Selen

Selen je hemijski element sa simbolom Se i atomskim brojem 34. To je metaloid VIA grupe periodnog sistema (mada ga mnogi izvori svrstavaju u nemetale) čije su osobine između susjednih halkogenih elemenata: sumpora i telura. U prirodi se rijetko nalazi u elementarnom stanju ili kao neki čisti spoj u rudi. Selen je (grč. σελήνη, selene, bos. Mjesec) otkrio Jacob Berzelius 1817. zapazivši sličnost novog elementa sa ranije poznatim telurom (čije ime znači Zemlja).

Selen,  ₃₄Se

Selen u periodnom sistemu
↓                                                                     ↓                                                             →                                                             →
Hemijski element, Simbol, Atomski broj	Selen, Se, 34
Serija	Polumetali
Grupa, Perioda, Blok	16, 4, p
Izgled	metalno siv
Zastupljenost	8 · 10−5[1] %
Atomske osobine
Atomska masa	78,971[2] u
Atomski radijus (izračunat)	115 (103) pm
Kovalentni radijus	120 pm
Van der Waalsov radijus	190 pm
Elektronska konfiguracija	[Ar] 3d104s24p4
Broj elektrona u energetskom nivou	2, 8, 18, 6
Izlazni rad	5,9[3] eV
1. energija ionizacije	941 kJ/mol
2. energija ionizacije	2045 kJ/mol
3. energija ionizacije	2973,7 kJ/mol
4. energija ionizacije	4144 kJ/mol
Fizikalne osobine
Agregatno stanje	čvrsto
Mohsova skala tvrdoće	2
Kristalna struktura	heksagonalna
Gustoća	4790 kg/m3
Magnetizam	dijamagnetičan (${\displaystyle \chi _{m}}$ = −1,9 · 10−5)[4]
Tačka topljenja	494 K (221 °C)
Tačka ključanja	958,2[5] K (685 °C)
Molarni volumen	16,42 · 10−6 m3/mol
Toplota isparavanja	95,5[5] kJ/mol
Toplota topljenja	5,4 kJ/mol
Pritisak pare	0,695 Pa pri 494 K
Brzina zvuka	3350[6] m/s pri 293,15 K
Specifična toplota	320 J/(kg · K)
Specifična električna provodljivost	1,0 · 10−10 S/m
Toplotna provodljivost	0,52 W/(m · K)
Hemijske osobine
Oksidacioni broj	±2, 4, 6
Oksid	SeO2
Elektrodni potencijal	−0,67 V (Se + 2e− → Se2−)
Elektronegativnost	2,55 (Pauling-skala)
Izotopi
Izo RP t1/2 RA ER (MeV) PR 74Se 0,87 % Stabilan 75Se sin 119,779 d ε 0,864 75As 76Se 9,36 % Stabilan 77Se 7,63 % Stabilan 78Se 23,78 % Stabilan 79Se sin 3,27 · 105 god β- 0,151 79Br 80Se 49,61 % Stabilan 82Se 8,73 % 1,08 · 1020 god β- β- 2,995 82Kr
Sigurnosno obavještenje
Oznake upozorenja T Otrovno
Obavještenja o riziku i sigurnosti	R: 23/25-33-53 S: (1/2-)20/21-28-45-61
Ako je moguće i u upotrebi, koriste se osnovne SI jedinice. Ako nije drugačije označeno, svi podaci dobijeni su mjerenjima u normalnim uvjetima.

Selen je pronađen u sulfidnim metalnim rudama bakra u nečistom stanju, gdje djelimično zamjenjuje sumpor. Komercijalno, selen se proizvodi kao nusproizvod u procesu rafiniranja tih ruda. Poznati su i minerali koji su čisti selenidi ili selenati, ali su oni rijetki. Najčešća komercijalna upotreba selena danas je u proizvodnji stakla i u pigmentima. Selen je poluprovodnik i koristi se u fotoćelijama. Također se koristi u elektronici, gdje je nekad bio vrlo važan, ali su ga danas većinom potisli poluprovodnički uređaji od silicija. Danas se selen koristi u nekoliko uređaja za zaštitu od previsokog napona kod naizmjenične struje i jedne vrste fluorescentne kvantne tačke (nanokristal).

U velikim količinama, soli selena su otrovne, međutim selen u veoma malim količinama je neophodan za ćelijsku funkciju kod mnogih živih bića, uključujući sve životinje, te je sastojak mnogi multivitaminskih preparata i drugih dijetetskih proizvoda, uključujući i dječije kaše. Selen je sastojak i antioksidantskih enzima glutation peroksidaze i tioredoksin reduktaze (indirektno reduciraju određene oksidirane molekule u životinjskom organizmu i nekim biljkama). Također je prisutan u tri tipa enzima dejodinaze, kojima se jedan tiroidni hormon pretvara u drugi. Potrebe za selenom u biljkama različite su od vrste do vrste, pa tako neke biljke zahtijevaju relativno velike količine selena dok druge gotovo nikako.^[7]

Historija

Selen (grčki: σελήνη - selen što znači "Mjesec") je otkriven 1817. godine. Otkrili su ga hemičari Jacob Berzelius i Johan Gottlieb Gahn.^[8] Oba hemičara bili su vlasnici hemijske tvornice u blizini Gripsholma, Švedska, proizvodeći sumpornu kiselinu u procesu olovnih komora. Iza pirita iz velikog rudnika bakar Falun, preostao je crveni talog u olovnoj komori za kojeg se mislilo da je neki spoj arsena, pa je korištenje pirita za proizvodnju kiseline prestalo.

Berzelius i Gahn su htjeli koristiti pirit a oni su također opazili da taj crveni talog pri sagorijevanju ima miris hrena. Taj miris nije svojstven arsenu, ali se sličan miris javlja kod spojeva telura. Stoga je u prvom pismu upućenom Marcetu, Berzelius naveo da se radi o spoju telura. Međutim nedostatak spojeva telura u mineralima iz rudnika Falun doveo je Berzeliusa da preispita crveni talog te je 1818. napisao drugo pismo Marcetu opisujući novootkriveni element sličan sumporu i teluru. Zbog svoje sličnosti sa telurom, koji je nazvan po planeti Zemlji, Berzelius je novi element nazvao po Mjesecu.^[9][10]

Willoughby Smith je 1873. otkrio da je električni otpor sivog selena zavisi od svjetlosti. Ovo je dovelo do njegove upotrebe kao ćelija za svjetlosne senzore. Prvi komercijalni proizvodi koji su koristili selen razvio je sredinom 1870tih Werner Siemens. Alexander Graham Bell je 1879. koristio selenove ćelije u svom fotofonu. Selen propušta električnu struju proporcionalno količini svjetlosti koja pada na njegovu površinu. Taj fenomen je iskorišten za dizajn svjetlometara i sličnih uređaja. Poluprovodničke osobine selena iskorištene su u brojnim drugim aplikacijama u elektronici.^[11][12][13] Razvoj selenskih ispravljača (transformatora) počeo je početkom 1930tih zamijenjivši ispravljače na bazi bakar-oksida jer su bili daleko efikasniji.^[14][15][16] Njihova komercijalna upotreba trajala je do 1970tih, nakon čega su zamijenjeni jeftinijim i još efikasnijim silicijskim ispravljačima.

Mnogo kasnije, selen je došao u fokus medicine zbog svoje otrovnosti za ljude koji rade u određenim granama industrije. Također, zapaženo je da je on važan veterinarski otrov, za koji je primijećeno da utječe na životinje koje se hrane biljkama bogatim selenom. Međutim, 1954. je otkriveno da je selen važan za specifične biološke funkcije u mikroorganizmima.^[17][18] Tek 1957. otkrivena je njegova nezamjenjiva funkcija za sisare.^[19][20] Tokom 1970tih dokazano je da je selen prisutan u dva nezavisna seta enzima. Uslijedilo je otkriće selenocisteina u bjelančevinama. Tokom 1980tih, utvrđeno je da selenocistein kodiran kodonom UGA. Mehanizam zapisivanja je prvo objašnjen kod bakterija a potom i kod sisara (vidi SECIS element).^[21]

Osobine

Fizičke

Strukura molekule ciklooktaselena

Selen postoji u nekoliko alotropskih modifikacija koje zagrijavanjem ili hlađenjem prelaze jedna u drugu na različitim temperaturama i različitim brzinama. Kada se dobije u laboratoriji hemijskim reakcijama, selen je obično amorfna čvrsta materija u obliku crvenog praha. Kada se on brzo topi, prelazi u crnu, staklastu formu, koja se obično komercijalno prodaje kao kuglice.^[22] Struktura crnog selena je nepravilna i kompleksna a sastoji se iz polimernih prstenova sa oko 1000 atoma u svakom prstenu. Crni Se je krhka, sjajna čvrsta tvar, slabo rastvorljiva u CS₂. Zagrijavanjem do 50 °C postaje mehka a prelazi u sivi selen na temperaturi od 180 °C. Ako su prisutni halogeni elementi i amini, temperatura transformacije je niža.^[23]

Crvene α, β i γ forme dobijaju se iz rastvora crnog selena putem različitih brzina isparavanja rastvarača (obično CS₂). Sve te forme imaju relativno nisku, monoklinsku kristalnu simetriju i sve sadrže gotovo identično naborane Se₈ prstenove aranžirane na različite načine, kao kod sumpora. Pakovanje je najgušće u α formi. U Se₈ prstenu udaljenost Se-Se iznosi 233,5 pm a ugao između Se-Se-Se je 105,7°. Drugi alotropi selena mogu sadržavati i Se₆ ili Se₇ prstenove.^[23]

Najstabilnija i najgušća forma selena je sivi koji ima heksagonalnu kristalnu rešetku sastavljenu iz heličnih polimernih lanaca. Udaljenost Se-Se u njima iznosi 237,3 pm a ugao Se-Se-Se je 130,1°. Najmanja udaljenost između lanaca iznosi 343,6 pm. Sivi selen nastaje blagim zagrijavanjem drugih alotropa, sporim hlađenjem istopljenog Se ili kondenzacijom para selena neposredno ispod tačke topljenja. Iako su druge forme selena izolatori, sivi selen je poluprovodnik koji pokazuje znatnu fotokonduktivnost. Za razliku od drugih alotropa, on nije rastvorljiv u ugljik-disulfidu.^[23] Otporan je na oksidaciju na zraku i nenapadaju ga neoksidirajuće kiseline. Sa snažnim redukcijskim sredstvima gradi poliselenide. Selen ne iskazuje neobične promjene u viskoznosti poput sumpora kada se postepeno zagrijava.^[22]

Izotopi

Glavni članak: Izotopi selena

Selen u prirodi se javlja u šest izotopa od čega je pet stabilnih: ⁷⁴Se, ⁷⁶Se, ⁷⁷Se, ⁷⁸Se i ⁸⁰Se. Najmanje tri od njih su proizvodi fisije, zajedno sa radioaktivnim selenom-79, koji ima vrijeme poluraspada od 327 hiljada godina.^[24][25] Konačni stabilni prirodni izotop ⁸²Se ima vrlo dugo vrijeme poluraspada (preko 10²⁰ godina, a raspada se putem dvostrukog beta raspada na kripton ⁸²Kr), a iz praktičnih razloga može se smatrati da je stabilan. Osim stabilnih, poznato je 23 druga nestabilna izotopa.^[26]

Selen-79 je izuzetno važan za izračun doze koji se vrši u okviru geološkog skladištenja dugoživućeg radioaktivnog otpada.^[26]

Rasprostranjenost

Prirodni selen u pješčaru iz rudnika uranija u blizini Grantsa, Novo Meksiko

Samorodni (tj. elementarni) selen je veoma rijedak mineral koji obično ne gradi dobro kristale, ali kada ih gradi oni su u obliku strmog romboedra ili sićušni ravni kristali (poput dlake).^[27] Izdvajanje selena je često otežano zbog neizbježnog prisustva drugih spojeva i elemenata. Selen se u prirodi javlja u brojnim neorganskim oblicima uključujući selenide, selenate i minerale koje sadrže selenit-ion, međutim takvi minerali su rijetki. Jedan od vrlo rasprostranjenih minerala je selenit, koji zapravo nije mineral selena i ne sadrži selenitni ion, nego je zapravo jedna od vrsta gipsa (kalcij-sulfat hidrat). Taj mineral je dobio ime slično kao i hemijski element selen, po Mjesecu, mnogo prije nego što je otkriven element. Selen se obično može naći potpuno nečist, zamjenjujući dio sumpora u sulfidnim rudama mnogih metala.^[28][29]

U živim sistemima, selen se nalazi u sastavu aminokiselina selenometionina, selenocisteina i metilselenocisteina. U tim spojevima, selen igra ulogu analogno sumporu. Drugi prirodni organoselenski spoj je dimetil selenid.^[30][31]

Određene čvrste tvari bogate su selenom, a selen se može i bioakumulirati u određenim biljkama. U zemljištu selen se najčešće nalazi u rastvorljivim oblicima poput selenata (analogno sulfatima), a koje vode vrlo lahko sapira u vodotoke.^[28][29] Okeanska voda sadrži znatne količine selena.^[32][33]

Antropogeni izvori selena uključuju sagorijevanje uglja te rudarenje i topljenje sulfidnih ruda.^[34]

Upotreba

Elektroliza mangana

Tokom elektro-dobijanja mangana, dodavanje selen-dioksida smanjuje snagu neophodnu za rad elektrolitičkih ćelija. Kina je najveći potrošač selen-dioksida za ove svrhe. Za svaku proizvedenu tonu mangana potroši se prosječno 2 kg selen-oksida.^[35][36]

Proizvodnja stakla

Najveća komercijalna upotreba selena, odgovorna za oko 50% njegove potrošnje, jeste proizvodnja stakla. Spojevi Se daju staklu crvenu boju. Ova boja poništava i neutralizira zelene i žute nijanse koje potječu od nečistoća željeza a koje su tipične za većinu vrsta stakla. U tu svrhu se dodaju razlitiče soli seleniti i selenati. Za druge aplikacije, gdje je poželjna crvena boja, dodaje se mješavina CdSe i CdS.^[37]

Legure

Selen se koristi zajedno s bizmutom u mesingu gdje zamjenjuje mnogo otrovnije olovo. Zakonska ograničenja količine olova u vodi za piće dovela su do neophodnog smanjenja njegovog nivoa u mesingu. Ta nova vrsta mesinga se u SAD-u javlja na tržištu pod markom EnviroBrass ("ekološki mesing").^[38] Poput olova i sumpora, selen također poboljšava mašinsku obradu čelika pri koncentraciji od 0,15%.^[39][40] Isto poboljšanje je također primijećeno kod legura bakra, pa se selen koristi i u mašinski obradivih legura bakra.^[38]

Solarne ćelije

Bakar-indij-galij selenid je materijal korišten za proizvodnju solarnih ćelija.^[41]

Ostalo

Male količine organoselenskih spojeva se upotrebljavaju za podešavanje vulkanizacijskih katalizatora korištenih u proizvodnji gume.^[42]

Potražnja za selenom u elektroničkoj industriji se smanjuje, uprkos broju aplikacija za koji se on koristi.^[35] Zbog svojih fotovoltskih i fotoprovodnih osobina, selen se koristi u fotokopirnim uređajima,^{[43][44][45][46]} fotoćelijama, svjetlometrima i solarnim ćelijama. Njegova upotreba kao fotoprovodnik u kopir uređajima koji su koristili "obični" papir bila je glavni način njegove upotrebe, ali već 1980tih korištenje fotoprovodnika je opalo (mada je i danas njihova primjena veoma velika), jer su kopir uređaji sve više prelazili na korištenje organskih fotoprovodnika.

Ranije su u širokoj upotrebi bili selenski ispravljači. Oni su danas pretežno zamijenjeni uređajima na bazi silicija ili su u procesu zamjene. Najznačajniji izuzeci među njima su uređaji za odvođenje prenapona naizmjenične struje, gdje su bolje energetske mogućnosti selenskih prenaponskih osigurača poželjnije od varistora na bazi metalnih oksida.

Cink-selenid je bio prvi materijal za proizvodnju plavih LED-ova, ali danas na tržištu dominira galij-nitrid.^[47] Kadmij-selenid je ranije igrao važnu ulogu za proizvodnju kvantnih tačaka. Slojevi amorfnog selena su slike x-zraka pretvarali u sheme naelektrisanja u kseroradiografiji i, u čvrstom stanju, u ravnim panelima u kamerama za x-zrake.^[48]

Selen je i katalizator u nekim hemijskim reakcijama, ali nije široko rasprostranjen zbog problema s njegovom otrovnošću. U kristalografiji x-zracima, zamjena jednog ili više atoma selena na mjesto sumpora pomaže nenormalno višetalasno raspršenje (disperzija) i postupno uvođenje nenormalne jednovalne disperzije.^[49]

Selen se koristi u toniranju fotografskog štampanja i kao sredstvo za toniranje prodaju ga brojni proizvođači fotografske opreme. Njegova upotreba uključuje pojačanje i proširenje raspona tonova crno-bijeli fotografija i poboljšanje stalnosti i trajnosti štampe.^[50][51][52] Izotop ⁷⁵Se je koristi kao izvor gama zraka u industrijskoj radiografiji.^[53]

Spojevi

U svojim spojevima, selen se najčešće nalazi u oksidacijskim stanjima -2 (selenovodik, selenidi) i +4 (tetrahalogenidi, selen-dioksid i selenati(IV), zastarjelo seleniti). U selenidnim ionima selen se ponekad javlja i u necjelobrojnim negativnim oksidacijskim stanjima. Rijetka pozitivna oksidacijska stanja su +1 (halogenid Se₂X₂) i +6 (selen-heksafluorid, selenatna kiselina). Spojevi selena sa oksidacijskim brojem +6 su snažnija oksidacijska sredstva od analognih spojeva sumpora i telura. Tako naprimjer smjese koncentriranih kiselina selenove(VI) kiseline i hlorovodične kiseline mogu rastvoriti metale kao što su zlato i platina.

Sa vodikom

Selenovodik, H₂Se, je bezbojni, vrlo otrovni plin. Nastaje reakcijom selenida (M_xSe_y) sa jakim kiselinama, kao što je hlorovodična (HCl). Kao snažni endotermni spoj, može se dobiti iz elemenata vodika i selena na temperaturama iznad 350 °C. Selenovodik se polahko raspada na elemente pri sobnoj temperaturi, a raspad se može ubrzati uticajem svjetlosti. Vodeni rastvor (selenovodična kiselina) reagira kao slaba kiselina, njena konstanta kiselosti (K_s=1,88·10⁻⁴) približna je onoj kod dušične kiseline HNO₂.

Selenidi

Sa većinom metala, selen gradi binarne selenide, koji sadrže selenidni anion Se²⁻. Pored toga, poznati su i diselenidi Se₂²⁻ i poliselenidi Se_n^m−, koji se mogu dobiti reakcijom nekog metala sa suviškom selena u reakciji:

${\displaystyle \mathrm {4\ Cs\ +\ 2\ Se_{8}\longrightarrow \ Cs_{4}Se_{16}} }$

Sinteza je moguća topljenjem smjese elemenata ili u rastvoru. Selenidi su osjetljivi na hidrolizu i oksidaciju. Osim ionskih selenida, poznat je i molekularni spoj ugljik-diselenid, Se=C=Se.

• Primjeri poliselenida
• 
  Elementarna ćelija kod Cs₂Se₃
• 
  Ion Se₁₆⁴⁻ u kristalnoj strukturi Cs₄Se₁₆

Sa kisikom

Selen-dioksid (selen(IV)-oksid) jest bezbojna kristalna čvrsta supstanca, koja nastaje sagorijevanjem selena u pristustvu kisika iz zraka. On u vodi gradi selenitnu kiselinu, H₂SeO₃. Ona je relativno snažno oksidacijsko sredstvo te se lahko može reducirati do selena.

Selen-trioksid (selen(VI)-oksid) može se dobiti odvodnjavanjem selenatne kiseline, H₂SeO₄. On je također kristalna čvrsta supstanca i snažno oksidacijsko sredstvo. Osim ovih, postoje i čvrsti, kristalni oksidi sa miješanom valencijom selen(IV,VI)-oksid Se₂O₅ i Se₃O₇. Selen-monoksid, SeO, poznat je samo u vidu nestabilnog međustanja.

Selen-sulfid SeS _≈2 (nestehiometrijski spoj sumpora i selena), sastoji se iz ciklične molekule varijabilne veličine i sastava, slične sumporu, a koji se zbog nepravilnog odnosa unutar molekule SeS₂ naziva i selen-disulfid. Selenati su soli selenatne kiseline sa anionima SeO₄²⁻. Ortoselenati poznati su samo kao rijetki trigonalno-bipiramidalni anioni SeO₅⁴⁻ i oktaedarski SeO₆⁶⁻.

Biološki značaj

Glavni članak: Selen u biologiji

Iako je otrovan u velikim dozama, selen je nezamjenjivi mikronutrijent za životinje. U biljkama, on se javlja kao neutralni mineral, a nekad u otrovnim proporcijama u stočnoj hrani. Neke biljke mogu nagomilati selen u sebi kao odbranu protiv životinja, odnosno da ih one pojedu, dok druge biljke poput nekih egzotičnih vrsta graška i leguminoza ne mogu rasti bez selena, a njihov rast na određenom području ukazuje njegovo prisustvo u tlu.^[7]

Selen je sastavni dio neobičnih aminokiselina kao što su selenocistein i selenometionin. Za ljude je selen nutritivni mineral u tragovima koji funkcionira kao kofaktor za redukciju antioksidantnih enzima poput glutation peroksidaze^[54] i određenih oblika tioredoksin reduktaze nađenih kod životinja i nekih biljaka (ovaj enzim se nalazi u svim živim organizmima, ali za sve njegove oblike u biljkama nije neophodan selen).

Porodica glutation peroksidaza enzima (GSH-Px) katalizira određene reakcije koje uklanjaju reaktivne vrste kisika poput vodik-peroksida i organskog hidroperoksida:

2 GSH + H₂O₂----GSH-Px → GSSG + 2 H₂O

Selen također igra ulogu u funkcioniranju tiroidne žlijezde i time u svakoj ćeliji na koju djeluje tirodni hormon, tako što participira kao kofaktor za tri od četiri poznate vrste dejodinaze tiroidnog hormona, koja aktivira i deaktivira razne tiroidne hormone i njihove metabolite. Jodotironin dejodinaza je potporodica enzima dejodinaze koja koristi selen kao i inače rijetka aminokiselina selenocistein. Jedina dejodinaza koja ne koristi selen jeste jodotirozin dejodinaza, koja djeluje na posljednje proizvode raspada tiroidnog hormona.^[54]

Selen može inhibirati Hashimoto tiroiditis, bolest pri kojoj ćelije imunog sistema napadaju vlastite tiroidne ćelije u organizmu, "misleći" da su strana tijela. Jedna studija navodi da je uzimanjem hranom 0,2 mg selena smanjuju se TPO antitijela za 21%.^[55]

Povećani unos selena hranom smanjuje otrovne efekte žive,^[56][57][58] mada takvi zaštitni efekti se javljaju kod niskih i umjerenih doza trovanja živom.^[59] Studije pokazuju da molekularni mehanizmi otrovnosti žive uključuju nepovratnu inhibiciju selenoenzima koji su neophodni za prevenciju i uklanjanje oksidativne štete na mozgu i endokrinim tkivima.^[60][61]

Nutritivni izvori

Selena u hrani najviše ima u orašastim plodovima, gljivama i žitaricama. Brazilski orah je jedan od najbogatijih prehrambenih izvora selena (mada je to mnogo zavisi od zemljišta na kojem se uzgaja, pošto brazilski orah ne zahtijeva mnogo ovog elementa za svoj rast).^[62][63] Preporučena dnevna doza selena iznosi približno 55 mikrogram. Selen kao dodatak prehrani dostupan je u mnogim oblicima, uključujući multivitaminske i mineralne suplemente, obično u dozama od 20 µg dnevno. Neki dodaci mogu sadržavati i 200 µg po dnevnoj dozi.

U junu 2015. Američka administracija za hranu i lijekove (FDA) objavila je konačno pravilo postavljajući ograničenja najnižih i najviših nivoa selena u hrani za dojenčad.^[64] Sadržaj selena u ljudskom organizmu kreće se u rasponu od 13 do 20 mg.^[65]

Reference

1. Harry H. Binder (1999). Lexikon der chemischen Elemente. Stuttgart: S. Hirzel Verlag. ISBN 3-7776-0736-3.
2. "IUPAC, Standard Atomic Weights Revised v2". Arhivirano s originala, 8. 1. 2016. Pristupljeno 30. 12. 2014.
3. Ludwig Bergmann, Clemens Schaefer, Rainer Kassing (2005). "Festkörper". Lehrbuch der Experimentalphysik. 6 (2 izd.). Walter de Gruyter. str. 361. ISBN 978-3-11-017485-4.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
4. Robert C. Weast, ured. (1990). CRC Handbook of Chemistry and Physics. Boca Raton: CRC (Chemical Rubber Publishing Company). str. E-129 do E-145. ISBN 0-8493-0470-9.
5. Yiming Zhang, Julian R. G. Evans, Shoufeng Yang (2011). "Corrected Values for Boiling Points and Enthalpies of Vaporization of Elements in Handbooks". Journal of Chemical & Engineering Data. 56: 328–337. doi:10.1021/je1011086.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
6. G.V. Samsonov (ur.) u: Handbook of the physicochemical properties of the elements, IFI-Plenum, New York, USA, 1968.
7. George Ruyle. "Poisonous Plants on Arizona Rangelands" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 27. 9. 2011. Pristupljeno 5. 1. 2009. Nepoznati parametar |izdavač= zanemaren (pomoć)
8. Berzelius, J. J. (1818) "Lettre de M. Berzelius à M. Berthollet sur deux métaux nouveaux" (Pismo gosp. Berzelius gosp. Bertholletu o dva nova metala), Annales de chimie et de physique, serija 2, vol. 7, str. 199–206.
9. Weeks Mary Elvira (1932). "The discovery of the elements. VI. Tellurium and selenium". Journal of Chemical Education. 9 (3): 474. Bibcode:1932JChEd...9..474W. doi:10.1021/ed009p474.
10. Jan Trofast (2011). "Berzelius' Discovery of Selenium". Chemistry International. 33 (5): 16–19. PDF
11. "Action of light on selenium". Popular Science. 10 (1): 116. 1876.
12. Levinshtein M. E; Simin G. S. Earliest semiconductor device. Getting to Know Semiconductors. str. 77–79. ISBN 978-981-02-3516-1. Nepoznati parametar |datum= zanemaren (prijedlog zamjene: |date=) (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
13. Winston Brian. Media Technology and Society: A History: From the Telegraph to the Internet. str. 89. ISBN 978-0-415-14229-8. Nepoznati parametar |datum= zanemaren (prijedlog zamjene: |date=) (pomoć)
14. Morris Peter Robin (1990). A History of the World Semiconductor Industry. str. 18. ISBN 978-0-86341-227-1.
15. Bergmann Ludwig (1931). "Über eine neue Selen-Sperrschicht-Photozelle". Physikalische Zeitschrift. 32: 286–288.
16. Waitkins G. R.; Bearse A. E.; Shutt R. (1942). "Industrial Utilization of Selenium and Tellurium". Industrial & Engineering Chemistry. 34 (8): 899. doi:10.1021/ie50392a002.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
17. Pinsent, Jane (1954). "The need for selenite and molybdate in the formation of formic dehydrogenase by members of the Coli-aerogenes group of bacteria". Biochem J. 57 (1): 10–16. PMC 1269698. PMID 13159942.
18. Stadtman Thressa C. (2002). "Some Functions of the Essential Trace Element, Selenium". Trace Elements in Man and Animals 10: 831. doi:10.1007/0-306-47466-2_267. ISBN 0-306-46378-4. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
19. Schwarz Klaus; Foltz Calvin M. (1957). "Selenium as an Integral Part of Factor 3 Against Dietary Necrotic Liver Degeneration". Journal of the American Chemical Society. 79 (12): 3292–3293. doi:10.1021/ja01569a087.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
20. Oldfield James E. (2006). "Selenium: A historical perspective". Selenium: 1. doi:10.1007/0-387-33827-6_1. ISBN 978-0-387-33826-2. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
21. Hatfield D. L.; Gladyshev V. N. (2002). "How Selenium Has Altered Our Understanding of the Genetic Code". Molecular and Cellular Biology. 22 (11): 3565–3576. doi:10.1128/MCB.22.11.3565-3576.2002. PMC 133838. PMID 11997494.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
22. James E. House (2008). Inorganic chemistry. Academic Press. str. 524. ISBN 0-12-356786-6.
23. Greenwood, Norman N.; Earnshaw, Alan (1997). Chemistry of the Elements (2 izd.). Butterworth-Heinemann. str. 751–752. ISBN 0080379419.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
24. "The half-life of ⁷⁹Se". Physikalisch-Technische Bundesanstalt. Pristupljeno 29. 5. 2012. Nepoznati parametar |datum= zanemaren (prijedlog zamjene: |date=) (pomoć)
25. Jörg Gerhard; Bühnemann Rolf; Hollas Simon; et al. (2010). "Preparation of radiochemically pure ⁷⁹Se and highly precise determination of its half-life". Applied Radiation and Isotopes. 68 (12): 2339–2351. doi:10.1016/j.apradiso.2010.05.006. PMID 20627600. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
26. Audi Georges; et al. (2003). "The NUBASE Evaluation of Nuclear and Decay Properties". Nuclear Physics A. Atomic Mass Data Center. 729: 3–128. Bibcode:2003NuPhA.729....3A. doi:10.1016/j.nuclphysa.2003.11.001. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)
27. "Native Selenium". Webminerals. Arhivirano s originala, 15. 7. 2009. Pristupljeno 6. 6. 2009.
28. Kabata-Pendias A. (1998). "Geochemistry of selenium". Journal of environmental pathology, toxicology and oncology: official organ of the International Society for Environmental Toxicology and Cancer. 17 (3–4): 173–177. PMID 9726787.
29. Fordyce Fiona (2007). "Selenium Geochemistry and Health". AMBIO: A Journal of the Human Environment. 36: 94. doi:10.1579/0044-7447(2007)36[94:SGAH]2.0.CO;2.
30. Wessjohann Ludger A.; Schneider Alex; Abbas Muhammad; et al. (2007). "Selenium in chemistry and biochemistry in comparison to sulfur". Biological Chemistry. 388 (10): 997–1006. doi:10.1515/BC.2007.138. PMID 17937613. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
31. Birringer Marc; Pilawa Sandra; Flohé Leopold (2002). "Trends in selenium biochemistry". Natural Product Reports. 19 (6): 693–718. doi:10.1039/B205802M. PMID 12521265.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
32. Amouroux David; Liss Peter S; Tessier Emmanuel; et al. (2001). "Role of oceans as biogenic sources of selenium". Earth and Planetary Science Letters. 189 (3–4): 277. Bibcode:2001E&PSL.189..277A. doi:10.1016/S0012-821X(01)00370-3. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
33. Haug Anna; Graham Robin D.; Christophersen Olav A.; et al. (2007). "How to use the world's scarce selenium resources efficiently to increase the selenium concentration in food". Microbial Ecology in Health and Disease. 19 (4): 209–228. doi:10.1080/08910600701698986. PMC 2556185. PMID 18833333. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
34. "Public Health Statement: Selenium" (PDF). Agency for Toxic Substances and Disease Registry. Pristupljeno 5. 1. 2009.
35. "Selenium and Tellurium: Statistics and Information". Geološki zavod SAD. Pristupljeno 30. 5. 2012.
36. Sun Yan; Tian Xike; He Binbin; et al. (2011). "Studies of the reduction mechanism of selenium dioxide and its impact on the microstructure of manganese electrodeposit". Electrochimica Acta. 56 (24): 8305. doi:10.1016/j.electacta.2011.06.111. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
37. Bernd E. Langner "Selenium and Selenium Compounds" u: Ullmann's Encyclopedia of Industrial Chemistry, 2005, Wiley-VCH, Weinheim. doi:10.1002/14356007.a23_525.
38. Davis Joseph R (2001). Copper and Copper Alloys. ASM Int. str. 91, 278. ISBN 978-0-87170-726-0.
39. Isakov Edmund. Cutting Data for Turning of Steel. str. 67. ISBN 978-0-8311-3314-6. Nepoznati parametar |datum= zanemaren (prijedlog zamjene: |date=) (pomoć)
40. Gol'Dshtein Ya. E.; Mushtakova T. L.; Komissarova T. A. (1979). "Effect of selenium on the structure and properties of structural steel". Metal Science and Heat Treatment. 21 (10): 741. doi:10.1007/BF00708374.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
41. Njemačko društvo za sunčevu energiju (2008). "Copper indium diselenide (CIS) cell". Planning and Installing Photovoltaic Systems: A Guide for Installers, Architects and Engineers. Earthscan. str. 43–44. ISBN 978-1-84407-442-6.
42. Naumov A. V. (2010). "Selenium and tellurium: State of the markets, the crisis, and its consequences". Metallurgist. 54 (3–4): 197. doi:10.1007/s11015-010-9280-7.
43. Springett B. E. (1988). "Application of Selenium-Tellurium Photoconductors to the Xerographic Copying and Printing Processes". Phosphorus and Sulfur and the Related Elements. 38 (3–4): 341. doi:10.1080/03086648808079729.
44. Williams Rob (2006). Computer Systems Architecture: A Networking Approach. Prentice Hall. str. 547–548. ISBN 978-0-321-34079-5.
45. Diels Jean-Claude; Arissian Ladan (2011). "The Laser Printer". Lasers. Wiley-VCH. str. 81–83. ISBN 978-3-527-64005-8.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
46. Meller, Gregor; Grasser, Tibor (2009). Organic Electronics. Springer. str. 3–5. ISBN 978-3-642-04537-0.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
47. Dennis Normile (2000). "The birth of the Blues". Popular Science. str. 57.
48. Kasap Safa; Frey Joel B.; Belev George; et al. (2009). "Amorphous selenium and its alloys from early xeroradiography to high resolution X-ray image detectors and ultrasensitive imaging tubes". Physica status solidi (b). 246 (8): 1794. Bibcode:2009PSSBR.246.1794K. doi:10.1002/pssb.200982007. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
49. Hai-Fu F.; Woolfson M. M.; Jia-Xing Y. (1993). "New Techniques of Applying Multi-Wavelength Anomalous Scattering Data". Proceedings of the Royal Society A: Mathematical, Physical and Engineering Sciences. 442 (1914): 13. Bibcode:1993RSPSA.442...13H. doi:10.1098/rspa.1993.0087.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
50. MacLean Marion E. (1937). "A project for general chemistry students: Color toning of photographic prints". Journal of Chemical Education. 14: 31. Bibcode:1937JChEd..14...31M. doi:10.1021/ed014p31.
51. Penichon Sylvie (1999). "Differences in Image Tonality Produced by Different Toning Protocols for Matte Collodion Photographs". Journal of the American Institute for Conservation. 38 (2): 124–143. doi:10.2307/3180042. JSTOR 3180042.
52. McKenzie Joy (2003). Exploring Basic Black & White Photography. Delmar. str. 176. ISBN 978-1-4018-1556-1.
53. Hayward Peter; Currie Dean. "Radiography of Welds Using Selenium 75, Ir 192 and X-rays" (PDF).CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
54. "Selenium". Linus Pauling Institute at Oregon State University. Pristupljeno 5. 1. 2009.
55. Mazokopakis EE; Papadakis JA; Papadomanolaki MG (2007). "Effects of 12 months treatment with L-selenomethionine on serum anti-TPO Levels in Patients with Hashimoto's thyroiditis". Thyroid : official journal of the American Thyroid Association. 17 (7): 609–612. doi:10.1089/thy.2007.0040. PMID 17696828.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
56. Ralston NV; Ralston CR; Blackwell JL III; Raymond LJ (2008). "Dietary and tissue selenium in relation to methylmercury toxicity" (PDF). Neurotoxicology. 29 (5): 802–811. doi:10.1016/j.neuro.2008.07.007. PMID 18761370. Arhivirano s originala (PDF), 24. 7. 2012. Pristupljeno 2. 12. 2015.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
57. Penglase S; Hamre K; Ellingsen S (2014). "Selenium prevents downregulation of antioxidant selenoprotein genes by methylmercury". Free Radical Biology and Medicine. 75: 95–104. doi:10.1016/j.freeradbiomed.2014.07.019. PMID 25064324.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
58. Usuki F; Yamashita A; Fujimura M (2011). "Post-transcriptional defects of antioxidant selenoenzymes cause oxidative stress under methylmercury exposure". The Journal of Biological Chemistry. 286 (8): 6641–6649. doi:10.1074/jbc.M110.168872.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
59. Ohi G; Seki H; Maeda H; et al. (1975). "Protective effect of selenite against methylmercury toxicity: observations concerning time, dose and route factors in the development of selenium attenuation". Industrial Health. 13: 93–99. doi:10.2486/indhealth.13.93. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
60. Ralston NVC; Raymond LJ (2010). "Dietary selenium's protective effects against methylmercury toxicity". Toxicology. 278 (1): 112–123. doi:10.1016/j.tox.2010.06.004. PMID 20561558.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
61. Carvalho CML; Chew Hashemy SI; Hashemy J; et al. (2008). "Inhibition of the human thioredoxin system: A molecular mechanism of mercury toxicity". Journal of Biological Chemistry. 283 (18): 11913–11923. doi:10.1074/jbc.M710133200. PMID 18321861. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
62. Barclay Margaret N. I.; MacPherson Allan; Dixon James (1995). "Selenium content of a range of UK food". Journal of food composition and analysis. 8 (4): 307–318. doi:10.1006/jfca.1995.1025.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
63. Spisak namirnica bogatih selenom se može naći na stranici The Office of Dietary Supplements Selenium Fact Sheet.
64. "FDA Issues Final Rule to Add Selenium to List of Required Nutrients for Infant Formula". www.fda.gov. Arhivirano s originala, 14. 11. 2017. Pristupljeno 10. 9. 2015.
65. Schroeder HA; Frost DV; Balassa JJ (1970). "Essential trace metals in man: Selenium". Journal of chronic diseases. 23 (4): 227–43. doi:10.1016/0021-9681(70)90003-2. PMID 4926392.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)

Vanjski linkovi

• http://www.periodicvideos.com/videos/034.htm