From Wikipedia, the free encyclopedia
Bosna i Hercegovina je jedna od povijesnih zemalja u Europi, s gotovo neprekinutom poviješću kao geopolitička cjelina od srednjega vijeka do danas. Između 1154. i 1377. bila je banovina, od 1377. do 1463. nezavisna kraljevina, od 1580. do 1878. bila je ejalet (najveća teritorijalna jedinica u Otomanskoj Carevini); od 1878. do 1918. "krunska zemlja" u sklopu Austro-Ugarske; a od 1945. do 1992. federalna republika. Na kraju, od 1992 Bosna i Hercegovina je nezavisna država. Šestojanuarskom diktaturom 1929. godine je prvi put za više od 400 godina Bosna i Hercegovina privremeno ukinuta kao administrativna cjelina.[1] Malcolm procjenjuje da je otprilike 650 od posljednjih 800 godina na zemljovidima postojao entitet zvan "Bosna".[1]
 |
| Historija Bosne i Hercegovine |
| Hronološki |
|
Do 958 |
| Po temama |
|
Vladari |
U drugom svjetskom ratu, "Bosna je bila geografska majka partizanskog pokreta, pružajući dovoljno prostora među svojim planinama za obuku i razvoj".[2]
Najstariji arheološki ostaci u BiH pronađeni su kod Bosanskog Šamca i pretpostavlja se da su stari oko 100.000 godina. Ostali lokaliteti su : Bijambare, Pećina Lednica, Pećina Rastuša, Pećina Podlipe i Pećina Badanj. U njima su tragove života iz perioda srednjeg paleolita – kamena oruđa, sjekire, sječiva... Tu su i kosti, uglavnom pećinskog medveda, jelena i vukova koje bi mogle biti stare najmanje 35.000 godina.[3]
Ova nalazišta imaju izuzetan značaj za evropsku i svjetsku arheologiju, jer istraživanja pokazuju da se neka od ovih nalazišta datuju između 100.000 i 40.000 godine p.n.e. Ona potvrđuju da je Balkan bio najvažnija ruta za širenje gornjeg paleolita u Evropi oko 40.000 godine p.n.e. i poslednje uporište neandertalskih grupa. Vrlo su važna za razumjevanje srednjeg paleolita, neandertalskih grupa i njihove reakcije na promjene u prirodnom i društvenom svijetu tokom poslednjeg ledenog doba, iz perioda prelaza od primitivnog ka današnjem čoveku. Ima dosta lokaliteta sa kremenicama vezanih za Homo sapiensa. Taj prelaz sa neandertalca na homo sapijensa u Evropi se dogodio u periodu između 45.000 i 30.000 godina p.n.e
Arheološkim putem je nalazište Pećina Badanj kod Stoca datirano u kasni period mlađeg paleolita – kasnog epigravettiena, tj. 13000 do 12000 godina p.n.e. Uz potkapinu nađena je gravura, nazvana Konj napadnut strelicama, i to je prvi nalaz ove vrste na istočnoj obali Jadrana.
U Kulašima kod Prnjavora otkrivena je kamena figura slična glavi divlje patke. Vjeruje se da je to izvorno bila prirodna tvorevina koju je paleolitski čovjek doradio i pojačao sličnost sa životinjama. Uz nalaz crteža Konj napadnut strelicama u Badnju, crteža u pećini Podlipe, to su jedini ostaci paleolitske likovne umjetnosti u Bosni i Hercegovini.[3]
Područje današnje Bosne i Hercegovine je naseljeno od doba neolita (mlađe kameno doba). Potvrđeno je to arheološkim istraživanjima na mnoštvu lokacija.
Starčevačka kultura, koja se veže za period 6000 - 5200. god. p.n.e, do sada je potvrđena na svega dva nalazišta za koja se sa sigurnošću može reći da pripadaju starčevačkom kulturnom kompleksu. To su Obre I kod Kaknja i Gornja Tuzla.
Kakanjska kultura je kulturna grupa srednjeg neolita koja obuhvata 5 lokacija vezanih za obalne terase rijeke Bosne.
Butmirska kultura je kultura mlađeg neolita koja se rasprostirala na teritoriji današnje centralne Bosne i zauzimala širi prostor nego Kakanjska grupa. Butmir (Sarajevo, opština Ilidža) je najstarije i najpoznatije arheološko nalazište u Bosni i Hercegovini iz kasnog kamenog doba. Pretpostavlja se da je naselje bilo naseljeno od 5500 do 4500 godine p.n.e. Otkriveno je 1893. Posebna specifičnost ove kulture je umjetnički stil u oblikovanju i ukrašavanju grnčarije. Izvorna duhovna kultura njegovih stanovnika izjednačava arheologiju Bosne i Hercegovine sa arheologijom Evrope. Butmirska kultura je iščeznula oko 2400. p. n. e., i naslijedila ju je kultura Ilira.[4]
Iz eneolita (bakarno doba) potiče Vučedolska kultura čije je središte u Slavoniji i Sremu. Nosioci te kulture prodrli su u Bosnu i Hercegovinu, dolinom Vrbasa, u periodu 2150-1800. God. p.n.e. Nalazišta su u dolini Sane (Zapadnobosanski tip) i Debelo Brdo kod Sarajeva (Južnobosanski tip). Kultura je dospjela i u Hercegovinu (Varvara u dolini Rame), jadranskim putem iz Slovenije.[5]
Od kasnog bronzanog i samog početka željeznog doba (1000. godine p.n.e) cjelokupno područje Bosne i Hercegovine je naseljeno heterogenom grupom plemena, poznati pod zajedničkim imenom Iliri.[6]
Istorija još nije dala odgovor da li su Iliri doseljeni na ove prostore ili su autohtoni narod. Prvi pomeni ilirskih plemena se javljaju kod starogrčkih istoričara, a kasnije i rimskih. Od kraja 19. vijeka arheolozi su došli do obilja materijalnih dokaza kojima su kasnije dodavani nalazi i ostalih arheologa[7], tako da je danas istorija, a pogotovo kultura Ilira poznata u prilično velikoj mjeri.[8]
Treba napomenuti nekoliko ilirskih plemena na području današnje Bosne i Hercegovine. Istoričari se ne slažu upotpunosti o njihovoj rasprostranjenosti.
Japodi su naseljavali veliki prostor, obuhvatajući srednji tok rijeke Une kod Bihaća, današnju Liku i Gorski Kotar i dio Slovenije.[4]. Mnoštvo podataka o njima dobiveno je u arheološkom nalazištu sojenica u Ripču, o čemu svjedoče ostaci kočeva sačuvanih u sedrastom koritu Une. Pronađeno je oko 2.500 komada ovih kočeva. Oni su uglavnom činili pravougaonu formu veličine 12 x 6 metara između kojih su se nalazili uski prolazi, kao neki vodni putevi. Ove sojenice na Uni kod Ripča bile su izgrađene od drveta na hrastovim kočevima koji su bili dosta duboko „zabijeni“ u korito rijeke. Zidovi ovih drvenih kuća su sa unutrašnje strane bili oblijepljeni ilovačom, dok je krov bio od slame. Među brojnim nalazima ističe se urezana Glava jelena sa razgranatim rogovljem, figuralne predstave od pečene gline, terakota- bogovi od gline i mnoštvo drugih.[9]
Sardeati su bili uz Unac i donji tok Une, na današnjem prostoru Drvara, ali i dijelom u Lici i možda dijelom na prostoru Bosanskog Petrovca.
Deuri su malo pleme od 22 dekurije (bratstvo), ali veliki naučni problem, jer ga istoričari smještaju u međurječje Plive i gornjeg Vrbasa, ali i na područje današnjeg Bosanskog Petrovca.[6]
Mezeji su pripadali panonskoj grupi ilirskih plemena. Njihova teritorija je bila sjeverno od Grmeča, dolina Sane i srednji tok Vrbasa.
Dalmati su živjeli na jugozapadu Bosne, na području današnjeg Livna, Glamoča i Duvna[10], a najvećim dijelom u današnjoj srednjoj Dalmaciji. Po njima je vjerovatno i nastala riječ Dalmacija.
Desitijati su bili nastanjeni u srednjoj Bosni, oko gornjeg toka rijeke Bosne i doline Lašve. Na toj će teritoriji izniknuti i bosanska srednjevjekovna država Bosna.[11]
Kolapiani, Oserijati i Breuci su pripadali panonskoj grupi ilirskih plemena i zauzimali su prostor sjeverne Bosne uz rijeku Savu.
Dindari su živjeli na teritoriji oko današnje Srebrenice gdje se u rimsko doba razvio rudnik i grad Domavia.
Autarijati su bili ilirsko pleme koje je doživjelo svoj uspon između VI i IV stoljeća pne. O njihovom prisustvu u zapadnim i centralnim dijelovima Balkana postoje mnogi historijski podaci, filološki nalazi i veliki broj tragova materijalne prirode. Brončana „glasinačka kultna kolica“, predstava vodenih barskih ptica na kolicima, pronađena u porodičnom tumulu na lokalitetu Glasinačko polje - Bjelosavljevići, predstavljaju najpoznatiji arheološki nalaz na Glasincu, i povezuju se sa kultom sunca. „Glasinačka kultna kolica“ se sada nalaze u Naturhistorisches Museum u Beču. Istraživanja o Autarijatima i Glasinačkoj kulturi (Glasinac, visoravan u općini Sokolac) iz bronzanog i željeznog doba započela su krajem XIX stoljeća. Glasinačka kultura je zajedno sa butmirskom kulturom na velika vrata uvela Bosnu i Hercegovinu u evropsku praistorijsku nauku. Privreda Autarijata se zasnivala na stočarstvu kao primarnoj grani te na metalurgiji, zanatstvu i trgovini. Ovaj ilirski narod zbog svoga značaja i velike potražnje za grčkom i italskom robom je bio i najveći trgovački partner na zapadnom i centralnom Balkanu grčkim i italskim trgovcima između VII. i IV. st. p. n. e.[8]
Ardijejci su bili južno od Autarijata, u Hercegovini. Ova dva plemena su bila u stalnom sukobu oko zona ispaše i slanih vrela. Ardijejci bivaju potisnuti na jadransku obalu. Tu su se nametnuli ostalim ilirskim plemenima pa su jedno vrijeme bili vladajuća dinastija u Ilirskom kraljevstvu. Među prvima su došli pod udar Rimljana, nakon čega im se gubi trag u istoriji.[12]
Daorsi su zauzimali prostor Hercegovine, pretežno oko donjeg toka Neretve. I danas postoje dobro očuvani ostaci njihovog monumentalnog grada Daorsona kod Stoca. Bili su prvi koji su došli u dodir sa Starim Grcima i Rimljanima, koji su ih potčinili pod svoju upravu, prve na teritoriji današnje teritorije Bosne i Hercegovine.
Ardani su živjeli južno od Liburna, a Antiari su živjeli još dalje prema jugu. Druga ilirska plemena koje treba pomenuti su Labodi.
U 7. vijeku pne. Iliri dospijevaju pod utjecaj snažnijih Helena, koji pacificiraju manja plemena, što se zaključuje po odsustvu oružja u grobovima. Ipak, druga ilirska plemena opstaju kao snažne vojne družine, pa u IV vijeku pne osnivaju i kraljevstvo, koje je ratovalo protiv Filipa i Aleksandra Makedonskog.[13]
Teško je ocijeniti utjecaj Ilira na kulturu današnjih Bosanaca. Ipak izgleda da su neki aspekti ilirske kulture preživjeli puna dva milenija. Najčuvenije je tetoviranje, koje i ako neslavensko je bilo popularno među Bosancima, pogotovo u Centralnoj Bosni, čak i u 20. vijeku. Isto je i sa kožnim opancima, ilirskom obućom koju srećemo u 20. vijeku.
Kelti su narod iz srednje Evrope koji su obilježili željezno doba pa je čitav jedan period nazvan Halštatska kultura, a Kelti su bili nosioci. U četvrtom i trećem stoljeću prije naše ere jedan dio naseljava Panoniju, keltiziraju skoro u potpunosti zatečene Ilire, i u donjem toku Save stvaraju državnu tvorevinu plemena Skordisci. Odatle vrše uticaj na ostala ilirska plemena južno od Save. U dolinama Une, Vrbasa i Bosne nađeno je mnoštvo arheoloških nalaza koja u potpunosti odgovaraju halštatskoj kulturi u ostalom dijelu Evrope.
Naročito su uticali na Autarijate, tako da je došlo do prekida u razvoju Glasinačke kulture, a Autarijati su nestali sa područja jugoistočne Bosne i jugozapadne Srbije.[8]
Dolaskom Rimljana na Balkan sudbina Kelta je u potpunosti istovjetna sudbini Ilira, i oni će biti romanizirani.
Prvi sukobi Ilira i Rimskog carstva su se dogodili 229. godine prije naše ere. U Ilirskim ratovima koji su trajali od tada do 219. pne., Iliri su izgubili dolinu Neretve. U narednih 200 godina, brojni su pokušaji Rimljana da Ilire stave pod rimsku upravu. Posljednji put se to desilo od 6-9 god n.e., u periodu ustanka Ilira pod vodstvom Batona Breučkog i Batona Desitijatskog. Bilo je to u vrijeme najpoznatijeg rimskog cara Oktavijana Augusta. Nakon toga sve ilirske teritorije konačno prelaze pod rimsku upravu.
Rimski period vladanja svim ilirskim područjem počeo je 9. god. n.e. nakon posljednjeg ilirskog otpora, poznatog kao Batonov ustanak i stvaranja Ilirske provincije. Sjedište te provincije bilo je u Saloni (današnji Solin u Hrvatskoj). Administrativne promjene su bile česte, da bi se u jednom trenutku ilirsko ime izgubilo i stvorene su dvije provincije, Dalmacija i Panonija. Prilikom podjele Rimskog carstva 395. godine, provincija Dalmacija, a s njome i teritorija današnje BiH, je potpala pod Zapadno rimsko carstvo.
Rimska vlast je počinjala pacifikacijom osvojene teritorije koja se na prvom mjestu sastojala od gradnje puteva. U prvih 15 god. napravljena su tri velika puta i sva tri su počinjala u Saloni. Prvi je išao preko Knina i Bosanskog Grahova za doline Une i Sane i dalje do Siska, drugi preko Sinja, Glamoča i Banja Luke u širi reon Panonije i konačno treći preko Sinja, područja Sarajeva za Srebrenicu.[14] Svaki put je bio obilježen miljokazima (i danas ih ima mnoštvo), a uz put su se gradile putne stanice i fortifikacijski objekti u svrhu obezbjeđenja.[15] Naravno, vidljiv je i ekonomski interes jer su svi putevi vodili ka rudarskim područjima. Slijedila je romanizacije kada Iliri sve više postaju građani Rima i zauzimaju razne položaje na društvenoj ljestvici, naročito vojnoj. Kada je hrišćanstvo postala zvanična vjera Rimskog carstva i romanizirani Iliri ga prihvataju. O tome govore ostaci bazilika iz tog perioda.[16] U jednom dokumentu iz 533. god. n.e. sa sabora u Saloni se govori o priključenju kninskoj biskupiji teritorije Sardeaticum kod Drvara i Salviaticum u Glamočkom polju.[6]
Period mira na ilirskom području se završava najezdom Huna pa onda Vizigota, a kasnije i Ostrogota koji 476 god. ruše Rimsko carstvo i vladaju područjem današnje Bosne i Hercegovine u narednih stotinak godina. Njihovu državu je početkom 6. vijeka srušio Justinijan te na ovim područjima kraće vrijeme uspostavio istočnorimsku, odnosno bizantsku vlast. Međutim, ona se s vremenom ograničila na obalne gradove sve do najezde Avara i na kraju Slavena u 7. vijeku.
U vrijeme vizantijske vlasti područjem Balkana desio se događaj koji će imati trajne posljedice na istoriju ovog područja. Vizantijski car Lav III Isavrijac odvojio je od Rima i pripojio carigradskoj patrijaršiji Ilirik, koji je do tada bio potčinjen rimskoj crkvi. Time je otpočeo jedan crkveni raskol između Rima i Konstantinopolja. Mnogobrojni papini protesti nisu imali nikakvog dejstva i nisu mogli ništa da izmijene. Proširenjem područja carigradske patrijaršije car je stvorio uslove za veliki polet koji će vizantijska crkva doživjeti nakon toga. Posle te odluke uticaj Rima se zadržava samo uz primorje, a Južni Sloveni dolaze jednim delom pod jurisdikciju pape, a jednim delom pod jurisdikciju carigradskog patrijarha. Univerzalizam rimske crkve počeo je da gubi tlo, a konačni rascjep će se desiti 1054 godine.[17]
Do sredine 7. vijeka na teritoriju današnje BiH su se masovno doselila razna slavenska plemena Veze između Romana i Slovena postajale su vremenom sve tiješnje. Mnogobrojniji, Sloveni su najveći dio romanskog stanovništva postepeno asimilirali. Vlasi stočari izmiješali su se potpuno sa Slovenima. Do toga je došlo najviše zbog toga što su se oni bavili pretežno stočarstvom i što ih nije dijelila vjera. Kada su Turci vijekovima kasnije osvojili slovenske države nisu mogli da vide etničku razliku nego su brđansko stočarsko stanovništvo nazivali uopšte Vlasima. Taj je izraz kasnije dobio pogrdni značaj.[17]
O životu najranijih slavenskih doseljenika u BiH se relativno malo zna, i geneza bosanske države se rekonstruirala uglavnom na temelju arheoloških nalaza i ne baš previše pouzdanih izvora iz susjednih država. Pretpostavlja se da su prvi oblici vlasti bili lokalne župe temeljene na krvnom srodstvu koji će se s vremenom organizirati u šire zajednice, odnosno države. U ranom srednjem vijeku se na teritoriju BiH spominje nekoliko njih: Travunija (Trebinje), Zahumlje (Hercegovina), Paganija (Neretljanska oblast), Rama, Usora i Soli (Tuzla), Donji Kraji (Ključ, Kotor), Pliva, Hlivno, Pset.[17] Svakako da na prvom mjestu treba navesti Vrhbosnu (sa gradovima Kotorac i nepoznati Desnik), oblast oko izvora rijeke Bosne u Sarajevskom polju, koja će u istorijskim uslovima prerasti u banovinu oko koje će se okupljati navedene oblasti.
Od početka istog perioda se javlja bosansko plemstvo koje je nastalo od rodovsko-plemenskih starješina. Prema ekonomskoj moći, vladajući stalež se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani od ratnih zasluga, pod uvjetom da po potrebi vrše vojnu službu. U slučaju izdaje, tj. neodazivanja na nju, vladar bi mu imao pravo oduzeti feud.
Bosanski posjedi razlikovali su se od posjeda susjednih zemalja jer su oni bili porodična nedjeljiva svojina. Brojniji dio stanovništva tadašnje Bosne činili su i ovisni ljudi u koje su spadali zemljoradnici (kmetovi) i stočari (vlasi). Sve do 14. vijeka u Bosni je postojalo ropstvo. U razvijenoj feudalnoj Bosni vladar se zvao banom (od avarske riječi što znači bajan - bogat). Od krunisanja bana Tvrtka za kralja (1377.) bosanski vladari će ovu titulu nositi sve do gubitka državne samostalnosti, tj. do prodora Osmanlija na ove prostore.
Značajnu ulogu u političkom životu Bosne odigrale su susjedne zemlje, a najviše Bizantija i Mađarska. Te dvije državne sile tog doba na našim prostorima međusobno su se borile za prevlast na Balkanskom poluotoku. Nakon što su priključili Hrvatsku, Mađari preko Dalmacije ulaze i u Bosnu koja će se titularno zvati Rama. Na skupu u Ostrogonu 1137 god. kralj Bela II (oženjen srpskom princezom Jelenom), po pristanku cijele zemlje, daje bosansko vojvodstvo svom sinu Ladislavu.[17] Od tada će istorija Bosne biti neraskidivo vezana za istoriju Mađarske.
Prvi poznati bosanski ban bio je Ban Borić (1154.- 1164.). Živio je do kraja 12. stoljeća, pa se može zaključiti da je u vrijeme upravljanja Bosnom bio jako mlad. Za vrijeme njegove vladavine Bosnom vodio se veliki rat izmedju ugarskog kralja Stjepana IV. i bizantijskog cara Komnena oko prevlasti na Balkanu. Ban Borić je bio na strani ugarskog kralja, te je sa svojom vojskom i sudjelovao u navedenom ratu te opsadi Braničeva. Pri povratku u Bosnu, ban Borić pretrpjeo je poraz od bizantijske vojske.
Nakon poraza bana Borića na vlast u Bosni dolazi ban Kulin (1180. - 1204.) Ban Kulin na vlast dolazi možda i prije 1180. godine, ali zbog smrti bizantijskog cara Komnena te godine, ista se i uzima kao početak banovanja Kulinovog Bosnom. U tom periodu nastaje i vojno, te i ekonomsko slabljenje Bizantije. Takvo stanje koristi ban Kulin koji sve više i više priznaje vlast ugarskog kralja.
Bosna je naime u tom periodu uvijek bila vazalskim odnosom vezana za Ugarsku, ali u feudalno doba to samo po sebi nije značilo gubitak državnosti, jer su vazali širom tadašnje Evrope djelovali kao de facto samostalni vladari. Ban Kulin svoju vlast proširuje na prostore župa Soli i Usore, tako da je Bosanska vlast bila uspostavljna na cijelom prostoru rijeke Bosne. Kako je napredovalo proširenje državne teritorije, tako je napredovala i privreda.
Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, kako i međusobno pripomaganje u ratovima, ban Kulin 1189. godine sa Dubrovačkom republikom na čelu sa knezom Krvašem, sklapa trgovački ugovor. Za vrijeme bana Kulina, širom Bosne je vladao red i mir pa je nastala poslovica od naroda koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana". Krajem 12. stoljeća počinju optužbe da ban Kulin štiti jeretike (bogumile). Naravno, to nije odgovaralo papi Inocentiju III. koji je želio uništiti Crkvu bosansku i njene vjernike, te poziva ugarsko-hrvatskog kralja na križarski pohod protiv nevjernika. Uviđajući opasnost kakva prijeti Bosni, ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika Crkve bosanske pred papinim izaslanikom na Bilinom polju kod Zenice 1203. godine javno prihvata učenje crkve kakvo nameće Rim. Tako je prevaziđen veliki rat koji je mogao zadesiti Bosnu.
O nasljedniku bana Kulina nema sigurnijih podataka, tako da godine 1230. ban postaje Mateja Ninoslav. U njegovo vrijeme Bosna je naročito ozloglašena na papskoj kuriji. Uz pomoć Mađara, podvrgnuta je u crkvenom pogledu kaločkoj nadbiskupiji, a u Bosnu dolazi dominikanski red. Sam Ninoslav izjavljuje da prelazi u katoličanstvo. Međutim, u Bosni postoji jak i vrlo uporan otpor, i Ninoslav se vraća Crkvi bosanskoj. Mađari 1238 šalju veliku vojsku, ali središnju Bosnu nisu mogli osvojiti. Isto se ponovilo i 1244.[17] Ninoslav je nakon niza ratova Bosni priključio Livno, župu Neretvu, te Ustipraču. U istoriji je poznat po svojim poveljama, koje u 21. vijeku izazivaju žučne rasprave o tome ko su stanovnici Bosne u ono vrijeme.
Poslije smrti bana Ninoslava Mađari su ušli u Bosnu i pokorili je. Bosansko područje je podijeljeno u više banata i oblasti. U samoj užoj Bosni, Kulinovoj, ban je postao Prijezda I (1253-1287) , koga njegovi nasljednici smatraju rodonačelnikom dinastije Kotromanić, zatim njegov sin Prijezda II do 1290, pa drugi sin Stjepan I. (1290- 1313). Bio je oženjen Jelisavetom, kćerkom srpskog kralja Dragutina. Krajem 13. vijeka dolazi do dinastičkih borbi u Mađarskoj, tako da je navedeno stanje iskoristio hrvatski feudalac Pavle Šubić, te svoju vlast proširio i u Bosni.[17] Sin Pavla Šubića, Mladen II. Šubić starao se o budućem bosanskom banu Stjepanu II. Kotromaniću
Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromana i plemićke porodice Šubić se nastavlja i poslije trenutka kada vlast nad dijelovima Bosne, preuzima njegov sin ban Stjepan II Kotromanić (1314-1353). Šubići čak pokušavaju potpuno samovoljno prisvojiti titulu "ban bosanski" i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih i u tome ubrzo definitivno sprječava ban Stjepan II. Kotromanić i već 1322. godine izbacuje plemićku porodicu Šubić iz Bosne, te uspostavlja potpunu vlast u Bosni.
Uskoro ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma (danas Hercegovina) do linije Gacko-Dubrovnik, koje je do tada bilo u sastavu srpske srednjovjekovne države. Ban Stjepan II. Kotromanić 1326 širi vlast bosanskih banova na starohrvatske župe Triju polja (Duvno, Livno i Glamoč). Taj se teritorij kasnije naziva Završje ili Zapadne strane. Pripaja Bosni i starohrvatske župa: Pliva, Luka, Uskoplje i Pset koje su se prostirali od Vrbanje i Vrbasa na istoku do Sane na zapadu, poznate pod jednim imenom Donji krajeve. Na istoku, Stjepan II prisajedinjuje Usoru i Soli. Na kraju, Bosna izlazi i na Jadran, i to od Dubrovnika do Splita. Tako je Stjepan II Kotromanić stvorio Bosnu u granicama koje će uglavnom ostati do današnjih dana
Ban Stjepan II. Kotromanić uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno s Ugarskom, te pomaže sa bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u gušenju raznih pobuna ugarskog plemstva. Tatim sklapa trgovački ugovor s Dubrovnikom 1334. godine, a 1335. godine i sa Venecijom. Ban Stjepan II. Kotromanić podržava Crkvu Bosansku, što ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. godine da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam službeno prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347. godine, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni, koji trebaju biti : "...obučeni u podučavanju u vjeri i da znaju pričati našim jezikom...".
Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat, koji se vrlo brzo širi i uključuje u sebi mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do Rumunjske, tako da već 1385. godine Bosanski franjevački vikarijat uključuje u sebi 35 franjevačkih samostana, od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Bosne. To su franjevački samostani u Visokom, Lašvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu.
Godine 1350. Srbija napada Bosnu. Cilj njene vojske, na čelu sa carom Dušanom bilo je vraćanje dijela južne Bosne, tačnije područje Huma (današnja Hercegovina), koje je Stjepan II Kotromanić priključio Bosni. Car Dušan je uspeo da zauzme gotovo celu Bosnu i mnogi vlastelini su počeli pridruživati mu se, ali se zbog ponovnog izbijanja sukoba sa Vizantijom morao povući, čime je Stjepan uspeo povratiti teritorije.[17]
Cijelo vrijeme vladavine bana Stjepana II. Kotromanića, Bosna se privredno razvija, naročito u izvozu srebra, bakra i olova, a kuje se i bosanski dinar - Denarius. Udajom svoje kćerke Elizabete 1353. godine za ugarskog kralja Ludovika I., tada jednog od najutjecajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i lozu Kotromanića približio svijetu više europske politike
Te iste 1353. godine, Ban Stjepan II. Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Visokom. On iza sebe ostavlja bosansku državu, koja je nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snažna, dok je njena snaga ipak zavisila od kooperacije između moćnih bosanskih plemićkih obitelji, koje su imale veoma jak utjecaj u raznim dijelovima Bosne. Po njegovoj smrti na vlast dolazi Tvrtko I Kotromanić, koji u tome trenutku ima samo 15 godina, te ima u početku velikih problema sa sređivanjem odnosa izmedju bosanskog plemstva, a vanjske sile pokušavaju iskoristiti njegovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu, u čemu se najviše ističe Ugarska, na čelu s kraljem Ludovikom I. Poslije učvršćivanja svoje pozicije u Ugarskoj, kralj Ludovik pokušava da to isto učini i nad Bosnom. Počinje da zahtijeva razne bosanske oblasti, miješa se u dubrovačko-bosansku trgovinu i otvara ponovno pitanje Crkve Bosanske, nakon gotovo stogodišnjeg zatišja, tako da već 1363. godine izbija sukob izmedju Tvrtka i Ludovika, u kojem Tvrtko pobjeđuje. Nakon što je potvrdio svoje mjesto u Bosni Tvrtko pripaja Bosni veliki dio Srbije, uključujući područje današnjeg Sandžaka, zatim Zetu i južnu Dalmaciju, uključujući jadransku obalu od Dubrovnika do Boke Kotorske.
U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše kraljem Bosne 1377. godine u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Potom, kralj Tvrtko se proglašava, poslije osvajanja novih teritorija, i kraljem Srbije, a malo kasnije i kraljem Hrvatske. Kralj Tvrtko osniva zatim bosansku trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske i naziva je "Novi", što se danas zove "Herceg Novi". To je izazvalo ljutnju Dubrovčana, jer su time dobili konkurenciju u trgovini, te se koriste činjenicom da Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika i uspijevaju "nagovoriti" kralja Tvrtka da odustane od dalje izgradnje tog grada.
Kralj Tvrtko svoje uspjehe duguje, između ostalog, i sklonosti novim idejama, pa njegova vojska prva na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oružje. Prvi put ga je iskoristila 13. avgusta 1378. godine prilikom napada venecijanske flote na Kotor, koji je tada bio pod bosanskom vlašću. Branitelji su tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspješno obranila grad.
Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa otocima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, te otoke Brač, Korčulu i Hvar. Izuzetak ostaje Zadar, koji se nalazio pod vlašću Venecije, čime Bosna postaje daleko najmoćnija država u zapadnom dijelu Balkana.
U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine, te u ljeto 1388. godine kod Bileće, kada Bošnjani na čelu s knezom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Nedugo potom, bosanska vojska ponovno pod zapovjedništvom kneza Vlatka Vukovića, sudjeluje u veoma snažnoj vojnoj koaliciji, sačinjenoj, pored Bošnjana i od Ugara, Srba, Albanaca, Grka i Bugara, koja se na Kosovu polju 1389. godine suprotstavlja Osmanskom carstvu. Bitka na Kosovu je ostala vojnički neodlučena, a kralj Tvrtko se u pismima drugim evropskim vladarima hvalio da je upravo zahvaljujući bosanskom kontingentu kršćanski svijet ostvario veliku pobjedu.
Poslije Tvrtkove smrti 1391. godine pa do pada pod osmansku vlast, nastupa poprilično nestabilna politička klima, prouzrokovana sa nekoliko činjenica.
U periodu od 1393-1415 Ugari su devet puta sa vojskom ulazili u Bosnu. Sa vojskom od 60.000 vojnika, 1408. godine, opustošili su Bosnu. Sigismund je mnoge velikaše zarobio, a mnoge pobio, ne štedeći ni mlado ni staro, ni muško ni žensko. Isto tako, identifikovanje hrišćanstva sa katolicizmom, kome su Mađari bili nosioci, nikad u Bosni nije prihvaćeno sa srcem i dušom. Sve je to dovelo do toga da je u bici kod Makljenovca (Doboj) 1415, između Mađara i Turaka, bezmalo cjelokupna bosanska vojska, izuzev jednog plemića, bila na turskoj strani.[17]
Od tog trenutka, tradicionalna politika apsolutnog naslanjanja na Mađarsku nije više jedina i bezuslovna. Sistem mađarskog pritiska bio je isuviše poznat i dodijao. Od Turaka se nadalo novom i boljem, a ovi su to obećavali, naročito seljaku.[17]
Ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera bosansko plemstvo da za novoga kralja Bosne proglasi Stjepana Ostoju,koji je bio veoma prougarski orijentiran. Već 1404. godine bosansko plemstvo skida sa vlasti prougarski orijentisanog kralja Bosne Stjepana Ostoju, te na njegovo mjesto postavlja Tvrtka II., inače izvanbračnog sina kralja Tvrtka I. Ovo izaziva bijes ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog, koji bivšem kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoć te on ponovo uspostavlja svoju vlast 1409. godine.
1414. godine na geopolitičkoj se sceni pojavljuje novi vojni element - Osmansko carstvo. Osmansko carstvo podržava bosansko plemstvo i proglašava da priznaje samo Tvrtka II. kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba izmedju Stjepana Ostoje i Ugarske, s jedne strane i Tvrtka II. i Osmanskog carstva sa druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagači bivaju totalno poraženi u srednjoj Bosni 1415. godine, mada se on nekako održava na vlasti, a poslije njegove smrti i njegov sin Stjepan Ostojić, postaje kraljem Bosne, da bi konačno 1420. godine kralj Tvrtko II. ponovno preuzeo bosansko prijestolje. Nedugo potom i sam kralj Tvrtko II. postaje saveznik Ugarskoj, jer je trebao ugarsku pomoć protiv pobune bosanskih plemića Sandalja i Radivoja Ostojića, sina bivseg kralja Ostoje, koji uz osmansku pomoć ovladavaju većim dijelom Bosne u periodu od 1433. do 1435. godine. Tvrtko, pak, ostaje na vlasti sve do svoje smrti 1443. godine, a njegovu vladavinu karakterizira obnova bosanskih gradova i jačanje utjecaja franjevaca u Bosni.
Po njegovoj smrti, 1443. godine bosansko plemstvo postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaša. Najmoćniji bosanski plemić na teritoriji Huma, Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tome pitanju, a taj sukob okončava 1446. godine učvršćivanjem pozicije kralja Tomaša, mada bosanski plemić Stjepan Vukčić Kosača nastavlja imati vrlo jak utjecaj na jugu Bosne, tj. na području Huma, što se oslikava u činjenici da 1448. godine daje sebi titulu "Herceg" i po toj njegovoj tituli ovaj dio Bosne postaje kasnije poznat kao "Hercegovina".
Osmanska ekspanzija tjera kralja Tomaša da 1450. godine zatraži vanjsku pomoć. U nastojanju da osigura podršku rimskog pape Stjepan Tomaš je 1445. godine prešao sa krstjanstva na katoličanstvo. Ta je odluka, kao i mnogo puta, izazvala raskol unutar bosanskog plemstva, odnosno izgovor da se suprotstave centralnoj vlasti, pri čemu su neki od lokalnih plemića počeli surađivati s Osmanlijama. Godine 1459. Bosna je došla u još gori položaj kada je osmanski sultan Mehmed II. Osvajač osvajanjem Smedereva likvidirao posljednje ostatke srednjovjekovne srpske države. Zbog toga je Stjepan Tomaš iste godine pristao progoniti heretike na teritoriju svoje države, ne bi li osigurao podršku pape i drugih evropskih monarha.
Godine 1461. kraljem je postao Stjepan Tomašević, sin Stjepana Tomaša. On se suočio s jakom prijetnjom od osmanskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni, te upućuje svoj apel za pomoć u obrani od Osmanskog carstva. Ugarski kralj obećava pomoć Bosni 1462. godine, poslije čega kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Osmanskom carstvu, čime je uvjetovala mir u Bosni. Godinu dana poslije, 1463. godine velika osmanska vojska, pod komandom Mehmeda II. napada Bosnu.
Taj napad je prilično iznenadio bosanskog kralja, s obzirom da je pretpostavljao da će glavnina osmanskih snaga biti koncentirana protiv Ugarske. Sami Ugari nisu bili u stanju Bosni doći u pomoć.
Prva bosanska tvrđava koja je pala, bila je stara bosanska kraljevska tvrđava Bobovac, koja je pala 20.juna 1463. godine, te kralj Stjepan Tomašević prelazi u tvrđavu u Ključu. Opkoljen osmanskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega biva pogubljen.
Za samo šest tjedana preko 20 najvažnijih tvrđava u Bosni se također predalo osmanskim snagama, a najveći broj velikaša je ubijen. Brzina i lahkoća s kojom su Osmanlije osvojile Bosnu su narodu ostale upamćene kroz poslovicu "Bosna šaptom pade". Razlog za to se pripisuje neslozi bosanskih velikana i tada superiornoj vojnoj organizaciji Osmanlija.
Osmalije su većini osvojenih gradova ostavili garnizone, pa se 1463. uzima kao datum kada je prestala postojati srednjovjekovna bosanska država.
Stećci su srednjovjekovni monolitni kameni spomenici vezani za cijelo područje današnje Bosne i Hercegovine, te dijelove Srbije, Crne Gore i Hrvatske.
Na osnovu raspoloživih podataka može se tvrditi da se pojavljuju od druge polovine XII. stoljeća, da njihova prva faza traje i kroz XIII. stoljeće, da se intenzivno klešu i ukrašavaju u XIV. i XV. stoljeću. U XVI. stoljeću ova vrsta umjetnosti postupno nestaje.
Od 70.000 evidentiranih stećaka na 3300 lokaliteta, u Bosni i Hercegovini nalazi se oko 60000, u Hrvatskoj 4400, u Crnoj Gori oko 3500 i u Srbiji oko 4100. Osnovne grupe stećaka čine položeni i uspravni kameni monoliti.
Predstavnici Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije 2014 su predali dokumentaciju o zajedničkom kulturnom naslijeđu i nominovali su stećke za upis na listu svjetske baštine UNESCO.
Nakon pada bosanskog kraljevstva, Osmanlijama je trebalo nekoliko desetljeća da konsolidiraju svoju vlast. 1482. je tako slomljen otpor lokalnih velikaša u Hercegovini.
Prve godine osmanlijske vlasti u Bosni je karakterizirala borba za prevlast između Osmanlija i Mađarske, pri čemu su obje strane neko vrijeme pokušavali instalirati svoje pretendente na bosanski prijesto - Osmanlije Matiju Kotromanića, a Mađari Nikolu Iločkog. Otpor posljednjih domaćih velikaša u Hercegovini je, pak, slomljen 1482. godine, nakon čega je i ta oblast prešla pod osmansku vlast.
Mađarske snage su povremeno vršile pohode i preotimale otomanske posjede, ali je njihov otpor konačno slomljen početkom 16. vijeka. 1521. godine je Mađarska izgubila Beograd, a zajedno s njom i Srebreničku banovinu, a 1526. u bitci kod Mohača uništena mađarska država. Njeni ostaci su se stavili pod zaštitu dinastije Habsburg, koja je preuzela i bivše mađarske posjede u Bosni. No, ta je vlast bila kratkog vijeka, jer Osmanlije nezadrživo napreduju prema zapadu, osvajajući Jajce te velike Like, Slavonije i Dalmacije u današnjoj Hrvatskoj.
Osmanlije svoje uspjehe prije svega duguju postojanju snažne centralne vlasti koja je uvijek mogla mobilizirati daleko više ljudstva, te ih držati pod čvršćom disciplinom od rascjepkanih feudalnih državica tadašnje Evrope. Za tako nešto su također bile nužno osigurati stalan i pouzdan izvor financijskih sredstava. U slučaju Osmanskog Carstva su to bila osvajanja susjednih država, kao i porezi, pri čemu su nemuslimanski podanici Carstva bili u inferiornom položaju prema muslimanima. Zbog toga se u BiH u prvim vijekovima osmanske vlasti traje postupan, ali neumitan proces prelaženja na islam, koji je za posljedicu imao potpuni nestanak krstjanske zajednice, dok su se od kršćanskog stanovništva očuvali jedino katolici i pravoslavci.
Godine 1580. je osmanska vlast u Bosni reogranizirana kroz osnivanje Bosanskog ejaleta (vilajeta). U tom periodu se snaga osmanske centralne vlasti, s jedne strane, odlikukje snažnim poreznim i drugim pritiskom na lokalno stanovništvo, ali isto tako uspostavljanjem mira i relativnog blagostanja koje je iza sebe ostavilo brojne vrijedne kulturne i druge spomenike. BiH je u tom periodu doživjela i dolazak sefardskih Židova koji su u njoj našli utočište nakon progona iz Španije.
Krajem 16. vijeka se otomanski prodor na zapad usporava nakon što Habsburgovci jačaju centralnu vlast na svojim posjedima, i organiziraju sistem vojničkih kolonija poznat kao Vojna Krajina. U 17. vijeku na toj granici traju povremeni sukobi s neodlučnim rezultatom, dok nakon iscrpljujućeg kandijskog rata s Mletačkom republikom Otomansko carstvo gubi dio teritorija Bosanskog ejaleta koji će kasnije postati dio današnje Hrvatske.
Prekretnicu u otomanskoj historiji je predstavljao poraz pod Bečom 1683. godine, nakon čega su Habsburgovci tokom dugotrajnog rata Osmanlijama preoteli Mađarsku i Slavoniju, dok su Mlečani iz Dalmacije također izvršili prodore u tadašnje bosanske teritorije. Ti gubici su potvrđeni mirom u Sremskim Karlovcima 1699. godine. Teritorijalni gubici su se nastavili i temeljem Požarevačkog mira iz 1718. kada je ustanovljena trajna granica između tadašnjih mletačkih posjeda u Dalmaciji i Osmanskog carstva - te koja će poslije biti temelj današnjih južnih granica BiH. Istim mirovnim ugovorom Habsburgovci su preuzeli dio današnjeg teritorija BiH, ali su ih morali napustiti nakon poraza u ratu 1739. godine.
Ti su događaji imali važne posljedice na historiju BiH. Iz izgubljenih otomanskih teritorija je veliki dio prognanog muslimanskog plemstva našao utočište u Bosni. Isto tako je gubitak bogatih područja u Mađarskoj oslabio otomanske financije, a samim time i centralnu vlast. S druge strane su lokalni otomanski feudalci to nastojali nadoknaditi pojačanim tlačenjem kršćanskog stanovništva ili raje, što je dovelo do sve većeg broja ustanaka i prebjega na habsburšku, odnosno mletačku teritoriju.
U 18. vijeku se javljaju i prve pobune lokalnog muslimanskog plemstva protiv centralne vlasti. Djelomično nastojeći suzbiti nezadovoljstvo, centralna vlast čini manje ustupke lokalnim feudalcima, dajući im široku autonomiju kroz postojeći sistem kapetanija.
Godine 1788. su Bosnu i Hercegovinu, u savezu s Rusijom, pokušali osvojiti Austrijanci, ali je taj pokušaj, najviše zbog diplomatskog pritiska drugih evropskih sila i krize izazvane izbijanjem francuske revolucije, 1791. završio samo manjom korekcijom granice u današnjoj Sjeverozapadnoj Bosni, koja i danas dijeli Hrvatsku i BiH.
Osmanlijsko Carstvo, koje je početkom 19. vijeka bilo u savezu s Napoleonom, gubi još jedan rat s Rusijom. Otomanski sultani postaju svjesni da su nužne reforme vojske i državne uprave kako bi im se država mogla ravnopravno mjeriti s evropskim silama. Takva nastojanja u mnogim dijelovima Carstva, uključujući Bosnu, izazivaju otpor konzervativnih krugova i lokalnog plemstva.
1813. godine sultan pokušava skršiti taj otpor, te šalje u Bosnu Siliktar Ali-pašu, koji je imao zadatak da započne proces ukidanja kapetanija u Bosni. Sultan uskoro šalje veliku vojsku, sačinjenu od turskih i albanskih vojnika da pokore Sarajevo, a također 1820. godine izvršeni su napadi na Mostar i Srebrenicu, te su ubijena dva kapetana: iz Banja Luke i Dervente.
Dodatni poticaj osmanlijskim reformama su bili srpski ustanci, kojim je Srbija dobila autonomiju 1815., isto kao i ustanak Grka koji je počeo 1821. Novi sultan Mahmut II.,1826. godine vrši veliku reformu vojske i pokolj janjičara. Godine 1831. diže se bosanski feudalci na čelu sa Husein-kapetanom Gradaščevićem započinju veliku pobunu kojoj je cilj ishoditi autonomiju Bosne. Te iste godine bosanska vojska, sa Husein-kapetanom Gradaščevićem na čelu, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno ponižava, tjerajući ga da skine novu "reformsku" odjeću i obuče tradicionalnu nošnju. Zatim, bosanska vojska od preko 25.000 vojnika nanosi veliki poraz Velikom veziru na Kosovu, a 12. septembra 1831. godine, u Sarajevu, i zvanično proglašava autonomiju Bosne, iako je diplomatski poručeno sultanu da će se i dalje on smatrati vrhovnim vladarom Bosne.
Sultan, potom, uspijeva da unese neslogu među Bošnjake, i pridobija na svoju stranu Ali-agu Rizvanbegovića i Smail-agu čengića, te šalje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo, te bosanska vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein-kapetan Gradaščević se povlači u Austriju. Godine 1836. nekoliko kapetana iz okoline Bihaća diže pobunu, koja je bila krvavo ugušena od strane vojnih trupa iz Anatolije. Sljedeća velika pobuna se desila 1840. godine, kada je ponovo Vezir bio istjeran iz Travnika, ali i ta pobuna biva uskoro ugašena od strane regularnih osmanlijskih trupa. 1850. godine sultan salje u Bosnu Omer-pašu Latasa, koji do kraja 1850. godine uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida kapetanije, te uvodi novi sistem vlasti, koji je dijelio zemlju u 9 oblasti, od kojih je svaka bila pod vlašću kajmakama.
U istom periodu u susjednoj Hrvatskoj se javlja ilirski pokret, koji će se početi zalagati za prisajedinjenje otomanske BiH u jednu veliku južnoslavensku državu. U susjednoj Srbiji tamošnji nacionalni pokret lokalno kršćansko, pogotovo pravoslavno, stanovništvo počinje smatrati dijelom srpske nacije. Nešto kasnije hrvatski nacionalisti počinju Bosnu, uključujući njeno muslimansko stanovništvo, smatrati dijelom hrvatske nacije i države.
Sve to, kao i postojanje de facto nezavisnih Srbije i Crne Gore, kao i sve gora ekonomska situacija u Bosni, dovela je do sve češćih pobuna kršćanske raje u BiH. One 1875. eskaliraju u hercegovački ustanak, koji se širi na teritorij Bosne. Slijedeće godine na stranu ustanika interveniraju Srbija i Crna Gora, a da bi te države spasila otomanske odmazde, intervenira i Rusija čije snage dopiru pred Istanbul.
Nastojeći spriječiti Rusiju da preuzme potpunu kontrolu nad Balkanu, ostale evropske sile sazivaju Berlinski kongres. Njime je, između ostalog, formalno potvrđen suverenitet Otomanskog carstva nad BiH, ali, u svrhu zaštite kršćanskog stanovništva, odlučeno da vlast nad tim područjem, kao i nad Sandžakom, provodi Austro-Ugarska. Lokalni muslimanski feudalci i dijelovi otomanskih garnizona su se u ljeto 1878. tome pokušali suprotstaviti oružjem, ali je taj otpor brzo ugušen.
Austro-ugarska vlast uspostavljena 1878. prvih trideset godina nije ušla u formalnu strukturu Dvojne Monarhije, nego je to područje tretirano kao svojevrsni protektorat i kolonija.
Vlast je relativno brzo konsolidirana, nakon manjih pokušaja pružanja otpora, od kojih je najvažniji kratkotrajni Hercegovačko-bokeljski ustanak.
Novi vlastodršci su stanovništvu BiH donijeli brz i relativno vidljivi napredak, iako je BiH sve vrijeme ostala jednom od najsiromašnijih i najzaostalijih regija Austro-Ugarske. Uvedena je reforma državne uprave, doneseni novi, napredni zakoni, a BiH željeznicom i modernim cestama povezana s ostatkom Evrope. Također se u BiH po prvi put javlja i industrija.
U tom periodu dolazi i do značajnih demografskih promjena, uglavnom na štetu muslimanskog stanovništva. Dio se iseljava u područja pod otomanskom vlašću, dok se u BiH doseljavaju Hrvati i pripadnici drugih naroda Monarhije, čime raste udio katolika u stanovništvu.
Austro-Ugarska, se, međutim suočava sa sve većim problemom koji čini razvijena nacionalna svijest kod njenih kršćanskih podanika u BiH. Katolici se izjašnjavaju kao Hrvati, dok se pravoslavci izjašnjavaju kao Srbi. Potonji se smatraju opasnošću s obzirom na iredentističke težnje iz susjedne Srbije. Nastojanje da se BiH priključi Hrvatskoj, s druge strane, se shvaća kao prijetnja ravnoteži između austrijskog i mađarskog dijela Monarhije.
Austro-ugarske vlasti taj problem nastoje riješiti promicanjem bošnjačke nacije, odnosno svijesti o posebnom identitetu koja se u to vrijeme počela javljati među muslimanskim stanovništvom, i koji će konačno biti formiran tek u 20. vijeku. Pokušaji da se ta svijest proširi na Hrvate i Srbe uglavnom nisu imali uspjeha. Banjemain Kalaj, od 1882. upravitelj Bosne i Hercegovine je sprovodio tu politiku.
Godine 1908. Austro-Ugarska odlučuje formalno anektirati BiH, a kao kompenzaciju Otomanskom Carstvu vraća Sandžak. To izaziva aneksionu krizu, kao i pojačane etničke napetosti unutar BiH. One će se intenzivirati nakon balkanskih ratova koji su završili pobjedom Srbije i Crne Gore, odnosno podjelom Sandžaka.
U BiH, slično kao i u Hrvatskoj, među politički aktivnom omladinom se javljaju radikalne nacionalističke organizacije koje zagovaraju stvaranje jugoslavenske države. Jedna od njih je i Mlada Bosna, čiji je pripadnik Gavrilo Princip u Sarajevu 28.6. 1914. ubio austro-ugarskog prijestonasljednika Franza Ferdinanda. Taj je događaj poslužio kao povod za prvi svjetski rat.
Na samom početku rata je Istočna Bosna poslužila kao baza za dva pokušaja osvajanja Srbije koja su slomljena u cerskoj i kolubarskoj bitci. Jugoistočni dio BiH je, pak, postao bojište i neko vrijeme bio pod kontrolom srpskih i crnogorskih snaga. Kada su Centralne Sile krajem 1915. i 1916. osvojile Srbiju i Crnu Goru, na teritoriji BiH je zavladao mir. Međutim, stanovništvo je teško propatilo od ratom izazvane gladi i oskudice, a veliki broj muškaraca je regrutiran u austro-ugarsku vojsku te poslije stradao na bojištima kao što su Galicija i dolina Soče.
Austro-ugarska vlast nad BiH je prestala u oktobru 1918. kada je to područje formalno preuzela kratkotrajna Država SHS.
Država SHS se 1.12. 1918. s Kraljevinom Srbijom formalno ujedinila u Kraljevinu SHS.
U novoj državi teritorija BiH je usvajanjem Vidovdanskog ustava 1921. prestala postojati kao jedinstvena administrativna cjelina, pa je podijeljena između tadašnjih oblasti, a od 1929. godine i nekoliko banovina.
U BiH su političkim životom dominirale političke stranke s nacionalnim predznakom. Hrvatsko stanovništvo se od 1920-ih opredjeljuje za HSS, muslimansko za Jugoslavensku muslimansku organizaciju, a srpsko za Radikalnu i Demokratsku stranku.
Banovina Hrvatska - stvorena 1939. spajanjem tadašnje Savske i Primorske banovine - dodatno je proširena pripajanjem dijelova tadašnje BiH. Tadašnja Drinska i Vrbaska banovina su, pak, ostale pod direktnom upravom vlade u Beogradu.
Za vrijeme drugog svjetskog rata, Kraljevinu Jugoslaviju su u aprilu 1941. napale sile Osovine i prisilile njenu vojsku na kapitulaciju 17.4. 1941. Deset dana prije su u Zagreb ušle njemačke snage, te je isti dan proglašena Nezavisna država Hrvatska.
Pobjedničke Sile Osovine su odlučile da cijela teritorija BiH dođe pod vlast NDH, čiji je poglavnik Ante Pavelić započeo politiku s ciljem eliminacije srpskog stanovništva, koje je uključivalo prisilno prevođenje na katoličanstvo, protjerivanje i genocid. Vlast NDH je, s druge strane, muslimansko stanovništvo smatralo Hrvatima islamske vjere.
NDH, međutim, nije bila u stanju uspostaviti svoju vlast nad cijelom BiH, u kojoj, pogotovo u krajevima sa srpskim stanovništvom i pogotovo nakon njemačkog napada na SSSR u junu 1941. izbijaju pobune protiv novog režima.
Pobunjenici su se s vremenom podijelili na dvije frakcije - partizane pod vodstvom Titovih komunista koji su se borili za socijalizam i federativno preuređenje Jugoslavije nakon oslobođenja, te četnike koji su nastojali obnoviti predratni poredak.
Nakon što je 1941. u Srbiji slomljena Užička republika, glavnina partizanskih snaga se prebacila u BiH gdje će biti središte njenih aktivnosti. Zbog toga će upravo to područje biti poprištem velikih i značajnih ratnih operacija i političkih događaja, kao što su: Fočanska Republika, Bitka na Kozari, Pohod proleterskih brigada u Zapadnu Bosnu, Bihaćka Republika, Prvo zasjedanje AVNOJ-a, , Bitka na Neretvi, Bitka na Sutjesci, Prvo zasjedanje ZAVNOBiH, Drugo zasjedanje AVNOJ-a, Desant na Drvar.
U isto vrijeme je u BiH počinjen i veliki broj zločina nad civilnim stanovništvom, ispočetka uglavnom nad Srbima, a kasnije i nad pripadnicima drugih nacionalnosti. U tome su, u većem ili manjem omjeru, sudjelovale sve zaraćene strane, iako su partizani u tome bili više motivirani ideološkim nego nacionalnim motivima.
Partizani su s vremenom stekli povjerenje i podršku među pripadnicima svih nacionalnosti, tako da se od 1943. bilježi i veći broj muslimana među njihovim redovima. Tome je pridonijelo i stvaranje ZAVNOBiH-a kao institucije temeljem koje će u okviru poratne jugoslavenske federacije biti obnovljena bosansko-hercegovačka državnost.
Partizani su od 1942. do 1945. imali velike dijelove BiH pod svojom kontrolom, ali su je nad cijelom BiH ustanovili tek neposredno iza završetka rata. Odžak, koji se predao krajem maja 1945., se smatra posljednjim osovinskim uporištem u Evropi.
BiH je neposredno nakon rata bila jedna od najnerazvijenijih i najsiromašnijih regija Jugoslavije, dodatno pogođena strahovitim ratnim razaranjima i velikim demografskim gubicima.
Međutim, upravo zbog toga su je novi jugoslavenski vlastodršci odlučili iskoristiti kao poligon za svoje sposobnosti novog režima. U BiH su pomoću omladinskih radnih akcija započele spektakularne akcije u svrhu gradnje saobraćajne infrastrukture, a počinje i intenzivna industrijalizacija.
Nakon raskida sa Staljinom 1948, BiH dodatno dobija na važnosti, jer se smatra manje ranjivom na eventualnu invaziju Istočnog bloka.
Međutim, svi dijelovi BiH ne uživaju blagodati novog režima. Tako je Zapadna Hercegovina ispočetka zanemarena, zbog toga što je njeno stanovništvo steklo reputaciju sklonosti hrvatskom nacionalizmu.
Važan događaj u historiji BiH jest priznanje Muslimana - koji su se dotada smatrali vjerskom zajednicom - kao jednog od konstitutivnih naroda SFRJ. Ono se dogodilo početkom 1970-ih.
U istom periodu, međutim, strah od narušavanja etničke ravnoteže i ponovnog izbijanja sukoba koji su karakterizirali drugi svjetski rat, doveo je do izuzetno represivne klime i gušenja medijskih i drugih sloboda u odnosu na druge jugoslavenske republike i pokrajine.
Nakon pada berlinskog zida i u BiH, kao i u drugim dijelovima Jugoslavije, se događaju demokratske promjene. One se iskazuju kroz pojavu novih političkih stranaka, od kojih su najjače one pod nacionalnim predznakom.
Muslimane je tako okupljala stranka SDA, a Hrvate HDZ BiH, ispostava stranke koja je prije nekoliko mjeseci bila osvojila vlast u Hrvatskoj. Srbe okuplja stranka SDS.
Sve tri stranke su, usprkos različitim pogledima na budućnost BiH, odnosn riješene političke krize u Jugoslaviji, pred izbore 1990. godine sklopile neformalnu koaliciju kako bi svrgnule vladajući SK BiH. Građanska opcija u BiH je, pak, bila podijeljena između SK BiH i Saveza reformskih snaga, nove stranke koju je tada vodio popularni premijer Ante Marković.
Na kraju se ispostavilo da je većina građana za nacionalne stranke, pa se izbori krajem 1990. često nazivaju "popisom stanovništva". Za predsjednika sedmočlanog predsjedništva je izabran Alija Izetbegović. On će u slijedećih nekoliko mjeseci, zajedno s Makedonijom, bezuspješno pokušati naći kompromis kojim bi se riješila ustavna kriza koja će dovesti do raspada SFRJ.
Međutim, koalicija nacionalnih stranaka se s vremenom počela raspadati, čemu je doprinijelo proglašenje nezavisnosti Slovenije, te rat u susjednoj Hrvatskoj, u kome je JNA koristila teritoriju BiH kao bazu u svojim operacijama protiv Hrvatske vojske.
Iako su se manje ratne operacije na teritoriji BiH već bile vodile 1991. između JNA i hrvatskih snaga, rat na prostoru BiH počinje u proljeće 1992. godine.
9. januara 1992. Srbi su proglasili Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Tome je kao povod poslužila odluka vlade u Sarajevu da provede referendum o nezavisnosti BiH 29.2. i 1.3. 1992. Na temelju toga je proglašena nezavisnost BiH 5.4. 1992., te priznata od strane država EEZ dva dana kasnije.
Mjesec dana prije tih događaja su u nekim dijelovima BiH bilježili oružani incidenti između raznih oružanih formacija s etničkim predznakom, pri čemu je srpskim paravojnim formacijama JNA pružala vojnu i svaku drugu podršku. Hrvatske formacije su, pak, uživale podršku iz susjedne Hrvatske, dok su muslimanske formacije bile najslabije opremljene i organizirane.
Početkom rata su to iskoristile srpske snage kako bi u velikom dijelu BiH preuzele kontrolu, te poslije izvršili brutalno etničko čišćenje nad Muslimanima. U Bosanskoj Posavini, kao i dolini Neretve je, pak srpske snage, uz podršku HV, teško porazila i potisnula hrvatska milicija HVO. Grad Sarajevo se, pak, našao opkoljen i izložen višegodišnjoj opsadi od strane srpskih snaga.
Iako se JNA nešto kasnije formalno povukla iz BiH, svjetska diplomati su SRJ držali odgovornom za rat, te su zbog toga toj državi UN nametnuli sankcije. Potresne slike iz opkoljenog Sarajeva, kao i vijesti o ubojstvima, protjerivanjima i silovanjima su, isto tako stvorili velike simpatije za Muslimane (koji se od tada i službeno počinju nazivati Bošnjaci) u svjetskoj javnosti i medijima. To je uključilo i američki politički establishment, dotada uglavnom indiferentan prema procesima vezanim uz raspad SFRJ.
Europska Unija, koja je, pak, zbog straha od izbjeglica i dalje nestabilnosti imala najviše razloga da zaustavi rat, za to nije imala vojne resurse. Zbog toga se rat pokušavalo provesti zaustaviti diplomatskim sredstvima. Jedna od takvih inicijativa je bio i Vance-Owenov plan, kojim se BiH po etničkom ključu imala podijeliti na tri dijela.
Ranije nesuglasice, spor oko granica tih oblasti kao i hrvatski gubitak Bosanske Posavine u srpskoj protuofenzivi nekoliko mjeseci ranije je u proljeće 1993. doveo do oružanog sukoba između vladinih, pretežno bošnjačkih snaga i HVO-a. Time su ratom, nasiljem i etničkim čišćenjem zahvaćena dotada pošteđena područja BiH. U nekoliko presuda MKSJ-a (Blaškić, Kordić, Rajić) sukob između Bošnjaka i Hrvata je okarakterisan "međunarodnim ratom Republike Hrvatske protiv Republike Bosne i Hercegovine", a većina ga smatra posljedicom dogovora u Karađorđevu o podjeli BiH između Srbije i Hrvatske. Nešto kasnije je došlo do raskola i brutalnog sukoba i među samim Bošnjacima, nakon što je Fikret Abdić, uz srpsku pomoć i prešutni blagoslov vlade u Zagrebu, formirao Autonomna pokrajina Zapadna Bosna.
Najvažniji događaj u ratu se dogodio početkom 1994. godine, kada je Hrvatska, pod pritiskom američkog predsjednika Billa Clintona, prisiljena napustiti svoju iredentističku politiku i sklopiti savez s vladom u Sarajevu. Temeljem toga su potpisani Washingtonski sporazumi i stvorena Federacija BiH. To je omogućilo hrvatskim i bošnjačkim snagama, da uz američku podršku, počnu polahko preuzimati dijelove teritorija BiH.
Hrvatskoj je, zauzvrat, omogućeno da krši embargo na uvoz oružja UN, odnosno da uz američku podršku, stvori modernu oružanu silu. Njoj je, nakon masakra u Srebrenici, dano zeleno svjetlo da početkom augusta 1995. izvede Operaciju Oluja, likvidira Republiku Srpsku Krajinu i, zajedno sa snagama Armije BiH, nastavi prodor u dubinu teritorije pod tadašnjom kontrolom Republike Srpske.
Srpske snage su pretrpjele velike poraze i izgubile veliki dio teritorija, pa su u oktorbu 1995. prisiljene na potpisivanje primirja. 21.11. 1995. je nakon višednevnih pregovora u Daytonu potpisan Dejtonski mirovni sporazum, temeljem koga je završen rat i ustanovljena BiH kao složena država temeljena na dva u ratu stvorena entiteta - Federaciji BiH i Republici Srpskoj.
Nakon potpisivanja mira, u BiH su stigle američke i druge zapadne vojne snage koje su kao SFOR ispočetka razdvajale zaraćene strane i nadzirale provođenje uvjeta primirja, da bi na kraju omogućile predstavnicima međunarodne zajednice da nad BiH uspostave de facto protektorat.
Nakon toga su se glavne aktivnosti međunarodne zajednice svodile na uklanjanje političkih i drugih struktura koje su predstavljale prijetnju dejtonskom poretku. To se prije svega odnosilo na vojni i politički vrh Republike Srpske, a u tu svrhu je korišten i Haški sud, s obzirom da su mnogi bosanskosrpski političari bili u većoj ili manjoj mjeri upetljani u ratne zločine.
Dalje se naglasak stavljao na povratak izbjeglica, i, koliko god je to bilo moguće, obnavljanje predratne etničke strukture u ratom zahvaćenim područjima. Ti napori su samo djelomično urodili plodom.
Također se nizom ustavnih i drugih promjena - koje su omogućile široke ovlasti predstavnika međunarodne zajednice - išlo u smjeru jačanja jedinstva BiH, odnosno smanjivanja uloge entiteta i njihovih ovlasti.
Pet godina nakon rata su ti napori uključivali i promoviranje građanskih, ne-nacionalnih stranaka, što je 2000. godine imalo neke rezultate. Međutim, vrlo brzo nakon toga su se glasači iz sva tri naroda vratili nacionalnim strankama.
U međuvremenu je BiH doživjela izvjestan ekonomski oporavak, ali se još uvijek ne može usporediti s drugim, ratom manje pogođenim dijelovima bivše Jugoslavije. To svejedno nije spriječilo bosansko-hercegovačke vlasti u oba entiteta da, slično kao i u drugim zemljama regije, proklamiraju ulazak BiH u euro-atlantske integracije (NATO i EU) kao svoj službeni cilj.
Proces koji će krajnji cilj imati ulazak u EU je počeo, iako bi njemu kao ozbiljnu smetnju mogla predstavljati komplicirana dejtonska ustavna struktura, kao i nedostatak političkog konsenzusa među narodima BiH o načinu i sadržaju njegove promjene.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
