Nerv lutalac

Nerv lutalac (lat. vagus = lutalac), poznatiji kao vagus, koji se historijski navodi kao pneumogastrični živac, je deseti kranijalni živac ili CN X, posrednik u parasimpatičkoj kontroli srca i probavnog trakta. Ima uglavnom vegetativnu ulogu, a karakterizira ga veoma široko polje inervacije zbog čega je i dobio naziv "lutalac".^[1][2][3][4]

Nerv lutalac - vagus (nervus vagus)
Plan gornjeg dijela glosofaringeusa, vagusa i dodatnih nerava
Raspored glosofaringeusa, vagusa i pomoćnih nerava
Inervira	Mišići nepca, jezika i ždrijela (Levator veli palatini, Salpingopharyngeus, Palatoglossus, Palatopharyngeus, Gornji ždrijelni konstriktor, Srednji ždrijelni konstriktor, Donji ždrijelni konstriktor)
Identifikatori
MeSH	D014630
NeuroNames	702
TA98	A14.2.01.153
TA2	6332
FMA	5731
Anatomska terminologija [uredi na Wikidata]

Vagus je parni živac, ali se obično navodi u jednini.

Pregled

Lutalac je najduži moždani živac s vrlo raširenim mrežom senzornih, motornih i pritom autonomnih parasimpatikusnih vlakana. Oživčava mnoge dijelove tijela raznolikih funkcija, uključujući vanjski dio slušnog kanala, mehko nepce, donji dio ždrijela, grkljan, dušnik, jednjak, želudac, probavni traktcri, srce i krvne sudove. Omogućava nesmetano gutanje, proizvodnju glasa, krvotok i probavu.

Poremećaji funkcije vagusa se mogu prepoznati po jednostranoj paralizi mehkoga nepca sa pomjeranjem uvule prema zdravoj strani, kao i poremećajima fonacije, od obične promuklosti do potpunog gubitka glasa (afonija). Potpuna obostrana paraliza obično uzrokuje smrti, kaso npr. u slučaju poliomijelitisa. Djelomično oštećenje može nastati usljed ozljeda, moždanog udara ili upala u oblasti moždanoga stabla, tumora u baz lobanje i sl. Snažni refleksni nadražaji ovog živca izazivaju usporenje srčanog ritma ili čak prestanak rada srca, što, bez hitne intervencije, uzrokuje gubitak svijesti. Na funkcije vagusa mogu značajnu utjecati jaki fizički napori i/ili emocijski stres.

Struktura

Po izlasku iz produžene moždine između piramidnog stabla i donje moždane peteljke, vagus se proteže kroz vratni foramen, a zatim prelazi u karotidni plašt između unutrašnje karotidne arterije i unutrašnje jugularne vene sve do vrata, grudi i abdomena, gdje učestvuje u inervaciji unutrašnjih organa. Pored izlaza impulsa u raznim organima, vagus čini između 80% i 90% aferentnih živaca uglavnom prenoseći senzorne informacije o stanju organa u tijelu, u centralni nervni sistem.^[5] Desno i lijevo, vagusa se spušta iz lobanje kroz jugularne otvor, e prodire u karotidni plašt između internih i eksternih karotidnih arterija, a zatim prolazi pored posterolateralne ubičajene karotidne arteriju. Tijela ćelija (općenito) visceralnIh aferentnih vlakana vagusa. Nalaze se bilateralno u unutrašnjoj gangliji vagusa.

Motorna vlakna živca polaze iz jezgaara u produženoj moždini i inerviraju poprečno-prugastu muskulaturu mehkog nepca, ždrijela i grkljana. Senzitivna vlakna polaze iz pseudounipolarnih ćelija gornje ganglije i dolaze do svoje gornje i donje ganglije i završavaju u jezgrima produžene moždine. Ona inerviraju kožu spoljašnjeg ušnog kanala, dio tvrde moždane opne, sluzokožu ždrijela, jezička (epiglotisa), grkljana, dušnika i organa za varenje. Parasimpatička vlakna oživčuju srce, glatke mišiće i žlijezde dišnog i probavnog trakta.

Grananje vagusa

Vagus izlazi iz moždanog stabla kroz zadnji bočni žlijeb (zajedno sa jezično-ždrijelnim i pomoćnim nervom I rasprostire se naprijed i naširoko, napuštajući lobanjsku čahuru kroz jugularni otvor. Nakon toga, spušta se niz bočnoždrijelni prostor i u razini iznad svoje donje ganglije prilazi mu unutrašnja grana pomoćnog živca, koja sadrži motorna vlakna. Dalje se lutalac, u karotidnom omotaču, spušta niz vrai ispred potključne arterije pa ulazi u grudnu šupljinu. Nakon što prolaska kroz dijafragmu, ulazi u trbušnu duplju i dijeli se u brojne završne grane.

Bočne grane

Kao široko razgranati utrobni živac, lutalac ima nekoliko glavnih grana i mnoštvo njihovih ogranaka.

Moždana grana (lat. ramus meningeus) izlazi iz gornje ganglije, pa se vraća u lobanjsku čahuru (kroz jugularni otvor) i odlazi do zadnje lobanjske jame gdje oživčava jedan dio tvrde moždane ovojnice (dura matter).

Ušna grana vagusa (lat. ramus auricularis) izlazi iz gornje ganglije i ulazi u kanalić u piramidi sljepoočne kosti. Nakon što prođe kroz ušnu školjku, inervira njenu kožu, kao i kožu vanjskog ušnog kanala.

Ždrijelne grane (lat. rami pharyngei) se pružaju prema naprijed i naniže ka bočnom zidu ždrijela. Zajedno sa istoimenim granama jezično-ždrijelnog nerva (glossopharingeus) i grkljansko-ždrijelnim granama vratnog dijela simpatikusa, učestvuju u formiranju ždrijelnog pleksusa. Iz njega se odvajaju ogranci za inervaciju muskulature mehkog nepca i ždrijela, ždrijelne sluzokože i žlijezda.

Gornji grkljanski živac (lat. nervus laryngeus superior) je mješovita grana lutaoca. Oživčuje krikotiroidni mišić i sluzokožu donjeg dijela korijena jezika, grkljana i jednog dijela ždrijela. Gornje srčane grane vagusa (lat. rami cardiaci cervicales superiores), obično dvijee, spuštaju se paralelno sa zajedničkom karotidnom arterijom i ulaze u grudni koš. Tu se spajaju sa ostalim granama lutaoca i simpatikusa za inervaciju srca, formirajući vegetativni srčani pleksus.

Povratni grkljanski živac (lat. nervus laryngeus recurrens) je osoben po različitom početku, putu i odnosima na lijevoj i desnoj strani. Inervira glatku muskulaturu i sluzokožu gornjeg dijela dušnika i jednjaka, kao i mišić donji konstriktor ždrijela i veći dio mišića grkljana.

Završeci

Ulaskom u stomak, desni vagus uvodi parasimpatička vlakna u celijačni pleksus. Odatle polaze postganglijska vlakna u svim pravcima (zbog čega se naziva i "sunčani splet") i inervira odgovarajuće organe trbušne šupljine, njihove žlijezde, glatke mišiće i spolne žlijezde.

Klinički značaj

Stimulacija vagusa

Terapija stimulacija vagusa koja se primjenjuje kao srčani pejsmejker kao aparat implantiran u grudi device je uvedena od 1997. za kontrolu oduzetosti u epilepsiji pacijenata, nedavno je (2014.) odobrena za liječenje slučajeva rezistentne kliničke depresije. Neinvazivni uređaj koji stimulira aferentni ogranak vagusa je u razvoju i uskoro će proći ocjenu.

Klinička ispitivanja su u toku u Antwerpenu, Belgija pomoću za liječenje tonova tinitusa, nakon istraživanja na pacovima, objavljenih početkom 2011. godine na University of Texas – Dallas koja su pokazala uspješno suzbijanje nervnog tinitusa.^[6][7]

Stimulacija se može postići i vagusnim manevrom: zadržavajući dah na nekoliko sekundi, potapanjem lice u hladnu vodu, kašljem ili grčenjem mišića želuca kao pokret crijeva nadolje. Pacijenti s supraventrikularnom tahikardijom, fibrilacijom komora i drugi načini mogu biti upotrevljeni za osposobljavanje vagusa manevre (ili naći jedan ili više na svoju ruku).

Blokiranje vagusa je slična terapija, ali se koristi samo u toku dana. U šest mjeseci prosuđivanje koje uključuje tri medicinska centra u Australiji, Meksiku, i Norveškoj, ovo blokiranje je pomogao 31 pretilom učesniku da izgube prosječno gotovo 15% viška kilograma. Počelo je i drugo, po modelu "dvostruko slijepo" kliničko ispitivanje na 300 učesnika.^[8][9][10]

Vagotomija

Vagotomija (operativno otklanjanje vagusa) je zastarjela terapija koja je izvođena za bolest čir želuca. Danas se istražuje kao manje invazivna alternativa u postupku mršavljenja nakon premoštavanja ("bajpasa") u operaciji čira, kada može pomoći u liječenju gojaznosti. Postupak suzbija osjećaj gladi i ponekad se izvodi u kombinaciji sa stavljanjem traka (pojaseva) oko želuca pacijenata. To je rezultiralo prosječnim gubitkpom težine od oko 43% za šest mjeseci, uz dijetu i vježbe.

Ozbiljna nuspojava vagotomije je nedostatak vitamina B₁₂ kasnije u životu – možda i nakon 10 godina – koji je sličan pernicioznoj anemiji. Vagus obično stimulira parijetalne ćelije želuca da luče kiselinu, zbog unutrašnjih faktora. Unutrašnji faktor je potreban da apsorbira vitamin B₁₂ iz hrane. Vagotomija smanjuje ovaj sekreta i na kraju dovodi do nedostatka, koji, ako se ne liječi, uzrokuje oštećenje živaca, umor, demenciju, paranoju i na kraju smrt.

Istraživači iz Aarhus University i Aarhus University Hospital su pokazali da vagotomija sprečava razvoj Parkinsonove bolesti, što ukazuje da ona počinje u probavnom traktu i širi preko vagusa do mozga.^[11][12][13]

Bolest Čago

Bolest čago ili Chagas, također poznata kao američka tripanozomijaza, je tropska parazitska bolest koja je uzrokovana protozoama Trypanosoma cruzi, koju uglavnom širi insekt poznat iz potporodice Triatominae ili ljubeće bube.

Većina postupnog razaranja od čago neuropatije je usmjerena na glavnu parasimpatičku granu nerva vagusa. U zavisnosti od opterećenja, ova bolest može dovesti do megaezofagusa, megakolona i kardiomiopatije.

Galerija

• 
  Unutrašnji izgled ljudskog mozga sa obilježenim moždanim nervima
• 
  Presjek vrata oko nivoa šestog vratnog pršljen
• 
  Transverzalni presjek toraksa: prikaz odnosa plućne arterije
• 
  Dura matter i njeni dodaci izloženi otklanjanjem dijela desne polovine lpbanje i mozga
• 
  Traheobronhijalna limfna žlijezda
• 
  Presjek produžene moždine (medulla oblongata) na ivou oko sredine maslinastog tijela
• 
  Zadnji i srednji mozak: zadnje-bočni pogled
• 
  Gornji dio kičmene moždine (medulla spinalis) i zadnjeg i srednjeg mozga: izgled otraga, in situ
• 
  Desni simpatikusni lanac i njegove veze sa grudnim, trbušnim i karličnim pleksusima
• 
  Celijačna ganglija sa simpatikusnim pleksusom trbušne šupljine širi se iz ganglija
• 
  Tirodna žlijezda i njeni odnosi
• 
  Timus zrelog fetusa, in situ
• 
  Deep dissection of vagus nerve
• 
  Vagus - disekcija

Također pogledajte

• Moždani nervi
• Nervni sistem

Reference

1. Berberović Lj., Hadžiselimović R., Dizdarević I. (1987): Medicinska antropologija. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 86-01-00364-8.
2. Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
3. Hadžiselimović R., Maslić E. (1999): Osnovi etologije – Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo, ISBN 9958-21-091-6.
4. Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2003): Biologija 1, Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-592-6.
5. Berthoud, H. R.; Neuhuber, W. L. (2000). "Functional and chemical anatomy of the afferent vagal system". Autonomic Neuroscience. 85 (1–3): 1–17. doi:10.1016/S1566-0702(00)00215-0. PMID 11189015.
6. Nemeroff, Charles B.; et al. (2006). "VNS therapy in treatment-resistant depression: clinical evidence and putative neurobiological mechanisms". Neuropsychopharmacology. 31 (7): 1345–55. doi:10.1038/sj.npp.1301082. PMID 16641939. link
7. Eisenstein, Michael (2013). "Neurodevice startups target peripheral nervous system". Nature Biotechnology. 31: 865–866. doi:10.1038/nbt1013-865.
8. "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 24. 2. 2011. Pristupljeno 14. 3. 2016.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
9. Vibhuti N, Singh; Monika Gugneja (22. 8. 2005). "Supraventricular Tachycardia". eMedicineHealth.com. Pristupljeno 28. 11. 2008.
10. "Mayo Clinic. Device Blocking Stomach Nerve Signals Shows Promise in Obesity". Arhivirano s originala, 8. 3. 2009. Pristupljeno 14. 3. 2016.
11. "Ulcer surgery may help treat obesity - Diet and nutrition - MSNBC.com". Arhivirano s originala, 4. 7. 2007. Pristupljeno 14. 3. 2016.
12. "Could nerve-snip spur weight loss?". CNN.com. Turner Broadcasting System. Arhivirano s originala, 13. 7. 2007.
13. The article published on http://medicalxpress.com/

Vanjski linkovi

• http://www.rahulgladwin.com/noteblog/neurology/vagus-nerve.php Notes on Vagus Nerve