Vikinzi

Riječ Viking danas označava stanovništvo koje je u srednjem vijeku živjelo u Skandinaviji, dakle, na prostorima današnje Švedske, Norveške i Danske.^[1][2][3] Često se upotrebljava i naziv Normani ("ljudi sa Sjevera"), međutim on je ipak pogodniji za one Vikinge koji su zaposjeli današnju Normandiju, kao što je naziv Varjazi namijenjen onim u Rusiji i Bizantu.

Vikinzi i njihova putovanja prikazani na farskim poštanskim markama

U posljednje vrijeme čuju se mišljenja da bi se naziv Viking trebao koristiti samo za one stanovnike Skandinavije (Skandinavskog poluostrva i Danske) koji su u srednjem vijeku izvodili pljačkaške pohode širom tada poznatog svijeta. Međutim takva značenja "oni koji su pljačkali" i "oni koji nisu" su teško razdvojiva iz više razloga, jer svi koji su plovili nisu i pljačkali, nego su trgovali, ili naseljavali nenastanjena područja, do toga da je cjelokupna kultura i ratnika i neratnika nerazdvojiva, dobar primjer je umjetnost: rezbarije u drvetu se nalaze i na vikinškim lađama i na kršćanskim crkvama što su nicale krajem vikinškog perioda.

Porijeklo riječi nije u potpunosti razjašnjeno, te tako postoji nekoliko objašnjenja:

• lat. vikus (selo), odnosno staroengleski wic (trgovačko središte, luka) pa bi riječ značila "oni koji posjećuju trgovačke luke"
• engl. week (sedmica) jer su napadi trajali oko sedam dana
• staronordijski vik (zaliv), dakle, "oni koji dolaze iz zaliva"
• Viken − ime fjorda u blizini Osla (možda su odatle poticali učesnici prvih napada)

Period njihovih aktivnih pohoda širom Evrope naziva se vikinškim dobom i traje oko 250 godina. Prvi zabilježeni napad se dogodio godine 793. kada su napali samostan Lindisfarne na engleskoj obali, a posljednji 1066. kada Vilim I. Osvajač napada Englesku.

Vrijeme je to vrhunca i propasti Franačke države, a nakon propasti Zapadnog rimskog carstva "životari" još ono istočno, Bizant, sa središtem u tadašnjem Konstantinopolu (današnji Carigrad), a preko Gibraltara se na područje današnje Španije širi halifat.

Reference

Ne postoje pouzdani pisani izvori o Vikinzima. Ono što je pisano, pisali su uglavnom stranci, sveštenici, redovnici, hroničari iz mjesta koje su Vikinzi napadali. Najčešće su to bila pisma upućena biskupima ili vladarima u kojima se tražila zaštita ili pomoć te je bilo u interesu pošiljaoca da se pretjeruje s vikinškim napadima. Postoje i neki zapisi arapskih trgovaca koji su trgovali s Vikinzima.

Često kontroverzni podaci mogu se iščitati iz nordijskih mitova i islandskih saga (one su zapisivane tek od 13. vijeka, kada su Islanđani bili kršćani već više od dva vijeka).

Jedini pisani spomenici koje su izradili sami Vikinzi su runski zapisi. Pisali su ih na drvetu, metalu, a danas ih je ponajviše sačuvanih (nekoliko hiljada) na kamenim stijenama. Osim što su često teško čitljivi (zbog načina pisanja – neodvojeno, zbog oštećenja ili čisto zbog nepoznatog značenja pojedinih riječi), runski zapisi su i vrlo kratki, upravo lakonski, te kao takvi poprilično neinformativni.

Materijalni izvori uglavnom potiču iz ostataka potopljenih brodova u pogrebnim svečanostima, što je izuzetno rijetko jer su Vikinzi spaljivali mrtve. Kuće, odjeća, oruđe uglavnom uništeni vremenom, sačuvani su tek fragmentalno.

Vikinški pohodi

Rasprostranjenost Vikinga od 8. do 11. vijeka.

Često se, vrlo pogrešno, smatra da su Vikinzi isključivo pljačkali, ali je vrlo pouzdano da su upravo oni razvili najrazgranatiju trgovačku mrežu srednjeg vijeka spajajući istok sa zapadom, sjever sa jugom.

Istočne rute

U smjeru istoka odlazila su plemena koja su naseljavala prostore današnje Švedske. To prije svega pretpostavlja pohode na Rusiju i Bizant. Interesantno je da su upravo oni osnovali prvu kneževinu u današnjoj Rusiji, čije ime potiče upravo od jednog skandinavskog plemena. Imena poput Igor ili Olga koja danas smatramo tipično ruskima potiču od skandinavskih Ingvar i Helga. Vikinzi su u Bizatijskom carstvu radili kao svojevrsni tjelohranitelji vladara, a bili su poznati pod imenom Varjazi ili Varangici. O njihovim pohodima svjedoče mnogi kameni stećci ispisani runama.

Zapadne rute

Norveški Vikinzi su se isprva naselili na ostrva sjeverno od Škotske. Naseljavanje, naprimjer, na Shetland ili Orkney proteklo je mirno. Ti naseljenici bili su seljaci koji su zbog nepogodne klime, neplodne zemlje, a moguće i zbog bolesti napustili svoja staništa na sjeveru.

Uskoro su se na put dala i danska plemena, a pohodi su se ubrzo proširili i na prostore današnje Irske (gdje su osnovali brojne gradove, između ostalih i Dublin) i Ujedinjenog Kraljevstva. Tako je kralj Alfred od Wessexa bio uskoro primoran da se dogovori s njima da će pohoditi samo krajeve sjeverno od Temze. Vikinzi koji su se nastanili na ovima prostorima ubrzo su primili kršćanstvo, osnovali su mnoge gradove i postupno se asimilirali.

U sljedeća dva vijeka niti jedno mjesto na zapadnoj evropskoj obali nije bilo sigurno pred njihovim napadima, a o čemu možda najbolje svjedoči molitva koja se molila u francuskim samostanima: De furore Normannorum libera nos, Domine. (Oslobodi nas, Bože, od mahnitanja Normana.)

Osim samog pljačkanja, postoje zapisi da su običavali tražiti novac za sigurnost da neće napasti, uvelike slično današnjoj mafijaškoj praksi.

Nakon smrti franačkog kralja Karla Velikog ulaze i na područje današnje Francuske i zauzimaju Pariz na Uskrs 885. Nakon dugotrajnog teroriziranja francuski kralj Karlo Jednostavni je 911. spasio zemlju jednim mudrim planom. Naime, ponudio je jednom od najproblematičnijih vikinških vođa, Rollu, dio svoje zemlje oko Seine u zamjenu za zaštitu ostatka zemlje od ostalih Vikinga. Ime Normandija je to područje dobilo upravo po njima. I ovi Vikinzi su se počeli baviti poljoprivredom i trgovinom i uskoro se asimilirali.

Manji posjedi u Skandinaviji su se postupno ujedinili i nastale su prve države. Već u 9. vijeku u Norveškoj, za vrijeme vladavine kralja Haralda Ljepokosog, dolazi do nezadovoljstava njegovim pokušajima da uspostavi kraljevsku vlast nad lokalnim vladarima, konunzima. Tako se skupilo nekoliko hiljada porodica koje su između 870. i 930. krenule na zapad. Stigli su na nenaseljeni Island i osnovali koloniju.

Islanđanin Eirik Torvaldson Crveni protjeran s Islanda zbog ubistva plovi na zapad do Grenlanda. On ni tada nije bio, iako mu to ime govori, zelena zemlja. Prosječna ljetna temperatura je bila viša od današnje za 1 °C, ali vjerovatnije je da je ime marketinški proizvod Eirika Crvenog kako bi pridobio ljude da krenu s njim i osnuju koloniju. I zaista, 985. godine 25 brodova s nekoliko stotina ljudi kreće prema Grenlandu gdje stiže svega 13 brodova.

Tamo su osnovali dvije kolonije koje su postojale oko 500 godina prije nego su nestale, najvjerovatnije zbog toga što kroz nekoliko vijekova Norveška, pod čiju je vlast Grenland pao, nije slala brodove s namirnicama. Norveška je uvela monopol na trgovinu s Grenlandom, a kako je stanovništvo postupno siromašilo nisu mogli plaćati danak još nekom da im šalje namirnice. Pomogla nije ni promjena klime koja je došla u 14. vijeku; područje leda sve se više širilo, a s njim stižu i Eskimi. Grenlanđani se nisu asimilirali s Eskimima, niti su prihvatili njihov način života, i čini se da je upravo to bilo kobno po kolonije. Pronađeni su ostaci 300-tinjak farmi, 17 crkvi i 2 samostana.

Danas se pretpostavlja da je Leif Eikiksson zvani Sretni, inače sin Eirika Crvenog krenuo iz Grenlanda dalje na zapad došavši do zemlje koju su nazvali Vinland (što, čini se, ipak nema veze s riječi vin (vino), već označava travnatu dolinu). Osim priča iz islandskih saga, postoje i materijalni dokazi, ostaci kuća u zalivu L'Anse aux Meadows u Newfoundlandu. Čini se da su Vikinzi ondje boravili svega nekoliko godina, a razlog zašto su otišli nije pouzdano utvrđen. I u Labradoru je pronađeno nekoliko predmeta koji bi mogli pripadati Vikinzima. Interesantno je i da je u indijanskoj naseobini u američkoj državi Maine pronađena norveška kovanica koja datira između 1067. i 1093.

Vikinški brod

Vikinški brodovi

Upravo su im oni omogućili nevjerovatnu mobilnost. Stići na četiri kontinenta (u vrijeme kada se za samo tri znalo) u ranom srednjem vijeku doista je impresivno.

Ne zna se pouzdano šta im je služilo za navigaciju. Pretpostavlja se da su plovili u blizini obale što su duže mogli, a na pučini su se vjerovatno orijentirali prema pticama, zvijezdama, smjerom valova, o čemu svjedoči Haukova saga.

Oružje

Vikinški mačevi

Najvažnije vikinško oružje bio je mač. Oštrica mača bila je duga oko 90 cm, a široka oko 10. Čini se da su vrlo cijenili oštrice uvezene iz Franačke; njima bi sami dodavali balčake koji su često bili ukrašeni raznim ornamentima.

Koristili su i luk i strijele. Postojali su različiti lukovi za različite svrhe. Neki su bili dugi i do 2 metra. Uglavnom su ih izrađivali od tise.

Tu su još i sjekire i koplja. A za odbranu i štitovi uglavnom okruglog oblika. Nisu pronađene nikakve kacige koje bi imale rogove^{[potreban citat]}.

Ratna strategija Vikinga sastojala se iz iznenadnog napada pri kojem bi ugrabili sve što je vrijedno, a potom jednako brzo odjurili. Većina napada nije bila pomno planirana niti strateški komplicirana, iako je bilo i takvih koji su svjedočili o vrlo razvijenoj organizaciji i vojničkim vještinama.

Novac

Vikinzi su se prije nego što su počeli kovati vlastite kovanice služili kovanicama naroda s kojim su došli u doticaj. Prva vikinška kovnica novca bila je u Hedebyju, u današnjoj Norveškoj. Motivi vikinških kovanica bili su brodovi, životinje, kuće.

Vikinške kovanice nisu imale nominalnu vrijednost, vrijedile su prema svojoj težini. Kad ih je trebalo "usitniti" rezale su se na komadiće. Čistoća materijala provjeravala se zarezivanjem kovanica.

Osim vikinških, pronađene su i kovanice Bizantskog carstva, halifata, Svetog rimskog carstva, Njemačkog naroda, Engleske (čak više nego u samoj Engleskoj) ali ne zato što su ih Vikinzi toliko poharali, nego zato što su se za engleskog kralja Edgara sve kovanice topile i nanovo kovale svakih pet do šest godina. Pronađene su još i franačke i frizijske kovanice. Sve ove kovanice, kao i originalne vikinške, Vikinzima su vrijedile isključivo prema svojoj težini.

Osim kao platežno sredstvo, kovanice su Vikinzima služile i kao nakit. Neke bi probušili i nizali na razne načine, a neke bi rastopili i stvarali nešto potpuno novo (narukvice, ogrlice, broševe…).

Život Vikinga

Ulaz u vikinšku kuću u Norveškoj

Vikinška kuća u Švedskoj

Uprkos vrlo rasprostranjenoj slici Vikinga, čini se da je zapravo vrlo mali broj njih učestvovao u vikinškim putovanjima. Većina Vikinga bili su miroljubivi seljaci i obrtnici.

Živjeli su u manjim seoskim naseljima. Nastambe su bile pravougaone i izdužene s niskim zidovima od pletera i gline ili drveta. Središtem kuće dominira ognjište koje zauzima najveći dio nastambe. Vatra je bila i izvor topline i izvor svjetlosti. Otvor za dim najčešće se nalazio ponad ognjišta ili na zabatu. Prozora ili nije bilo ili bi bio jedan maleni. Duž zidova su se nalazile ugrađene klupe koje su služile za sjedenje i spavanje.

Uzgajali su zob, raž, ječam, pšenicu, sakupljali su razne plodove poput šljiva, divljih jabuka, orašasto voće. Također su uzgajali i krave, koze, ovce, svinje i perad: kokoši, guske, patke. Važan izvor hrane bili su im i lov i ribolov. Vjerovatno najpoznatije vikinško piće je medovina koju su pravili od meda; dakle, bavili su se i pčelarstvom.

Rogovi stoke su se često koristili za pijenje pića; tu su i drvene i keramičke zdjele, a ima i staklenih čaša, ali su one isključivo uvezene.

Konji su se vrlo visoko cijenili, o čemu svjedoče i nordijski mitovi.

Trgovina je bila važan izvor prihoda. Vikinzi su nudili krzna divljih životinja (lisica, medvjeda, vjeverica, risova, kuna...), pčelinji vosak i med, katran, sušenu ribu, željezo i predmete od njega.

Središta

Sela koja su se u početku sastojala od odvojenih privreda sa po nekoliko zgrada (jedne glavne i nekoliko pomoćnih) polagahno su se počela pretvarati u veća trgovačka središta. Naravno, samo ona koja su i prije bila trgovački punktovi.

Najpoznatija su ova središta:

Birka

Smještena u središnjoj Švedskoj na jezeru Mälaren (nedaleko današnjeg Stockholma) imala je strateški važan položaj jer se nalazila u sjecištu nekoliko trgovačkih ruta. A kako je vodostaj u vrijeme Vikinga bio oko 5 m viši no danas, Birki je tada bilo lakše prići nego danas. Tu se moglo naći proizvode od stakla, vune, svile.

Birka je jedno od prvih mjesta u Švedskoj koje je prihvatilo kršćanstvo.

To je jedno od najvrednijih arheoloških nalazišta iz vikinškog doba.

Danas je Birka važan turistički centar.

Sigtuna

Također je bila smještena na jezeru Mälaren, a na važnosti je dobila u 10. vijeku. Zbog podizanja razine tla pristup Birki postaje otežan te Sigtuna postaje najjači trgovački centar.

Prva vikinška kovnica novca na prostoru današnje Švedske bila je upravo u Sigtuni oko 995.−1000. Dakle, ovdje je iskovan prvi švedski novac, a prvi poznati kovači novca bili su Olof Skötkonung i njegov sin Anund Jakob.

Ribe (Danska)

Smješten u južnom Jutlandu u Danskoj

Kaupang

Na južnoj obali Norveške.

Hedeby

Ovdje je iskovan prvi vikinški (a i norveški) novac.

Te nekoliko lokacija u današnjoj pokrajini Schleswig u sjevernoj Njemačkoj.

Vikinško društvo

Vikinško je društvo poznavalo socijalnu stratifikaciju. Na vrhu piramide bili su lokalni vladari-kraljevi, tzv. konunzi. Mitologija nam govori kako su se visoko cijenili ratnici, a na samom su dnu bili oni bez slobode, robovi.

Položaj žena je, kad uzmemo u obzir srednjovjekovne prilike u Evropi, prilično dobar. Bile su nezavisne i jake, a postoje i indicije da su bile i zajedljive i drske. (Hogarova je Helga, dakle, vjeran primjer). Kada je glava kuće bio odsutan, bilo zbog lova, pljačkaških pohoda, trgovine ili čega drugoga, žene su vodile posjed. Imale su pravo same izabirati supruga, a smjele su se i odlučiti na razvod. Pritom je bio običaj da muž i dalje skrbi o ženi i obitelji (bilo je to pitanje časti na koju su Vikinzi mnogo polagali).
Mnoge sage i runski zapisi svjedoče o moćnim vikinškim ženama.

Vikinško je društvo imalo vrlo razvijen pravni sistem, koji je tada bio najdemokratičniji u cijelom svijetu. Postojala je javna skupština, Thing, na kojoj su svi slobodni ljudi imali pravo govoriti. Tu su se donosili i zakoni, i to javnim glasanjem. Čak je postojalo svojevrsno zanimanje "zakonogovornika", u svakoj je zajednici postojao čovjek koji je znao zakone napamet. Kasnije su zakoni zapisani što nam je omogućilo da vidimo da su postojale lokalne varijacije zakona.

Iako su podaci još uvijek nedostatni, danas se pretpostavlja da su se tokom 11. vijeka lokalni posjedi formirali u veće cjeline koje su vremenom postale kraljevstva, Dansko, Švedsko i Norveško.

Religija

Ne zna se pouzdano kada su svećenici s Kontinenta počeli širiti kršćanstvo po Skandinaviji, a budući da se godinom kristijanizacije Skandinavije smatra 1050. (nekoliko vijekova kasnije nego u ostatku Evrope), čini se da je to bio polagan i mukotrpan posao.

Prije kršćanstva, Vikinzi su imali bogatu mitologiju (danas je zovemo nordijskom) i štovali su niz bogova prinoseći im razne žrtve. Čini se da se ponekad prinosila i ljudska žrtva.

Umjetnost

Govoreći o umjetnosti, prvenstveno mislimo na rezbarije u drvu, osobito cijenjene u Vikinga, i ornamente izrađene od metala (bronze, srebra, zlata…), to je u pravom smislu primijenjena umjetnost jer je nalazimo na predmetima za svakodnevnu upotrebu i dekoraciju.

Vikinzi su koristili vrlo žive boje, kako u tekstilu, tako i u arhitekturi, te rezbarijama svih vrsta u svim materijalima. Tekstil je bojan pomoću biljnih boja, kamen i drvo različitim prirodnim pigmentima, a boja kod metala dobijala se upotrebom različitih metala.

Iako su zoomorfni ornamenti najrašireniji, primjećuju se brojni motivi preuzeti od naroda s kojima su imali kontakta.

Čak se nekoliko stilova može razlikovati u vikinškoj umjetnosti.

• U 9. vijeku pojavljuje se stil zakačenih životinja. Taj se stil odlikuje figurama životinja koje se međusobno isprepliću, bore i grizu tvoreći dramatične prizore prepune dinamike.
• stil Broa, nazvan prema nalazištu Broa u Gotlandu u Švedskoj.
• stil Borre, prema mjestu Borre u Vestfoldu u Norveškoj, nalikuje stilu zakačenih životinja, ali ga karakterizira jedan dodatak − životinje imaju uši nalik onima u Mickeya Mousea, a cijeli dizajn poprima oblik trokuta te dobija okvir.
• stil Jellinge, prema Jellinge u Danskoj, razvija prikaz životinja iz profila i to u trakastom obliku, on se razvija u sljedeći,
• stil Mammen
• u Norveškoj se u 11. st. razvija stil Ringerike. Za njega je karakteristična pojava biljnih ornamenata, no još uvijek dominiraju motivi trakasto oblikovanih životinja.
• stil Urnes dobio je ime prema drvenoj crkvi iz 11. vijeka. Čini se da se razvio iz prethodnog stila, a dominantan je bio između 1050. i 1150.
• stil runskog kamenja u Švedskoj pandan je prethodnom stilu.

Posljednji proplamsaj vikinške umjetnosti su runski zapisi na kamenim stijenama i rezbarije u drvetu u kršćanskim crkvama (bile su uglavnom izgrađene od drveta, koje je i danas u Skandinaviji najzahvalniji građevinski materijal).

Nakon kristijanizacije u 11. vijeku prevlast preuzima romanski stil s dominacijom biljnih ornamenata.

Vikinški dosezi u zlatarstvu i srebrnarstvu bili su izuzetni, čak uspoređujući i s današnjom filigranskom izradom, a kada uzmemo u obzir da su majstori tada predmete izrađivali bez pomoći čak i naočala!

Rune

Runski zapis na kamenoj stijeni

Jezik kojim su se Vikinzi služili danas nazivamo staronordijskim, njime su se bez većih problema mogli sporazumijevati na cijelom skandinavskom prostoru. A dugo se zadržao i na prostorima na koje su se Vikinzi naselili: Orkney, Shetland, mjestimično u Irskoj, Novgorodu… I, naravno, na ostrvima što su ih Vikinzi naselili, Island i Ferojska ostrva.

Grafemi kojima su se služili nazivaju se runama. Runama se zapravo nije pisalo, one su se urezivale. Najstariji runski alfabet (koji se prema prvim slovima naziva futhark) sadržavao je 24 znaka. Od oko 360 zapisa starijim futharkom na Kontinentu je pronađeno 60-ak. nalaze se na oružju, nakitu i stijenama. Pretpostavlja se da su se rune ponajviše urezivale u drvo, no ostatci nisu sačuvani.

U 7. i 8. vijeku dolazi do mnogih jezičnih, prije svega fonetskih, promjena. S njima se mijenja i futhark. Nastaje tzv. mlađi futhark kojeg karakterizira reduciranje broja znakova na svega 16.

Latinica se počela širiti s kršćanstvom i postupno potisnula rune, ali one su se sporadično upotrebljavale i u 19. vijeku.

Runski zapisi koji su nam sačuvani su uglavnom oni na kamenim stijenama, a potiču iz 9. vijeka. Postavljeni su na mjesta gdje su trebali biti viđeni, duž putova i plovnih rijeka. Uglavnom svjedoče o smrti ili nestanku pojedinih Vikinga. Podizali bi ih rođaci poginulih, no mogu se pronaći i primjeri u kojima, naprimjer, lokalni moćnik daje svijetu do znanja o svojoj prisutnosti i postignućima.

Bibliografija

• Barford, Paul M (2001). The Early Slavs: Culture and Society in Early Medieval Eastern Europe. Cornell University Press. ISBN 978-0-8014-3977-3.
• Beard, David (2012). "The Term "Viking"". archeurope.com. Archaeology in Europe. Arhivirano s originala, 7. 4. 2012. Pristupljeno 23. 4. 2014.
• Brink, Stefan (2008). "Who were the Vikings?". u Brink, Stefan; Price, Neil (ured.). The Viking World. Routledge. str. 4–10. ISBN 978-0415692625.
• Brookes, Ian (2004). Chambers concise dictionary. Allied Publishers. ISBN 978-8186062364. Arhivirano s originala, 2. 2. 2023. Pristupljeno 17. 10. 2015.
• Choi, Charles Q (2016). "The Real Reason for Viking Raids: Shortage of Eligible Women?". Live Science (8 November 2016 izd.). Future US. Arhivirano s originala, 29. 7. 2019. Pristupljeno 21. 7. 2019.
• D'Amato, Raffaele (2010). The Varangian Guard 988–453. Osprey Publishing. ISBN 978-1-84908-179-5. Arhivirano s originala, 1. 1. 2016. Pristupljeno 13. 7. 2023.
• Derry, T.K. (2012). A History of Scandinavia: Norway, Sweden, Denmark, Finland, Iceland. London and Minneapolis: University of Minnesota Press. ISBN 978-0-81663-799-7.
• Educational Company of Ireland (10. 10. 2000). Irish-English/English-Irish Easy Reference Dictionary. Roberts Rinehart. ISBN 978-1-4616-6031-6. Arhivirano s originala, 2. 2. 2023. Pristupljeno 17. 10. 2015.
• Fitzhugh, William W.; Ward, Elisabeth I. (2000). Vikings: The North Atlantic Saga; (an Exhibition at the National Museum of Natural History, Smithsonian Institution, Washington D.C., April 29, 2000 – September 5, 2000). Washington: Smithsonian Institution Press. ISBN 978-1560989707.
• Frantzen, Allen J (2012). Anglo-Saxon Keywords. Wiley. ISBN 978-1-118-25560-5.
• Gretsch, Mechthild (2013). "Literacy and the uses of the vernacular". u Godden, Malcolm; Lapidge, Michael (ured.). The Cambridge Companion to Old English Literature. CUP. str. 278. ISBN 9780521193320. Arhivirano s originala, 14. 4. 2023. Pristupljeno 11. 9. 2021.
• Hall, Richard Andrew (2007). The World of the Vikings. Thames & Hudson. ISBN 978-0500051443. Arhivirano s originala, 2. 2. 2023. Pristupljeno 17. 10. 2015.
• Hall, Richard (1990). Viking Age Archaeology in Britain and Ireland. Shire. ISBN 978-0747800637. Arhivirano s originala, 2. 2. 2023. Pristupljeno 17. 10. 2015.
• Jesch, Judith (2015). The Viking Diaspora. Oxford: Routledge. ISBN 978-1-138-02079-5.
• Jesch, Judith (2001). Ships and Men in the Late Viking Age: The Vocabulary of Runic Inscriptions and Skaldic Verse. Woodbridge: Boydell Press. ISBN 0-85115-826-9.
• Jesch, Judith (1991). Women in the Viking Age. Boydell & Brewer Ltd. ISBN 978-0-85115-360-5.
• Lapidge, Michael; Blair, John; Keynes, Simon; Scragg, Donald, ured. (2001). The Blackwell Encyclopaedia of Anglo-Saxon England. London: Blackwell. ISBN 0-631-22492-0.
• Lindqvist, Thomas (2003). "Early Political Organisation: (a) An Introductory Survey". u Helle, Knut (ured.). The Cambridge History of Scandinavia: Prehistory to 1520. Cambridge University Press. str. 160–67. ISBN 978-0521472999. Arhivirano s originala, 2. 2. 2023. Pristupljeno 17. 10. 2015.
• Online Etymology Dictionary (2014). "Viking". Arhivirano s originala, 7. 9. 2014. Pristupljeno 11. 9. 2021.
• Price, Neil (2020). The Children of Ash and Elm: A History of the Vikings. Allen Lane. ISBN 978-0-241-28398-1.
• Roesdahl, Else (1998). The Vikings. Penguin Books. ISBN 978-0140252828.
• Sawyer, Peter Hayes (1972). Age of the Vikings. Palgrave Macmillan. ISBN 978-0312013653. Arhivirano s originala, 2. 2. 2023. Pristupljeno 17. 10. 2015.
• Sawyer, Peter, ured. (1997). The Oxford Illustrated History of the Vikings. Oxford, UK: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-820526-5.
• Williams, Gareth (2007). "Kingship, Christianity and coinage: monetary and political perspectives on silver economy in the Viking Age". u Graham-Campbell, James; Williams, Gareth (ured.). Silver Economy in the Viking Age. Left Coast Press. str. 177–214. ISBN 978-1598742220. Arhivirano s originala, 2. 2. 2023. Pristupljeno 17. 10. 2015.
• Wolf, Kirsten (2004). Daily Life of the Vikings. Greenwood Publishing Group. str. 2. ISBN 978-0-313-32269-3.

1. Margaryan, Ashot; Lawson, Daniel J.; Sikora, Martin; Racimo, Fernando; Rasmussen, Simon; Moltke, Ida; Cassidy, Lara M.; Jørsboe, Emil; Ingason, Andrés (2020-09). "Population genomics of the Viking world". Nature (jezik: engleski). 585 (7825): 390–396. doi:10.1038/s41586-020-2688-8. ISSN 1476-4687. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
2. Mawer, A. (Allen) (1913). The vikings. The Library of Congress. Cambridge [Eng.] The University press.
3. Encyclopaedia Britannica (jezik: engleski). Encyclopaedia Britannica. 1973. ISBN 978-0-85229-173-3.