Španski jezik
From Wikipedia, the free encyclopedia
From Wikipedia, the free encyclopedia
Španski ili španjolski (español [espaˈɲol]), ili kastiljanski (castellano [kasteˈʎano]), romanski jezik iz iberoromanske grupe. Spada u pet velikih jezika svijeta. Španjolskim govori 442.518.000 ljudi.[2] Najveći broj živi u sljedećim zemljama: Španjolska, matična država (28.200.000; 1986); nadalje Meksiko 126 577 691 . (2019) ); Kolumbija 48.258.494 (2019); Argentina (45 195 777 (2020); SAD 28.100.000; 2000 popis); Venezuela 28 067 550 (2004); Peru 32 495 510 (2020); Čile (19 107 216 . (2019); Kuba 10.000.000; 1995); Ekvador 17 300 000 2019)); Dominikanska Republika 11.088.647 (2019); Salvador 5.900.000; 1995); Honduras 9 005 180 . (2019); Nikaragva (4.350.000; 1995); Bolivija (11 383 094 . (2019); Portoriko (3.440.000; 1996); Urugvaj 3 529 014 (2019); Kostarika 4,906.000 2017); Panama 4.100.000; 1995)[3] Zbog raslojenosti na različite nacionalne standardne varijante španjolski jezik se u sociolingvistici klasificira kao policentrični standardni jezik, poput skoro svih drugih većih indoeuropskih jezika. Najrašireniji je jezik na svijetu poslije kineskog.[4][5][6][7]
| Španjolski jezik (español o castellano) | |
|---|---|
| Govori se u: | Europa (Španjolska, Andora i zajednice iseljenika u EU-u) , Amerika (Latinska Amerika, Karibi i SAD), Afrika (Ekvatorska Gvineja i druge regije na kontinentu), Oceanija (Uskršnji otoci, Guam, Marijanski otoci), zajednica iseljenika u Australiji, i nekoliko tisuća u Aziji gdje više nije u upotrebi (posebice na Filipinima). |
| Ukupno govornika: | 500 milijuna (600 milijuna uključujući govornike kojima je drugi jezik) |
| Službeni status | |
| Službeni jezik u: | Argentina, Bolivija, Čile, Kolumbija, Kostarika, Kuba, Ekvador, El Salvador, Španjolska, Gvatemala, Ekvatorska Gvineja, Honduras, Meksiko, Nikaragva, New Mexico (SAD), Panama, Paragvaj, Peru, Puerto Rico (SAD), Dominikanska Republika, Urugvaj i Venezuela |
| Manjinski jezik u: | Andora, SAD (oko 35.000.000 govornika), Gibraltar, Zapadna Sahara |
| Manjinske zajednice u: | Nizozemski Antili, Filipini, Gvajana, Haiti, Izrael, Maroko, Trinidad i Tobago, Turska, Njemačka, Australija, Saudijska Arabija, Brazil, Kanada, SAD, Francuska, Italija, Japan, Kuvajt, Češka Republika I Švicarska |
| Normizacija: | Real Academia Española (Španjolska Kraljevska Akademija) i Asociación de Academias de la Lengua Española (Zajednica Akademija Španjolskog jezika) |
| Oznake | |
| ISO 639-1 | es |
| ISO 639-2(B) | spa |
| ISO 639-2(T) | --- |
| SIL | SPN |
Španjolski jezik spada u skupinu indoueropskih romanskih jezika,[8] užu podskupinu kastiljskih jezika. Naziva se također i kastiljski (španj. Castellano), posebno u Južnoj Americi i u dvojezičnim zonama u Španjolskoj čije ime duguje svom porijeklu lingvističke raznolikosti španjolske regije Kastilje.
Kao i svi drugi veći evropski jezici, i španjolski je policentrični jezik čije mnogobrojne nacionalne varijante se govore u dvadesetak zemalja.[9] Takav kakvog ga poznajemo danas, mješavina je jezika, nastala kroz stoljeća, pod utjecajem osvajača: Rimljana, Gota i Arapa.
Indoeuropski jezici > Italički > Romanska grupa > Romanski jezici > Zapadnoitalski > Podskupina Zapadni > Galo-Iberski > Grupa Iberoromanska > Grupa Iberozapadnih > Podgrupa Kastiljski
Glas koji se čuje Kako se piše
[a]= a
[u]= u
[i]= i, y (osim kad je između samoglasnika)
[o]= o
[e]= e
Specijalne kombinacije
Glasovi koji se čuju Kako se pišu
[j]= ll, y (prije samoglasnika)
[nj]= n s valom (tildom) na sebi
[rr]= rr, r (na početku sloga) -->duplo r
[ć]= ch
Suglasnici
Manje-više isti kao i hrvatski (s time da se h ne čita, te ima i još neke razlike)
Glas koji se čuje Kako se piše
[k]= qu, k, c (uvijek osim ispred e & i)
[g]= g (uvijek osim ispred e & i)
[s]= s
[th]= z, c ispred e & i (u dobrom djelu hispanog svijeta se ovo izgovara kao [s])
[b] = b, v (između samoglasnika je izgovor mekši, b koje pomalo vuče na "mješavinu" našeg b i v)
[d]= d (između samoglasnika je sličniji izgovoru engleskog th u the)
dupla slova se čitaju kao i da je samo jedno napisano
Španjolski je jezik nastao u jugozapadnoj europskoj regiji, tada poznatoj kao iberski poluotok.[10] Other authorities[11][12]
Krajem VI st.pr.Kr., Iberi, prvi stanovnici regije, počinju se miješati s Keltima, nomadskim i ratničkim plemenima koja se naseljavaju na područje Galicije u VII st.pr.Kr.. Te dvije grupe formiraju jedan narod, nazvan Keltoiberi i razvijaju jezik koji je jedna vrsta keltskog, ali ipak razjedinjen, ovisno od plemena i područja gdje se govori. Zbog toga se do dolaska Rimljana, koji započinju osvajanje poluotoka 218 g.pr.Kr., još uvijek ne može govoriti o jednoj lingvističkoj formi.[14]
Pod rimskom vlašću poluotok postaje poznat kao Hispania. Stanovnici dolaze u kontakt s rimskim trgovcima, vojnicima te državnim službenicima i na taj način uče latinski. Kako se klasični latinski, jezik obrazovanih, u cijelom rimskom carstvu počinje miješati s jezikom starosjedilaca - u ovom slučaju, Kelta, Ibera te Kartažana - nastaje novi jezik nazvan pučki latinski (lat. latin vulgar) koji koristi osnovni model klasičnog latinskog, ali se i dalje poprilično služi riječima starosjedilačkih jezika.
Latinski ostaje jezik uprave i kulture i nakon provale Vizigota u V st., plemena s istoka današnje Njemačke sve do 711 g. kada Arapi, t.j. Mauri sa sjevera Afrike (u Španjolskoj poznati kao "los Moros") osvajaju skoro cijelo područje poluotoka, osim dijela današnje Galicije i Asturije. Tako se arapski jezik, t.j. mozarapski dijalekt i kultura počinje govoriti u islamskoj Hispaniji ( arap. Al Andaluz ), dok na krščanskom sjeveru pučki latinski ostaje i dalje narodnim jezikom, kojeg Arapi nazivaju "lisan al ayam", u prijevodu, strani jezik. Arapski je nakon latinskog imao najveći utjecaj na razvoj španjolskog jezika. Računa se da u modernom španjolskom, otprilike, četiri tisuće riječi ima korijen u arapskom jeziku.[15]
Krščanska kraljevstva sa sjevera godine 1492 dolaze do potpune vojne i političke kontrole nad cijelim područjem poluotoka, zauzimanjem posljednjeg grada u arapskom posjedu, Granade. Nakon toga dolazi do naseljavanja krščanskog stanovništva te se pučki latinski vraća kao dominantan jezik.
Prva etapa stardardiziranog španjolskog jezika baziranog na kastiljskom dijalektu počinje 1200. g. kada kralj Kastilje i Leona Alfons X. Mudri, poznat i kao kralj erudit (lat. učenjak), daje zadatak jezikoslovcima sa svoga dvora da prevedu Bibliju te djela iz astronomije, povijesti i prava.
Drugi značajniji trenutak u razvoju jezika koji se pretvara u književni, desilo se povijesne 1492, godine koja je označila španjolsku povijest kako Kolumbovim otkrićem Amerike i preuzimanjem Granade, što je več ranije navedeno, tako i izdavanjem prve kastiljske gramatike kojoj je bio autor Elio Antonio de Nebrija, humanista sa sveučilišta u Salamanci, koji je bio i autor hispano - latinskog rječnika sadržanog u dva sveska, naziva "Vocabularium".[16]
Dok se na svjetskoj listi jezika koji se najviše govore nalazi na trećem ili četvrtom mjestu (ovisno o izvorima), dotle se na listi najvažnijih jezika španjolski jezik nalazi na drugom mjestu, odmah poslije engleskog, s gotovo 400 milijuna izvornih govornika.
Iako je španjolski jezik najraspostranjeniji u Latinskoj Americi, on je zastupljen na svim kontinentima:[17]
| Zemlje poredane po abecedi | Broj govornika |
|---|---|
|
|
| Teško je odrediti točan broj španskih govornika, jer svi stanovnici zemalja gdje je španski službeni jezik ga ne govore. Isto tako većina govornika španskog u SAD se služi i engleskim. | |
U Španjolskoj se izraz španjolski jezik koristi u usporedbi sa jezicima van Španjolske . U usporedbi sa jezicima u Španjolskoj koristi se izraz kastilski jezik. Za vrijeme diktature Francisca Franca jezik se službeno nazivao "španjolski" te je službena uporaba lokalnih romanskih jezika bila zabranjena. Zbog toga se u nekim dijelovima španjolske izraz "španjolski jezik" smatra uvredljivim.
Španski je blisko srodan sa drugim Zapadno iberijskim romanskim jezicima,[19][20] uključujući Asturijski,[21] Aragonski,[22] Galicijski,[23] Ladino,[24] Leonski,[25] Mirandski[26] i Portugalski.[27][28]
Uglavnom se podrazumeva da govornici portugalskog i španskog mogu da kominciraju, mada sa varirajućim stepenima poteškoća.[29][30][31][32] Međusobna razumljivost pismenog španskog i portugalskog jezika je nešto veća, pošto su poteškoće govornih formi u većoj meri bazirane na na fonologiji nego na gramatičkim i leksičkim razlikama. Ethnologue daje procene leksičke sličnosti između srodnih jezika u obliku procentualnih vrednosti. Za španski i portugalski ta vrednost je 89%. Italijanski s druge strane, mada je fonološki sličniji španskom, ima leksičku sličnost od 82%. Uzajamna razumljivost između španskog i franskuskog ili između španskog i rumunskog je još niža, sa procenjenim leksičkim sličnostima od 75% i 71%, respektivno.[33] Razumevanje španskog od strane govornika francuskog koji nisu strudirali jezik je znatno niža, sa procenjenom vrednošću od 45%. Generalno je, zahvaljujući zajedničkim svojstvima sistema pisanja romanskih jezika, interlingvalno razumevanje pisane reči veće nego oralne komunikacije.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
