From Wikipedia, the free encyclopedia
Günter Wilhelm Grass (Gdanjsk-Wrzeszcz, Slobodni grad Danzig (danas Poljska), 16. oktobar 1927. - Lübeck, Njemačka, 13. april 2015.) bio je jedan od najznačanijih savremenih njemačkih književnika, 20-og stoljeća. Knjige su mu prevedene u mnoge svjetske jezike. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1999. godine.[1][2][3][4] Bavio se i grafikom, kiparstvom i slikarstvom. Grassovo literarno djelo i uloga kao autora i političkog intelektualca, predmet su mnogih istraživanja i prisutna su u svjetskim medijima. Od 1961-2005. godine podržavao je njemačke SPD političare kao što su Willy Brandt, Gerhard Schröder i Heide Simonis, svoja je umjetnička djela vezivao za aktualnu politiku, a politička je mišljenja javno ispoljavao. Grassova središnja motivacija, bila je gubitak zavičajnog Gdanjska i suočavanje sa nacionalsocijalističkom prošlošću, o čemu piše u mnogim svojim djelima. Tek 2006. godine samoobznanjeno članstvo u Waffen-SS, dovelo je do gubitka povjerenja javnosti i dileme o preispitivanju Grassa, kao moralne instance Njemačke. Umro je od infekcije u Lübecku.[5][6]
| Günter Grass | |
|---|---|
 Günter Grass, 2004. godine | |
| Rođenje | 16. oktobar 1927. Gdanjsk (Slobodni grad Danzig) |
| Smrt | 13. april 2015 (87 godina) Lübeck, Njemačka |
| Zanimanje | književnik, grafičar, kipar, slikar |
| Jezik | Njemački |
| Nacionalnost | Njemac |
| Period | 1956–2013 |
Poznata djela
"Limeni bubanj", roman, 1959. "Mačka i miš" "Moj vijek" "Pasje godine" "Lumbur" "Sastanak u Talgeteu" "Zloguke žabe" "Korakom raka" "Štakorica" "Lokalna anestezija" | |
| Nagrade | Nagrada Georg Büchner (1965) Počasni član Kraljevskog književnog društva (1993) Nobelova nagrada za književnost (1999) Nagrada princeze od Asturije (1999) |
| Potpis | |
 | |
Günter Grass (u vrijeme svog rođenja pisano kao "Graß"), bio je sin protestantskog trgovca namirnicama Wilhelma Grassa (1899-1979.) i majke Helene Grass (rođ. Knoff, 1898-1954.) katoličko-kašupskog porijekla. Imao je jednu sestru Waltraud, rođenu 1930. godine. Djetinjstvo je proveo u Gdanjsku, koji je tada pripadao Slobodnom gradu Danzigu. Roditelji su mu držali trgovinu sa prehrambenim artiklima u gdanjskom okrugu Wrzeszcz (tada: njemački: Langfuhr). Živio je u malom dvosobnom stanu, koji nije imao kupatilo. Zbog jakog uticaja svoje religiozne majke, Grass je služio kao ministrant u katoličkoj crkvi, a pođao je gimnaziju Conradinum. U ranoj mladosti je postao oduševljen nacionalsocijalističkom ideologijom, mada sa Hitlerjugendom nije bio oduševljen.[7]
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Grass se sa 15 godina dobrovoljno prijavio u Wehrmacht, po vlastitim navodima, iz nezadovoljstva prema porodici.[8][9] Nakon služenja kao pomoćnik u jedinicama protuzračne odbrane (njemački: Luftwaffenhelfer), te obavezne službe u tzv. Radnoj službi rajha (njemački: Reichsarbeitsdienst), 10. novembra 1944. godine sa 17 godina, određena mu je služba u 10. oklopnoj diviziji "Frundsberg" Waffen-SS-a.[10] Nakon ranjavanja 20. aprila 1949. godine kod Spremberga, Grass pada 8. maja 1945 kod Mariánskih Lázni, (danas u Češkoj) u zarobljeništvo i sve do 24. aprila 1946. godine ostaje u američkom zarobljeništvu. Nije potvrđeno, da se kao ratni zarobljenik u američkoj bazi za saslušavanje zarobljenika Bad Aibling Station susreo sa Josephom Ratzingerom.[11][12][13][14] Grass se u toku saslušanja jasno izjasnio o svojoj pripadnosti Waffen-SS-u. U biografiji objavljenoj 2006. godine, tvrdi se da je od 1944. služio kao pomoćnik na protivavionskom topu (njemački: Flakhelfer), a nakon toga mobilisan kao vojnik u Wehrmachtu. U svom autobiografskom djelu Dok ljuštim luk iz 2006. godine Grass je napisao, da se dobrovoljno javio u Wehrmacht, a nakon toga je pozvan sa 17 godina na služenje u Waffen-SS-u.[15][16]
Od oktobra 2014. u kući Güntera Grassa u Lübecku postavljena je izložba "Grass kao vojnik" (njemački: Grass als Soldat). U ovoj multimedijalnoj instalaciji prikazan je put divizije Waffen-SS u kojoj je Grass služio, njegovi akti iz američkog zarobljeništva, fotografije iz mladosti u uniformi Reichsarbeitsdiensta (RAD). U jednoj vitrini prikazani su originalni rukopisi iz njegovog romana Dok ljuštim luk, koji prikazuju spisateljski proces razvoja romana. Osim toga su izložene i bilješke njemačkog izdavača i člana njemačkog P.E.N. Centra Klausa Wagenbacha iz 1963. godine u kojima je pribilježeno, da mu je Grass još 1963. godine priznao članstvo i službu u Waffen-SS-u.[17]
Nakon zarobljeništva, Grass 1947/48. završava praktikum kao kamenorezac u Düsseldorfu. Od 1948-52. studira grafiku i kiparstvo na Umjetničkoj akademiji u Düsseldorfu. Za život zarađuje, zajedno sa, kasnije poznatim njemačkim slikarom, Herbertom Zangsom radeći kao portir u lokalu Csikós u Andreasstraße u düsseldorferskoj četvrti Altstadt. Grass je kasnije Zangsa, koji je kao i Grass bio vojnik u ratu, opisao u svom romanu Limeni bubanj, kao slikara Lankesa. Dalje je studirao od 1953-56. na Fakultetu likovnih umjetnosti u Berlinu, kao student kipara Karla Hartunga. Nakon toga živi do 1959. godine u Parizu. 1960. se godine seli u Berlin-Friedenau, gdje je živio sve do 1972. Između 1972-87. živio je u Wewelsflethu u njemačkoj pokrajini Schleswig-Holstein.
Sa švicarskom studenticom baleta Annom Margaretom Schwarz, oženio se 1954. godine i s njom je imao četvero djece. Vrijeme od početka 1956. do početka 1960. provodi u Parizu gdje piše svoj prvi roman Limeni bubanj. U Parizu 1957. se rađaju blizanci Franz i Raoul, 1961, nakon povratka u Berlin, kćerka Laura, a 1965. sin Bruno. 1972. godine razvodi se od Anne Schwarz. Iz veze sa slikaricom i arhitekticom Veronikom Schröter ima kćerku Helene Grass, njemačku glumicu rođenu 1974. Sa lektoricom Ingrid Krüger, dobija 1979. sina Neleta Krüger. Iste se godine po drugi put ženi sa organisticom Ute Grunert, koja je već imala dva sina iz prošlog braka. U autobiografskom romanu iz 2008. godine Die Box, piše o svojoj osmero djece, računajući šestero svojih i dvoje od Ute.[18][19] Od augusta 1986. do januara 1987. godine sa Utom Grunert živio je u Kalkuti u Indiji
Prve izložbe plastike i grafike Grass ima 1956/57. godine u Stuttgartu i Berlinu , kada ujedno i počinje sa svojim literarnim stvaralaštvom. 1956. godine debitira kao pjesnik, a 1957. kao dramaturg i libretist za baletne predstave.[20] Do 1958. godine stvara uglavnom manja prozna djela, pripovjetke i pozorišne komade, koje Grass određuje kao poetski i apsurdni teatar.
Sa svojim prvim romanom Limeni bubanj, 1959. godine, počinje njegovi veliki stvaralački literarni period. Roman, od kojeg je kasnije snimljenfilm Limeni bubanj u režiji Volkera Schlöndorffa predstavlja dio njemačke historije: Opisuje pet decenija od 1899. godine do osnivanja Savezne Republike Njemačke. U ovom djelu tematizira kolektivnu prisilu prema njemačkom narodu, od strane nacista, za vrijeme Trećeg rajha. Težište romana je njegova kritika nedovršene obrade ovog vremena od strane njemačkih historičara.[21]
U stanu Grassovog susjeda i prijatelja Uwea Johnsona u Friedenauu, koji se za to vrijeme nalazi u New Yorku, sastaju se i u njemu žive od 19. februara članovi, te godine osnovane, Komune I, politički vanparplamentarne opozicije studentskog pokreta. Stan se sastojao od njegovog ateljea i radnog stana, kog je pored drugog stana unajmio Ulrichu Enzensbergeru. O osnivanju komune Johnson je saznao iz novina. U tom je stanu planiran tzv. Puding-atentat na američkog potpredsjednika Huberta H. Humphreya. Plan je od strane policije razotkriven i nije proveden, ali je pobudio veliko interesovanje u njemačkim medijima. Na molbu Johnsona, Grass je organizirao uz pomoć policije iseljavanje Komune ist stana.
Na jednoj literaturnoj prezentaciji Grassa na Njemačkom evangelističkom crkvenom danu (njemački: Deutscher Evangelischer Kirchentag) 1969. godine u Stuttgartu, jedan je pripadnik SS-a uzimanjem cijankalija izvršio samoubistvo. U eseju Tagebuch einer Schnecke, opisuje oca novinarke i politikologa Ute Scheub, kao Manfred Augsta.[22][23]
Na jednoj prezentaciji njemačke kulture u Tel Avivu 1971. godine Grassa je primila tadašnja izraelska predsjednica vlade Golda Meir.[24]
U svom političkom životu Grass je podržavao Socijaldemokratsku partiju Njemačke (SPD), a od 1982. je postao i njen član. 1965. godine objavio je džepnu knjigu dich singe ich demokratie – loblied auf willy, o njemačkom političaru Willyju Brandtu, kog je upoznao 1961. Nakon toga sa nekoliko poznatih književnika osniva pokret Wahlkontor deutscher Schriftsteller.[25] Pobjedom Brandta na izborima, Grass se razočarava, jer mu Brandt nije dodijelio nikakvu političku zadaću.[26] Nakon diskusije o pitanjima pobačaja i zahtjeva za ukidanje člana 218. Kaznenog zakona Njemačke, kojim se kažnjava izvršilac pobačaja, Grass iz protesta prema držanju njemačkih biskupa, istupa iz crkve.[27] Svojim kontradiktornim političkim stavovima, protivi se čak i unutar SPD-a. Tako se u februaru 1990. protivio ujedinjenju Njemačke, te se zalagao za jedan vid konfederacije dviju njemačkih zemalja, u kojoj bi se istočnom dijelu dala mogućnost privrednog i političkog oporavka.[28]
Iz protesta prema tzv. Azil-kompromisu, u kojem se ograničavaju prava na politički azil, te prihvaćanja ovog kompromisa od strane SPD-a, Grass istupa iz partije 1992. godine.[29] Mada se i dalje zalaže za socijaldemokratske ideje i političare, a 2005. godine podržava ministricu vlade Schleswig-Holsteina Heide Simonis i zalaže se za ponovno uvođenje Poreza na imovinu, posebno za one sa visokih prihodima.
Kao suosnivač Saveza njemačkih književnika, Grass je kritikovao politiku udruženja, koja je pod predsjedavanjem Bernta Engelmanna, bila prilično kritički naklonjena diktatorima u zemljama Istočne Evrope. Na jednoj konferenciji Saveza 24-26. septembra 1987. izabran je u predsjedništvo, ali već nakon kongresa u Stuttgartu 1988. napušta udruženje zajedno sa cjelokupnim predsjedništvom, zbog diskusije o alternativama u medijskom pristupu, te o neuvažavanjem prijedloga o stvaranju samostalnog sindikata pisaca. Sa Grassom je udruženje napustila predsjednica Anna Jonas i još oko 50 drugih književnika.[30][31]
Od 1968. godine Grass izabran je za člana P.E.N. Centra Njemačke, čiji počasni predsjednik postaje 2009.
Sa džez muzičarom Günterom Sommerom od 1985. godine izdao je više nosača zvuka, na kojima uz njegovu muziku čita iz svojih djela.
Grass je podržavao tzv. Akciju 1:1, njemačkog udruženja homoseksualaca, za ravnopravnost u ostvarenju prava na partnerstvo.[32]
Potpisnik je Frankfurtske deklaracije o pravopisnoj formi, kojom se grupa njemačkih književnika protivi i poziva na bojkot pravopisne reforme njemačkog jezika iz 1996. godine. U kasnijim djelima Grass koristi i dalje stari pravopis. 2005. osnovao je literaturni krug Lübeck 05, kom između ostalih pripadaju Thomas Brussig, Michael Kumpfmüller, Katja Lange-Müller, Benjamin Lebert, Eva Menasse, Matthias Politycki, Tilman Spengler i Burkhard Spinnen.
1997. godine osnovao je Zadužbinu Otto Pankok u sjećanje na svog bivšeg učitelja, za podršku Sintija i Roma. Zalagao se i protiv atomske energije, učestvovanjem na jednoj literaturnoj prezentaciji u nuklearnoj elektrani Krümmel u aprilu 2011.[33]
Do smrti Günter Grass živio je u Behlendorfu okrugu Kreis Herzogtum Lauenburg u blizini Ratzeburga i oko 25 km južno od Lübecka. U Lübecku se nalazi Günter-Grass-Haus, u kojem se nalazi veći dio njegovih literarnih i umjetničkih djela.
Intencija Grassovih djela je između ostalih pisanje protiv zaborava, te gubitak njegovog zavičaja Gdanjska. Njegova djela tematiziraju nacionalsocijalizam i njegove posljedice na modernu Njemačku. Takođe, djela koja se tematski tiču poslijeratnog doba (kao npr. u noveli Im Krebsgang iz 2002. godine), gdje povezuje teme zaborava i krivice, preispituje tačnost kroz osobna sjećanja, (npr.u romanu Štakorica) i istovremeno postavlja pitanja o kolektivnom zaboravu. U obrazloženju Nobelovog komiteta, navodi se da je on "...u svojim djelima tamnom fabulom, iscrtao lice historije."[34] Književna kritičarka Rebecca Braun konstatira, da on u svojim djelima i političkim spisima, nakon 1970. godine uspostavlja tendenciju stalne prisutnosti u javnim medijima i da svjesno svoja djela prilagođava svojim zamislima i trenutnoj političkoj situaciji.[35] Slično komentariše njegova djela Monika Shafi, da on besprekidnom tendencijom ugrađuje svoje autobiografske poglede, ali ih i istovremeno sakriva.[36][37]
U spisu Cambrigde Companion to Günter Grass, Stuart Taberners nalazi jednu neprekidnu demokratsku težnju, kao pokušaj potiskivanja oduševljenja nacionalsocijalizmom u svojoj mladosti. Kao javna ličnost, prenosi svoja osobna iskustva, na zakazivanje čitavog njemačkog naroda, ali izbjegava jasno i jednostrano gledište riječima: As with all of Grass’s work, and testament to the essentially democratic tenor of his literary texts, artistic endeavours, essays and speeches, Peeling the Onion tenders an invitation to its reader to think in shades of grey rather than in black and white.[38]
Roman Limeni bubanj (1959) napisan je slikovitim jezikom glavnog junaka infantilnog Oskara Matzeratha, koji iz svoje dječije perspektive opisuje svijet odraslih i uz pomoć svog limenog bubnja, može opisati događaje u kojima nije direktno učestvovao, kao npr. rođenje svoje majke. Sa Limenim bubnjem, gdje literarno prvi put konfrontira historijske događaje sa nadrealno-grotesknim slikovitim jezikom, Grass upravo iznalazi svoj stvaralački stil. Kao jedan od prvih pisaca na njemačkom jeziku, koristi direktnu konfrontaciju sa stvarnim zbivanjima Drugog svjetskog rata i smišljeno povezuje historijske činjenice. Time i njegov zavičaj Kašubija nalazi mjesto u svjetskoj literaturi.
Grass je za ovaj roman, nakon čitanja još neobjavljenih rukopisa, 1958. godine dobio nagradu Grupe 47, čiji je član postao 1957. Žiri koji dodjeljuje književnu nagradu Bremena, predložio je 1960. roman za glavnu nagradu, ali je to od gradskog senata Bremena odbijeno. Te i slijedeće godine književna nagrada nije uopće dodijeljena. Njemački režiser Volker Schlöndorff snimio je film Limeni bubanj 1979. godine, koji je snimljen u produkciji tadašnjeg jugoslavenskog Jadran filma.
Drugu knjigu o Gdanjsku za vrijeme Drugog svjetskog rata Mačka i miš, napisao je 1961. godine u kojem opisuje priču o mladiću Joachimu Mahlkeu. Knjiga je izazvala skandal uglavnom zbog dijela u kojem piše o onaniji, a ministar rada, socijalne skrbi i zdravstva Hessena je zahtijevao da se novela zbog nemoralnog sadržaja indicira. Nakon protesta javnosti i drugih pisaca, zahtjev je povučen. Dvije godine kasnije piše Pseće godine, zadnju knjigu tzv. Gdanjske trilogije
Svoju najpoznatiju dramu Die Plebejer proben den Aufstand objavio je 1966. godine. U njoj obrađuje radničku pobunu 17. juna 1953. godine u Demokratskoj republici Njemačkoj i ulogu marksističkog intelektualca. Glavni lik "Šef" je prepoznatljiv po osobinama Bertolta Brechta. Tumačenju drame i njenom reduciranju, kao protubrehtovskoj, Grass se protivio. 1968. godine objavljuje knjigu Briefe über die Grenze, zbirku dijaloga između njega i češkog pisca Pavela Kohouta o temi Praškog proljeća.
U romanu Lokalna anestezija, objavljenom 1969. godine, pisac svoje anarhističke i socijaldemokratske političke poglede dijeli na više osoba. Glavni junak je zubar, koji se sukobljava sa aktuelnim problemima. Ovo je i prvi put da piše o aktuelnim studentskim pokretima, te da se odvaja od svojih historijskih tema. Knjiga je u SAD-u euforično primjena,[39] dok su kritike u Njemačkoj bile prilično suzdržane. Nakon izlaska pripovjetke Dnevnik jednog puža 1972, koja opisuje izbornu borbu za Njemački parlament 1969. godine, Grass se privremeno povlači iz političkog djelovanja.
Romanom Lumbur, objavljenim 1977. postaje poznat kao epičar. Dvije godine kasnije objavljuje priču Sastanak u Telgteu, sa sadržajem iz baroknog vremena 1647. godine, kada se u vrijema pregovora o Westfalskom miru, sastaje nekoliko pjesnika. Sastanak se odvija po principima 300 godina kasnije održavanih sastanaka Grupe 47, osnovane od Hansa Wernera Richtera. Priča je njemu i posvećena. Prva rečenica iz romana (njemački: Ilsebill salzte nach.) je 2007. godine od prominentnog literarnog žirija, proglašena najljepšom prvom rečenicom njemačke literature.
Putovanje u Aziju, ga 1980. godine inspirira za pisanje narativnog djela Plodovi mašte i razmišljanja ili Nijemci izumiru, u kojem se ponovo dotiče aktuelnih poltičkih dešavanja. Osam godina kasnije slijedi prozno djelo Štakorica, po kojem je 1997. godine snimljen film u režiji Martina Buchhorna, ali se Grass od od ovog filma ogradio. U pripovjetci Zloguke žabe iz 1992, piše o potrebnom izmirenju podijeljene Njemačke, kao i izmirenju Njemaca između sebe.
Svoj poslijednji roman Široko polje izašao je 1995. Radnja se dešava u Berlinu između gradnje Berlinskog zida i njemačkog ujedinjenja, i jedna je panorama njemačke historije od revolucije iz 1848. godine do sadašnjosti. Roman je ostao upamćen sa upečatljivom frazom o Istočnoj Njemačkoj: "Živjeli smo u udobnoj diktaturi". Za ovu politički jako diskutiranu knjigu, Grass je dobio nagradu Hans-Fallada.
Grass je od 1942 dobrovoljno bio pripadnik SS-Waffen, kao i Luftwaffenhelfer.
Günter Grass je za svoja djela dobio na desetine nagrada i priznanja. Svakako, najveća nagrada za književnika je Nobelova nagrada za književnost koju je ovaj pisac dobio 1999. godine. Njegova literatura se obično smatra kao dio njemačkog umjetničkog pokreta poznat kao Vergangenheitsbewältigung, što bi prevedeno na bosanski jezik značilo kao pokret za "suočavanje s prošlošću".
1965. godine, Grass je dobio Nagradu Georg Büchner a 1993. izabran je za počasnog član britanskog Kraljevskog društva za književnost. Godine 1995. dobio je Nagradu Hermann Kesten.
Predstavnici grada Bremena osnovali su Fondaciju Günter Grass sa ciljem centralnog prikupljanja svih njegovih njegovih brojnih radova, a posebno njegovih ličnih govora, videa i filmova. U Kući Güntera Grassa koja se nalazi u Lübecku, nalazi se arhiva i biblioteka kao i izložba njegovih crteža i skulptura.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
