hrvatska lingvistica From Wikipedia, the free encyclopedia
Snježana Kordić (Osijek, 29. listopada 1964.), hrvatska je jezikoslovka i kroatistica, široj javnosti poznata po knjizi Jezik i nacionalizam.[2]
 |
Ovu je stranicu potrebno oblikovati kao Wikipedijin članak. (Rasprava)Format članaka treba slijediti Wikipedijin stil. |
| Snježana Kordić | |
 Plenarno predavanje Snježane Kordić na konferenciji u Japanu 2018.[1] | |
| Rođenje | Osijek, 29. listopada 1964. |
|---|---|
| Prebivalište | Zagreb |
| Nacionalnost | Hrvatica |
| Poznat(a) po | knjizi Jezik i nacionalizam |
| Poslodavac | Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku Sveučilište u Zagrebu Ruhrsko sveučilište u Bochumu Westfalijsko sveučilište Wilhelms u Münsteru Humboldtovo sveučilište u Berlinu Sveučilište Johanna Wolfganga Goethea u Frankfurt na Majni |
| Zanimanje | Jezikoslovka |
| Titula | dr. sc. habil. |
| Portal o životopisima | |
Snježana Kordić rođena je u Osijeku, 1964. godine. Prema njezinom pisanju u članku "Demagogija umjesto znanosti" roditelji, otac Hrvat rodom iz Sretnica kod Mostara i majka Hrvatica rodom iz Obrovca Sinjskog, odgajali su je u strogom katoličkom duhu.[3] Diplomirala[4] je 1988. kroatistiku na Sveučilištu u Osijeku.[5] U Osijeku je na Filozofskom fakultetu radila 1990. kao istraživačica pripravnica iz područja kroatistike.[6] 1991. prešla je na Filozofski fakultet u Zagrebu,[7] gdje je primljena za asistenticu na Katedri za suvremeni hrvatski jezik Odsjeka za kroatistiku,[8][9] a paralelno je predavala i na Odsjeku za novinarstvo Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.[10] Nakon što je završila poslijediplomski studij jezikoslovlja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i magistrirala[11] 1992. te obranila disertaciju[12] 1993.,[13][14] ponuđen joj je u Njemačkoj nastavak sveučilišnog rada.[15][16] Tamo je stekla status habilitirane[17] znanstvenice[18][19] (iznaddoktorski stupanj)[20] 2002. godine.[21][22] U Njemačkoj je petnaestak godina[23] predavala kao znanstvena suradnica, docentica i profesorica na Ruhrskom sveučilištu u Bochumu, westfalijskom sveučilištu Wilhelms u Münsteru, Humboldtovom sveučilištu u Berlinu i sveučilištu Johanna Wolfganga Goethea u Frankfurtu.[24][25][26]
Snježana Kordić objavila je četiri knjige koje su prevedene na strane jezike[27] (engleski, njemački ili španjolski) i 150[28] drugih jezikoslovnih radova[29] u kojima je istraživala područja gramatike, sintakse, lingvistike teksta, pragmatike, korpusne lingvistike, leksika, sociolingvistike,[30] jezične politike,[31][32] standardologije. Poseban doprinos dala je u istraživanju relativnih ili odnosnih rečenica, zamjenica u ulozi anafore, katafore i deikse, zatim u istraživanju veznika, priloga, prezentativa, modalnih glagola i egzistencijalnih glagola.
U inozemstvu je S. Kordić pored knjiga iz područja sintakse i leksikologije objavila 1997.[33][34] gramatiku tzv. srpskohrvatskog jezika za publiku engleskoga i njemačkoga govornog područja.
Kordić nikada nije bila član neke političke stranke. Za vrijeme studija sredinom 1980-ih odbijala je ući u komunističku partiju; zbog toga nije bila proglašena za najboljeg studenta, nego je najboljim studentom proglašen student s nižim ocjenama, ali koji je bio član Saveza komunista i srpske nacionalnosti.[46] U svojim djelima napada kolege jezikoslovce kroatiste za nacionalističku ispolitiziranost i optužuje ih da su “izdali znanost”.[47][48][49][50] Zalaže se za eliminiranja nacionalizma iz lingvistike.[51][52][53][54][55]
Zalaže se protiv jezičnoga purizma[56][57][58][59][60] u Hrvatskoj[61][62][63] koji je po njezinim ocjenama dio nacionalističke ideologije.[64][65][66][67][68] Pored toga pisala je i o povijesti nastanka nacija,[69][70] o konstrukcijskom karakteru nacionalne kulture i nacionalnog identiteta,[71][72] te o proširenim mitovima vezanim za jezik.[73] Sadržaj njenog posljednjeg djela Boris Pavelić sažima na sljedeći način:“Snježana Kordić, autorica revolucionarne knjige 'Jezik i nacionalizam' u kojoj ona demistificira taj stereotip da jezik na jugoslavenskom području mora biti nacionalan i tvrdi da je to jedan policentrični jezik.”[74] Objašnjavajući teze i zaključke svoje knjige "Jezik i nacionalizam", izjavljuje za medije - tijekom Sajma Knjige u Puli 2011. god. gdje je tu svoju knjigu prezentirala - da najviđeniji hrvatski lingvisti potiču i "zarađuju na nacionalizmu", zbog čega predlaže da se rasformira Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti.[75] Izraziti interes javnosti za knjigu koji se očitovao i u tome što su od autorice mediji tražili "preko šezdeset intervjua povodom knjige"[76] dio je "velike bure" oko tog djela koje je predstavljalo "pljusku nacionalistima", i zbog kojeg je nagrađen izdavač Nenad Popović nagradom "Süddeutsche Zeitung" kao jedan od "velikih mirotvoraca 2010. godine".[77]
Što se tiče uvođenja ćirilice u Vukovar, ne smatra opravdanim forsiranje ćirilice.[78][79][80][81] Također pokazuje da pismo nije znak dvojezičnosti.[82][83][84][85] Navodi da se na osnovi Europske povelje o manjinskim jezicima u ovom slučaju ne radi o manjinskom jeziku, pa stoga ni o o dvojezičnosti.[86][87][88][89] Praksu da se u Vukovaru zbog jezika razdvajaju srpska i hrvatska djeca u vrtićima i školama naziva jezičnim aparheidom i kritički govori o lideru hrvatskih Srba Miloradu Pupovcu jer se pozivao na dvojezičnost.[90][91] A razbijanje dvopismenih ploča osuđuje kao izraz mržnje prema ljudima.[92]
»Naravno da svi progresivni građani u Hrvatskoj osuđuju razbijanje ćiriličnih ploča jer te ploče se doživljavaju kao simbol srpske manjine u Hrvatskoj i njihovo razbijanje je izraz mržnje prema toj manjini.[93]«U vezi nastojanja da se u Srbiji još dodatno zakonski sankcionira korištenje latinice, koja navodno ugrožava nacionalni identitet, Kordić podsjeća da je latinica i srpsko pismo jer ga kao primarno pismo koristi većina ljudi u Srbiji, a da, nažalost, već i "Ustavom Republike Srbije latinica je diskriminirana".[94]
Kritički se osvrćući na pokušaje rehabilitacije Draže Mihailovića, govori o zločinu četnika nad njenom obitelji.[95][96] U lipnju 2014. godine potpisuje s grupom intelektualaca i aktivista otvoreno pismo katoličkim biskupima,[97] u kojem se izražava zabrinutost zbog afirmativnih izjava nekih biskupa o Dariju Kordiću nakon njegovog povratka s odsluženja kazne za ratne zločine za koje je osuđen kod Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, te se traži da se "Crkva u Hrvatskoj vrati s puta nacionalističke ostrašćenosti i isključivosti na put kršćanske tolerancije i skromnosti, ekumenizma i dijaloga".[98] Sve to osporava optužbu s bošnjačke strane da je Snježana Kordić na liniji Herceg-Bosne.[97] Na prigovore od strane prominentnih predstavnika hrvatske ljevičarske scene zašto Snježana Kordić kritizira Karla Marxa, pa je stoga stavljaju u istu liniju s Antom Pavelićem i ustašama, autorica reagira opširnim odgovorom.[76]
Prva je osudila i Neretvansku deklaraciju o bosanskom jeziku,[99][100] i ta njena kritika naišla je na potporu u bosanskohercegovačkim medijima,[101][102][103] ali i na oštru osudu u nekim bošnjačkim krugovima.[97] Njezine publikacije iz sociolingvistike izazvale su burne reakcije.[104][105]
Kordić je 2001.[106] pokrenula diskusiju[107] sa svojim kolegama kroatistima u zagrebačkom časopisu Republika koja 2003. seli u novopokrenuti časopis Književna republika[108] i traje gotovo deset godina.[109][110] O toj diskusiji Igor Mandić kaže da je "najdulja, najtemeljitija i najbritkija polemika (čime, dakako, uvažavam i njene diskutante/protivnike!) vođena u hrvatskoj kulturi 21. stoljeća."[13] Luka Pavlović zamjera uredniku Književne republike Velimiru Viskoviću što je stalno nagovarao protivnike Snježane Kordić da pišu u tom časopisu tekstove u kojima će ju osporavati "cimajući po Zagrebu za rukav hrvatske jezikoslovce da uđu u polemiku s njom"[111] Ona je svakom uključenom supolemičaru, kako kaže, "uvijek odgovorila i citirala više stotina zapadnoeuropskih znanstvenika protiv tvrdnji naših kroatista. Ukupno sam napisala preko 500 stranica odgovora u toj diskusiji. Na kraju su zašutjeli jer više nisu mogli ponuditi nijedan argument, iako ih je urednik časopisa u kojem je to izlazilo stalno molio da mi pokušaju replicirati."[112] 2004. g. objavljuje rad "Die aktuelle Sprachzensur in Kroatien" o navodnoj jezičnoj cenzuri u Hrvatskoj.[113]
Hrvatski jezikoslovci praktički su jednoglasno protiv teze nekih zapadnoeuropskih (socio)lingvista[91] koje citira Snježana Kordić o jednom policentričnom srpskohrvatskom jeziku.[114][115] Osim u dnevnopolitičkom tisku - koji i nije znanstveno vrijedan izvor informacija - radilo se o polemici u časopisu “Republika” tečajem 2001. – 2002. i “Književna republika” tečajem 2003. – 2009., u vlasništvu sumišljenika Snježane Kordić, pa su odgovori kroatista stizali nerijetko sa zakašnjenjem, a ponekad i nisu objavljeni.[116] Tvrdnje Snježane Kordić i drugih znanstvenika koje ona citira (S. Kordić u knjizi Jezik i nacionalizam koristi nekoliko tisuća citata iz preko petsto različitih radova, najčešće zapadnoeuropskih lingvista)[117] polemički su, u listu “Književna republika”, pokušavali osporavati slavisti, kroatisti i opći lingvisti Stjepan Babić, Stjepan Damjanović, Mario Grčević, Leopold Auburger, Ivo Pranjković, Vinko Grubišić, Zvonko Pandžić (u zasebno objelodanjenom opsežnom odgovoru), a implicite u knjizi poredbeni lingvist Mate Kapović,[118] te u medijima Nataša Bašić-Kosić, Mario Grčević, Ranko Matasović, Radoslav Katičić i Sanda Ham. Tako je rečeno: “To najjasnije pokazuje da kad Snježana Kordić treba, ona ni okom da trepne, pomiješa razine i spušta se s književne razine na razinu zagrebačkih hauserica. To je njezina “znanstvena” razina”.[119] “Iako je u “Književnoj republici” 1-2/2003. potrošila opet mnogo stranica, Snježana Kordić nije donijela valjanih dokaza protiv mojih tvrdnji. Napisala je samo puno novih poluistina i neistina i ponudila ih u zanimljivom obliku - odgovarajući kolegi M. Grčeviću i meni odjednom i miješajući te odgovore ne bi li čitateljima još više otežala da vide što je istina. Ne bi trebalo možda uopće na sve to odgovarati, ali Snježana Kordić uvijek plasira neke nove poluistine i neistine pa ako ostanu bez odgovora, sutra bi mogle izgledati kao istinite.”[120] “Treba isto tako reći da situacija s hrvatskim i srpskim nikako nije usporediva ni s njemačkim ni s engleskim... I u slučaju njemačkoga i u slučaju engleskoga najprije je u dužem vremenskom periodu postojao utvrđeni i normirani njemački i engleski standard (takvi “klasični” standardi uostalom postoje i danas: tzv. Hochdeutsch i “šekspirijanski” engleski), pa su se onda teritorijalno diferencirali (Austrija i Švicarska odnosno Amerika i Australija), a u hrvatskom i srpskom slučaju nikakvoga “klasičnoga” standarda i nije bilo, unatoč brojnim i upornim nastojanjima da se on konstituira”,[121] na što mu je odgovorila da njegova tvrdnja za njemački nije točna i citirala mu je germanističke radove.[122][123] “Što odvraća S. Kordić od hrvatskoga jezika ? Teško je dokučiti odgovor na to pitanje. Dok se ona rasterećuje od ispitivanja konstruiranosti serbokroatističkoga osnovnoga pojmovlja, neće spoznati činjeničnost hrvatskoga jezika. Zalutala je, čini se, u šumi općejezikoslovnih pojmova isto kao što se zaletjela i zalutala u prenju s akademikom Stjepanom Babićem o odnosnim pridjevima.”[124] “Danas od “srpskohrvatskog” ostaje samo na njemačkom jezičnom području - gdje je taj pojam i nastao - još samo taj šturi naziv za jezik. I najvjerojatnije će to biti sve što će još određeno vrijeme i ostati od tog jezika! Odatle i razumljiva uznemirenost, da ne kažem panika, nekih predavača toga “jezika” koji de facto nikada i nije postojao, a danas više ni de jure nigdje ne postoji.”[125]
Španjolski filolog i prevoditelj njezine knjige Juan Cristóbal Díaz iznosi kako je u knjizi Snježane Kordić “ʻJezik i nacionalizamʼ impresivan način na koji je svaka važna tvrdnja u knjizi poduprta nizom citata međunarodnih eksperata iz raznih polja misli i znanosti.”[126] Knjiga je izazvala “velik interes šire kulturne javnosti”.[127] U javnim su medijima teze Snježane Kordić iznijete u toj knjizi odbacili jezikoslovci Nataša Bašić-Kosić[128] Ranko Matasović,[129] Radoslav Katičić,[130] Mario Grčević,[131][132][133][134] Zvonko Pandžić, koji je objelodanio odgovor na polemiku sa Snježanom Kordić u časopisu “Republika”, budući da mu je “Književna republika” odbila objaviti tekst,[116] te u knjizi “Čiji je jezik ?” Mate Kapović, koji je autoričin pristup u knjizi “Jezik i nacionalizam” nazvao “kulturno-lingvističkim autorasizmom” i “nacionalističkom interpretacijom” unitarističke orijentacije.[118] Njegove primjedbe osporene su u Hrvatskoj.[135] Nakon nekoliko godina Kapović se priklanja stavu Snježane Kordić da se na standardnoj razini radi o jednom zajedničkom policentričnom jeziku.[100][136]
Jurica Budja s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u recenziji "Prikaz knjige jezik i nacionalizam Snježane Kordić" između ostalog piše: "Izdavanje knjige zadobilo je pozornost mnogih novina i listova jer govori o temi koja može poslužiti kao pokriće za ideološke položaje"(...)"Bitno je pri tomu da iza pojma kroatisti stoje pojedinačni hrvatski jezikoslovci s kojima se S. Kordić nije slagala i koje je vrijeđala, »polemizirala«, prije, po više časopisa. Proces uzdizanja od pojedinačnoga k općemu služi tomu da se cijela zajednica ljudi koji drže da je hrvatski poseban, samobitan jezik ozloglasi. Kroatiste ona nastoji prikazati kao skup umno, duševno i ćudoredno zahirjelih ljudi. U njezinoj knjizi kroatisti postaje upravo ritualni, magijski naziv. Kroatisti su različiti od ostalih južnoslavenskih jezikoslovaca, za koje se Kordić nikada ne služi nazivima kao serbisti i dr."[137]
Izjavu Sande Ham - inače profesorice Snježane Kordić iz osječkig perioda njezinih studija - da "U Hrvatskoj njezine stavove malo tko shvaća ozbiljno, uglavnom služe za dnevnopolitičke unitarističke i nostalgične potrebe u Hrvatskoj i BiH."[138] kritički analizira Slobodan Šnajder podsjetivši "da iz lingvistički evidentne činjenice – hrvatski i srpski su jedan policentrični jezik – ne slijede nikakve političke odluke, niti neka posebna jugo-nostalgija."[139] A i Kordić kaže "da policentričnost jezika ne navodi na nekakvo državno zajedništvo jer se i varijacije svih drugih policentričnih jezika govore u nekoliko različitih država."[18][140][141][142] Izjave Sande Ham naišle su na niz drugih kritičkih reakcija.[16][143][144][145][146]
Mario Grčević je mišljenja da je "S. Kordić zbog svojih ekstremističkih stavova i vrijeđanja neistomišljenika ušla u sukob s nevjerojatno velikim brojem jezikoslovaca i kulturnih djelatnika", te spominje neke "od onih koje je javno napadala ili kritizirala zbog navodnoga „nacionalizma u jeziku“ (odnosno „nacionalističkoga pristupa jeziku“), ili one koji su se osjećali potaknutim javno polemizirati protiv njezinih istupa vezanih uz hrvatski jezik: Ivo Pranjković, Josip Silić, Marko Samardžija, Stjepan Damjanović, Ivo Žanić, Tonko Maroević, Leopold Auburger, Werner Lehfeldt, Monika Wingender, Robert Greenberg, Midhat Riđanović, Vinko Grubišić, Zvonko Pandžić, Anđela Frančić, Lana Hudeček, Milica Mihaljević, Sanda Ham, Nataša Bašić, Jurica Budja, August Kovačec, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Stjepko Težak, Stjepan Babić, itd."[147]
U srpskim medijima kritiziraju njezine stavove "poznati srpski nacionalisti nelingvisti Dragoljub Zbiljić i Nenad Nikolić",[135] koji ju optužuju da "je poluistina Kordićeve neusporedivo opasnija za srpsku nego za hrvatsku lingvistiku",[148] da "uskraćuje Srbima autorefleksiju" i da "za Srbe je pogubna" jer "jezik oslobađa obilježenosti srpskom tradicijom, svodi ga na simbolički neutralno sredstvo komunikacije i podstiče na ravnodušnost prema njegovom imenovanju i broju raznoraznih imena koja se srpskom jeziku daju".[149] U Hrvatskoj je uslijedila reakcija na ove optužbe.[135][150][151]
Nasuprot ovim navedenim citatima iz srpskih medija u kojima se kritizira njezina knjiga, izrazio je srpski skandinavist pokojni Ljubiša Rajić svoje pozitivno mišljenje.[152] Njemu se priključio i romanist Ivan Klajn.[153] U Crnoj Gori je montenegristica Rajka Glušica objavila pohvalnu recenziju knjige u tamošnjem filološkom časopisu.[23] Slavisti iz raznih zemalja EU su u svojim stručnim časopisima objavili pohvalne recenzije knjige Jezik i nacionalizam,[49] tako Maria Rita Leto[154] u Italiji, Pavel Krejčí[155] u Češkoj, Jerzy Molas[156] i Henryk Jaroszewicz[117] u Poljskoj, Ulrich Obst u Njemačkoj[157] i mnogi drugi.
Svoju recenziju u časopisu Poljske akademije znanosti Socjolingwistyka završava Henryk Jaroszewicz sljedećim riječima:
"Zaključno se s punim uvjerenjem može reći da je 'Jezik i nacionalizam' kapitalna monografija. [...] Možemo se čak usuditi reći da monografija Snježane Kordić ima potencijal da postane prekretnica u povijesti kroatistike, epohalno djelo - u punom smislu te riječi - za hrvatsko jezikoslovlje. [...] Stoga djelo Snježane Kordić može postati svojevrsna katarza kroatistike, izvrsno i pošteno razračunavanje s erom u kojoj je hrvatska lingvistika tako često tonula u znanstvenu stagnaciju, reducirana od strane hrvatskih elita samo na podređenu ulogu oružja korištenog u političkoj borbi za hrvatsku državotvornost. Pitanje je jedino jesu li današnja kroatistika i današnje hrvatsko društvo već spremni prihvatiti jedno takvo djelo kao što je 'Jezik i nacionalizam'?"[117]
U talijanskom časopisu Studi Slavistici Maria Rita Leto u recenziji ističe: "Godinama se Kordić u Hrvatskoj bori pokušavajući razvezati čvor koji veže jezikoslovlje, nacionalizam i politiku (i godinama je zbog toga marginalizirana i napadana). [...] Ponovno Kordić strpljivo razdvaja lingvistički aspekt od politike, želeći se strogo pridržavati načela lingvistike kako bi zadržala svoju neovisnost od nacionalističke propagande i manipulacije. [...] Knjiga Snježane Kordić je pisana jasno, analitički i čita se s užitkom."[154]
Znanstveni časopis Studia z Filologii Polskiej i Słowiańskiej objavio je recenziju Jerzya Molasa u kojoj piše da knjiga 'Jezik i nacionalizam' "izuzetno brižljivo, koristeći bogatu literaturu iz područja slavistike i opće lingvistike, sociologije, kulturološke antropologije i politologije, predstavlja sve aspekte spora oko srpskohrvatskog jezika. Vjerojatno više od polovice teksta čine prikladno izabrani citati iz radova, uglavnom autora s engleskog i njemačkog govornog područja, koji se odnose na ovu temu."[156]
Hrvatski znanstvenik Goran Miljan je u Berlinu objavio recenziju u kojoj ocjenjuje da "Kordić razrađuje ideje jezika, lingvistike, politike, povijesti, kulture itd. na dobro strukturiran i akademski izuzetno pohvalan način."[158] Pavel Krejčí u recenziji objavljenoj u češkom filološkom časopisu naglašava da "knjiga je bez sumnje jedna od najvažnijih i najvrednijih publikacija o datoj temi."[155] Njemački lingvist Ulrich Obst nakon što je istakao da se u knjizi "svi pseudoargumenti bravurozno osporavaju" završava recenziju sljedećom rečenicom: "Čovjek bi jako poželio ovoj knjizi da naiđe na plodno tlo prvenstveno kod osoba koje su na prominentnim pozicijama u političkom i kuturnom životu dotičnih država i da tamo gdje je potrebno dovede do promjena u razmišljanju."[157]
U časopisima The Slavonic and East European Review i[159] i Eurasia Border Rewiew također su objavljene pohvalne kritike.[160]
Objavljivanju njezine knjige Jezik i nacionalizam (Durieux 2010) novčano je pomoglo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske pod vodstvom Bože Biškupića.[161] Hrvoje Hitrec, predsjednik udruge Hrvatsko kulturno vijeće, odnosno njegova udruga podigla je prijavu[162] protiv ministra kulture Bože Biškupića i pomoćnika za knjigu Čedomira Višnjića zbog sufinanciranja knjige Jezik i nacionalizam koja po njegovom mišljenju šteti hrvatskoj kulturi i vrijeđa govornike hrvatskog jezika, jer ta knjiga navodno napada hrvatski jezični identitet i institucije te hrvatski Ustav, jer u njoj su "argumenti" da hrvatski jezik ne postoji.[163][164] Prijava je naišla na brojne negativne reakcije u hrvatskim medijima.[165][166][167][168] DORH je prijavu odbacio.[169][170]
Kordić je početkom 2016. prihvatila poziv da bude član četveročlane radne grupe međunarodnog projekta "Jezici i nacionalizmi" koji je bio inspiriran njezinom knjigom Jezik i nacionalizam.[171][172] U okviru projekta organizirana je serija tribina u Hrvatskoj i tri države koje graniče s Hrvatskom: BiH, Crnoj Gori i Srbiji, na kojima je sudjelovala kao moderator ili govornik zajedno s brojnim drugim stručnjacima za jezik.[173][174] Naredne godine proširena radna grupa održava dvodnevi radni sastanak 16. i 17. siječnja u Zagrebu na kojem se sastavljao tekst Deklaracije o zajedničkom jeziku.[175][176][177] Na sastanak u Zagreb su odbili doputovati svi pozvani srpski lingvisti, a nakon objavljivanja je tekst žestoko napadnut od strane najviđenijih srbista u Beogradu: npr. Miloš Kovačević kaže da "Ova Deklaracija je mnogo povoljnija za Hrvate jer im sad omogućava sve što su uzeli od Srba, ali i Muslimanima i Crnogorcima. Ova deklaracija je napravljena u starom komunističkom stilu da su svi ravnopravni u svemu i svi podjednako krivi u svemu. To je perfidno propagiranje hrvatske deklaracije iz 1967. ... opasno je to što se kaže da nijedna varijanta nije vrednija od druge. Prema njima, bosanska ili crnogorska varijanta srpskog nije manje vrijedna od naše čisto srpske."[97][178][179][180] Njemu se pridružuje akademik Predrag Piper i razni drugi srpski lingvisti.[181] Iste 2017. godine Kordić sudjeluje na nizu tribina u sve četiri zemlje organiziranih povodom donesene Deklaracije.[172][182][183] Naredne 2018. pozivana je da drži plenarna predavanja o Deklaraciji i temi svoje knjige na znanstvenim konferencijama održavanima na sveučilištima raznih EU zemalja,[184][185][186] a potom i na sveučilištima u Japanu.[1][187][188]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
