
ovom knjigom Kordić nudi uzoritu gestu kako lingvistika može zadržati svoju neovisnost, dostojanstvo i visoke akademske standarde nasuprot političkim manipulacijama.
A u japanskom časopisu Eurasia Border Review se kaže kako
nakon temeljite analize, autorica s pravom ističe da nema lingvističke ili sociolingvističke osnove koja opravdava ili zahtijeva podjelu srpskohrvatskog u četiri jezika nasljednika.
–Eurasia Border Review3 (1)
Znanstveni časopisStudia z Filologii Polskiej i Słowiańskiej objavio je recenziju Jerzya Molasa u kojoj piše da knjiga Jezik i nacionalizam
izuzetno brižljivo, koristeći bogatu literaturu iz područja slavistike i opće lingvistike, sociologije, kulturološke antropologije i politologije, predstavlja sve aspekte spora oko srpsko-hrvatskog jezika. Vjerojatno više od polovice teksta čine prikladno izabrani citati iz radova, uglavnom autora s engleskog i njemačkog govornog područja, koji se odnose na ovu temu.
Monografija Snježane Kordić je nesumnjivo plod dubinskog izučavanja raznih aspekata jezične politike na području Hrvatske i bivše Jugoslavije. Ogromna količina citata i bibliografija koja obuhvaća preko petsto djela proizišlih iz pera njemačkih i engleskih, ali i francuskih, švedskih, ruskih, danskih, hrvatskih, srpskih i poljskih znanstvenika, pokazuje da je Kordić pripremajući Jezik i nacionalizam detaljno prostudirala širok dijapazon literature o toj problematici. Rezultat tog rada je jedno impresivno djelo.
–Socjolingwistyka26
Hrvatski znanstvenik Goran Miljan je u Berlinu objavio recenziju u kojoj ocjenjuje da
Kordić razrađuje ideje jezika, lingvistike, politike, povijesti, kulture itd. na dobro strukturiran i akademski izuzetno pohvalan način.
Snježana Kordić iznosi zaključke iz svoje knjige na konferenciji u Pragu 2018.[40]
Pavel Krejčí u recenziji objavljenoj u češkomfilološkom časopisu naglašava da
knjiga je bez sumnje jedna od najvažnijih i najvrednijih publikacija o datoj temi.
–Opera Slavica - slavistické rozhledy22 (4)
Njemački lingvist Ulrich Obst nakon što je istakao da se u knjizi "svi pseudoargumenti bravurozno osporavaju" završava recenziju sljedećom rečenicom:
Čovjek bi jako poželio ovoj knjizi da naiđe na plodno tlo prvenstveno kod osoba koje su na prominentnim pozicijama u političkom i kuturnom životu dotičnih država i da tamo gdje je potrebno dovede do promjena u razmišljanju.
Najtiražniji njemački politički dnevnikSüddeutsche Zeitung, 29.12.2010. str. 2,[41] proglasio je izdavača Nenada Popovića povodom objavljivanja knjige Jezik i nacionalizam za jednog od šest najistaknutijih mirotvoraca u svijetu za godinu 2010., kao jedinog Evropljanina među njima.[42] U Hrvatskoj je Jezik i nacionalizam uvršten među pet "knjiga desetljeća iz područja mirotvorstva, nenasilnog djelovanja i ljudskih prava."[43]
Inspiracija za međunarodni projekt
Knjiga je poslužila kao inspiracija za međunarodni projekt Jezici i nacionalizmi, u kojem je kao članica radne grupe iz Hrvatske sudjelovala i autorica knjige.[44][45][46] Potom je bila uključena i u radnu grupu koja je sastavljala Deklaraciju o zajedničkom jeziku, podržanu potpisima od preko deset tisuća ljudi.
Povodom knjige objavljivani su u čitavoj regiji intervjui s autoricom.
Zanelli,Aldo(2018)(njemački).Eine Analyse der Metaphern in der kroatischen Linguistikfachzeitschrift Jezik von 1991 bis 1997[Analiza metafora u hrvatskom lingvističkom stručnom časopisu Jezik od 1991. do 1997.].Studien zur Slavistik; 41.Hamburg:Dr. Kovač.str.76.ISBN978-3-8300-9773-0.OCLC1023608613.(FFZG).
Šipka,Danko(2019)(engleski).Lexical layers of identity: words, meaning, and culture in the Slavic languages[Leksički slojevi identiteta: riječi, značenje i kultura u slavenskim jezicima].New York:Cambridge University Press.str.166.DOI:10.1017/9781108685795.ISBN978-953-313-086-6.LCCN2018048005.OCLC1061308790.
Hrvatska
