država u centralnoj Africi From Wikipedia, the free encyclopedia
Čad (arapski تشاد =Tishād, francuski Tchad, službeno poznat kao Republika Čad (arapski جمهورية تشاد =Jumhūrīyat Tishād, francuski République du Tchad) je republika u centralnoj Africi, bez izlaza na more.
| Republika Čad République du Tchad جمهوريّة تشاد (Džumhūrīyât Tašād) |
||||||
|---|---|---|---|---|---|---|
|
||||||
| Himna: "La Tchadienne" |
||||||
 Položaj Čada
|
||||||
| Glavni grad | N'Djamena |
|||||
| Službeni jezik | francuski i arapski | |||||
| Državno uređenje | ||||||
• Predsjednik |
Mahamat Idriss Déby[1] | |||||
• Predsjednik vlade |
Succès Masra | |||||
| Zakonodavstvo | ||||||
| Nezavisnost | Od Francuske 11. august 1960. | |||||
| Površina | ||||||
• Ukupno |
1.284.000 km2 (20.) | |||||
| 1,9 | ||||||
| Stanovništvo | ||||||
• Ukupno |
18.523.165 (66.) | |||||
• Gustoća |
14,4/km2 | |||||
| Valuta | CFA franak (100 centima) | |||||
| Vremenska zona | UTC +1 | |||||
| Pozivni broj | 235 | |||||
| Internetska domena | .td | |||||
Sjeverni dio Čada se nalazi u Sahari. Graniči s Libijom na sjeveru, Sudanom na istoku, Srednjoafričkom Republikom na jugu, Kamerunom na jugozapadu te Nigerijom i Nigerom na zapadu.
Čad ima nekoliko ekoloških regija: zonu pustinja na sjeveru, aridni sahelski pojas u središtu i plodniju zonu Sudanske savane na jugu. Jezero Čad po kojem je zemlja dobila ime, najveće je močvarno područje u Čadu i drugo po veličini u Africi. Najveći i glavni grad je N'Djamena.
Službeni jezici Čada su arapski i francuski. U Čadu živi preko 200 različitih etničkih i jezičkih grupa. Glavne religije su islam (51,8%) i kršćanstvo (44,1%).[2] Počevši u 7. mileniju prije nove ere, ljudska populacija se u velikom broju preselila u Čadski bazen. U Čadskom sahelskom pojasu, do kraja 1. milenija nove ere, uzdizalo se i padalo niz država i carstava , od kojih je svako usredotočeno na kontrolu presaharskih trgovinskih ruta koje su prolazile regionom.
Francuska je osvojila teritoriju do 1920. godine i uklopila je u sastav Francuske Ekvatorijalne Afrike. Čad je 1960. stekao nezavisnost pod vođstvom Françoisa Tombalbayea. Ogorčenost prema njegovoj politici na muslimanskom sjeveru kulminirala je erupcijom dugotrajnog građanskog rata 1965. godine. U 1979. odmetnici su osvojili glavni grad i okončali hegemoniju Juga. Ali, pobunjenički zapovjednici borili su se među sobom sve dok Hissène Habré nije pobijedio svoje rivale. Čadsko-libijski sukob izbio je 1978. libijskom invazijom, koja je zaustavljena 1987. francuskom vojnom intervencijom (Operacija Épervier). Hissèna Habréa je, 1990. godine, svrgnuo njegov general Idriss Déby. Uz francusku podršku, modernizacija Čadskih oružanih snaga započeta je 1991. Od 2003. Darfurska kriza u Sudanu se prelila preko granice i destabilizirao naciju. Iako siromašni, nacija i ljudi borili su se za smještaj stotina hiljada sudanskih izbjeglica, koji žive u kampovima i oko njih.
Iako su aktivne mnoge političke stranke, moć je čvrsto u rukama predsjednika Débyja i njegove političke stranke, Pokret za spas domovine. Čad i dalje muči političko nasilje i ponavljajući pokušaji državnih udara. Prema BDP-u (nominalno), Čad je jedna od najsiromašnijih i najkorumpiranijih zemalja u svijetu; većina stanovnika živi u siromaštvu kao uzgajivači stočari i poljoprivrednici. Od 2003. sirova nafta je postao primarni izvor zarade od izvoza, zamijenivši tradicionalnu pamučnu industriju. Čad je okarakteriziran nedostatkom temeljnih ljudskih prava, sa čestim zlostavljanjima, kao što su proizvoljna zatvaranja, vansudska ubistva i ograničenja građanskih sloboda od strane snaga sigurnosti i oružanih milicija.
Zemlja je donedavno bila među najsiromašnijima na svijetu, dijelom i zbog dugotrajnog građanskog rata etničko-vjerskih frakcija (na sjeveru je glavna religija islam, a na jugu kršćanstvo i animizam, iako su međusobno sukobljavale i pojedine sjeverne frakcije). U 2004. započelo se s izvozom sirove nafte, što bi u budućnosti moglo donijeti značajno povećanje nacionalnog bogatstva. BDP je u 2004. bio 1.600 USD po stanovniku, mjereno po PPP-u, s povećanjem od 38% u odnosu na 2003. Prvi predsjednik bio je Francois Tombalbaye.
Zemlja je bila francuska kolonija koja je nosila ime Tchad, a nakon nezavisnosti 1960. godine, uzela je ime po jezeru Čad, što je od lokalne riječi koja znači "jezero, veliko prostranstvo vode", što je ironično ime za ovu pustinjsku zemlju.[3]
U srednjem vijeku je Čad bilo mjesto sastajanja islamskih trgovaca i lokalnih sahelskih plemena. 1891. zemlja postaje francuska kolonija. Čad dobija nezavisnost 1960. godine.
1965. godine izbijaju neredi u muslimanskom, sjevernom dijelu zemlje, koji rezultiraju u građanski rat, koji traje sve do 1996., kada se usvaja ustav a predsjednik Idriss Déby biva ponovo izabran.
Čadov ustav predviđa snažnu izvršnu vlast na čelu s predsjednikom koji dominira političkim sistemom. Predsednik ima moć da imenuje premijera i kabinet, a vrši i značajan uticaj na imenovanja sudija, generala, pokrajinskih zvaničnika i šefova Čadovih paradržavnih firmi.[4] U slučajevima ozbiljne i neposredne prijetnje, predsjednik, uz savjetovanje s Nacionalnom skupštinom, može proglasiti vanredno stanje. Predsjednik se bira izravnim glasanjem, na petogodišnji mandat; 2005. godine su ukinuti ustavni termini ograničenja,[5] dopuštajući predsjedniku da ostane na vlasti preko prethodnog dvomandatnog ograničenja. Većina glavnih savjetnika Débyja članovi su etničke grupe Zaghawa, iako su južne i opozicijske ličnosti predstavljene u Vladi.[6][7]
Pravni sistem Čada zasnovan je na Francuskom građanskom pravu i Čadskom običajnom pravu, gdje se ne miješa u javni red ili ustavne garancije jednakosti. Unatoč jamstvu ustava o neovisnosti pravosuđa, predsjednik imenuje većinu ključnih pravosudnih dužnosnika. Najviša pravna tijela pravnog sistema, Vrhovni sud i Ustavno vijeće, postala su u potpunosti operativna od 2000. godine. Vrhovni sud čini glavni sudija, kojega imenuje predsjednik, i 15 vijećnika, koje imenuje predsjednik i doživotna vijeća. Ustavnim sudom predvodi devet sudija izabranih na devet godina. On ima moć revizije zakonodavstva, ugovora i međunarodnih sporazuma prije njihovog usvajanja.
Narodna skupština donosi zakone. Tijelo se sastoji od 155 članova izabranih na četverogodišnji mandat, koji se sastaju tri puta godišnje. Skupština održava redovne sjednice dva puta godišnje, počevši u martu i oktobru, a može održati posebne sjednice na poziv premijera. Poslanici biraju predsjednika Narodne skupštine svake dvije godine. Predsjednik mora potpisati ili odbiti novousvojene zakone u roku od 15 dana. Nacionalna skupština mora odobriti premijerov plan vlade i može primorati premijera da podnese ostavku većinom glasova o nepovjerenju. Međutim, ako Narodna skupština dva puta odbije program izvršne vlasti u jednoj godini, predsjednik može raspustiti Skupštinu i raspisati nove zakonodavne izbore. U praksi, predsjednik vrši značajan uticaj na Narodnu skupštinu kroz svoju stranku, Patriotski pokret spasa (MPS), koji ima veliku većinu.
Do legalizacije opozicionih stranaka 1992. godine, Débyjev MPS bio je jedina pravna stranka u Čadu. Od tada je registrirano 78 političkih stranaka, koje su postale aktivne.[8] Izvještaji o praksama ljudskih prava za 2006. podneseni su 6. marta 2007. U 2005. Godini, opozicione stranke i organizacije za zaštitu ljudskih prava podržale su bojkot za ustavni referendum kojim je Débyju omogućeno da se kandidira za ponovni izbor za treći mandat.[9] usred izveštaja o raširenim nepravilnostima u registraciji birača i vladinoj cenzuri nezavisnih medija tokom kampanje.[10] Dopisnici su predsjedničke izbore 2006. godine ocijenili pukom formalnošću, jer ih je opozicija ocijenila kao farsu i bojkotirala ih.[11]
Fond za mir (FFP), Čad navodi u kategoriji neuspjela država. Čad je 2007. godine imao sedmi najviši rezultat na indeksu propalih država. Od tada je trend svake godine u porastu. Čad je imao četvrti najveći rezultat (iza Sudana) na Indeksu neuspjelih država iz 2012. godine, a od 2013. , nalazi se na petom mjestu.[12] Puno je korupcije na svim nivoima; Indeks percepcije korupcije Transparency International za 2005. godinu imenovao je Čad (skupa sa Bangladešom) kao najkorumpiranija zemlja na svetu.[13] Rangiranje ovog indeksa posljednjih godina samo se neznatno poboljšalo. Od svog prvog uvrštavanja u indeks 2004. godine, najbolji rezultat Čada bio je 2/10 za 2011.[14] Kritičari predsjednika Débyja optužili su ga za kronizam i tribalizam.[15]
U južnom Čadu sve su češći oštri sukobi oko zemlje. Oni često postaju nasilni. Dugogodišnja kultura zajednice se siromaši – kao i preživljavanje mnogih poljoprivrednika.[16]
Homoseksualnost u Čadu je nezakonita i može se kazniti od 15 do 20 godina.[17] U decembru 2016., Čad je donio zakon kojim se kriminaliziraju i muške i ženske istospolne seksualne aktivnosti, glasanjem od 111 prema 1.[18]
.JPG)
Déby se suočava s oružanim grupama opozicije koje su duboko podijeljene sukobima lidera, ali sjedinjene u namjeri da ga svrgnu.[19] Te snage su u Bici za N'Djamenu (2006.) zauzele prijestonicu]) 13. aprila 2006., ali su na kraju odbijene. Najveći strani utjecaj u Čadu ima Francuska koja u toj zemlji održava 1.000 vojnika. Déby se oslanja na Francuze kako bi pomogli odvratiti pobunjenike, a Francuska Čadskoj vojsci pruža logističku i obavještajnu potporu zbog straha od potpunog kolapsa regionalne stabilnosti.[20] Unatoč tome, francusko-čadski odnosi narušeni su dodjelom prava na bušenje nafte američkoj kompaniji Exxon 1999. godine.[21]
U posljednjih nekoliko decenija, u Čadu su bile brojne pobunjeničke grupe. U 2007. potpisan je mirovni ugovor koji je integrirao Ujedinjeni front za demokratske promjene ili "FUC" vojnike u čadsku vojsku.[22] Pokret za pravdu i demokratiju u Čadu (MDJT) također su se sukobili s vladinim snagama 2003. godine u pokušaju svrgavanja predsjednika Idrissa Débyja. Pored toga, došlo je do raznih sukoba s kartumskim pobunjenicima Janjaweed u istočnom Čadu, koji su ubijali civile pomoću helikopterskog oružja.[23] Sada Unija snaga otpora (UFR) su grupa pobunjenika koja se i dalje bori s vladom Čada. U 2010, UFR je, kako se izveštava, imao snage koja se procenjivala na oko 6.000 ljudi i 300 vozila.[24]
Od februara 2008., Čad je podijeljen u 22 regije. Svakom od njih upravlja guverner kojeg imenuje predsjednik Čada. Regije su:
Čad nema pristup moru. Zemlja ima četiri klimatske zone: velika suha polja u centralnom Čadu, pustinja na sjeveru, suha planinska oblast na sjeverozapadu i tropske nizije na jugu. Nisko Čadsko jezero je drugo po veličini jezero u Africi i nalazi se na zapadu zemlje.
Susjedna zemlja na sjeveru Libija, na istoku se nalazi Sudan, na jugu Centralnoafrička Republika, a na zapadu Niger, Nigerija i Kamerun. Na granici sa Kamerunom se nalazi glavni grad Čada, N'Djamena.
Čad je jedna od privredno najsiromašnijih zemalja na svijetu, daleko od svjetskih pomorskih pravaca, sa skromnim prirodnim mogućnostima, veoma ovisna o stranoj pomoći. Više od 80% stanovnika prehranjuje se pretežno samoopskrbnom poljoprivredom (38% BDP-a i veći dio izvoza), a sve ostale djelatnosti razvijene su vrlo skromno.
Čad ima 3,34 miliona ha njiva i trajnih nasada te 45,8 miliona ha travnjaka i pašnjaka. Poljoprivreda postoji samo na jugu države ponajprije u dolinama rijeka Chari i Logone. Za vlastitu prehranu stanovnici uzgajaju sirak, proso, kikiriki, manioku, jam, slatki krompir, rižu, kukuruz te datule u oazama, a za izvoz uglavnom pamuk. U središnjem Čadu najvažnije je stočarstvo, ponajprije govedarstvo, a manje uzgoj koza i ovaca; najveći dio stoke izvozi se u Nigeriju i Kamerun. Na jezeru Čad važno je ribarstvo.
U okolini jezera Čad dobijaju se soda i kuhinjska so, na sjeveru su važna nalazišta uranija, boksita, zlata, kalaja. Godine 1977. počelo je crpljenje nafte sa jezera Čad, a 1993. otkriveno je bogato naftno polje doba na jugu sa oko 900 mil. barela. Od tog mjesta planira se izgradnja naftovoda dugog 1050 km do luke Kribi u Kamerunu. Čad ima samo dvije TE na naftu sa instaliranom snagom od 29 MW.
Vrlo skromnih razmjera (oko 12,0 % BDP-a) i gotovo u cjelosti smještena u N'Djameni, Moundouu i Sarhu. Prevladava prehrambena industrija (klaonice, šećerane, uljare), tekstilna industrija (prerada pamuka), sve ostalo je sitna prerađivačka djelatnost i obrt.
Građanski rat je znatno usporio razvitak transportne infrastrukture u ovoj zemlji, tako da je 1987. god. Čad imao samo 30 km asfaltirane ceste. Uspješni projekti rehabilitacije cesta poboljšali su saobraćajnu mrežu, tako da Čad sada ima oko 550 km asfaltiranih cesta. Međutim, putna mreža je ograničena; ceste su uglavnom korištene samo nekoliko mjeseci tokom godine.
Bez svoje željezničke mreže Čad uveliko ovisi od Kamerunske, za uvoz i izvoz, za i od morske luke Douala.
Internacionalni aerodrom u glavnom gradu obezbjeđuje povremene letove za Pariz i za neke od glavnih gradova u Africi.
Ovaj sistem je dosta bazičan i veoma je skup. Jedini teleprovajder je SotelTchad. Ima samo 14.000 fiksnih telefonskih priključaka u cijelom Čadu, što je jedna od najnižih stopa u svijetu. Postoji samo jedna televizijska kompanija, TeleTchad i njeno djelovanje je ograničeno samo na glavni grad.
Broj stanovnika se još uvijek brzo povećava. U pustinjskom dijelu živi stanovništvo koje govori arapski jezik (26%), u savanskom južnom dijelu crnački (poljoprivredni) narodi koji govore više od 100 jezika i glavne skupine su Sara, Bongo i Bagirmi u porječju Chavija i Logoneja (28%), Hansima, srodi narod uz kamerunsku granicu ( Masi, Kotohvi; 4%), narodi iz skupine Maba u gorju Ouaddai na istoku (9%) i Kunari na jezeru Čad (9%). Velike političke neusuglasice među dvama dijelovima potiču iz kulturnih, jezičnih i vjerskih razlika između pustinjskog dijela. Ondje žive muslimani koji govore arapski, manji hamitski narodi i Tubai u južnom dijelu sa crnačkim stanovništvom koji govore raznim sudanskum jezicima. Po vjeroispovijesti stanovnici su sunitski muslimani (54%), katolici (20%), protestanti (14%) i pripadnici tradicionalnih vjerovanja (7%).
Sjeverni, istočni i središnji dijelovi naseljeni su vrlo rijetko, nomadskim stočarima. Na jugu i jugozapadu živi stalno naseljeno crnačko stanovništvo koje se uzdržava poljoprivredom i ribarenjem, gustoća iznosi 10-20 st/km2. Veći gradovi su (2001.) N'Djamena (602.000), Moundou(113.000), Sarh (86.000), Abeche (62.000), Kelo (36.000).
Po ustavu, izglasanom na referendumu 31.03.1996., Čad je predsjednička republika. Pravo glasanja imaju svi čadski državljani stariji od osamnaest godina. Predsjednik republike bira se na općim izborima na pet godina; ista osoba može biti izabrana najviše dvaput. Narodna skupština (Assemblee nationale) ima 155 članova koje na četiri godine biraju na općim izborima.
Na etnički, kulturno i privrednom prijelaznom području između arapske S. Afrike i crne Afrike već vijekovima postoje velike suprotnosti između sjevernog i južnog dijela današnjeg Čada. Od 9. do 19. vijeka oko jezera čad postojala je država Kanem-Bornu. Glavni izvor prihoda bila je transaharska trgovina. Državom je čitavo vrijeme vladala porodica Sef; ona je 1068 uvela islam. Osim te države i 16. vijeku nastale su i manje države Bagirmi i Ouaddai. Važan izvor prihoda za te tri države bila je trgovina robljem. Suprotnosti u današnjem Čadu potiču upravo iz sukoba trgovaca robljem sa sjevera i njihovih žrtava na jugu. Preusmjeravanjem trgovine na pomorske pravce snaga muslimanskih država u 19. vijeku je opala. U razdoblju od 1883. do 1900. zauzeo ih je muslimanski osvajač Rabih az-Zubajr; 1900. konačno ga je porazila francuska kolonijalna vojska. Područje današnjeg Čada postalo je 1900. god. Francuskim protektoratom, a 1910. dijelom Francuske Ekvatorijalne Afrike. 1920. postalo je francuskom kolonijom, a 1946. francuskim prekomorskim teritorijem u okviru Francuske unije. 1958. Čad je postao autonomnom republikom u sastavu Francuske zajednice. Godine 1960. stekao je potpunu nezavisnost. Prvim predsjednikom postao je N'Garta Tombalbua iz crnačkog naroda Sari.
Podaci iz 2000. god. Broj stanovnika: 8 707 000 Gustoća naseljenosti: 6,8 st/km2 Natalitet: 48,8 %0 Mortalitet: 15,7 %0 Prirodni priraštaj: 33,1%0 Mortalitet dojenčadi: 96,7%0 Prosječni godišnji porast stanovništva (1996-01): 3,4% Očekivano trajanje života: M 48,5 god., Ž 52,6 god. Udio stanovništva mlađeg od 15 god. : 47,7% Udio stanovništva starijeg od 60 god. : 4,5% Udio gradskog stanovništva (1999) : 23,4% Broj i udio aktivnog stanovništva (1997) : 3.433.000 (47,9%) Obrazovanost (stariji od 25 god.): bez obrazovanja 81,1%; OŠ 15,4%; SŠ 3,2%; VSŠ 0,3%. Udio nepismenog stanovništva: 44,4%
| Datum | Engleski naziv |
|---|---|
| 1. Januar | Nova godina |
| 1. Maj | Dan rada |
| 25. Maj | Dan oslobođenja Afrike |
| 11. Avgust | Dan nezavisnosti |
| 1. Novembar | Dan svih svetih |
| 28. Novembar | Dan Republike |
| 1. Decembar | Dan slobode i demokratije |
| 25. Decembar | Božić |
Zbog velikog broja naroda i jezika, Čad ima bogato kulturno nasleđe. Čadska vlada aktivno je promovirala čadsku kulturu i nacionalne tradicije otvorivši Nacionalni muzej u Čadu i Čadski kulturni centar. Šest državnih praznika se poštuju tokom cijele godine, a pomični praznici uključuju kršćanski praznik Uskrsni ponedjeljak i muslimanske praznike Ramazanski bajram, Kurban-bajram i Rođendan Poslanika.
Čadska muzika uključuje brojne instrumente kao što su rod , vrsta lučne harfe; kakaki , dugačak limeni rog; i hu hu , gudački instrument koji koristi kalabaše kao zvučnike. Ostali instrumenti i njihove kombinacije više su povezani sa specifičnim etničkim grupama: Sara preferira zviždaljke, balafone, harfe i bubnjeve "kodjo"; i Kanembu kombinuju zvukove bubnjeva sa instrumentima koji nalikuju flauti.[25]
Proso je osnovna hrana čadske kuhinje]. Koristi se za pravljenje kuglica od paste koje se stavljaju u umake. Na sjeveru je ovo jelo poznato kao ališa; na jugu, kao bija. Riba je popularna, koja se uglavnom priprema ili prodaje kao "salanga" (sušena na suncu i lagano dimljena Alestes i Hydrocynus) ili kao "banda" (dimljena velika riba).[26] Carcaje'' je popularni slatki crveni čaj od lišća hibiskusa. Alkoholna pića, iako su prisutna na sjeveru, popularna su na jugu, gdje ljudi piju pivo od prosa, poznato pod nazivom billi-billi kada se dobija iz crvenog prosa i koshat kada je od bijelog prosa.
Muzička grupa Chari Jazz osnovana je 1964. godine i pokrenula Čadsku modernu muzičku scenu. Kasnije su poznatije grupe poput African Melody i International Challal pokušale spojiti modernost i tradiciju. Popularne grupe poput Tibestija brže su se usmjerile na baštinu, koristeći „sai“, tradicionalni muzički stil iz južnog Čada. Narod Čada sje obično prezirao modernu muziku. Međutim, 1995. godine veće interesovanje razvilo je i potaknulo distribuciju CD-ova i audio kaseta sa čadskim umjetnicima. Piratstvo i nedostatak zakonske zaštite za prava umjetnika ostaju problemi daljnjeg razvoja čadske muzičke industrije.[25][27]
Kao i u ostalim sahelskim zemljama, literatura u Čadu imalala je ekonomski, politički i duhovni zastoj koji je zahvatio i njene najbolje poznate pisce. Čadski autori primorani su da pišu iz egzila ili iz inozemstva i stvorili su književnost u kojoj dominiraju teme političkog ugnjetavanja i historijskog diskursa. Od 1962. godine, 20 čadskih autora napisalo je oko 60 fikcijskih djela. Među najpoznatijim svjetskim piscima su Joseph Brahim Seïd, Baba Moustapha, Antoine Bangui i Koulsy Lamko. U 2003. Čadov jedini književni kritičar, Ahmat Taboye, objavio je svoju Antologiju čadske literature (Anthologie de la littérature tchadienne) kako bi dodatno prestavio čadsku literaturu na međunarodnom nivou i među mladima i kako bi nadoknadio nedostatak izdavačkih kuća i promocijskih struktura.[25][28][29]
Razvoj filmske industrije, koga je započeo kratkim filmovima Edouard Sailly 1960-ih, ometan je razaranjima građanskih ratova i nedostatkom kina, od kojih je trenutno samo jedno u cijeloj državi (Normandie, u N'Djameni).[30][31] Čadska industrija dugometražnog filma ponovo je počela rasti u 1990-ima, s radom režisera, kao što su Mahamat-Saleh Haroun, Issa Serge Coelo i Abakar Chene Massar.[32] Harounov film "Abouna" kritički je cijenjen, a njegovm"Daratt“ osvojio je veliku posebnu nagradu žirija na 63. Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji. Dugometražni igrani film iz 2010. godine "Čovjek koji vrišti" osvojio je Nagradu žirija na Filmsom festivalu u Kanu 2010, čime je Haroun postao prvi čadski režiser koji je ušao, kao i pobjedio, uz nagrad u glavnom takmičenju u Cannesu.[33] Issa Serge Coelo režirao je filmove Daresalam i DP75: Tartina City.[34][35][36][37]
Nogomet je najpopularniji sport u Čadu].[38] nacionalna reprezentacija pomno se prati tokom međunarodnih takmičenja [25], a čadski fudbaleri igrali su za francuske timove. Košarka i hrvanje slobodnim stilom se uveliko primjenjuju, potonji u obliku u kojem se hrvači oblače tradicijske životinjske kože i prekrivaju se prašinom.[25]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
