From Wikipedia, the free encyclopedia
Sandalj Hranić Kosača (cca 1370 - 15. mart 1435) bio je bosanski velmoža iz roda Kosače, Veliki vojvoda rusaga bosanskog i gospodar Humske zemlje.[2] Današnje naselje Kosače, oko 12 km vazdušne linije jugozapadno od Goražda, na području rijeke Ošanice, lijeve pritoke Drine, smatra se kao prostor matičnog jezgra na kome su ponikle Kosače.
| Sandalj Hranić | |
|---|---|
|
| |
| Puno ime | Sandalj Hranić Kosača |
| Datum rođenja | 1370. |
| Mesto rođenja | Blagaj (Banovina Bosna) |
| Datum smrti | 1435. |
| Mesto smrti | Blagaj (Bosansko Kraljvstvo) |
| Period | (1392 - 15. mart. 1435. ) |
| Prethodnik | Vlatko Vuković Kosača |
| Naslednik | Stjepan Vukčić Kosača |
| Poreklo | |
| Dinastija | Kosače |
| Otac | Hrana |
| Majka | ? |
| Porodica | |
| Supružnik | Jelena Crnojević , Katarina Hrvantinić , Jelena Lazarević |
| Deca | nije ih imao |
Sandalj Hranić Kosača sin je Hrane Vukovića, a sinovac vojvode Vlatka Vukovića. Imao je braću kneževe Vukca i Vuka Hranića. Uzima se da je Sandalj rođen oko 1370. godine, a umro je 15. marta 1435. Na čelu roda Kosače je od 1393.
Od svoga strica, vojvode Vlatka Vukovića, Sandalj je naslijedio posjed, plemenitu baštinu, i titulu vojvode. To mu je omogućilo da odmah preuzme i istaknutu poziciju u krugu najuglednijih bosanskih velmoža. Redovno se nalazi u krugu najjače vlastele uz bosanske kraljeve kao savjetnik, ručnik i svjedok. Njegov najpoznatiji diplomata bio je Pribislav Pohvalić.
Sandaljeva vjerska orijentacija po rođenju je pravoslavlje, a tokom života pokazivao je sklonost prema Crkvi bosanskoj. Nije bio član hijerarhije Crkve bosanske, ali je priznavao njeno mjesto i ulogu u bosanskom društvu. U prilog tome govore i činjenice da je za života srpski vojvoda Sandalj Hranić Kosača podigao mnoge spomenike, hramove i mnoge ktitorske radove. Za sebe je pripremio hram-grobnicu crkve Svetog Stefana u Šćepan Polju. Crkva je građena u tradiciji srpske sakralne arhitekture sa elementima raške škole. Uočljive su kasna gotika i rana renesansa.[3]
Sandaljev posjed obuhvatao je područje od sliva Neretve do sliva Drine sa Fočom i Goraždem, Polimlje sa Prijepoljem, Brezom i Pljevljima, i od Vrhbosne preko Zagorja, Ljubomira i Bileće do Kotora i Novog u župi Dračevici. Bio je i gospodar polovine župe Konavle koju je dijelio s knezom Pavlom Radinovićem iz bosanske vlastelinske porodice Pavlovići.[4] Zajedno s punicom, banicom Ankom, i drugom suprugom, Katarinom Vuković Hrvatinić, miraz iz drugog braka, Ostrovicu, i prava na Skradin prodao je Mlečanima 1410. godine. Svoju polovinu posjeda u Konavlima prodaje Dubrovčanima 1419. godine, a svoja prava na Kotor Mlečanima 1423.
Najpoznatije Sandaljeve rezidencije bile su u Blagaju (Bišće), Novom, Kozmanu, Samoboru, Kuknju i Ključu. One su omogućavale kontrolu prostranog posjeda. Tokom godine često je mijenjao mjesto boravka. Njegov itinerarij predstavlja jednog od najpokretljivijih bosanskih velmoža srednjeg vijeka. Sandalj je boravio 1412. u Budimu na turniru evropskih vladara i velmoža koji je priredio ugarski kralj Sigismund Luksemburški. Nije bio vitez Zmajevog reda, kako se postavlja, jer nijednom nije zabilježen u tom svojstvu. Sandalj je u Dubrovniku stekao posjede i imao svoju palatu. Bio je i dubrovački plemić.[5] Njegov dolazak u Dubrovnik 1426. bio je spektakularno primanje jednog stranca. U Dubrovniku je imao svoje depozite u kojima je čuvao dragocjenosti. Prodaja dijela Konavala omogućila mu je ulaganje novca na dobit u Dubrovniku od kojeg su on i njegovi nasljednici imali značajne kamate od dvije glavnice u iznosu od 600 dukata. Od Dubrovčana je primao konavoski dohodak u iznosu od 500 perpera. Imao je carine u Vrapču, Ledenicama, Glasincu, a najveće dobitke imao je iz carine na trgu Drijeva. Od 1410. je vlasnik trga Drijeva i polovine drijevske carine. Drugu polovinu držali su Pavlovići i Radivojevići. U Olovu je dijelio carinu sa Pavlovićima.[6]
Pečati Sandalja Hranića (1370. - 15. mart 1435.)sačuvani su na šest isprava, od kojih se jedna čuva u Mletačkom arhivu, a ostale u Dubrovniku.Koristio je dva različita pečata, koji su slični, a ne identični. Na dvije posljednje povelje pečati su viseći, a na ostalim ispravama nalijepljeni (impressa). Najbolji otisak je onaj sa povelje Dubrovniku od 20 maja 1420. godine.
Sandaljev pečat dužine 1,7 i širine 1,4 cm. ima samo monogram u sredini pečatnog polja iznad kojega se raspoznaje znak za skraćivanje i legendu uokvirenu osmerouglom sa vanjske strane. Drugi pečat, koji je sačuvan na povelji od 24. juna 1419, sasvim je sličan prvom pečatu. Razlika je u tome što ovaj drugi ima oblik elipse.[7]
U koaliciji s Hrvojem Vukčićem i Jurjem Radivojevićem zbacuje kralja Stjepana Ostoju 1404. godine i postavlja za kralja Ostojinog brata, Tvrtka II, ali se Ostoja ubrzo vraća na vlast. Proširuje svoj posjed na istočni dio Huma na račun vojvode Radiča Sankovića, a dobija i dio trga Drijeva. Tada je stekao titulu velikog vojvode rusaga bosanskog. Vrhunac u svome razvoju ostvaruje 1405. kada postaje uz Hrvoja Vukčića jedan od najvažnijih bosanskih magnata. Tu poziciju kruniše bračnom vezom s Hrvojevom sinovicom Katarinom. Učestvuje u svim prijelomnim događajima bosanske historije kroz prve tri decenije 15. vijeka. Zajedno s kraljem Ostojom i Zlatonosovićima 1415. godine učestvuje u ubistvu kneza Pavla Radinovića, brata Ostojine supruge, kraljice Kujave Radinović. To mu je donijelo neprijateljstvo s Pavlovićima koje se odražavalo kroz čitavo vrijeme njegovog života.
Na svome prostranom posjedu Sandalj je imao vazale koji su bili podređeni njemu i rodu Kosača. Rod Kosača (označavan u izvorima kao pleme) imao je četiri kuće sa svojim predstavnicima. Svi su nosili titule kneževa. Na širem terenu istaknutu ulogu imali su Čemerovići i Pripčići-Mrđenovići na području Gacka i Nevesinja, Vojtanovići na području Dračevice, Vardići na području Goražda i Dobrovojevići na području Vrsinja. Sandaljevim vazalima pripadali su i predstavnici humske vlastele Nikolići, Milatovići i Komlinovići. Važnu ulogu na Sandaljevom posjedu imali su Vlasi (Vlasi u srednjovjekovnoj Bosni), koji su svojom karavanskom trgovinom omogućavali ekonomsko uzdizanje širih prostora u vezama sa Bosne sa Mediteranom. Najveću ulogu među njima imali su Vlasi Stankovići, iz katuna Stanka Perutinića, a koji su pripadali širim okvirima Vlaha Maleševaca.
Bio je oženjen ženama pravoslavne i katoličke vjerske pripadnosti. Vojvoda Sandalj Hranić ženio se tri puta, ali nije imao djece. Sva tri braka rezultat su određenih političkih konotacija. U prvi brak je ušao 1396. sa Jelenom, kćerkom (ili udovicom) Radiča Crnojevića, u drugi 1405. sa Katarinom, kćerkom hrvatsko-dalmatinskog bana Vuka Vukčića i banice Anke, odnosno sinovicom hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića, a u treći i posljednji, 1411. godine, sa Jelenom, kćerkom srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića i udovicom zetskog vladara Đurđa Stracimirovića Balšića.[8] Naslijedio ga je sinovac Stjepan Vukčić Kosača.[9]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
