From Wikipedia, the free encyclopedia
Nacionalizacija ili izvlaštenje čin oduzimanja privatnog vlasništva nekretnina (zemljište, zgrade) ili npr. tvornica ili radiona od strane države. Suprotnost je denacionalizacija.[1]
Ovom članku ili jednom njegovom dijelu nedostaju izvori. Molimo vas da pomognete Wikipediji i dodate odgovarajuće izvore u članak. |
Nacionalizacija je proces kojim industrija ili imovina postaju javno vlasništvo vlade ili države. Nacionalizacija se većinom odnosi na privatno vlasništvo, društveno vlasništvo, npr. pretvorba 90-ih godina prošlog stoljeća gdje se nacionalizirala društvena imovina[2], ali može se odnositi i vlasništvo nižih razina vlasti, npr. gradova, koje se prenosi u javni sektor da bi njim upravljala ili ga koristila država. Suprotnost nacionalizcije je privatizacija ili denacionalizacija.
Renacionalizacija je slučaj kad se imovina koja je u vlasništvu države privatizira i kasnije nacionalizirana, što se događa najčešće kad na vlast dođe druga politička stranka ili frakcija. Renacionalizacija se može nazivati i preokrenuta privitazacija. Nacionalizacija se koristi da se naglasi ili direktno vlasništvo i upravljanje kompanijom ili kad vlada stekne većinski vlasnički udio u nominalno privatnoj, javnoj kompaniji.
Razlozi privatizacije mogu biti politički ili ekonomski. Nacionalizacija ili djelomična nacionalizacija može imati različite motive kao primjerice:
Nacionalizirana proizvodnja, koja mora djelovati u skladu s javnim interesom, može biti pod snažnim političkim i socijalnim pritiscima jer mora mnogo više pažnje posvetiti vanjskim kretanjima. Takve kompanije mogu biti obavezne da izvrše neke aktivnosti koje proizvode gubitak, a pri čemu su socijane koristi mnogi veće nego društveni troškovi – npr. poštanke službe i službe transporta. Kao primjer, Pošti Sjedinjenih država status nacionalizirane firme garantira sam Ustav SAD. Vlada je tu prepoznala svoju društveni obavezu, i u nekim slučajevima, daje subvencije za takve nekomercijalne djelatnosti.
Pošto je nacionalizirana industrija u vlasništvu države, vlada je odgovorna za rješavanje mogućih dugova koji bi mogli nastati u takvoj proizvodnji. Nacionalizirana industrija u pravilu ne posuđuje na domaćem tržištu, osim kratkotrajnih pozajmica. Kako god bilo, ako nacionaliziranja kompanija donosi profit, on se često koristi kao sredstvo za financiranje drugih državnih službi, kao što su socijalni programi i istraživanja vlade koja bi mogla smanjiti porezno opterećenje.
Nacionalizacija se može provesti sa ili bez obeštećenja prijašnjih vlasnika. Ako se izvrši bez kompenzacije radi se o eksproprijaciji. Nacionalizacija je pojam različit od redistribucije vlasništva kojim vlada stječe vlasništvo nad nacionaliziranom imovinom. Ponekad je nacionalizacija izvršena tako da vlada preuzme imovinu stečenu na nezakonit način. Npr. francuska vlada je preuzela proizvođača automobila Renault jer su vlasnici surađivali s nacistima koji su okupirali Francusku.
Ključno pitanje kod nacionalizacije je kompenzacija bivšeg vlasnika. Najkontroverznije nacionalizacije, poznate pod nazivom izvlašćivanje, su takve kod kojih nema kompenzacije, ili je iznos koji je plaćen daleko manji od stvarne vrijednosti imovine. Mnoge nacionalizacije izvršene su upravo izvlašćivanjem izvršene su nakon revolucije.
Tradicionalni zapadni stav o kompenzaciji je izrazio Sekretar SAD Cordell Hull, godine 1938 i tijeku Meksičke nacionalizacije naftne industrije, da kompenzacija treba biti “brza, učinkovita i adekvatna”. Prema ovom shvaćanju, država koja provodi nacionalizaciju je obavezna prema međunarodnom pravu platiti strani koja je lišena imovine punu vrijednost imovine koja se oduzima. Suprotno mišljenje zastupaju većinom zemlje u razvoju, i zahtijevaju da se pravo na kompenzaciju prepusti u potpunosti suverenitetu države, u skladu s Kalvo klauzulom. Komunističke države smatrale su da ne postoji dužnost kompenzacije, u skladu sa socijalističkim shvaćanjem privatne imovine.
Godine 1962, Generalna Skupština Ujedinjenih Naroda usvojila je Rezoluciju 1803, "Stalni Suverenitet na nacionalnim resursima”, koja određuje da u slučaju nacionalizacije, vlasnik “treba dobitu odgovarajuću kompenzaciju u skladu s međunarodnim pravom”. Takvim odredbama, UN je odbio i tradicionalne Kalvo klauzule i komunisičko shvaćanje. Izraz „odgovarajuća naknada” predstavlja kompromis između tradicionalnih shvaćanja, uzimajući u obzir potrebe zemalja u razvoju da nastave s reformom čak i bez mogućnosti da isplate punu kompenzaciju, i zapadnih shvaćanja o zaštiti privatne imovine.
Kad se nacionalizira velika kompanija, cijena kompenzacije je tako visoka da su mnoge legalne nacionalizacije izvršene u slučajevima kad su kompanije od nacionalnog značaja došle do bankrota i mogu biti preuzete od vlade za malo ili bez novaca. Tipični primjer je nacionalizacija u UK firme British Leyland Motor Corporation. U drugim slučajevima, vlada je smatrala da je važno steći kontrolu nad institucijama koje imaju strategijski ekonomski značaj. Slučaj s Rolls-Royce plc, nacionaliziranim 1971, je zanimljiv spoj ovih dva argumenta. Ova politika je ponekad uspijevala osigurati kontrolu vlade na glavnim pozicijama ekonomije, da tako bolje upravlja ekonomijom u dugotrajnom razvoju i srednjovremenskoj stabilnosti. Opseg ovakve politike smanjio se u 1980-tim i 1990-tim kad su vlade privatizirale industriju koja je bila nacionalizirana, tako da su zamjenili njezin strategijski ekonomski utjecaj korštenjem poreznog sistema i visinom kamatnih stopa. Ipak, nacionalne i lokalne vlasti vidjele su prednost u zadržavanju ključne strategijske imovine u institucijama koje nisu vođene samo stvaranjem profita i mogu uzimati sredstva i izvan javnog sektora, ali još uvijek zadržavaju određenu javnu odgovornost. Primjeri iz prošlih par godina u Ujedinjenom Kraljevstvu su i stjecanje prava britanske željezničke infrastrukturalne firme Railtrack u neprofitnu kompaniju Network Rail, i raspodjela dionica zajedničkih zgrada u “ruke društva za upravljanje”.
U Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, a potom u socijalističkoj Jugoslaviji (SFRJ), nakon 1944. godine započela je bezrezervna i sistematska haranga na sve ono što se ne uklapa u njenu ideološko-političku matricu. Nakon preuzimanja imovine Kraljevine Jugoslavije, prva se na udaru našla privatna imovina domaćih i stranih lica, koja je merama državne prinude kao što su konfiskacija, sekvestracija, agrarna reforma, kolonizacija i nacionalizacija, bez obzira na volju vlasnika i bez ikakvog obeštećenja, oduzimana i pretvarana u državnu, odnosno društvenu svojinu.
Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji 1945. godine su od privatnih vlasnika (seljaci i drugi vlasnici, banke, preduzeća, akcionarska društva, crkve) u korist države oduzeti brojni zemljoradnički i nezemljoradnički posedi poljoprivrednog i šumskog zemljišta, kao i zemljišni posedi crkava, manastira, verskih ustanova i zadužbina.
Nacionalizacija se pravdala „oduzimanje imovine ratnim profiterima“, kao i poznatim levičarskim stavom „Imovina je krađa!"
U socijalističkoj Jugoslaviji, u dva maha je rađena nacionalizacija.
Nacionalizacijom iz 1946. godine, koja se nastavila na već uveliko sprovođenu ratnu i poratnu konfiskaciju, došlo je do podržavljenja pokretne i nepokretne imovine, kao i patenata, licenci, službenosti, rudarskih i drugih prava privatnih privrednih preduzeća u 42 privredne grane, tako da nakon toga ni jedno preduzeće koje je bilo od značaja za državu i njenu privredu, nije ostalo u privatnim rukama.
Preostala privatna preduzeća manjeg, lokalnog, značaja podržavljena su, takođe, neposredno posle toga (1948. godine) donetom novelom Zakona o nacionalizaciji, čime je okončana nacionalizacija u privredi.
Drugi talas nacionalizacije usledio je 1958. godine kada su u državno vlasništvo prešli stanovi, privatne zgrade i građevinsko zemljište u broju, odnosno površini većim od zakonskog maksimuma.
Privatna svojina na nekretninama preko zakonom utvrđenog limita nije se mogla sticati ni pravnim poslom, ni nasleđivanjem niti kroz bračnu tekovinu.
Nacionalizacija se odnosila na imovinu kako fizičkih, tako i građanskopravnih lica, kako domaćih, tako i stranih, uključujući i društvene organizacije i udruženja građana.
Jugoslavija je od 1947. do 1951. provela svoj prvi petogodišnji plan, a idejni tvorac plana bio je Andrija Hebrang. Agrarnom se reformom iz 1945. propisalo zavisno od kvalitete zemljišta, zemljišni maksimum od 25 do 35 hektara, a nacionalizacijom u zemljišne fondove dospijeva 390.510 ha (odnosno 7,5% hrvatskoga teritorija) od toga 160.960 hektara šume. U nacionaliziranim površinama sudjeluju s 31% konfiscirana njemačka imanja, 14,1% zemljišta u vlasništvu banaka i udruga kapitala, 13% veleposjednička imanja i 12,4% crkveni posjedi. Najviše je zemljišta nacionalizirano na području oko Osijeka i Slavonskog Broda. U državnom vlasništvu od ukupne količine nacionaliziranog zemljišta ostaje 61,7% uključivo gotovo sve šumske površine, 24,1% prelazi u ruke lokalnog stanovništva, 12,1% se podijelio kolonistima koji su uglavnom preuzimali napuštena imanja Nijemaca. Istočnu Slavoniju naseljavaju kolonisti Hrvati iz sjeverozapadnih krajeva i Dalmacije. Godine 1953. je kolektivizacija obustavljena, a većina je seljaka spremno prihvatila mogućnost istupanja iz zadruga. Država (Jugoslavija) je ograničila veličinu privatnoga posjeda na maksimalno 10 do 20 hektara, a iz novostvorenog zemljišnog fonda formira velike kombinate u društvenom vlasništvu. Takvo je ograničavanje maksimuma zemljišta onemogućavalo modernizaciju privatnih posjeda i doveo do postupnog zaostajanja sela u socijalističkoj Jugoslaviji. Taj je zemljišni maksimum ukinut 1990. godine u Hrvatskoj.[3] Vlada HDZ, je nakon raspada Jugoslavije, nacionalizirala privatno poljoprivredno zemljište, koje nisu nacionalizirali komunisti, i obrazložila ga da vlada ima vlasništvo nad šumama, iako je njihov cilj bio samo dovršiti nacionalizaciju koju su započeli komunisti. Mnogo ove imovine je u postupku vraćanja i model se ponovo razmatra i ocjenjuje.