From Wikipedia, the free encyclopedia
Ivan Franko (Nagujeviči, 1856. – Lavov, 1916), ukrajinski pjesnik, pisac, socijalni i literarni kritičar, novinar, ekonomist i politički aktivist. Pripadao je radikalnoj političkoj struji te je bio jedan od osnivača socijalističkog pokreta zapadne Ukrajine.
| Ivan Jakovič Franko | |
|---|---|
 | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | Іван Якович Франко 27. 8. 1856.  Nagujeviči |
| Smrt | 28. 5. 1916. (dob: 59) Lavov |
| Obrazovanje | |
| Zanimanje | književnik |
| Opus | |
| 1874-1916 | |
| Književni pravac | Realizam |
| Književne vrste | poezija, kratka i duga proza, romani, teatar |
| Jezik | ukrajinski |
| Znamenita djela | |
| |
| Inspiracija | |
Ivan Franko je rođen u ukrajinskom selu Nagujeviči[1] blizu Drogobiča, koje se tada nalazilo u austrijskoj teritoriji Galicije. Otac mu je bio Jakіv Іvanovič Franko (1802-1865), imućnog seoskog kovača, i Marіje Mikolajivne (1835-1872). Krstio je ga Josip Levicki, poznat kao pesnik i autor prve galičko-rusinske Gramatike, a koji je kasnije zbog „oštrog jezika” bio prognan iz Nagujeviča. Kod kuće su, međutim, Ivana zvali Miron zbog lokalnog sujevjernog vjerovanja da bi se mjenjanjem imena moglo izbjeći smrt. Frankova porodica u Nagujevičima važila je za „imućnu” sa svojim slugama i 24 hektara imanja.
Pohađao je školu u selu Jasenica Silna od 1862. do 1864. godine, a zatim je nastavio školovanje u Drohobiču.
Njegov otac je umro prije nego što će Ivan završiti gimnaziju ali ga je očuh podržao u nastavku školovanja. Ubrzo je, međutim, ostao potpuno bez roditelja nakon što mu je umrla i majka, a potom je ostao da živi sa potpuno nepovezanim ljudima. Godine 1875. diplomirao je na Drohobičkoj realnoj školi, a nastavio na Lavovskom univerzitetu, gdje je studirao klasičnu filozofiju, ukrajinski jezik i književnost. Na tom univerzitetu započeo je svoju književnu karijeru, raznim pjesničkim djelima i romanom Petrіj i Dovbuščuki (Петрії і Довбущуки) u izdanju studentskog časopisa Drug, čijem se uredništvu kasnije pridružio. Na istom sveučilištu u Ljvivu je upoznao uglednog ukrajinskog aktivistu Mihajla Drahomanova s kojim je započeo graditi dužu političku i literarnu aktivnost proukrajinske orijentacije socijalnih obilježja.
Frankova pisanja socijalnog karaktera su ga dovela do uhićenja 1877. godine, zajedno sa njegovim kolegama Mihajlom Pavlikom i Ostapom Terleckim. Proveo je osam mjeseci u zatvoru, gdje je napisao Smorgonska Akademija. Njegovo pritvaranje ga je potkanulo da još intenzivnije zastupa svoja socijalistička stajališta i stvara niz nepoželjnih literarnih djela političkog karaktera što je dovelo do novih uhićenja i konačnog izbacivanja sa Ljvivskog sveučilišta.
Poslije oslobođenja učio je o marksizmu, pisao članke za poljske novine Praca i sudjelovao u organiziranju radničkih grupa u Lavovu. Godine 1878. sa Pavlikom je osnovao časopis Gromadskij Drug, ali list doživio izdanje dva broja prije nego što ga je vlada zabranila. U tom periodu je bio jako aktivan, objavio niz knjiga, te je ponovno uhićen 1880. i pritvoren na tri mjeseca, optužen za poticanje građanskog neposluha. Nakon puštanja na slobodu stavljen je pod policijski nadzor i izbačen sa Univerziteta u Lavovu.
Godine 1881. je surađivao u listu Swit, u kojem je autor više od polovice tekstova i u kojem je objavio svoj roman Borislav se smije. Iste godine preselio se u rodne Nagujeviče, gdje je napisao roman Zahar Berkut i preveo Goetheova Fausta na ukrajinski jezik. Objavio je niz članaka o Tarasu Ševčenku i radio za novine Zorja, a sljedeće godine je postao urednik novina Dilo. U maju 1886. oženio je Olgu Horunjinsku (1864-1941) i posvetio joj knjigu poezije O brdima i dolinama. Par je neko vrijeme živio u Beču, gdje se Ivan susreo s ljudima kao što su Theodor Herzl i Tomáš Masaryk. Njegova je supruga kasnije patila od iscrpljujuće mentalne bolesti zbog smrti prvorođenog sina Andreja, što je bio jedan od razloga zašto Franko nije htio napustiti Lavov na liječenju u Kijevu 1916., nedugo prije svoje smrti. Godine 1888. surađivao je sa novinama Pravda, što je dovelo do njegovog trećeg uhićenja 1889. Nakon dva mjeseca zatvora, sa Pavlikom je osnovao Rusinsko-ukrajinsku radikalnu stranku. Zajedno sa Drahomanovom i Pavlikom je izdavao dvomjesečnik Narod od 1890. do 1895. godine. Bio je kandidat Ukrajinske radikalne stranke za izbore za austrougarski parlament i za Galicijsku dijetu, ali nikada nije uspio pobijediti na izborima. Godine 1891. je studirao na Univerzitetu u Černivcima, gdje je napisao tezu o Ivanu Višenskom (1550-1620), a zatim je pohađao Univerzitet u Beču kako bi obranio doktorsku disertaciju o duhovnoj romansi Varlam i Joasafat pod mentorstvom Vatroslava Jagića, kojeg su suvremenici smatrali najvećim poznavateljem slavenskih jezika u to doba. Franko je doktorirao filozofiju na Bečkom univerzitetu 1. jula 1893. Godine 1894. je imenovan za predavača historije ukrajinske književnosti na Univerzitetu u Lavovu. Međutim, ondje nije mogao predsjedati Odsjekom za ukrajinsku književnost zbog protivljenja potpredsjednika Kazimierza Badenija i galicijskih konzervativnih krugova. Godine 1898. objavio je oštru kritiku socijalizma Marksa i Engelsa Socijalizam i socijaldemokracija u časopisu Žitje i Slovo koji je osnovao sa suprugom. Svoj antimarksistički izraz nastavio je u zbirci pjesama Moj smaragd (Мій Ізмарагд) objavljenoj 1898., gdje je marksizam opisao kao „vjeru utemeljenu na dogmama mržnje i klasne borbe”. Njegova dugogodišnja suradnja sa Mihajlom Drahomanovom prekinuta je zbog razilaženja u njihovim pogledima na socijalizam i na pitanje nacije. Kasnije će Franko optužiti Drahomanova u da veže sudbinu Ukrajine sa sudbinom Rusije.
Nakon razlaza sa Ukrajinskom radikalnom strankom, 1899. godine je sa historičarom Mihajlom Gruševskom (1866-1934) osnovao Narodnu demokratsku stranku u Galiciji i tu radio do svog povlačenja iz političkog života 1904. S njime je također sudjelovao u časopisu Literaturno-Naukovij Zbirnik (Znanstveno-književna zbirka) zajedno sa Simonom Petljurom i Volodimirom Gnatjukom. Poslednjih devet godina svog života rijetko je pisao, jer je bolovao od reume koja mu je na kraju paralizirala desnu ruku. Godine 1902. studenti, poljske kolege i aktivisti iz Lavova, šokirani siromaštvom njegovih životnih uvjeta, kupili su mu kuću u gradu u kojoj je živio do kraja života, a u kojoj se danas nalazi Muzej Ivana Franka. Godine 1908. sudjelovao je u Ukrajinskom klubu (Український клуб) koji je okupljao ukrajinske intelektualce. Umro je u siromaštvu 28. maja 1916., a oni koji su došli pozdraviti njegove posmrtne ostatke vidjeli su ga kako leži na stolu, prekriven poderanom plahtom. Pokopan je na Ličakovskom groblju u Lavovu.
Ivan Franko je tijekom svog života surađivao sa nizom uglednih ukrajinskih i stranih intelektualaca. Potkraj života boravio je na liječenju u Lipiku gdje mu je u 2011. godini otkriven spomenik na inicijativu Veleposlanstva Ukrajine u Republici Hrvatskoj. Godine 1916., Jozef Zastirec i Harald Hjerne predložili su Franka za Nobelovu nagradu za književnost 1916, ali je on umro prije nego što se nominacija ostvarila.[2]
Nekoliko članova iz Frankove porodice bilo je prisiljeno napustiti Ukrajinu i preseliti u SAD i Kanadu. Njegov pranećak Jurij Šimko (eng. Yuri Shymko), danas je kanadski političar i aktivist za zaštitu ljudskih prava u Torontu. Jurij je tijekom 1980-ih bio izabran u kanadski parlament.
Spomenici Ivanu Franku danas se mogu pronaći u mnogim zapadnoukrajinskim gradovima, od kojih su 1961. jedan - tadašnji Stanislav - sovjetske vlasti čak preimenovale u Ivano-Frankivsk. Frankov portret nalazi se i na novčanici od dvadeset grivni.
Preveo je na ukrajinski jezik niz djela poznatih svjetskih autora poput Williama Shakespearea, Lorda Byrona, Victora Huga i drugih. Zajedno sa Tarasom Ševčenkom, imao je ogroman utjecaj na modernu ukrajinsku literaturu i neovisnu političku misao u Ukrajini. Vrhunac Frankove intimne poezije je zbirka Uvenulo lišće (1896), koja sadrži elemente modernizma i dekadencije.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
