Ušna školjka

Ušna školjka (lat. concha auricularis, concha auriculae) je osnovna struktura vanjskog uha. Građena je od hrskavice koja omogućava lociranje smjera izvora zvuka. Ušna školjka je jedna od najmarkantnijih obilježja glavene tjelesne regije. Može biti različite morfologije i veličine, sa nizom detalja koji ispoljavaju veoma široku unutarpopulacijsku imeđupopulacijsku raznolikost. Za neke od njih klasičnogenetički modeli nasljeđivanja pretpostavljaju da se nasljeđuju kao monogenska ili oligogenska svojstva.^[1][2][3]

Ušna školjka
Ušna školjka
Detalji
Latinski	Сoncha auricularis
Identifikatori
Gray's	p.1034
MeSH	A09.246.272
Dorlands /Elsevier	Outer ear
TA	A15.3.01.002
FMA	56580
Anatomska terminologija

Ušna školjka

Koža ušne školjke je bogato prokrvljena i obično prirasla uz temeljnu hrskavicu. Njen donji, režnjeviti dio (resica, lobus = lobulus auriculae) može biti različitog oblika i veličine, od sasvim reduciranog u vidu "plovne kožice" do masivnog i visećeg privjeska. Uobičajeno je da se široka varijacija oblika i velićine lobusa svrstava u dva osnovna fenotipa: slobodna i prirasla ušna resica.

Еmbriologija

Ušna školjka sisara nastaje od šest zametnih pupoljaka, koji se nalaze oko početnog spoljnjeg kanala, kod čovjeka u šestoj nedjelji unutarmateričnog života.

Pupoljci ili brežuljci su izvedeni iz prvog i drugog škržnog luka. Razvijaju se u naborima ušne školjke i postepeno premještaju prema gore i nazad do konačnog položaja na glavi. Prva tri pupoljka su izvedene od prvog škržnog luka i formiraju tragus, spirala i pužoliki kanal. Kožna inervacija ide preko trigeminusnog živca, pratećeg živca prvog škržnog luka.

Zadnja tri pupoljka su izvedena iz drugog škržnog luka i formiraju antiheliks, antitragus i lobus. Ovi dijelovi uha su inervirani iz cerviksnog pleksusa, a mali dio od facijalnog nerva. To objašnjava zašto se u herpesnoj infekciji živca lica na ušnim školjkama obično vide vezikule (Ramsay Hunt sindrom tip II).

Tokom drugog fetalnog mjeseca, nastaje šest kvržica mezenimskog tkiva oko prve škržne brazde. Prve tri su izvedene iz prvog, a druge iz drugog zametnog škržnog luka. Zatim se spajaju pa od njih nastaje ušna školjka. Od njihovog mezenhima nastaje hrskavičava osnova ušne školjkeУ Kvržica od koje nastaje tragus izvedena je iz drugog škržnog luka. Već krajem trećeg mjeseca trudnoće početni pupoljci se spajaju i oblikuju cjelovitu školjku.

Spoljnji ušni kanal nastaje je ektodermnog porijekla zadnjeg dijela prvr škržne brazde. Спољни ушни Krajem drugog mjeseca bremenitosti počinje proliferacije ektderma, stvarajući jamicu budućeg ulaznog dijela vanjskog ušnog kanala. U trećem mjesecu. Epitel dna te jamicenaglo urasta u dubinu prema već postojećem srednjem uhu pa nastaje unutrašnji dio vanjskog ušnog hodnika. Tokom osmog mjeseca, vanjsko (ektodermno) zadebljanje se resorbira pa nastaje šupljina vanjskog hodnika uha.

Reference

1. Chiarelli A. B., Corruccini, R. S., Eds. (1982): Advanced views in Primate Biology. Springer-Verlag, Berlin, Heidelberg, New York, eBook ISBN 978-3-642-68300-8, ISBN 978-3-642-68302-2; ISSN 0172-6625.
2. Napier J. R., Napier P. J. (2005): Natural history of primates – A review of the natural history of the primates. The British Museum of Natural History, London, [DOI: 10.1002/zoo.1430060210]
3. Campbell B. G. (2009): Human evolution: An introduction to mans adaptations. British Museum of Natural History, London, ISBN 0-202-02041-X; ISBN 0-202-02042-8.

Također pogledajte

• Uho
• Oblik ušne resice