Budistička meditacija
From Wikipedia, the free encyclopedia
Budistička meditacija označava niz tehnika kojima se razvijaju svesnost, koncentracija, mirnoća i uvid. Jedna od glavnih je motrenje.
Dio serije članaka na temu Budizam | |
Historija budizma | |
Temelji | |
Ključni termini | |
Vodeće ličnosti | |
Praksa i postignuća | |
Budizam po regijama | |
Budističke škole | |
Tekstovi | |
Komparativne studije |
Cilj budističke meditacije je napustiti razne uslovljenosti uma. Po budističkom shvatanju, to ne znači poricati ih ili kritikovati, već ne slediti ih. Ajahn Sumedho savetuje da ih osluškujemo kao stanja uma koja nastaju i nestaju. Uz pomoć stava budne, pažljive svesnosti, učimo da imamo poverenje u to da budemo samo slušalac, posmatrač, a ne neko ko pokušava da meditira da bi došao do nekakvog rezultata.[1]
Trevor Ling definiše budističku meditaciju kao delatnost kojom čovek nastoji da prevaziđe diskurzivno razmišljanje, da otkloni ili spreči nepovoljna stanja uma, te začne ili utvrdi povoljna.[2] Suština budističke meditacije je u sabranosti pažnje i svesnosti, pažljivosti i posmatranju. Poetski rečeno, cilj meditacije je "divna tišina, mirnoća i jasnoća uma."[3]
Osnovni alati budističke meditacije su mentalni kvaliteti kao energija, svesnost, koncentracija i razumevanje.[4]
Budisti upražnjavaju meditaciju kao deo puta ka probuđenju, nirvani.