Logor Jasenovac (jidiš: יאסענאוואץ, hebrejski: יסנובץ) je bio najveći logor smrti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u čitavoj okupiranoj Jugoslaviji i na čitavom Balkanu za vreme Drugog svetskog rata.[1] Pored toga, služio je kao sabirni, radni, kažnjenički i zarobljenički logor.[2]

Thumb
Kameni cvijet, spomenik žrtvama koje je izradio Bogdan Bogdanović.

Sistem koncentracionih logora Jasenovac, koji se nalazio u blizini naselja Jasenovac, vodile su ustaške vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Ovo je bio jedini koncentracijski logor u II svjetskom ratu u kojem je planski i sistematski ubijano bez učešća Nijemaca.[1] Logor je radio 1.337 dana od 1941. do 1945. godine, neposredno pred propast NDH. U logoru su bili zatočeni i likvidirani pripadnici nepoželjnih etničkih grupa kao što su Srbi, Židovi i Romi, ali i politički protivnici ustaškog režima kao komunisti, ljevičari i drugi antifašisti.

Logorski kompleks se sastojao od niza podlogora smještenih na obalama rijeke Save na području od oko 240 kv. kilometara. Najveći logor je bio kraj samog Jasenovca. Nasuprot njemu, na desnoj obali Save (u današnjoj BiH), postojao je logor Donja Gradina. Logoru „Jasenovac“ su pripadala i 3 logora za djecu: „Sisak“, „Gornja Rijeka“ i „Jastrebarsko“.[1] U Staroj Gradiški je postojao poseban ženski logor. Zbog veličine logorskog kompleksa, Nijemci su „Jasenovac“ zvali „Balkanski Aušvic“ (njem. Auschwitz des Balkans).[1]

O broju žrtava logora postoje bitno različite procjene, s kojima se godinama nakon drugog svjetskog rata često manipuliralo u političke svrhe. Procjene temeljene na demografskim podacima, kao i poimeničnim popisima žrtava, broj ubijenih smještaju u raspon između 70.000 i 90.000[3] (muškarci, žene i djeca), što Jasenovački logor čini najvećim stratištem na području jugoistočne Evrope u doba Drugog svjetskog rata.

Bez obzira na neslaganje oko broja žrtava, ono što logor Jasenovac čini simbolom stradanja u NDH je neopisivo surov način na koji su logoraši uništavani. U Jasenovcu nije bilo gasnih komora niti je primjenjivana njemačka metoda takozvanog „industrijskog masovnog uništenja“.[1] Logoraši su ubijani isključivo „ručno“ - na početku vatrenim oružjem, a kasnije prije svega noževima, maljevima, makazama, sjekirama, čekićima, mučeni do smrti glađu, žeđu, i na druge monstruozne načine.[1][4]

Pozadina

Glavni članci: Okupacija Jugoslavije i Genocid u NDH

Osnivanje sabirnih logora kao mjesta zatočenja, prisilnog rada i likvidacija velikog broja Srba, Židova, Roma i Hrvata (protivnika ustaškog režima) bio je rezultat politike rasne i nacionalne isključivosti u NDH, koju je 10. travnja 1941. godine, pod okriljem nacističke okupacije, proglasila Ustaška organizacija.

Prve zakonske odredbe nove države odražavale su ideologiju njemačkog nacizma i talijanskog fašizma uz neke ustaške posebnosti. Tako je već prva Zakonska odredba za obranu naroda i države od 17. travnja 1941. predviđala smrtnu kaznu za "povredu časti i životnih interesa hrvatskog naroda i opstanka NDH". Ova Zakonska odredba postala je jedan od temeljnih akata na kojemu se zasnivala represivna vlast ustaškog režima. Ubrzo su slijedile i druge: Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti i Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskoga naroda od 30. travnja 1941. godine, te Naredba o ustrojstvu djelokruga rada rasnopolitičkog povjerenstva od 4. lipnja 1941. godine. Za provođenje ovih zakonskih akata osnovani su osim redovnih, izvanredni i pokretni prijeki sudovi sa širokim ovlastima. Oni su ubrzo proširili svoju aktivnost na sve one koji su izražavali nezadovoljstvo ustaškim režimom ili bili osumnjičeni kao pripadnici komunističkih grupa. Pojedinačna, skupna i masovna hapšenja nepoćudnih žitelja, uvjetovala su osnivanje, uz već postojeće, novih zatvora i logora.

Ustaški pokret je 7. lipnja 1941. prilikom prvog Pavelićeva posjeta Hitleru, dobio punu potporu nacističke Njemačke u provedbi genocidne politike prema srpskom stanovništvu. Na sastanku u njemačkom veleposlanstvu u Zagrebu, 4. lipnja 1941., zaključeno je da se srpsko pitanje riješi masovnim iseljavanjem Srba u Srbiju, masovnim ubijanjima na terenu i deportiranjem u koncentracijske logore.[5]

Kronologija logora

Osnivanje logorskog kompleksa

Thumb
Sistem jasenovačkih logora

Logor je osnovan sredinom avgusta 1941. godine, a prvi zatvorenici stižu 20.-21. avgusta da naprave barake u logoru I Bročice.[6] Prvi zatočenici bili su većinom muškarci, Jevreji i Srbi koji nisu likvidirani nakon zatvaranja ustaških logora Jadovno, Gospić i Pag.[7] Hrvatska štampa 23. avgusta donosi vijesti o osnivanju radnog logora u Jasenovcu radi gradnje brane da se isuše Lonjske močvare.[6] Zatočenici su tjerani na teške fizičke radove na nasipu, da bi mnogi potom, potpuno iscrpljeni, od ustaša bili likvidirani.[8]

Logorski kompleks je građen od avgusta 1941. do februara 1942. godine. Veći deo logora se nalazio u mestu Jasenovac, oko 100 kilometara jugoistočno od Zagreba. Sistem koncentracionih logora Jasenovac sačinjavalo je 5 glavnih logora i nekoliko manjih logora i gubilišta koji su pokrivali ukupno oko 210 kvadratnih kilometara blizu ušća Une u Savu.[9]

Thumb
Logor Stara Gradiška bio je to peti podlogor sistema konclogora Jasenovac.

Logori su bili:[9]

Obližnja područja sa gubilištima su bila:

  • Gradina
  • Jablanac
  • Uštice
  • Mlaka
  • Dubica (krečana)
  • Granik (na reci Savi)[9]

Logori I i II u selima Bročici i Krapju su ubrzo rasformirani zbog čestih poplava. Zatvorenici su prebačeni u logor Ciglana (Jasenovac III), koji je bio najveći logor i uključivao je krematorijum. U Donjoj Gradini sa druge strane reke Save vršena su pogubljenja. Logor za decu bio je u Sisku i u Jastrebarskom, a ženski logor u Staroj Gradiški, mada je bilo žena i dece i u samom Jasenovcu.

Čitav kompleks logora, uređen po uzoru na konclogore Trećeg rajha, službenog imena „Ustaška obrana Zapovjedničtvo sabirnih logora Jasenovac“, bio je pod zapovedništvom Ustaške nadzorne službe, odnosno njenog Ureda III Ustaške obrane čija je funkcija bila osnivanje i organizacija, te uprava i osiguranje logora.[6] Jasenovačka Posavina potpala je pod posebni režim vojnog osiguranja logora. Na željezničkoj pruzi Sisak-Novska patrolirao je njemački oklopni vlak, a rijekom Savom brodovi mađarske flote. Samo mjesto Jasenovac bilo je ograđeno s četiri reda bodljikave žice, a u mjestu je Ustaška nadzorna služba imala sedam istražnih zatvora.[10]

Postojanje logora

Već u leto 1941. godine započelo je odvođenje neželjenog stanovništva u logor Jasenovac. Tada su, između ostalih, u logor odvedeni i viđeniji tuzlanski Jevreji.[11] Sljedećih mjeseci u Jasenovac stižu transporti Židova iz gotovo svih gradova NDH (Sarajevo, Tuzla, Zagreb...). Sve do kraja 1941. godine, Židovi su bili najbrojniji zatočenici.[12]

Thumb
Ustaški stražari ubijaju zatvorenike u logoru Jasenovac.

Kroz prozorčić vidjele smo sutradan krvavu, u doslovnom smislu riječi, stvarnost Jasenovca. Sve je bilo pokriveno snijegom. Sjene od ljudi kretale su se promrzle i plave, gotovo u dronjcima. Na cesti, gotovo nadohvat ruke, posrtao je, praćen udarcima kundaka, neki zatvorenik vezanih ruku, razdrljene košulje, sav okrvavljen, vjerojatno prema jami u kojoj će naći smrt. Snježna bjelina još je više isticala crvenilo tragova krvi.[8]

– Helena Pachl-Mandić, jedna od zatočenica, o stanju u logoru decembra 1941.

Deportacije Srba, prvo uglednijih a potom i ostalih, provode se od osnutka logora Jasenovac, tako da su početkom 1942. godine Srbi među zatočenicima činili osjetnu većinu.[13]

Februara 1942. godine, na poziv hrvatske vlade, predstavnik Trećeg Rajha Siegfried Kasche obišao je koncentracioni logor Jasenovac. Obilasku su prisustvovali i predstavnici štampe Italije, Rumunije, Mađarske, Nemačke, zatim sekretar papske nuncije, sekretar nadbiskupa Stepinca i druge javne ličnosti. Stanje u logoru opisano je kao besprijekorno (vidi Stanje u logoru).

I zatvor u Staroj Gradišci pretvoren je u sabirni logor sredinom veljače 1942. godine.[14] Logoraši su ubijani vatrenim oružjem, čekićima i noževima, a kasnije i plinom. Židovske i pravoslavne žene sa slabom i malenom djecom, stanovnici "Kule", su izgladnjivane i mučene u "Hotelu Gagru", podrumu koji je Nikola Gagro koristio kao mjesto za mučenje.[15] Pokusi sa plinom su isprva provođeni kod veterinarskih štala blizu "Ekonomije", gdje su prvo ubijali konje a potom ljude otrovima (Sumporov dioksid i Ciklon B).[16]

Zapovjedništvo ustaške nadzorne službe izvještava da sabirni i radni logor Jasenovac može primiti neograničeni broj zatočenika.[17]

– Obaveštenje glavnog stana Poglavnika svim ustaškim bojnama od 1. aprila 1942.

Zapovjedničtvo ustaške nadzorne službe izvjestilo je, da sabirni i radni logor

u Jasenovcu može primiti neograničeni broj zatočenika. U vezi s time (...) Z A P O V I E D A M

da se sve komuniste, do kojih se dođe prilikom čišćenja izvjesnog područja u kojem se vrši oružana djelatnost odpremi u sabirni logor Jasenovac.[18]

– Naređenje Glavnog stožera domobranstva NDH podređenim jedinicama od 2. maja 1942.
Thumb
Romi u logoru Jasenovac.

17. maja 1942. godine je u logor Jasenovac deportovano pučanstvo iz sela Kinjačke, Bestrne i Blinjskog Kuta. Evakuirano je 210 muških, 560 žena i djece.[18] Od 20. svibnja 1942. organizirano je masovno hapšenje Roma na cijelom teritoriju NDH. Odvođeni su u Jasenovac, najčešće u skupinama, sa svom pokretnom imovinom. U lipnju 1942. kada je priliv Roma u logor bio osobito velik, raspoređivani su u dvije skupine. Stariji muškarci, žene i djeca su odmah odvođeni na likvidaciju u Donju Gradinu. Mlađi muškarci bili su smješteni na otvorenom terenu logora III Ciglana. U njemu su masovno umirali od gladi, žeđi, iscrpljenosti i fizičkog zlostavljanja. Gotovo nitko od Roma odvedenih u logor nije preživio.[19]

Najveća skupina židovskih žena i djece (njih između 2.400 i 3.200) dovedena je u logor III Ciglana Jasenovac nakon likvidacije logora Đakovo, početkom ljeta 1942.[12]

Tokom velike njemačko-ustaške ofenzive na Kozaru, u ljeto 1942. godine, deseci tisuća srpskih seljaka - muškaraca, žena i djece, sa svom pokretnom imovinom dovedeni su u ustaške logore u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Većina ih je odmah bila ubijena.[13] Više hiljada srpske djece odvedeno je tada u logor Jasenovac, gdje ih je "progutalo jasenovačko stratište". Navodi se da je u Staroj Gradiški, Jablancu, Mlaki, Uštici i Jasenovcu stradalo 5.683 djece Kozare.[20] U podlogoru Stara Gradiška, pokusi ubijanjem plinom provođeni su i nad djecom, pod nadzorom zapovjednika logora Ante Vrbana.[21] Prema procjenama, tisuće djece iz Kozare je ubijeno plinom u svibnju 1942., a potom još 2.000 u lipnju 1942.[22][23][24] Kasnije je ubijeno još 400-600 djece.[25] Tijekom suđenja, Vrban je priznao da je slabiju djecu ubijao Ciklonom B.[26]

U to vrijeme, svježe žene i djeca su stizali u logor Stara Gradiška. Otprilike 14 dana kasnije, Vrban naredio je da se sva djeca odvoje od majki i stave u jednu sobu. Deset od nas je dobio naredbu odnijeti ih tamo u dekama. Djeca su puzala po podu sobe, a jedno dijete je stavilo ruku i nogu kroz vrata, tako da se ne mogu zatvoriti. Vrban se zaderao: 'Gurnite ga!' Kada to nisam učinila, zalupio je vrata i zdrobio dijetetovu nogu. Potom je zgrabio dijete za noge i lupio je o zid dok nije bilo mrtvo. Nakon toga nastavili smo nositi djecu. Kada je soba bila puna, Vrban je donio plin i ubio ih sve.[27]

– Svjedočanstvo Cijordane Friedlender o ubistvima djece:

Tog ljeta 1942. je Glaise von Horstenau zatrpavao nemačkog poslanika u Zagrebu Siegfrieda Kaschea izveštajima o ustaškim zločinima nad Srbima i očajnom stanju u logorima, od kojih je za najgori slovio Jasenovac.[28]

Nakon neprijateljske ofanzive na Bilogoru oktobra 1942. godine, oko 3.000 civila je, prema partizanskim izveštajima, internirano u koncentracioni logor Jasenovac bez povratka.[29]

Planiranje proboja 1944.

U ljeto 1944. godine logoraši iz redova narodnooslobodilačkog pokreta su detaljno isplanirali organizaciju proboja. U logoru su formirane »trojke« koje su u datom trenutku trebale da napadnu stražare. Ove trojke bile su naoružane oružjem proizvedenim ilegalno u jasenovačkoj radionici »lančari«. To su bile male puške koje su se mogle sakriti ispod košulje. Prodor je trebalo biti izveden tako da jedna partizanska jedinica napadne Bosansku Dubicu i privuče glavninu ustaške vojske iz Jasenovca. Tada bi trojkama izvršili napad na preostale ustaše, oslobodili ostale zatvorenike i preplivali Savu, da bi se spojili na bosanskoj strani s jedinicama NOVJ.[8]

Međutim, početkom jeseni 1944. uhvaćena je veza NOP-a u Bosanskoj Dubici. Tako je nastala »provala« u logoru i oko trideset logoraša je odvedeno u jasenovačku »zvonaru«, zatvor sa samicama unutar logora, gde su strašno mučeni:

Bilo je više ćelija oko nas u kojima su bili naši drugovi, i mi smo slušale kako ih muče. Jednu čitavu noć jednome su rezali komad po komad tijela, vriska je bila nepodnošljiva, kletve užasne, mi nismo uopće spavale već drhtale, i željele samo brzu, a ne tako polaganu smrt.[8]

– Nada Salamon

Sledeće večeri je Maks Luburić, glavni zapovjednik logora, objavio: »Svi uhapšeni osuđeni su na smrt vješanjem, javno pred čitavim logorom!« Pred velikim skupom je izvršeno vješanje tridesetorice drugova i strijeljanje dr Mila Boškovića. Dinko Šakić, zadužen da strijelja Boškovića, mu je rekao: »Klekni, da pucam u tebe!« A Bošković je odgovorio: »Pucaj, Crnogorac ne umire klečeći!«[8]

U narednom periodu veliku nadu logorašima su pobudile razmene sa partizanima koje su tada učestale. Tako je jedan dio aktivista NOP preživio.

Proboj logoraša

Glavni članak: Proboj logoraša iz Jasenovca 22. aprila 1945.

Nakon savezničkih bombardiranja logora u ožujku i travnju 1945. godine, u kojima su uništeni mnogi objekti unutar logora, Vjekoslav Maks Luburić, zapovjednik Ustaške obrane, naredio je da se likvidiraju svi zatočenici, a logor minira, kako bi se prikrili svi tragovi zločina. Velik dio žena ubijen je u posljednjoj likvidaciji u travnju 1945.[8] Poslednja grupa od 700 žena likvidirana je u predvečerje 21. aprila.[30] Noću 21/22. aprila deo poslednjih muških zatočenika odlučio se na pokušaj proboja iz logora, znajući da će oni biti ubijeni sutra. Nakon što su u večernjim satima izdvojeni i odvedeni svi grupnici, panika i strah među zatočenicima bivali su sve veći. I dok su logorom odjekivale eksplozije, nekoliko desetaka zatočenika među kojima Ante Bakotić, Čedomil Huber, Dragutin Škrgatić, Pavao Kulaš i dr. Krstić dogovorili su se o pokušaju proboja iz logora. Usvojili su plan prema kojem bi se na svaki od četiri izlaza postavile desetine najodlučnijih ljudi, koje će istovremeno provaliti na sva vrata i bježati prema izlazu iz logora.[1]

U kišovito nedjeljno jutro 22. travnja 1945. u oko 10 sati ujutro na povik Ante Bakotića: “Naprijed drugovi”, desetine su provalile vrata. Oko 600 zatočenika pojurilo je prema 150 metara udaljenim logorskim vratima. Mitraljeska vatra s logorskog zida svakim je trenom smanjivala broj onih koji su trčali prema slobodi. Mile Ristić, uhapšen kao partizan na Kozari, golim je rukama zadavio jednog od stražara, oduzeo mu mitraljez i otvorio vatru po ustašama, štiteći ostale zatočenike. U metežu bijega Edo Šajer presjekao je telefonsku žicu i time spriječio dolazak ustaškog pojačanja.[1]

Od 600 logoraša koji su izvršili proboj, preživjelo je manje od sto ljudi. Postoje različite brojke zatočenika koji su preživeli proboj: najviše 107 zatočenika,[31] potom 92[1] ili 89[32] zatočenika, a prema nekim sećanjima preživelih, spaslo se "svega 72 druga".[8] Svi ostali našli su smrt na putu od logorske zgrade do logorskih vrata, na cesti, u hladnoj nabujaloj rijeci Savi, na livadama oko logora i prilazima šumi kod Košutarice. Oko 470 bolesnih, starih i nemoćnih zatočenika nije sudjelovalo u proboju. Niti jedan nije preživio da svjedoči o njihovoj sudbini.[1]

Isti dan, samo nekoliko sati kasnije, započeo je i proboj zatočenika iz Kožare. Od njih 176 spasilo ih se samo 11.[33]

Kraj logora

Koncentracijski logor u Jasenovcu miniran je, spaljen i uništen prilikom povlačenja ustaša iz Jasenovca u proljeće 1945. godine.[34] Prilikom povlačenja, ustaše su za sobom spalile i uništile veći deo dokumenata o zločinima.[35]

U razoreni logor Jasenovac, 2. odnosno 3. svibnja 1945. godine, prve su ušle streljačke čete 1. bataljona 4. srpske brigade XXI. narodno-oslobodilačke udarne divizije Jugoslavenske armije. Bataljonu koji je ušao u Jasenovac dan je zadatak da sačuva tragove zločine do dolaska državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora. Prvi uviđaj o zatečenom stanju u Sabirnom logoru Jasenovac III Ciglana, u Gradini i Uštici, obavila je Okružna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz Nove Gradiške, 11. svibnja 1945. godine.[36] Anketna komisija Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina došla je u Jasenovac 18. svibnja 1945.[36] Podatke o izgledu, organizaciji rada, svakodnevnom životu i posljednjim danima postojanja logora, Komisiji su dali preživjeli logoraši i sudionici proboja.[36] Mjesec dana kasnije, 18. lipnja, kada se rijeka Sava povukla u svoje korito, Zemaljska komisija Hrvatske obavila je i treći uviđaj.[36]

U svibnju 1945. jugoslavenske vlasti pretvorile su Staru Gradišku u logor za ratne zarobljenike, ustaše, četnike, naciste i fašiste.[37] Za vrijeme Križnoga puta partizani su likvidirali nepoznat broj domobranskih i ustaških vojnika na području logora Jasenovac.[38]

Nakon rata, prostor bivšeg logora uglavnom je zarastao u šikaru i korov.

Stanje u logoru - Svjedočanstva

Prema njemačkom izveštaju iz februara 1942. godine, sačinjenom nakon obilaska, stanje u logoru opisano je kao besprijekorno:

To je jedna stara ciglana, koja je u roku od 4 mjeseca od ustaša bila preuređena u sadašnji koncentracioni logor. Smještaj je izvršen po drvenim barakama, sa po okruglo 100 ljudi u svakoj. Ležajevi za spavanje su dvospratni, barake besprijekorne. Dalje, postoje kuhinjska i sanitetska baraka. U sanitetskoj baraci je pored jedne sobe za pregled, u kojoj se nalazi logorski liječni (Židov, hirurg) i zubni liječnik (također jedan Židov, koji je studirao u Njemačkoj), smještena bolnica. Bolesnici leže u posebnim jednokrevetnim posteljama i imaju krevetski veš... Jelo kuhano u toku jučerašnjeg dana 100% je bolje od onog koje sada u Zagrebu može sebi da osigura jedan radnik... Disciplina u logoru je dobra. Koncentracioni logor u svom sadašnjem stanju daje u potpunosti besprijekoran i dobar utisak. (Može se, sa dobrim razlogom, odbaciti kao neosnovane sve glasine koje kruže o Jasenovcu). Brojno stanje logora je trenutno oko 1000 ljudi, od toga su otprilike 75% Židovi. Ostatak otpada na Cigane, Srbe i komuniste.[28]

– Izveštaj nemačkog poslanstva u Zagrebu Ministarstvu inostranih poslova Nemačke o stanju u logoru Jasenovac, februara 1942.

U svom poglavlju Potemkinova sela, logoraš Milko Riffer je opisao detaljno kako su ustaše varale inspekcije. Nakon rata, Crveni Križ je priznao da su ih ustaše varale, ko i Nacisti u Auschwitzu Arhivirano 2016-03-05 na Wayback Machine-u). Zatočenici, poput Milka Riffer-a i drugih, su takodjer opisali masovna istrebljenja i druge zločine u Jasenovcu:

Nekada je u logoru bio velik broj Cigana, koje su nekrive hvatali po cijeloj NDH i dogonili u Jasenovac. Došlo je ovamo možda deset, a možda i dvadeset hiljada, a ostala su, eto, samo dvojica. Za sjeme. Od jedne oveće skupine Cigana formirala se tako zvana grobarska grupa, koja je prebačena u Gradinu. Imala je dužnost da svlači pobijene žrtve i da sortira tako dobivenu odjeću...Bio je to golem, naporan posao, praćen očajnim krikovima i zapomaganjima žrtava, što su u neprekidnim kolonama pristizale na klaonicu. Pojili su ih velikim količinama rakije, jer su samo u skoro potpuno pijanom stanju mogli vršiti taj infernalni posao u jamama, u kojima je bilo na hiljade pre¬mlaćenih i preklanih ljudskih tjelesa. Mnogi od njih izgubili su pamet, pa su ih odvodili na »lakši rad« nekuda drugamo. Oni se, naravno, nikada više nisu vratili. Kampanja klanja trajala je dugo, skoro neprekidno dvije godine.[39]

– Milko Riffer: "Grad mrtvih: Jasenovac"

Svjedočanstvo logorašice Cijordane Friedlender o ustaškom istrebljenju djece u Staroj Gradiški, dio Jasenovačkog kompleksa:

U to vrijeme nove žene i djeca su svakodnevno pristizali u logor u Staroj Gradiški. Par tjedna kasnije, Ante Vrban [zapovjednik logora] naredio je da sva djeca budu odvojena od majki i stavljena u jednu prostoriju. Desetoro nam je bilo naredjeno da ih nosimo tamo. Djeca su plazila po sobi, a jedno dijete je stavilo ruku i nogu kroz vrata, tako da se vrata nisu mogla zatvorit. Vrban je viknuo: 'Gurnite!' Kad to nisam učinila, on je zalupio vrata i slomio djetetu nogu. Tada zgrabi dijete za nogu, i tresnu ga o zid dok ga nije ubio. Nakon toga smo nastavili nositi djecu u sobu. Kada je soba bila popunjena, Vrban je donio otrovni plin i sve ih pobio[40]

– Cijordana Friedlender, na sudjenju Ante Vrbanu

Na svom sudjenju komandant Stare Gradiške, Ante Vrban, je priznao te i druge zločine:

Pitanje: Što ste uradili s djecom?
Vrban: Slabiju smo otrovali
Pitanje: Kako?
Vrban: Vodilii smo ih u dvorište…u koje smo bacilli plin
Pitanje: Kakav plin?
Vrban: Zyklon[41]

Lograš Egon Berger o ubojstvima djece i majki u Jasaenovcu:

Svećeničko lice fra Majstorovića, obučenog u elegantno odijelo, našminkanog i napudranog, u zelenom lovačkom šeširu, sa nasladom je posmatralo žrtve. Prišao je djeci, čak ih je i pomilovao po glavi. Društvu se priključio Ljubo Miloš i Ivica Matković. Fra Majstorović reče majkama sada će biti krštenje njihove djece. Oduzeli su majkama djecu, a dijete koje je nosio fra Majstorović u svojoj dječijoj nevinosti milovalo je našminkano lice svoga ubojice. Majke, izbezumljene, uočile su situaciju. Nude svoje živote tražeći milost za mališane. Dvoje djece su metnuli na zemlju, dok je treće bačeno kao lopta u zrak, a fra Majstorović, držeći u ruci bodež okrenut prema gore tri puta je promašio, dok je četvrti put uz šalu i smijeh, dijete ostalo nataknuto na bodež. Majke su se bacale po zemlji čupajući kose a kad su počele strahovito vikati, ustaški stražari 14. osječke satnije odveli su ih i likvidirali. Kad je sve troje djece tako svirepo stradalo, tri dvonožne zvijeri su međusobno davali novac, jer izgleda da su se kladili tko će prije nataknuti dijete na bodež.[42]

– Egon Berger: "44 mjeseca u Jasenovu"

Hitlerov opunomočenik za NDH, general Edmund Glaise von Horestenau je ovako opisao svoju posjetu Jasenovcu:

Mi smo sada ušli u koncentracioni logor u pretvorenoj tvornici. Užasni uvjeti. Nekolicina muškaraca, mnogo žena i djece, bez dovoljno odjeće, spava se na kamenoj ploci noću, jauci na daleko, krik i plač. Zapovjednik logora - hulja, ja sam ga ignorirao, ali umjesto tog sam rekao mom ustaškom vodiču: "Ovo je dovoljno da se covjek ispovraća" A onda najgore od svega: soba uz čije zidove, leži na slami koja je upravo donesena zbog mog pregleda, nešto poput pedesetak gole djece, od kojih polovina mrtvi, a druga polovica umire. Ne treba zaboraviti da su izumitelji koncentracionih logora Britanci za vrijeme Burskog rata. Međutim, ti logori su dostigli svoj vrhunac odvratnosti ovdje u Hrvatskoj, pod Poglavnikom instaliranim od nase strane. Največe od svih zla mora da je Jasenovac, gdje nijedan običan smrtnik ne smije privirit[43].

– General Edmund Glaises von Horstenau

Von Horstenau je takodjer opisao svoj očevid pokolja u obljižnjem Crkvenom Boku, koj su sprovele ustaše iz Jasenovca, dok su ih skupljalii ljude za odvoz u Jasenovac. Taj pokolj nad srpskim življem, kojeg su ustaše prije toga prekrstile u katolike, je jedan od brojnih pokolja koje su ustaške postrojbe iz Jasenovca sprovele po okolnim selima:

Nismo vidjeli nikakvih znakova [gerilaca], ali je bilo puna konja i goveda bez vlasnika, da ne spominjem bezbrojne guske. U Crkvenom Boku, nesretnom mjestu, nad kojim se pod vodstvom ustaškog potpukovnika srušilo oko petsto 15- do 20-godisnjih lupeži, svudje poubijali, žene silovali a potom do smrti mučili, djecu pobili. Vidjeo sam u rijeci Savi leš žene s iskopanim očima i kolcem zabijenim u seksualne dijelove. Ova žena imala je najviše dvadeset godina kada je pala u ruke tih monstruma. Svugdje unaokolo, svinje su žderale nepokopana ljudska bića. Sretni" stanovnici su bili poslani na jezive teretne vagone; mnogi od tih nehoticnih "putnika" su prerezali svoje vene tokom prijevoza u logor [Jasenovac][44].

– General Edmund Glaises von Horstenau

Hrvatski književnik Ilija Jakovljević, jedan od zatočenika, opisuje mučenje žeđu u podlogoru Stara Gradiška:

Jedan zatočenik, koji je imao dužnost da svakoga dana pere hodnik pred tom ćelijom, pripovijedao mi je: - Od svih poslova koje sam obavljao u logoru, ovaj je, pod takvim okolnostima bio najstrašniji. Donesem kantu s vodom i zapljusnem hodnik. Ispod vrata proklete ćelije pokažu se prsti. To netko kvasi ruke. Vidim također gdjekoju žlicu. Nesretnik hvata prljavu vodu. Neki podmeću čak i cipele, a neki legnu na pod i ližu zamazanu tekućinu. Prag je nizak, i kako zapljusnem, voda prodire pomalo u ćeliju. I dok se jedni bacaju na svaku kap, drugi viču: "Ne pljušti, ne pljušti! Prestani već jednom, ne možemo slušati kako voda pljušti."[45]

– Ilija Jakovljević

Hrvatska komunistkinja Nada Salamon, jedna od logorašica, ovako opisuje svakodnevnicu u Jasenovcu:

Svakoga dana ustajale bismo u ranu zoru, prije izlaza sunca, na brzinu smo primale mršavi doručak od »crne kave«, to jest kuhane cikorije bez šećera i bez kruha, i u redu stupale, opkoljene ustaškom stražom, preko savskog nasipa do skele, koja nas je prebacivala preko Save. Tada bismo hodale i po 10 kilometara pješice, do udaljenih polja koja smo obrađivali. Radili smo cijeli dan na okapanju kukuruza, sabiranju plodova, sušenju sijena i sličnom, a na večer bismo se vraćale natrag u barake, u koje smo stizale već u dubokoj noći.[8]

Posebno su bile stravične likvidacije usred noći:

Kada je noć već dobrim dijelom poodmakla, a jutro se približavalo, među nas uđoše razularene ljudske spodobe u uniformi ustaša i svima nam vezaše ruke na leđima.Sve nas potjeraše.Oko nas ustaše s debelim drvenim štapovima, udaraju, psuju, viču. U tom metežu dođosmo do obale rijeke. Ulazimo u skelu, a kada je napunismo, povučeni motornim čamcem začas pristadosmo uz drugu obalu... Jedan od ustaša povikao je da ustanu svi muškarci i da se svrstaju u dvored. Žene i djeca ostadoše. Čak se i nepozdravismo. Nismo se nadali rastanku.... Došli smo do obale rijeke. Odvodili su pet po pet. Započe likvidacija. Nekoliko redova ispred mene su moja dva brata... Doveli su nas do velike grobnice... Gledam: kolju, mlate. Ustaše otpuhuju, psuju majku, sestru... Zasukanih rukava stalno se cerekaju. Kratko i odrešito narediše nam da se skinemo do gola...[46]

– Joka Nikolić, preživjeli zatočenik, uhvaćen kao Ciganin

Pod rukovodstvom KPJ, u logoru su organizovane »Zajednice«, sastavljene od više manjih grupa, putem kojih se dijelila hrana, odjeća, obuća, lijekovi; sve na potpuno jednake dijelove svakom članu grupe. Svaki član kolektiva bio je zadužen da pribavi, ukrade, nađe, dobije i donese u zajednicu bilo što za hranu. Tako su na poljima brali kukuruz, ponekad krumpir, paradajz, bundeve, itd, a iz ustaških magazina su krali grah, ponekad salamu i slaninu. Svaka akcija pribavljanja hrane mogla je izazvati ustaške represalije.[8]

Poznati jasenovački logoraši

Ovo su neke od osoba koje su bile zatočene ili ubijene u sistemu koncentracionih logora Jasenovac:

Upravnici logora i njihova sudbina

Glavni članak: Poslijeratna suđenja u Jugoslaviji

Sistem koncentracionih logora Jasenovac je u egzilu osmislio Vjekoslav Maks Luburić, koji je bio i njegov prvi komandant. Prvi upravnik logora bio je bivši rimo-katolički sveštenik Miroslav Filipović, a kasnije Dinko Šakić.

Thumb
Sprovođenje Ljuba Miloša na suđenje pred Vrhovnih sudom SR Hrvatske 1948.
  • Ivica Matković, upravnik logora Jasenovac (1942-1943), je uhvaćen i pogubljen od strane Jugoslovenske armije kod Celja 1945. godine.
  • Miroslav Filipović (alias Majstorović), franjevački svećenik i zloglasni ustaški zapovednik logora Jasenovac od juna do oktobra 1942. godine,[47] znan kao "Fra Satana" (kod Nijemaca poznat kao „Bruder Teufel“ – brat đavo[1]), je uhvaćen od Jugoslovenske armije, osuđen na smrt i obješen u Zagrebu 1946. godine.[1]
  • Ivica Brkljačić, katolički svećenik, postao komandant logora u ljeto 1943. godine,[1] pogubljen.
  • Ustaški glavešina Mirko Vutuc je pred kapitulaciju Njemačke emigrirao u inozemstvo, ali je predan jugoslavenskim vlastima kao ratni zločinac, osuđen je na smrt i strijeljan.[8]
  • Ljubo Miloš, drugi po rangu u logoru Jasenovac i komandant logora Lepoglava. Posle rata uspio je da pobegne u Austriju gde se uključio u rad ustaške emigracije. U sklopu diverzantske akcije, ubacio se sa grupom ustaša u FNRJ 1947. godine, ali ih je UDB-a otkrila i uhapsila. Posle kraćeg suđenja u Zagrebu, osuđen na smrt i obešen 1948. godine.
  • Eugen Dido Kvaternik je bio nadležan za sve logore u NDH do 1943. godine. Emigrirao je u Argentinu, gde je poginuo u saobraćajnoj nesreći 1962. godine.
  • Maks Luburić komandant Ustaške Odbrane, koji se smatra odgovornim za sve zločine počinjene pod njegovim nadzorom u logoru, koji je posećivao par puta mesečno,[48] pobegao je u Španiju, ali je ubijen od jugoslovenskog agenta 1969. godine.
  • Andrija Artuković, kreator zakonskih uredbi koje su omogućile genocid i teror nad stanovništvom po rasnom, nacionalnom, religijskom i ideološkom osnovu, nakon rata je pobegao u SAD, ali je izručen Jugoslaviji, gde mu je suđeno. U Zagrebu je 1986. osuđen na smrt, no presuda zbog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je 1988. u zatvorskoj bolnici.
  • Dinko Šakić, upravnik logora, je pobegao u Argentinu, ali je nakon pola veka izručen Hrvatskoj, gde je 1999. godine osuđen na 20 godina zatvora. Umro je 2008. godine u zatvoru.
  • Petar Brzica, zloglasni jasenovački koljač, sudbina nepoznata.

Odnos partizana i Tita prema logoru Jasenovac

Unutar nacionalističkih krugova se često postavlja pitanje zašto partizani nisu pokušali osloboditi zarobljenike logora. Srpska strana kao razlog navodi želju da u tom logoru strada što više Srba a Hrvatska komunističku nebrigu o njihovim sudbinama pa se tako u Glasu Koncila moge naći slučaj "prema nekim izvorima" kad su partizani bombardirali vagone s zatočenicima koji su "amnestirani" povodom dana osnivanja NDH,[49] no radi se o neutemeljenoj četničkoj i ustaškoj propagandi.

Činjenice koje govore u prilog tome da je logor bilo gotovo nemoguće osloboditi jesu:

  1. prostor logora nalazio se na močvarnom području, na dodiru Lonjskog i Mokrog polja koji su logorski sistem Jasenovca opasavali s istočne i zapadne strane. Sa sjeverne i južne strane logor se nalazio između rijeka Save i Strug koji je bilo gotovo nemoguće forsirati prilikom eventualnog napada.
  2. u neposrednoj blizini logora nalazio se jedan od najbolje čuvanih željezničkih pravaca u Europi (Zagreb – Beograd) kojeg su čuvali sistemi bunkera i njemački oklopni vlakovi.
  3. rijekom Savom plovili su brodovi mađarske dunavske flote.
  4. u logoru se nalazilo oko 1500 najokorjelijih ustaša odanih Paveliću i spremnih na borbu.
  5. eventualni napad na logor zahtijevao bi angažiranje ogromnih partizanskih snaga, od kojih bi većina stradala pri prelasku rijeke Save. Osim toga prostor logora bilo bi nemoguće držati pod kontrolom u ravničarskom dijelu, sa kojeg bi se partizanske formacije odmah po završetku akcije morale povući, a logor bi nastavio i dalje djelovati.
  6. u blizini logora nisu se nalazile partizanske snage tolike jakosti koje bi uspješno mogle izvršiti napad na logor. Bosanski partizani na Kozari do sredine 1942. ojačali su do respektabilnih razmjera za razliku od slavonskih s druge strane Save, koji do konca rata nisu bili u stanju izvršiti napade tolikih razmjera. Prva slavonska brigada osnovana je tek 11. listopada 1942. nakon kozarske ofanzive i razbijanja partizanskih jedinica na području Bosanske Krajine.

Vrhovni štab NOVJ i POJ na čelu sa Josipom Brozom Titom bio upoznat s podacima o karakteru i strahotama počinjenima u koncentracijskom logoru Jasenovac. Logorski partijski komitet koji je s više ili manje uspjeha djelovao tijekom gotovo cijelog perioda postojanja koncentracijskog logora Jasenovac, održavao je na različite načine tajne veze sa partijskim organizacijama na terenu (preko OK KPH Nova Gradiška), izvještavao o stanju u logoru, potrebama logoraša i pripremao akciju samooslobađanja logoraša do koje bi došlo prilikom eventualnog partizanskog napada na logor. Upravo stoga Tito je izdao naredbu da se ispita mogućnost napada na Jasenovac iz pravca bosanske Krajine i Slavonije do kojega nikada nije došlo. U njoj se između ostalog navodi:

Ispitajte mogućnost eventualnog napada na koncentracioni logor u Jasenovcu, gdje je bilo 10000 naših zatvorenika, a sada je ostalo svega još oko 1500 živih drugova. Sve ostalo su poubijali ustaški banditi. Taj napad trebalo bi organizirati zajedno sa štabom iz Hrvatske, ali tako da sigurno uspije.

– Josip Broz Tito, 31. III. 1942.

Ogroman broj partizanskih boraca i oficira imao je ili izgubio nekoga u tom ustaškom logoru smrti. Motiv za oslobađanje logora među borcima bio ogroman, ali su gore navedene realnosti bile nešto sasvim drugo. Kada bi i bile stvorene pretpostavke za izvođenje takve akcije, dolazilo je do neuspjele realizacije. Primjer neuspjele akcije oslobađanja logora Stara Gradiška (za vrijeme trajanja banjalučke operacije) na staru godinu 1943. kada su partizanske jedinice oslobodile Bosansku Gradišku, a slavonski partizani bili zaustavljeni od jakih ustaških snaga (kojima su u pomoć došle ustaške jedinice iz Lijevča polja i zapadne Slavonije) kod sela Donji Varoš koje je udaljeno oko kilometar nizvodno od logorskog zida.[50]

Josip Broz Tito u Jasenovcu je bio dva puta. Prvi put odmah poslije rata, 1945, kad na tom mjestu nije bilo ničega osim ruševina koje su raščišćavane. Uz njega je tada bio Ivan-Stevo Krajačić, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Hrvatske. Drugi put Tito je u Jasenovcu bio između 10. i 11. kongresa SKJ. U društvu s njim bili su Edvard Kardelj, Miloš Minić i Dušan Dragosavac. Tito je tada položio cvijeće pred Bogdanovićev spomenik. Dogovoreno je da se o njegovoj posjeti ne izvještava kako ga novinari ne bi salijetali i tražili da se izjašnjava o broju jasenovačkih žrtava.[51]

Procene broja žrtava

Glavni članak: Demografski gubici Jugoslavije u drugom svjetskom ratu

Procene broja žrtava su prilično različite, i kreću se od nekoliko nekoliko hiljada do više stotina hiljada:

  • 2238 žrtava prema navodima Komisije za istraživanje žrtava drugog svjetskog rata i poraća Hrvatskog sabora 1999. godine [52]
  • 70.000 žrtava prema istraživanjima dr. Bogoljuba Kočovića
  • 77.200 žrtava prema Antunu Miletiću[53]
  • 80.000 žrtava prema jugoslavenskoj anketi iz 1964. o žrtavama Drugog svjetskog rata[54]
  • 83.000 žrtava prema istraživanjima Vladimira Žerjavića (od toga 45-52.000 Srba, 13.000 Židova, 12.000 Hrvata i Muslimana i 10.000 Roma)
  • 83.145 poimeničnih žrtava (popis nije konačan) prema Spomen području Jasenovac, od čega 39.570 muškaraca, 23.474 žena i 20.101 djece do četrnaest godina starosti. Prema narodnosti: 47.627 Srba, 16.173 Roma, 13.116 Židova, 4.255 Hrvata, 1.128 Muslimana i na stotine ostalih.[55]
  • 85.000 žrtava, donja brojka koju navodi Centar Simon Wiesenthal[56]
  • 77.000-99.000 žrtava, brojka koja se navodi u United States Holocaust Memorial Museum u Washingtonu[57]
  • 500.000 — 600.000 žrtava prema preliminarnoj proceni Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača.[58]
  • 800.000 žrtava prema Međunarodnoj komisiji za utvrđivanje istine o Jasenovcu sa sjedištem u Banjaluci.[59]

U skladu s dogovorom o reparacijama između SR Nemačke i Jugoslavije ukupan broj ubijenih na području NDH je bio 371.000.

Kontroverze oko procene broja žrtava

Naučno zasnovane pretpostavke broja stradalih

Procene broja stradalih logoraša Koncentracionog logora Jasenovac decenijama izazivaju kontroverze u jugoslovenskoj, osobito u hrvatskoj i srpskoj javnosti. U poslednjih desetak godina, zahvaljujući postojanju dve nezavisne baze podataka o jasenovačkim žrtvama, raspolažemo naučno zasnovanim procenama broja žrtava KL Jasenovac. Reč je o bazama podataka beogradskog Muzeja žrtava genocida i Spomen područja Jasenovac. Saradnici Muzeja žrtava genocida od 1995. vrše dopunu i reviziju popisa stradalih građana Jugoslavije u Drugom svetskom ratu, koji je 1964. sačinila savezna komisija za utvrđivanje broj stradalih Jugoslovena u Drugom svetskom ratu, pod nazivom "Žrtve rata 1941-1945." Savezna komisija je popisala ukupno 49.602 žrtava logora Jasenovac i 9.506 žrtava logora Stara Gradiška. S obzirom da je logor Stara Gradiška bio integrisan u okvir KL Jasenovac kao logor Jasenovac V, prema ovim podacima u KL Jasenovac poimenice je stradalo 59.188 lica.[60][61] Ovi poimenični podaci publikovani su prvi put tek 1992.

Prema poslednjim podacima Muzeja žrtava genocida, koje je 11. maja 2013. saopštio kustos muzeja, istoričar Dragan Cvetković, Muzej žrtava genocida raspolaže sa poimeničnim podacima o preko 88.000 stradalih.[62] Ovo, naravno, nije konačan broj stradalih logoraša.

Uporedo sa istraživanjima Muzeja žrtava genocida iz Beograda, saradnici Spomen područja Jasenovac takođe su započeli dopunu i reviziju podataka savezne komisije iz 1964. Prema najnovijim podacima Spomen područja Jasenovac (mart 2013), u KL Jasenovac poimenice je stradalo najmanje 83.145 lica. Od ovog broja je 39.570 muškaraca, 23.474 žena i čak 20.101 dete do 14 godina. Kada govorimo o etničkoj strukturi, od ovog broja najviše je stradalo Srba (47.627), Roma (16.173), Jevreja (13.116), Hrvata (4.255), Muslimana/Bošnjaka (1.128).[63]

Prema rečima istoričara Dragana Cvetkovića, JUSP Jasenovac će verovatno uskoro doseći brojku od 88.000 poimenice stradalih logoraša kojom raspolaže Muzej žrtava genocida.

I njihovim i našim istraživanjem pobijena je teza o najviše 80.000 stradalih, koja je proteklih decenija prisutna u Hrvatskoj: taj je broj sada u rasponu između 80.000 i 100.000, a mislim da će naš rad i to oboriti. Naravno, to dokazuje i netačnost tvrdnje o 700.000 stradalih, pa i onih umerenijih, o nekoliko stotina hiljada, prisutnih u Srbiji. Dostupni su nam isti izvori, ali je pitanje šta je ko iz njih dosad izvadio. U perspektivi, obe će institucije verovatno obraditi sve izvore i doći do približno istog broja stradalih.[62]

Naučno zasnovana pretpostavka koju je u stručnoj literaturi izneo istoričar Dragan Cvetković, a koju niko sa naučnog stanovišta nije doveo u pitanje, podrazumeva da potencijalni broj stradalih u KL Jasenovac iznosi između 122.300 i 130.100.[64]

Uvećene pretpostavke broja stradalih

Naučno zasnovane procene i naučno utemeljeni poimenični popisi žrtava KL Jasenovac na putu su da otklone, ili makar marginalizuju, višedecenijske kontroverze vezane za iznošenje neutemeljenih brojki, višestruko uvećanih i umanjenih, stradalih logoraša KL Jasenovac. Na osnovu činjenice da (posle)ratna Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača nije raspolagala sa dokumentacijom ustaške uprave logora, jer su ustaše pri povlačenju iz Jasenovca uništile logorsku dokumentaciju u cilju prikrivanja tragova zločina, kao i na osnovu činjenice da su neki preživeli svedoci iznosili višestruko uvećane pretpostavke o broju stradalih (pojedini čak i preko milion stradalih), Državna komisija je istupila sa takođe uveličanim brojkama stradalih (500.000-600.000).[65] Ovi podaci su potom u pojedinim publikacijama dodatno uvećavani. "Vojna enciklopedija 1967. i Enciklopedija Jugoslavije 1971. donose navode o oko 600 tisuća žrtava logora Jasenovac i oko 75 tisuća žrtava logora Stara Gradiška".[61]

Tokom 1980-ih srpski nacionalisti preuzimaju ove uveličane brojke, a u pojedinim slučajevima ih dodatno uvećavaju. Tako na primer, publicista Radomir Bulatović iznosi pretpostavku od 1.110.929 stradalih u KL Jasenovac.[66]

Umanjene pretpostavke broja stradalih

S druge strane, hrvatski desni krugovi nastoje da obore ove brojke, ali pri tom zapadaju u zamku umanjivanja broja stradalih. Tendencija umanjivanja broja žrtava KL Jasenovac može se prepoznati u govoru zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića kazivanog 10. februara 1981. u zagrebačkoj katedrali, povodom 21. obletnice smrti kardinala Alojzija Stepinca. U ovoj homiliji kardinal Kuharić dotakao je i navodnu brojku žrtava KL Jasenovac: „Optužnicom bi se htjelo nadbiskupa Stepinca učiniti odgovornim za onih 40.000 žrtava koje se pripisuju Jasenovcu.“[67] Zapažen udeo u umanjivanju broja žrtava KL Jasenovac pružio je budući predsednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman, ističući 1989. da je u Jasenovcu stradalo oko 30.000-40.000 osoba.[68]

Kada je reč o poimeničnom registrovanju stradalih u KL Jasenovac, najproblematičniji pristup iskazali su saradnici Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske, koja je „ideološki pristranom podjelom ljudskih gubitaka na poželjne i nepoželjne, popisala od 1992. do 1999. tek 2.238 žrtava logora Jasenovac“, objašnjavajući da „postoji nekoliko opsežnih popisa jasenovačkih žrtava“, što, zapravo, „nije bilo točno jer je do tada jedini sustavni popis žrtava logora Jasenovac bio poimenični popis Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFRJ iz 1964. koji je objavljen 1992. i 1998.“, iako i ovaj popis nije bio dovršen.[67][69]

Revizionizam i manipulacije žrtvama

Glavni članak: Historijski revizionizam
Thumb
Spomen kompleks logora Donja Gradina (Republika Srpska). Table sa maksimalističkom procenom broja ubijenih Srba, Jevreja i Roma u sistemu koncentracionih logora Jasenovac.

Nakon raspada Jugoslavije u desničarskim krugovima u Hrvatskoj se pojavila tendencija uspoređivanja broja logoraša ubijenih u Jasenovcu od strane ustaša i ustaša ubijenih u partizanskoj osveti kod Blajburga. Kritičari ukazuju da se radi o revizionizmu povijesti. Izjava bivšeg predsjednika Mesića: "treba reći istinu da nijedan poginuli u Jasenovcu nije kriv ni za jednog na Bleiburgu, ali su mnogi na Bleiburgu krivi za mnoge u Jasenovcu" [70] izazvala je žestoke kritike u revizionističkim krugovima.[71]

Jasenovac Research Institute, pro-srpska organizacija sa sedištem u New Yorku, je na svojoj internet stranici www.jasenovac.org u odeljku o žrtvama postavila ukupan popis jugoslovenskih žrtava u drugom svjetskom ratu,[72] što je izazvalo burna negodovanja.[73][74]

Na ovom "jasenovačkom popisu" nalaze se imena ljudi koji su umrli u zbjegovima u El Shattu i Južnoj Italiji,[75] poginuli u partizanima kao i oni koje su ubili Nijemci, Talijani, partizani i četnici, ponekad i na kućnom pragu,[76] imena poginulih četnika sa područja Jugoslavije,[75] imena poginulih ustaša,[75] poginuli od anglo-američkih bombardera[77] te čak i imena živih ljudi (npr. trojica Siverićana).[78]

Glas Koncila, glasilo Zagrebačke nadbiskupije, od 17. marta do 21. aprila 2013. objavio je šest nastavaka feljtona pod naslovom „Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru“. Autor feljtona je zagrebački novinar Igor Vukić. Autor feljtona pokušava da ospori naučno zasnovane rezultate popisa žrtava KL Jasenovac koje je obznanilo JUSP Jasenovac. Vukić postavlja pitanje, „No, gdje su pokopane sve te žrtve? Gdje su završila njihova tijela?”, i konstatuje kako navodno „povjesničari i stručnjaci za tu temu ni danas ne daju jasan odgovor na ta jednostavna pitanja”. U ovom feljtonu autor daje iskrivljenu sliku istorijske realnosti KL Jasenovac, naročito kada je reč o položaju logoraša, i pogotovo kada je reč o okolnostima stradanja stanovništva srpskih sela koja gravitiraju logorima Jasenovac i Stara Gradiška: Jasenovac, Mlaka, Jablanac, Uštica, Donja Gradina, Draksenić, Crkveni Bok, pri čemu tendenciozno koristi dostupne izvore prećutkujući izvore koji ne idu u prilog njegovim tezama i na taj način umanjuje broj stradalih stanovnika ovih naselja.[67][79]

Iskopavanja

Thumb
Drveni malj je bio jedno od oruđa za ubijanje zatočenika u logoru Jasenovac.

U razdoblju između 15.-20. travnja i 10.-21. svibnja 1946. godine, Zemaljska komisija na području Stare Gradiške iskopala je i pregledala razne razne lokacije na kojima su pronađeni leševi žrtava u logoru. Ukupno je pronađeno 2.570 leševa.[80]

1960-ih ponovo su vršena iskopavanja na mestu nekadašnjeg logora. Tokom ovih istraživanja pronađen je ukupno 481 kostur. Od 9-17. travnja 1964 godine, istraživanja je vodio A. Šercelj. Tada je na 100 mjesta za koje se smatralo da su masovne grobnice napravljeno 130 bušotina iz kojih su uzeti uzroci iz tla.[81] Organizator istraživanja je bio Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata BiH koji je formirao ekipu od tri člana: V. Brodar i T. Pogačnik iz Ljubljane s Instituta za biologiju, Katedra za antropologiju Biološkog fakulteta i dr. S. Živanović s Instituta za anatomiju medicinskog fakulteta iz Novog Sada.[82][83]

U Gradini je otkopano i obrađeno sedam „sondi“ od toga je čega su u 6 pronađeni ostatci ljudskih kostiju a u jednoj uporabni predmeti. Utvrđeno je da se u tih 6 grobnica nalaze posmrtni ostatci 289 osoba. Nakon toga su antropolozi prešli na lijevu stranu Save gdje su iskopali 24 sonde. „U 15 sondi nađeni su skeleti žrtava, a jednoj sondi bili su isključivo zakopani ostaci odijela, obuće i ličnih predmeta. Sedam ostalih sondi bilo je prazno“.[84] U zapisniku atropologa zaključeno je „Ukupno smo iskopali 192 skeleta i to 96 ženskih, 70 muških, 6 dječjih kao i 20 skeleta za koje nismo mogli da utvrdimo pol. Oštećenih skeleta nije bilo mnogo zato smatramo da su u grobnicama zakopani logoraši koji su umrli u logoru."[84]

Istraživanja su bila neočekivana i glede broja pronađenih kostura i uzroka smrti pa su nakon toga izvršena još bušenja s „73 sonde nasumice, različitih otvora ali bez pozitivnih rezultata“. Tako u izvješću stoji „Ova sonda je kopana kod table s natpisom Masovna grobnica za 3000-6000 žrtava a u njoj su ukupno pronađena 23 kostura“.[85][86]

Spomen područje Jasenovac

Glavni članak: Spomen područje Jasenovac

U Jasenovcu su, sukladno politici što ju je vodio zločinački ustaški režim, Židovi bili ubijani zato što su Židovi, Srbi - zato što su Srbi, Romi - zato što su Romi. I to samo zato. A ubijani su i Hrvati koji se s takvom politikom nisu mogli, ni htjeli složiti.[87]

– Stjepan Mesić prilikom komemoracije proboja jasenovačkih logoraša
Thumb
Vlak kojim su transportirani logoraši.

Krajem 1950-ih, preduzeti su prvi koraci za uređenje prostora. U izveštaju Konzervatorskog zavoda NR Hrvatske od 15. aprila 1956. godine bilo je navedeno da još postoje temelji baraka i drugih građevina. Tragom temelja logorskog zida postavljena je ograda od žičane mreže, a logorski objekti označeni su pločama s natpisima.[34] Godine 1960, Centralni odbor SUBNOR Jugoslavije prihvatio je spomenik Kameni cvet kao rešenje arhitekte Bogdana Bogdanovića za obeležavanje stradanja u Jasenovcu. Oko izbora spomenika je bilo dileme, jer su mnogi smatrali da je on previše moderan i apstraktan. Spomenik je svečano otkriven 4. jula 1966. godine.

Spomen-područje Jasenovac osnovano je 1968. godine na predlog Saveza udruženja boraca NOR Hrvatske, radi očuvanja uspomene na žrtve fašističkog terora stradale u kompleksu logora Jasenovac.[88] Do 1971. završeno je hortikulturno uređenje okoliša, a sljedećih godina obilježene su i uređene masovne grobnice (Limani, Mlaka, Jablanac, Uštica, Krapje i Donja Gradina).[34] Na prostoru spomen-područja 1983. je snimljen jugoslovenski dokumentarni film Krv i pepeo Jasenovca u režiji Lordana Zafranovića.

Jedinstveno Spomen-područje Jasenovac je postojalo do raspada SFRJ, kada je podeljeno na dva dela, tako da je prostor na desnoj obali Save, gdje se nalazio logor Donja Gradina, ostao bez statusa.[89] Taj deo je 9. jula 1996. odlukom Narodne skupštine Republike Srpske proglašen za Spomen-područje Donja Gradina.[89]

Izvori

Literatura

Povezano

Vanjske veze

Wikiwand in your browser!

Seamless Wikipedia browsing. On steroids.

Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.

Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.

Chrome
Wikiwand for Chrome
Edge
Wikiwand for Edge
Firefox
Wikiwand for Firefox