From Wikipedia, the free encyclopedia
Genocid u NDH je bilo sustavno istrebljenje naroda i društvenih grupa koje je ustaška ideologija proglasila nepoželjnim. Žrtve genocida u okupiranoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, odnosno marionetskoj tvorevini NDH, su bili najvećim delom Srbi, a zatim Jevreji i Romi.
Genocid su provodili hrvatski fašisti, ustaše, uz pomoć njemačkog i talijanskog okupatora.[1][2][3]
Njemački nacisti su nameravali da osvoje "životni prostor" na istoku na račun slovenskih naroda. U slučaju Balkana, nameravali su da "pomere" Južne Slovene istočno. Ubrzo nakon okupacije Jugoslavije i uspostave NDH, u njemačkom poslanstvu je održana koferencija, kojom je predsjedavao njemački veleposlanik u Zagrebu Siegfried Kasche, na kojoj je odlučeno da se prisilno evakuiraju Slovenci iz Slovenije u Hrvatsku i Srbiju, i Srbi iz Hrvatske u Srbiju. Ova odluka je rezultat telegrama Ministarstva spoljnih poslova, broj 389, datiranog 31. maja 1941.[4] Joachim von Ribbentrop, ministar vanjskih poslova Trećeg Reicha, je kasnije pred sudom u Nimbergu priznao da su ove naredbe nastale u njegovom uredu.[5]
Ustaška politika prema Srbima će dobiti svoj finalni oblik nakon sastanka Hitler-Pavelić 6.6. 1941. kada Hitler podstiče Pavelića da rješi "srpsko pitanje" rječima:
Ako NDH želi biti stabilna, netolerantna nacionalistička politika se mora voditi 50 godina pošto previše tolerancije može stvoriti samo probleme.[6]
Prislina preseljenja stanovništva su dogovorena "međudržavnim sporazumom" Njemačke i NDH. Nacistička Njemačka je trebalo s anektiranog dijela Slovenije protjerati 220.000 - 260.000 Slovenaca u NDH, a NDH protjerati isti broj Srba u Nedićevu Srbiju. Ovaj sporazum o protjerivanjima će ubrzo biti ometen ustankom u Jugoslaviji, pa će na teritoriju NDH biti deportovano samo 9.343 Slovenaca, a s druge strane po njemačkim rječima u ilegalnim transportima će biti protjerano 118.100 Srba (jun - oktobar 1941).
Hitler je tretirao Slovene kao nižu rasu, privremeno favorizujući neke od njih radi ostvarenja svojih ciljeva. Nadajući se povlašćenom položaju u novom nacističkom poretku, hrvatski fašisti su proglasili Hrvate arijevskom rasom, Gotima. No, Hitler je za Hrvate imao druge planove, kao što je govorio svojim glavešinama: "Kasnije jednom doći ćemo na to, da Hrvatsku inkorporiramo u Rajh ili da iz nje napravimo protektorat".[7]
Prva organizirana hapšenja i pogubljenja Židova počinju u maju/svibnju 1941. godine i ona će potrajati do augusta/kolovoza 1942. godine. Ustaške vlasti će od Berlina tražiti da presele hrvatske Jevreje u Istočnu Evropu, što je prihvaćeno u maju 1942. godine, tako da Nemci tri meseca kasnije odvoze u svoje logore 5.000 Jevreja. Ministar policije Andrija Artuković izjavljuje 25.2. 1942 kako je NDH rješila židovsko pitanje.
Po proceni pomoćnika Adolfa Eichmanna u logorima NDH će se tijekom decembra/prosinca 1942. nalaziti još 2.000 njih [8]. Posljednja veća organizirana kampanja protiv Jevreja se vodi na proleće 1943. kada se dodatnih 2.000 vodi u njemačke logore smrti.
Od oko 40.000 Jevreja na području NDH rat će po procjeni Goldsteina preživjeti njih samo 9.000 [9], ali zbog korumpiranog režima (specijalne dozvole ministarstva unutrašnjih poslova [10]) ili rodbinskih veza zagrebačka židovska zajednica će jedina u Jugoslaviji dočekati oslobođenje.
Slično Jevrejima, nacistička ideologija je smatrala i Rome nižom rasom, pa će i njih zadesiti slična sudbina. U NDH će ih tokom rata biti ubijeno između 22.000 i 28.000 [11] to jest praktički sve koje su Ustaše uspjele uhvatiti.
Nacistička ideologija je Slovene općenito smatrala nižom rasom, ali je Hitler isprva nameravao da iskoristi hrvatske fašiste, ustaše, dok ne ostvari planove glede drugih južnih Slavena, pre svega Slovenaca i Srba. Hitler je doveo na vlast hrvatske fašiste, čija se ideologija zasnivala na mržnji protiv Srba.
Glavni je cilj ustaša bio "rješavanje" problema velike srpske manjine (1. 900 000 ljudi od ukupnog broja od 6. 300 000 stanovnika) na teritoriju NDH.[12] Ustaško "rješavanje" srpskog problema se provodilo u tri vida: pokoljima, progonima i pokrštavanjem.
Srbi su proglašeni za državne neprijatelje koji su po ustaškoj mitologiji odgovorni za na desetke hiljada ubojstava (stvarni broj je bio oko stotinjak) tijekom represije kraljevine Jugoslavije, te za uljeze koji nisu živjeli u "hrvatskim krajevima" do turskih osvajanja. Službeno ustaško opravdanje za početak pokolja će biti navodna srpska ubijanja Hrvata u Čapljini 14 - 17.4. 1941.[13]. U stvarnosti ta ubijanja će biti bitka između vojske lojalne kraljevini Jugoslaviji i vojnika lojalnih NDH u kojoj gine 28 osoba koje podržavaju Ustaše. Bez obzira na tu činjenicu u ustaškoj mitologiji ova bitka će biti prikazana kao srpska pobuna na koju se mora odgovoriti svom snagom.
Zakoni protiv Srba počinju da se ređaju poslije 25. aprila, kad je Ante Pavelić potpisao »Zakonsku odredbu o zabrani ćirilice«. Uslijedila je »Zakonska odredba o prelazu s jedne vjere na drugu«, pa o ukidanju svih »srpsko-konfesionalnih pučkih škola i zabavišta«. Zabranjena je srpska pravoslavna vjera, jer »nije u skladu s novim državnim uređenjem«. Kretanja Srba su ograničena. Na rukavu su morali nositi plavu traku sa slovom P.[14]
U prva dva mjeseca NDH Srbi su bili izloženi maltretiranjima i protjerivanjima, ali je ustaška vlast počela s masovnim masakrima tek nakon službenog Hitlerovog dopuštenja 6.6. 1941. Veličina pokolja na području gdje NDH ima potpunu vlast se vrlo dobro može vidjeti u Mostaru gdje broj Srba s 5.000 pada na 852 u razdoblju travanj - listopad 1941. Dio njih je bio ubijen, dio protjeran, a dio je pobjegao.
Među žrtvama genocida u Hrvatskoj nalazi se i velik broj Hrvata antifašista, i drugih protivnika ustaškog režima.
Posle svega smo se uputili u koncentracioni logor koji je bio smešten u jednoj fabrici. Užasna slika. Malo muškaraca, mnogo žena i dece slabo odevene, kojima je postelja bila hladni kamen. Goli kosturi... Komandant logora — dripac. Ignorisao sam ga. Svojoj ustaškoj pratnji sam rekao: ,Kad čovek ovo vidi, on može samo da pljune... samo da pljune, moja gospodo!' I najstrašnije: u jednoj prostoriji, duž zida, na retko nabacanoj slami, svakako zbog moje 'inspekcije', oko pedesetoro gole dece, delom već mrtve, delom na izdisaju! Ne treba zaboraviti da su koncentracione logore pronašli Britanci u Burskom ratu. Ali ova staništa groze u Hrvatskoj, pod poglavnikom koga smo mi ustoličili, vrhunac su užasa. Najgore, međutim, treba da je u Jasenovcu, u koji običan smrtnik ne sme ni da priviri...[15]
Kao i druge fašističke države, NDH će na svom području osnovati koncetracione logore. Prvi od njih 19 je logor Jadovno kod Gospića [16] koji se osniva 18.6. 1941., a najzloglasniji će postati koncentracioni logor Jasenovac.
Glavni koncentracioni logori u NDH su bili:
_used_in_Croatia_-_1941–1945.jpg)
Konc-logori u NDH ostali poznati i po ozloglašenom oružju za brzo ubijanje, koje se kolokvijalno naziva "srbosjek".[17][18][19][20][21] Radilo se, zapravo, o modifikaciji poljoprivrednog alata, nožu pričvršćenom za rukavicu, koji je inicijalno korišten za brzo rezanje u poljoprivrednim radovima.
Rezultat ustaške politike ubrzo postaje opći ustanak u NDH. Usljed razvoja narodnooslobodilačke borbe i gubitka kontrole nad velikim delom teritorija, Ante Pavelić i ustaški vrh bivaju prinuđeni da započnu politiku smirivanja.
1942. godine započinje suradnja četnika sa NDH, po principu da ustaše štite hrvatska sela, a četnici srpska. Bez obzira na taj dogovor, tijekom godine još dolazi do "incidenata" u kojima ustaše vrše pokolj srpskih sela, a četnici hrvatskih, ali 1943. godine jačanjem partizana i pod pritiskom njemaca NDH odustaje seoskih pokolja.
Broj žrtava u NDH, pa i širem području Jugoslavije, decenijama po završetku Drugog svjetskog rata ostaje predmet velikih nacionalističkih kontroverzi.
Prema relevantnim procenama ukupni demografski gubici Jugoslavije iznose oko milijun osoba. Tijekom pregovora o ratnoj odšteti između SR Njemačke i SFRJ biti će stvorena lista ubijenih i područja gdje su oni živjeli.[22] Po toj listi na području Nezavisne Države Hrvatske (SR Bosna i Hercegovina + SR Hrvatska) od strane okupatora i domaćih izdajnika ubijeno je 62 % od svih ubijenih s poznatim imenom i prezimenom u Jugoslaviji to jest 371.794 osoba [22], ali se s nepoznatim žrtvama broj podiže na 483.000 osoba. U slučaju ako se ovom broju dodaju i nevine žrtve koje nisu ubijene, ali su umrle zbog ratnih uvjeta dolazi se do oko 821.000 mrtvih na području NDH.
Osim ovih podataka koji se prije svega bave žrtvama na cijelom teritoriju Jugoslavije, Savez udruženja boraca Narodnog oslobodilačkog rata (SUBNOR) je istraživanjem došao do broja od 156.000 (46.000 partizana + 110.000 civila) na teritoriju današnje Hrvatske. Po nacionalnosti među poginulima tijekom borbi ili masakriranima od okupatora i kvislinga s područja SR Hrvatske je bilo 84.000 Srba, 55.000 Hrvata, 6.000 Židova, 5.000 Roma i 5.000 pripadnika ostalih narodnosti [23]
Između predratnog popisa iz 1931. i prvog posleratnog popisa iz 1948. godine, broj Srba na području nekadašnje NDH, uz genocidu je opao obuhvatala Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, je opao za preko 56.000:
| Srbi | Hrvatska[24] | Bosna i Hercegovina[25] | Ukupno |
|---|---|---|---|
| 1931 popis stanovništva | 633.000 | 1.028.139 | 1.661.139 |
| 1948 popis stanovništva | 543.795 | 1.061.000 | 1.604.911 |
| Ukupno | - 89,205 | + 32.861 | - 56.344 |
Međutim, gore navedene brojke ne uzimaju u obzir važne faktore. Na primjer, kao što je hrvatski demograf Vladimir Žerjavić pokazao, neki bosanski Muslimani su se 1948. izjasnili ko Srbi, tako da je broj “pravih” Srba 1948. bio 1.061.000. A još važnije od tog je da gore navedene brojke ne uzimaju u obzir priordni priraštaj stanovništva tokom 17 godina izmedju popisa 1931. i 1948. Tako da je Žerjavić prvo izračunao očekivano stanovništvo 1948, to jest da nije bilo gubitaka rata, dodajuči prirodni priraštaj izmedju 1931. i 1941. Od toga Žerjavić onda odbija stvarno stanovništvo iz popisa 1948. da dobije ratne gubitke. To je prikazano u tabeli dole (za kompletnu računicu, pogledajte članak Srbi u NDH: Broj žrtava.)
| Srbi | Hrvatska[24] | Bosna i Hercegovina[25] | Ukupno |
|---|---|---|---|
| a. 1931 popis stanovništva | 633.000 | 1.028.139 | 1.661.139 |
| b. 1948 očekivano stanovništvo | 681.000 | 1,241,000 | 1.922.000 |
| c. 1948 popis stanovništva | 544,000 | 1,061,000 | 1,605,000 |
| d. Gubitak=b-c | -137,000 | -180,000 | -317,000 |
Sličnom metodom Žerjavić je izračunao i ostale gubitke u NDH:[26]
Američki državni muzej Holokausta (United States Holocaust Memorial Museum) u Washington-u, navod sljedeću procjenu broja žrtava:
Jewish Virtual Library također navodi 32.000 židovskih zrtvi u NDH[29]
Svjedočenje Židovke Cijordane Friedlender o istrebljenju djece od strane ustaša u Staroj Gradiški. Komandant logora, Ante Vrban, priznao je ove zločine na svom suđenju:[30]
Očevid iz izvještaja Hitlerovog Generala von Horstenau-a o posjeti Jasenovcu:[31]
Logoraš, Egon Berger, je ovako opisao zvijerstva počinjena u Jasenovcu, od strane jednog od ustaških komandanta logora, fra Filipović-Majstorovića:"[32]
Iz izvješća taljanskog poručnika Dr. Stazzi Santo-a o iskopavanju u ustaškom logoru na otoku Pagu, gdje je ubijeno 8.000 ljudi, od kojih su 2-3.000 bili Židovi, ostali Srbi (talijanska medicinska služba je obavila kratku istragu na području Jadovne, Gospića i otoka Paga, gdje su otkrili dokaze o 12.000 ljudi ubijenih od strane ustaša po tamošnjim logorima i jamama, u ljeto 1941):[33]
Svjedočanstvo mostarskog biskupa Alojzije Mišića, o masovnim ustaškim ubojstvima oko Mostara tokom prvih 6 mjeseci rata, iz pisma poslato nadbiskupu Stepincu 7.11.1941.[34]
|
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
