From Wikipedia, the free encyclopedia
Ortopedija (grč. orthos-ravan, uspravan; paidion-dete) je medicinska specijalnost koja proučava, sprečava i leči bolesti, deformacije i povrede sistema za kretanje. Danas je ortopedija prevashodno hiruška struka zbog aktivnog, operativnog pristupa u terapiji mnogih stanja. Zadržala je i svoje istorijske karakteristike, podrazumevajući brigu o deformacijama skeleta sa opštim zadacima brige za invalide, pa tako sarađuje sa ostalim specijalnostima, kao što su školska i fizikalna medicina, pedijatrija, reumatologija i neonatologija [1].
Nikola Andri (1658-1742) je francuski doktor koji je u svojoj knjizi, izdatoj 1741. godine, „Ortopedija ili umeće sprečavanja i korigovanja deformacije tela dece“ (franc. L'orthopédie ou l'art de prévenir et corriger dans les enfans, les difformités du corps) dao naziv ortopediji takav kakav je danas. U ovoj knjizi, Nicolas je dao i ilustraciju ispravljanja mladog drveta u rastu, tako što se privezuje za uspravan stub koji ga pridržava. Ovo drvo je ostalo simbol ortopedije do danas. 1780. godina je izuzetno važna godina u istoriji ortopedije. Tada je otvorena prva ortopedska ustanova u Orbeu od strane Venela, u kojoj su se lečila krivljenja kičme i ekstremiteta pomoću aparata i ekstenzija. Slične ustanove su osnovane i u drugim gradovima, kao što su Delpech u Montpellieru (1812), Johann Georg Heine u Würzburgu (1816), kao i Hirsch u Pragu (1845). Johann Georg Heine je bio popularan u lečenju ortopedskim aparatima i smatra se osnivačem „mehaničke ortopedije“.[2]
Pronalazak gipsanog zavoja je značajno uticao na razvoj konzervativne ortopedije novijeg doba. Za njegovu primenu je zaslužan Holandjanin Antonius Mathysen koji je 1852. objavio metodu povijanja koju je kasnije čitavom Evropom proširio Van de Lee. Nakon otkrića asepse, rendgenskih zraka i anestezije, ortopedija se kreće ka razvoju u hiruršku struku.
Dijagnostika bolesti i povreda sistema za kretanje sastoji se od anamneze, kliničkog pregleda, laboratorijske i radiološke pretrage, kao i drugih specijalnih ispitivanja. Ortopedska dijagnostika se širi i na dijagnostiku drugih organa, obzirom da se neki znakovi bolesti tek sekundarno javljaju kao ortopedski.[1]
U radiološke pretrage takođe spadaju i kontrastna radiografija, kompjuterizovana tomografija (CT), kao i trodimenzionalni CT (3D-CT).[1]
U dodatne dijagnostičke postupke spadaju magnetna rezonanca, tipizacija tkiva, mikrobiološke pretrage, scintigrafija kosti, dijagnostički ultrazvuk, artroskopija, kompjuterizovana kolor-termografija, denzitometrija kosti, kao i biopsija i citološka punkcija.[1]
Opšta podela ortopedskih zahvata je na neoperativne (zatvorene, tj. bez diranja integriteta kože) i operativne (otvorene, hirurške).
Pod neoperativnim ortopedskim zahvatima u užem smislu se podrazumeva repozicija preloma kosti i repozicija zglobova, a jedna od najbitnijih metoda neoperativnog lečenja jeste primena gipsanih zavoja.[1]
Loše postavljen gipsani zavoj može prouzrokovati štetne i za ekstremitet opasne posledice. Najteže komplikacije jesu poremećaji u krvotoku zbog strangulacije ili pritiskanja krvnih žila gipsom, što može uzrokovati nekrozu distalnog dela uda. Takođe, ukoliko postoji pritisak na živce, može doći i do paralize, pa dugotrajniji pritisak ili natezanje živaca može uzrokovati nepopravljiva oštećenja.
Pod hirurškim zahvatima u ortopediji podrazumevaju se operacije na tetivama, kostima, zglobovima, živcima, krvnim žilama, koži, kao i amputacije i egzartikulacije.
Prilikom operacija na tetivama [4] mora se voditi računa o funkcionalnim i fiziološkim osobinama tetiva, bez obzira koji se zahvat vrši. U operacije tetiva spadaju:
Za operacije na kostima[4] koristi se čitav niz instrumenata, koji su napravljeni da izdrže rad na čvrstom materijalu kao što je kost, a postoje i posebna sredstva za njihovo fiksiranje. Ove operacije obuhvataju:
Operacije na zglobovima[4] se vrše pod strogim aseptičkim okolnostima, obzirom da se radi o pristupu telesnim šupljinama. U ove hirurške zahvate spadaju:
Operacije na živcima[4] zahtevaju primenu izuzetno finog instrumentarijuma i materijala za šivenje, kao i primenu operacijskog mikroskopa. Najčešći zahvati su:
Operacije na krvnim žilama[4] podrazumevaju:
Operacije na koži[4] se koriste u lečenju urođenih i stečenih deformacija lokomotornog sistema, kao i zbrinjavanju povreda i posledica povreda lokomotornog sistema. U ortopediji se koriste ranskutani(obuhvata sve slojeve kože) i intrakutani(obuhvata sve slojeve kože osim epidermisa) šav kože.
[4]Amputacija, egzartikulacija i reamputacija se primenjuju ukoliko ne postoji mogućnost da se povređeni deo ekstremiteta sačuva. Amputacija podrazumeva odstranjivanje celog uda ili njegovog dela, a egzartikulacija podrazumeva odstranjivanje celog uda ili njegovog dela u zglobu. Reamputacija podrazumeva ponovni hirurški zahvat na amputiranom udu. Nakon operacije ovog tipa sledi postoperativna rehabilitacija i primena odgovarajuće proteze, što je isključivo područje ortopedije, kao jedine grane medicine koja u celosti može dati odgovor na ovakve zdravstvene komplikacije.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.