From Wikipedia, the free encyclopedia
Dobar, loš, zao (eng. The Good, the Bad and the Ugly; tal. Il buono, il brutto, il cattivo) je talijanski epski špageti-vestern Sergia Leonea iz 1966. s Clintom Eastwoodom, Lee Van Cleefom i Elijem Wallachom u glavnim ulogama. Scenarij su napisali Age i Scarpelli, Luciano Vincenzoni i Leone, a temelji se na priči Vincenzonija i Leonea. Slavni soundtrack za film skladao je Ennio Morricone. To je treći film iz "dolarske trilogije", koju još čine filmovi Za šaku dolara (1964.) i Za dolar više (1965.). Film govori o trojici revolveraša koji tragaju za zakopanim zlatom vojske Konfederacije u kaosu obračuna, vješanja, Građanskog rata i zatvoreničkog logora.
| The Good, the Bad and the Ugly | |||
|---|---|---|---|
 | |||
| Žanr | vestern | ||
| Režija | Sergio Leone | ||
| Producent | Alberto Grimaldi | ||
| Scenario | Priča: Sergio Leone Luciano Vincenzoni Scenarij: Age i Scarpelli | ||
| Uloge | Clint Eastwood Lee Van Cleef Eli Wallach Mario Brega Al Mulock | ||
| Muzika | Ennio Morricone | ||
| Fotografija | Tonino Delli Colli | ||
| Montaža | Originalna verzija: Nino Baragli Restaurirana verzija: Joe D'Augustine | ||
| Distribucija | United Artists | ||
| Datum(i) premijere | 1966. | ||
| Trajanje | Talijanska verzija: 177 min. Međunarodna verzija: 161 min. Redateljeva verzija: 179 min. | ||
| Zemlja |  Italija | ||
| Jezik | engleski talijanski | ||
| Budžet | $1,300,000 | ||
| Kronologija | |||
| |||
| |||
| The Good, the Bad and the Ugly na Internet Movie Database | |||
Premijerno prikazan u Italiji 23. prosinca 1966., a u SAD-u 29. prosinca 1967., film je zaradio oko 6 milijuna dolara, ali je često bio kritiziran zbog prikaza nasilja. Leone je to objasnio ovako: "Ubijanja u mojim filmovima su pretjerana jer sam htio napraviti poluhumornu satiru vesterna koji govore o potrazi za blagom... Zapad je nastao na nasilju koje su provodili priprosti muškarci, a ja sam tu snagu i jednostavnost htio pretočiti u svoje filmove." Dobar, loš, zao opisivan je u europskim kinima kao najbolji predstavnik vestern žanra, a Quentin Tarantino ga je nazvao "najbolje režiranim filmom svih vremena".
Film govori o trojici muškaraca koji traže, često na račun onog drugog, informacije o lokaciji gdje je zakopan novac vojske Konfederacije za vrijeme Američkog građanskog rata. Prvi lik s kojim se upoznajemo je Tuco Benedicto Pacifico Juan Maria Ramirez (Loš) - zvan Tuco (Elli Wallach), za kojim je raspisana tjeralica s nagradom zbog raznih zločina. Tuco je u partnerstvu s Blondiejem (Dobar - Clint Eastwood), koji ga dovodi šerifu, uzima nagradu, koju dvojica podijele nakon što Blondie spasi Tuca od vješanja u zadnji trenutak. U međuvremenu, treći čovjek (Zao), zvan Angel Eyes (Lee Van Cleef), saznaje o skrivenoj škrinji zlata koja je u rukama vojnika vojske Konfederacije, Billa Carsona. Angel Eyes kreće u potragu za blagom.
Blondieju konačno dosađuje partnerstvo s Tucom i ostavlja ga u pustinji bez vode. Tuco preživljava i odlučuje se osvetiti bivšem partneru. Nalazi Blondieja i počinje ga tjerati kroz pustinju Novog Meksika. Prije no što su je prešli, nailaze na odbjeglu kočiju punu mrtvih južnjačkih vojnika. Bill Carson, čovjek koji zna gdje je skriveno zlato, umirući od žeđi, kaže Tucu da će mu otkriti lokaciju ako mu donese vode. Dok Tuco ide po vodu, Carson trenutak prije smrti otkriva Blondieju ime groba u kojem je zakopano blago.
Obučeni u uniforme mrtvih vojnika, Tuco i umirući Blondie, stižu u obližnji katolički samostan, koji vodi Tucov brat svećenik. Dok se Blondie oporavlja, Tuco i njegov brat Pablo (Luigi Pistilli) se svađaju oko Tucovih životnih pogrešaka. Napustivši samostan, dvojicu muškaraca, još odjevenih u vojničke uniforme, uhite vojnici Unije i odvode ih u zarobljenički logor. Angel Eyes slijedio je trag Billa Carsona i predstavio se u logoru kao časnik Unije.
Angel Eyes i njegov kolega Wallace pretuku i muče Tuca sve dok ovaj ne otkriva ime groblja. Kad Angel Eyes shvaća kako jedino Blondie zna u kojem se grobu nalazi blago, mijenja taktiku. Ponudi partnerstvo, i zajedno s pet ili šest drugih ubojica, polazi u potragu za blagom. Tuco bježi iz vlaka kojim je trebao biti prebačen iz logora i ubija Wallacea. U najbližem gradu, Tuco nailazi na lovca na glave (Al Mulock), kojeg je ranio na početku filma, a koji traži osvetu. Dok Tuco ubija lovca, Blondie, koji se nalazi u istom gradu s Angel Eyesom, prepoznaje zvuk Tucova pištolja, pronalazi ga, te dvojica obnavljaju staro partnerstvo. Zajedno ubijaju Angel Eyesovu bandu ubojica, ali sami Angel Eyes pobjegne.
Tuco i Blondie nailaze na bitku između vojski Unije i Konfederacije oko mosta upitne strateške važnosti. Kako je groblje koje traže na drugoj strani mosta, odlučuju ga uništiti i natjerati vojnike da se bore negdje drugdje. Dok postavljaju dinamit, Tuco otkriva kako se groblje koje traže zove Sad Hill, a Blondie kako je ime koje traže Arch Stanton.
S druge strane rijeke, Tuco napušta Blondieja na konju i konačno nalazi obližnje groblje.
Tuco počinje mahnito tražiti grob Archa Stantona. Konačno ga nalazi, ali prije nego što može početi kopati, dolazi Blondie i prisloni mu pištolj na čelo, a njemu samom pištolj prislanja Angel Eyes, koji ih je konačno našao. Međutim, Blondie otkriva kako je u grobu Archa Stantona samo kostur.
Blondie tada odvodi trojicu muškaraca na prazno središte groblja. Napisavši ime pravog groba, stavlja kamen u sredinu groblja.
U konačnom obračunu trojice muškaraca, Blondie upuca Angel Eyesa, a Tuco shvaća kako mu je pištolj prazan, jer ga je Blondie ispraznio noć prije. Blondie tada otkriva kako na pravom grobu piše "Neoznačeno", odmah do groba Archa Stantona. Tuco počinje kopati plijen iz groba i shvaća kako Blondie stoji do njega držeći omču. Nakon što je stavio omču na Tucov vrat, razapinje uže na obližnje stablo, a Tuco stoji na nestabilnom drvenom križu jednog od grobova. Blondie uzima polovicu plijena i odlazi na konju dok Tuco preklinje za pomoć. U dramatičnom završetku, Blondie se okreće i opuca prerezavši uže iznad Tucove glave, kao što je to radio u vrijeme dok su bili partneri, oslobodivši ga tako zadnji put. Odlazi dok ga Tuco bijesno proklinje.
Nakon uspjeha filma Za dolar više, šefovi United Artistsa su ponudili scenaristu filma Lucianu Vincenzoniju da potpiše ugovor za prava na film i onaj sljedeći. On, producent Alberto Grimaldi i Sergio Leone nisu imali planova, ali uz njihov blagoslov Vincenzoni je prionuo na ideju o "filmu o tri razbojnika u potrazi za blagom iz Američkog građanskog rata." Studio je pristao, ali je htio znati koliko će koštati sljedeći film. Grimaldi je u to vrijeme htio sklopiti svoj posao, ali posao s Vincenzonijem je bio povoljniji. Dvojica su se dogovorila sa studijom za budžet od milijun dolara s akontacijom od 500 000 dolara i pedeset posto ukupne zarade izvan Italije. Ukupni budžet popet će se na 1,3 milijuna dolara.
Leone se nadovezao na scenaristov originalni koncept "prikazivanja apsurdnosti rata... Građanski rat u kojem se likovi nađu, je po mom mišljenju, neopotreban, glup: 'nema povoda.'" Leone je rekao, "Pročitao sam da je negdje oko 120 000 ljudi umrlo u južnjačkim kampovima kao što je Andersonville. I nisam ignorirao činjenicu da su ti kampovi bili na Sjeveru. Uvijek slušaš o sramotnim postupcima gubitnika, nikad pobjednika." Logor Betterville gdje Blondie i Tuco bivaju zarobljeni sagrađen je u Andersonvilleu. Mnogi kadrovi iz filma nastali su po uzoru na arhivske fotografije Mathewa Bradyja.
Iako je Leone pretočio Vincenzonijevu ideju na film, scenarist je preporučio da na njemu, zajedno s Leoneom i Sergiom Donatijem, porade i komičarski scenaristi Agenore Incrucci i Furio Scarpelli. Prema Leoneu, "Nisam mogao iskoristiti nijednu jedinu stvar koju su napisali. Bio je to priprosti opis mog života." Donati se složio, rekavši, "U konačnoj verziji scenarija od njih nije ostalo skoro ništa. Napisali su samo prvi dio. Samo jednu rečenicu." Vincenzoni tvrdi da je napisao scenarij u 11 dana, ali je ubrzo napustio projekt zbog zategnutih odnosa s Leoneom. Sva tri glavna junaka imaju neke Leoneove osobine. U intervjuu je rekao, "Sentenza nema duha, on je profesionalac u najbanalnijem smislu te riječi. Kao robot. To nije slučaj s ostalom dvojicom. S moje metodičnije i opreznije strane, bio bih najsličniji Blondieju: ali moja najdubokoumnija simpatija uvijek ide na Tucovu stranu... On može biti dirljiv uz svu tu nježnost i ranjenu humanost."
Radni naslov filma bio je Veličanstvene skitnice, a promijenjen je malo prije početka snimanja kad se Vincenzoni dosjetio naslova Dobar, loš, zao, koji se svidio Leoneu. Talijanski naslov, Il Buono, il brutto, il cattivo u prijevodu znači Dobar, zao, loš.
Film je snimljen u Španjolskoj uz odobrenje Francova režima i uz tehničku asistenciju španjolske vojske. U filmu se pojavljuje 1500 članova lokalne policije.
Wallach se zamalo otrovao tijekom snimanja kad je slučajno popio kiselinu koju su filmski tehničari stavili uz bocu vode. Wallach je spomenuo ovo u svojoj autobiografiji i prigovorio kako je Leone bio briljantan redatelj, ali nije osiguravao sigurnost svojim glumcima tijekom snimanja opasnih scena. Wallach se našao u još jednoj opasnoj situaciji. U sceni u kojoj njega vješaju na konju koji bježi nakon pucnja, konj se prestrašio i prešao oko milje dok je Wallach bio na njemu ruku svezanih iza leđa i s omčom oko vrata. Treći put je Wallachu život bio ugrožen na snimanju scene u kojoj iskače iz jurećeg vlaka zavezanih ruku. Skok je prošao dobro, ali opasni dio bio onaj u kojem je morao prerezati lance koji ga vežu za mrtvog čuvara. Tuco postavlja tijelo na prugu, kako bi kotači prerezali lanac. Wallach, i cijela ekipa, nisu bili svjesni čvrstih željeznih stepenica koje se nalaze na izbočini svakog vagona. Da je Wallach podigao tijelo u pogrešno vrijeme, jedna od stepenica mogla mu je odrubiti glavu.
Španjolska vojska morala dva puta graditi most koji Blondie i Tuco dižu u zrak. Prvi put je talijanski kamerman signalizirao da je spreman za snimanje, što su Španjolci protumačili kao znak da mogu dignuti most u zrak. Srećom nitko nije ozlijeđen. Naravno, vojska je morala opet sagraditi most dok su se snimale druge scene. Kako je most bio masivan i težak, bilo je potrebno mnogo eksploziva kako bi ga se dignulo u zrak. Leone je rekao kako je ova scena dijelom bila inspirirana nijemim filmom Bustera Keatona, General.
Glumci su bili iz svih dijelova svijeta, a razgovarali su na materinskom jeziku. Eastwood, Van Cleef i Wallach govorili su na engleskom, što je sinkronizirano na talijanski za potrebe premijere u Rimu. Za američku verziju, njihovi glasovi ostavljeni su u originalu, dok su ostali sinkronizirani na engleski. Zamjetljivo je kako su glasovi sinkronizirani s pokretima usana. Zapravo, dijalozi uopće nisu bili snimani na terenu, jer je Leone rijetko (gotovo nikad) snimao i zvuk zajedno sa slikom. Jedan od razloga je taj da je volio puštati Morriconeovu glazbu za vrijeme scene (a često je vikao na glumce) kako bi oraspoložio glumce; Leone se više brinuo o vizualnom dojmu nego o dijalozima (nije najbolje govorio engleski); uz sve to, tehnička ograničenost u kombinaciji s malim budžetom onemogućavali su snimanje zvuka u kadrovima totala koje je Leone često koristio. Što god bili stvarni razlozi, svi dijalozi u filmu snimani su u post-produkciji. Veza između Eastwooda i Leonea ostala je zategnuta još od prijašnjih suradnji, a samo se pogoršala tijekom sinkroniziranja zvuka za američku verziju jer su glumci dobili drukčiji scenarij od onoga po kojem su snimali. Eastwood je odbio je čitati iz novog scenarija, inzistirajući na onom originalnom.
Leone nije uspio naći pravo groblje za scenu konačnog obračuna na Sand Hillu, pa je španjolski zapovjednik pirotehničara unajmio 250 vojnika da izgrade groblje u Carazu, koje su dovršili u dva dana.
Film u Americi nije prikazan sve do 29. prosinca 1967., a u nekim američkim kinima sve do siječnja 1968. Originalna talijanska verzija trajala je 2 sata i 57 minuta, ali je američka srezana na 2 sata i 41 minutu. Kako su scene odrezane prije sinkroniziranja na engleski, materijal je bio rijetko prikazivan u Sjevernoj Americi.
| Međunarodne premijere | |
|---|---|
| Zemlja | Datum |
| 23. prosinca 1966. |
 | 15. prosinca 1967. |
 | 29. prosinca 1967. |
 | 30. prosinca 1967. |
 | 2. veljače 1968. |
 | 8. ožujka 1968. |
 | 8. travnja 1968. |
 | 10. travnja 1968. |
 | 13. lipnja 1968. |
 | 22. kolovoza 1968. |
 | 21. srpnja 1974. |
 | 7. kolovoza 1977. |
 | 8. listopada 1982. |
Nakon premijere kritike su bile podijeljene jer mnogi kritičari tada nisu jako cijenili špageti-vesterne. Roger Ebert, koji je kasnije film uvrstio u svoju zbirku Great Movies, kasnije je naglasio kako je u svojoj originalnoj recenziji "dao filmu koji vrijedi četiri zvjezdice samo tri, možda zato jer je bio 'špageti-vestern' pa nije mogao biti umjetnost". Ebert je naglasio jedinstvenu Leoneovu perspektivu koja omogućuje publici da se približi junacima, da vidimo to što on vidi: "Sergio Leone ustanovio je pravilo kojeg se drži i u filmu "Dobar, loš, zao". Pravilo je da je perspektiva ograničena na okvire kadra. U važnim trenucima filma, ono što kamera ne vidi, ne mogu vidjeti ni junaci, što daje Leoneu slobodu da nas iznenadi i oduševi."
Danas mnogi kritičari smatraju film klasikom. On ostaje jedan od najpopularnijih i najpoznatijih vesterna, a smatra se jednim od najboljih predstavnika tog žanra. Dio je Timeove liste "100 najvećih filmova u zadnjem stoljeću" kritičara Richarda Corlissa i Richarda Schikela. Osim toga, jedan je od rijetkih filmova koji uživaju stopostotni rejting na filmskom portalu Rotten Tomatoes. Posebna priznanja dobio je Eli Wallach za ulogu Tuca, koja ima najviše rečenica, a uz to je najdvoznačniji lik u filmu, samim time i najzanimljiviji.
Od 2007. se nalazi na 4. poziciji IMDb-ove liste 250 najboljih filmova svih vremena kao najbolje ocijenjeni vestern i strani (neamerički) film po izboru gledatelja. 2002. ga je Quentin Tarantino proglasio najboljim filmom svih vremena u izboru časopisa Sight & Sound.
Film je na DVD-u prvi put objavio MGM 1998. U specijalnim dodacima nalazi se 18 minuta scena koje su izrezane iz verzije objavljene u Sjevernoj Americi, uključujući scenu koja objašnjava kako je Angel Eyes došao u logor vojske Sjevera. Kako su izrezane, scene nisu bile sinkronizirane na engleski pa su na DVD-u postale dostupne na talijanskom.
Film je 2002. restauriran s 18 minuta scena izrezanih iz američke verzije. Clint Eastwood i Eli Wallach su sinkronizirali svoje rečenice nakon više od 35 godina od originalne premijere filma. Glasovni glumac Simon Prescott zamijenio je Lee Van Cleefa koji je umro 1989. Drugi glasovni glumci su zamijenili one glumce koji su također preminuli. 2004. je MGM objavio dvostruko specijalno izdanje.
Na prvom disku se nalazi audiokomentar scenarista i kritičara Richarda Schikela. Na drugom disku se nalaze dva dokumentarca, "Leone's West" i "The Man Who Lost The Civil War", uz kratki film "Restoring 'The Good, the Bad, and the Ugly'"; animiranu galeriju izbačenih scena nazvanu "The Soccorro Sequence: A Reconstruction"; produžena scena Tucova mučenja; kratki film nazvan "Il Maestro"; audio film nazvan "Il Maestro, Part 2"; francuski foršpan; i galerija postera.
DVD je pobrao uglavnom dobre recenzije, iako su neki puristi prigovarali zbog remiksiranog stereo soundtracka s mnogim potpuno novim zvučnim efektima (izmijenjeni su svi pucnjevi), bez opcije za originalni soundtrack. Vraćena je jedna scena koju je Leone izbacio prije talijanske premijere, ali je ipak prikazana na talijanskoj premijeri. Vjeruje se da je Leone namjerno izrezao scenu zbog ritma, a samim time je restauriranje scene bilo protivno redateljevim željama.
MGM je 2007. objavio DVD izdanje iz 2004. u svom "Sergio Leone Anthology" box setu. U njemu se nalaze i dva ostala "dolarska" filma i Za šaku dinamita.
Soundtrack se dotiče i Američkog građanskog rata, s tužnom baladom "The Story of a Soldier", koju sviraju zatvorenici dok Angel Eyes muči Tuca. Vrhunac filma, konačni obračun trojice muškaraca, počinje meksičkom koračnicom "The Ecstasy of Gold".
Glavna tema bila je hit 1968., zajedno s pjesmom The Rolling Stonesa, "Jumpin' Jack Flash". Soundtrack se zadržao na ljestvicama duže od godinu dana, a dosegao je 4. mjesto na Billboardovoj ljestvici pop albuma.
Sergio Leone je bio poznat po baziranju aspekata svojih filmova na ranijim vesternima. To je posebno došlo do izražaja u njegovu kasnijem filmu Bilo jednom na Divljem zapadu. U ovom se radi o sljedećem:
Sljedeće scene su izbačene iz kino verzije filma, ali su ponovno uključene na specijalnom DVD izdanju iz 2004.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
