Kirij

Kirij (latinski: curium) jest vještački hemijski element sa simbolom Cm i atomskim brojem 96. U periodnom sistemu nalazi se u grupi aktinoida (7. perioda, f-blok) i ubraja se u transuranijske elemente. Ime je dobio po prezimenu hemičara bračnog para Marie i Pierre Curie.

Kirij,  ₉₆Cm

Kirij u periodnom sistemu
↓                                                                     ↓                                                             →                                                             →
Hemijski element, Simbol, Atomski broj	Kirij, Cm, 96
Serija	Aktinoidi
Grupa, Perioda, Blok	Ac, 7, f
Izgled	srebrenasto bijeli metal
Zastupljenost	0 %
Atomske osobine
Atomska masa	247,0703 u
Atomski radijus (izračunat)	174,3[1] (-) pm
Kovalentni radijus	169±3 pm
Van der Waalsov radijus	- pm
Elektronska konfiguracija	[Rn] 5f76d17s2
Broj elektrona u energetskom nivou	2, 8, 18, 32, 25, 9, 2
1. energija ionizacije	581 kJ/mol
Fizikalne osobine
Agregatno stanje	čvrsto
Kristalna struktura	heksagonalna
Gustoća	13510 kg/m3
Magnetizam	?
Tačka topljenja	1613 K (1340 °C)
Tačka ključanja	3383 K (3110 °C)
Molarni volumen	18,05 · 10-6 m3/mol
Toplota isparavanja	- kJ/mol
Toplota topljenja	15 kJ/mol
Pritisak pare	10 Pa pri 1982 K
Brzina zvuka	m/s
Toplotna provodljivost	10[2] W/(m · K) kod 300 K
Hemijske osobine
Oksidacioni broj	2, 3, 4
Elektrodni potencijal	−2,06 V (Cm3+ + 3e− → Cm)
Elektronegativnost	1,3 (Pauling-skala)
Izotopi
Izo RP t1/2 RA ER (MeV) PR 245Cm sin 8.500 god α (≈ 100 %) 5,623 241Pu SR (6,1 · 10−7 %) ? ? 246Cm sin 4.760 god α (≈ 100 %) 5,475 242Pu SR (0,02615 %) ? ? 247Cm sin 15,6 · 106 god α (≈ 100 %) 5,353 243Pu 248Cm sin 348.000 god α (91,61 %) 5,162 244Pu SR (8,39 %) ? ? 250Cm sin 8.300 god SR (74 %) ? ? α (18 %) 5,169 246Pu β- (8 %) 0,037 250Bk
Sigurnosno obavještenje
Oznake upozorenja Oznaka upozorenja nepoznata[3]
Obavještenja o riziku i sigurnosti	R: / S: /
Ostala upozorenja
Radioaktivnost
Radioaktivni element Radioaktivni element
Ako je moguće i u upotrebi, koriste se osnovne SI jedinice. Ako nije drugačije označeno, svi podaci dobijeni su mjerenjima u normalnim uvjetima.

Kirij je radioaktivni, srebreno-svijetli veoma tvrdi metal. Nastaje u nuklearnim reaktorima. Iz jedne tone potrošenog nuklearnog goriva nastaje oko 20 grama ovog elementa. Prvi put je dobijen u ljeto 1944. iz lakšeg elementa plutonija, međutim njegovo otkriće je objavljeno naknadno, kada je njegov pronalazač Glenn T. Seaborg na gostovanju u jednoj radio emisiji za djecu spomenuo postojanje ovog elementa, u odgovoru na pitanja mlađih slušalaca da li je otkriven neki novi element.

Ovaj element je vrlo snažan alfa-emiter. Zbog velike količine toplote koje emitira tokom svog raspada, našao je primjenu u baterijama na bazi radionuklida. Osim toga, koristi se i za dobijanje izotopa ²³⁸Pu koji se koristi za baterije koje ne emitiraju gama zračenje, poput onih u pacemakerima. Kirij je također polazni materijal za dobijanje viših tranuranijskih i transaktinoidinih elemenata. Služi kao izvor alfa-zraka u rendgenskim spektrometrima, s kojima su, između ostalih, opremljene sonde poput rovera na Marsu: Mars Pathfindera, Spirita i Opportunityja, pomoću kojih one mogu hemijski analizirati stijene na Marsu, a sličnim uređajem opremljena je i sonda Philae na svemirskoj letjelici Rosetta, koja je korištena pri analizi površine komete 67P/C–G.

Historija

60-inčni ciklotron

Kirij su na ljeto 1944. otkrili Glenn T. Seaborg sa svojim saradnicima Ralph A. Jamesom i Albertom Ghiorsom. U seriji pokusa koristili su 60-inčni ciklotron na Univerzitetu Kalifornije u Berkeleyju. Nakon neptunija i plutonija, bio je to treći tranuranijski element otkriven nakon 1940. godine. Njegova sinteza desila se mnogo prije nego što je sintetiziran element koji se u perodnom sistemu nalazi jedno mjesto prije kirija, americija.^[4][5]

Za dobijanje novog elementa korišteni su pretežno oksidi polaznih elemenata. U tom procesu, najprije se rastvor plutonij-nitrata (i to izotopa ²³⁹Pu) nanosio na foliju načinjenu od platine, površine oko 0,5 cm². Nakon toga rastvor je isparavao a ostatak se žario do nastanka oksida (PuO₂). Nakon bombardiranja uzorka u ciklotronu, on se rastvarao sa dušičnom kiselinom te ponovno pomoću koncentriranog vodenog rastvora amonij-hidroksida da bi se istaložio u vidu hidroksida. Ostatak se rastvarao u perhlornoj kiselini. Daljnji tok odvajanja slijedio je pomoću ionskih izmjenjivača. U nizu eksperimenata nastajala su dva različita izotopa: ²⁴²Cm i²⁴⁰Cm.

Prvi izotop ²⁴²Cm dobijen je u julu/augustu 1944. nakon bombardiranja uzorka ²³⁹Pu alfa-česticama. Pri tome je u takozvanoj (α,n)-reakciji nastajao željeni izotop i jedan neutron:

${\displaystyle \mathrm {^{239\!\,}_{\ 94}Pu\ +\ _{2}^{4}He\ \longrightarrow \ _{\ 96}^{242}Cm\ +\ _{0}^{1}n} }$

Nesumnjiva identifikacija novog elementa izvršena je na osnovu karakterističnih nivoa energije emitiranih alfa-čestica pri raspadu. Vrijeme poluraspada tih alfa-raspada prvobitno je procijenjeno na oko 150 dana (162,8 dana^[6] po aktuelnim podacima).

${\displaystyle \mathrm {^{242}_{\ 96}Cm\ \longrightarrow \ _{\ 94}^{238}Pu\ +\ _{2}^{4}He} }$

Drugi, kratkoživući izotop ²⁴⁰Cm, koji je također nastao bombardiranjem plutonija ²³⁹Pu alfa-česticama, otkriven je tek kasnije u martu 1945. godine:

${\displaystyle \mathrm {^{239}_{\ 94}Pu\ +\ _{2}^{4}He\ \longrightarrow \ _{\ 96}^{240}Cm\ +\ 3\ _{0}^{1}n} }$

Vrijeme poluraspada ovog izotopa najprije je procijenjeno na 26,7 dana (dok je prema aktuelnim podacima izmjereno 27 dana^[6]).

Zbog Drugog svjetskog rata koji je tada trajao, otkriće novog elementa nije odmah objavljeno. Za postojanje ovog elementa javnost je saznala na neobičan način: u američkoj radio emisiji Quiz Kids, 11. novembra 1945. jedan od mlađih slušalaca upitao je čuvenog Glenna Seaborga koji je tom prilikom bio gost, da li je tokom Drugog svjetskog rata u sklopu istraživanja nuklearnog oružja otkriven neki novi element. Seaborg je potvrdno odgovorio na pitanje i time je istovremeno otkrio i postojanje elementa sa sljedećim najmanjim atomskim brojem, americija.^[7] Ova objava desila se prije zvaničnog izvještaja podnesenog na simpoziju Američkog hemijskog društva.

Otkriće kirija (izotopa ²⁴²Cm i ²⁴⁰Cm), njegovo dobijanje i spojevi kasnije su patentirani pod nazivom Element 96 and compositions thereof, pri čemu se kao pronalazač pojavljuje samo Glenn T. Seaborg.^[8] Ime kirij izabrano je analogno imenu elementa gadolinija, metalu rijetkih zemalja, koji se u periodnom sistemu elemenata nalazi tačno iznad kirija. Odabirom imena ukazana je čast bračnom paru Pierreu i Mariji Curie, čiji je naučni rad bio ključna prekretnica u istraživanju radioaktivnosti. Time je nastavljen trend davanja imena gadolinija, koji je također dobio ime po poznatom istraživaču rijetkih zemalja, Johanu Gadolinu.^[4]

Prve mjerljive količine ovog elementa sačinili su Louis B. Werner i Isadore Perlman 1947. u obliku hidroksida. Radilo se o 40 μg izotopa ²⁴²Cm koji je nastao bombardiranjem izotopa americija ²⁴¹Am.^[9] U elementarnom obliku dobijen je tek 1951. reakcijom redukcije kirij(III)-fluorida sa barijem.^[10][11]

Osobine

U periodnom sistemu, kirij sa atomskim brojem 96 nalazi se u grupi aktinoida, njegov prethodnik je americij, a naredni element je berkelij. Njegov analog u grupi lantanoida je gadolinij.

Fizičke

Kirij je vještački, radioaktivni metal. Dosta je tvrd, a po izgledu je srebrenasto-bijel slično kao i gadolinij, njegov analog među lantanoidima. I pod drugim fizičkim i hemijskim osobinama, kirij mu dosta nalikuje. Njegova tačka topljenja iznosi 1340 °C što je znatno više nego kod prethodnih transuranijskih elemenata: neptunija (637 °C^[12]), plutonija (639 °C) i americija (1173 °C). U usporedbi s prethodnim, gadolinij se topi pri 1312 °C. Tačka ključanja kirij iznosi 3110 °C.

Pri standardnim uslovima temperature i pritiska kirij postoji samo u obliku α-Cm alotropske modifikacije. Kristalizira se u heksagonalnom kristalnom sistemu u prostornoj grupi P6₃/mmc sa parametrima rešetke a = 365 pm i c = 1182 pm kao i četiri formulske jedinice po elementarnoj ćeliji.^[13] Kristalna struktura sastoji se iz dvostrukog heksagonalnog, kuglastog gustog pakovanja gdje se slojevi redaju po principu ABAC pa je prema tome izotip strukture lantana α-La.

Pri pritisku iznad 23 GPa, α-Cm prelazi u β-Cm. Beta modifikacija se kristalizira u kubičnom kristalnom sistemu u prostornoj grupi Fm${\displaystyle \scriptstyle {\overline {\mathbb {3} }}}$m sa parametrom rešetke a = 493 pm,^[13] što odgovara kubičnoj plošno-centriranoj rešetki (fcc) odnosno kubičnoj gusto pakovanoj kuglastoj rešetki sa redoslijedom ABC.

Fluorescencija pobuđenih Cm(III) iona dostatno je dugovječna, da bi se iskoristila za lasersku spektroskopiju fluorescencijom.^[14] Dugo trajanje fluorescencije vjerovatno je uzrokovano velikom energetskom prazninom između osnovnog stanja ⁸S_7/2 i prvog pobuđenog stanja ⁶D_7/2. To omogućava ciljanu detekciju spojeva kirija, jer nakon određenog vremena kratkotrajni procesi fluorescencije drugih metalnih iona i organskih supstanci počinju blijediti.^[15]

Hemijske

Najstabilnije oksidacijsko stanje kirija je +3. U nekim spojevima ponekad se može javiti i u oksidacijskom stanju +4.^[16][17] U hemijskom smislu dosta je sličan americiju i mnogim lantanoidima. U razblaženim vodenim rastvorima, ion Cm³⁺ je bezbojan a ion Cm⁴⁺ svijetlo žut.^[1] U jače koncentriranim rastvorima, i ion Cm³⁺ je također svijetlo žut.^[5][18][19]

Ioni kirija spadaju u jake Lewisove kiseline, zbog čega najstabilnije komplekse gradi sa jakim bazama.^[20] Pri tome građenje kompleksa sadrži vrlo nizak udio kovalentne veze i uglavnom se zasniva na ionskoj vezi. U svojim osobinama kompleksiranja, kirij se razlikuje od ranije otkrivenih aktinoida poput torija i uranija, a i po tome jako sliči lantanoidima.^[21]

Izotopi

Kirij nema niti jedan stabilan izotop već su mu svi radioaktivni. Do danas je poznato dvadeset izotopa i sedam nuklearnih izomera ovog elementa između ²³³Cm i ²⁵²Cm.^[6] Najduže vrijeme poluraspada imaju ²⁴⁷Cm koje iznosi 15,6 miliona godina, te ²⁴⁸Cm sa 348 hiljada godina. Osim njih, izotopi sa nešto dužim vremenima poluraspada su ²⁴⁵Cm (8.500 godina), ²⁵⁰Cm (8.300 godina) i ²⁴⁶Cm (4.760 godina). Pri tome je izotop ²⁵⁰Cm donekle poseban jer se njegov radioaktivni raspad pretežno (oko 86%) sastoji iz spontanog raspada. Izotopi kirija koji se tehnički najčešće koriste su ²⁴²Cm sa vremenom poluraspada od 162,8 dana i ²⁴⁴Cm sa 18,1 godina.

Poprečni presjeci za inducirani raspad putem termičkih neutrona iznose:^[22] za ²⁴²Cm oko 5 b, ²⁴³Cm 620 b, ²⁴⁴Cm 1,1 b, ²⁴⁵Cm 2100 b, ²⁴⁶Cm 0,16 b, ²⁴⁷Cm 82 b i za ²⁴⁸Cm 0,36 b. Ovo odgovara pravilu, prema kojem se većina transuranijskih nuklida sa neparnim brojem neutrona "termički lahko cijepa".

Rasprostranjenost

Najduže živući izotop ²⁴⁷Cm ima vrijeme poluraspada od 15,6 miliona godina. Iz tog razloga, sav primordijalni kirij, koji je postojao na Zemlji za vrijeme njenog nastanka, u međuvremenu se raspao. Kirij se danas dobija vještački u svrhu naučnih ispitivanja u vrlo malim količinama. Osim toga, u vrlo malim količinama nastaje i tokom trošenja nuklearnog goriva u reaktorima. Kirij koji je dospio u okolinu, najvećim dijelom je nastao tokom atmosferskih testova nuklearnog oružja do 1980. godine. Na nekim lokacijama izmjerene su značajne količine ovog elementa, čiji uzrok su pretežno nuklearne nesreće i drugi testovi atomskog oružja. Međutim, prirodnoj pozadinskoj radioaktivnosti na Zemlji, kirij ne pridonosi gotovo nikako.^[23]

Tokom prvog otkrića elemenata ajnštajnija i fermija u ostacima prve američke hidrogenske bombe Ivy Mike, koja je eksplodirala 1. novembra 1952. na atolu Eniwetok, pored plutonija i americija, pronađeni su i izotopi kirija, berkelija i kalifornija: prije svega izotopi ²⁴⁵Cm i ²⁴⁶Cm, a u znatno manjoj mjeri izotopi ²⁴⁷Cm i ²⁴⁸Cm, dok je izotop ²⁴⁹Cm nađen samo u tragovima. Iz razloga čuvanja vojnih tajni, rezultati testova objavljeni su tek 1956. godine.^[24]

Dobijanje

U vrlo malim količinama, kirij nastaje u nuklearnim reaktorima. U svijetu je danas dostupan u količinama od nekoliko kilograma, pri čemu se cijena izotopa ²⁴⁴Cm odnosno ²⁴⁸Cm kreće oko 160 US$ po mikrogramu.^[25] U nuklearnim reaktorima nastaje tokom serije nuklearnih raspada izotopa uranija ²³⁸U. Pri tome je jedan od najvažnijih koraka reakcija zahvata neutrona odnosno (n,γ), pri kojoj nastali pobuđeni "kćerka"-nuklid prelazi u osnovno stanje emitiranjem γ-kvanta. Slobodni neutroni neophodni za to nastaju nuklearnim raspadom drugog jezgra u reaktoru. U takvom nuklearno-hemijskom procesu naprije nastaje izotop plutonija ²³⁹Pu putem (n,γ)-reakcije nakon koje slijede dva β⁻ raspada. U oplodnim reaktorima ovaj proces se koristi za "oplođivanje" novog nuklearnog materijala.

${\displaystyle \mathrm {^{238}_{\ 92}U\ {\xrightarrow {(n,\gamma )}}\ _{\ 92}^{239}U\ {\xrightarrow[{23,5\ min}]{\beta ^{-}}}\ _{\ 93}^{239}Np\ {\xrightarrow[{2,3565\ d}]{\beta ^{-}}}\ _{\ 94}^{239}Pu} }$

navedena vremena su vremena poluraspada.

Dvije daljnje (n,γ)-reakcije nakon kojih slijedi β⁻ raspad daju izotop americija ²⁴¹Am. Nakon ponovno jedne (n,γ)-reakcije i sljedećeg β⁻ raspada napokon nastaje ²⁴²Cm.

${\displaystyle \mathrm {^{239}_{\ 94}Pu\ {\xrightarrow {2(n,\gamma )}}\ _{\ 94}^{241}Pu\ {\xrightarrow[{14,35\ a}]{\beta ^{-}}}\ _{\ 95}^{241}Am\ {\xrightarrow {(n,\gamma )}}\ _{\ 95}^{242}Am\ {\xrightarrow[{16,02\ h}]{\beta ^{-}}}\ _{\ 96}^{242}Cm} }$

U svrhu istraživanja, kirij se na efikasniji način ciljano može dobiti iz plutonija, a koji je dostupan u većim količinama u potrošenom nuklearnom gorivu. On se prvo izlaže zračenju nekog izvora neutrona a koji ima snažan tok neutrona. Pošto su pri tome mogući znatno snažniji tokovi neutrona nego u nuklearnim reaktorima, u tom slučaju preovladava nešto drugačiji tok reakcije nego ranije prikazani. Iz ²³⁹Pu tokom četiri uzastopne (n,γ)-reakcije nastaje ²⁴³Pu, a koji β-raspadom uz vrijeme poluraspada od 4,96 sati raspada se na izotop americija ²⁴³Am. Nakon daljnje (n,γ)-reakcije nastali ²⁴⁴Am ponovno putem β-raspada prelazi u ²⁴⁴Cm uz vrijeme poluraspada od 10,1 sati.^[5]

${\displaystyle \mathrm {^{239}_{\ 94}Pu\ {\xrightarrow {4(n,\gamma )}}\ _{\ 94}^{243}Pu\ {\xrightarrow[{4,956\ h}]{\beta ^{-}}}\ _{\ 95}^{243}Am\ {\xrightarrow {(n,\gamma )}}\ _{\ 95}^{244}Am\ {\xrightarrow[{10,1\ h}]{\beta ^{-}}}\ _{\ 96}^{244}Cm} }$

${\displaystyle \mathrm {^{244}_{\ 96}Cm\ {\xrightarrow[{18,11\ a}]{\alpha }}\ _{\ 94}^{240}Pu} }$

Ova reakcija odvija se i u gorivu u nuklearnim centralama, tako da se izotop ²⁴⁴Cm može dobiti i preradom potrošenog nuklearnog goriva.

Reference

1. Arnold F. Holleman, Nils Wiberg (2007). Lehrbuch der Anorganischen Chemie (102 izd.). Berlin: de Gruyter. str. 2149. ISBN 978-3-11-017770-1.
2. Harry H. Binder (1999). Lexikon der chemischen Elemente. Stuttgart: S. Hirzel Verlag. str. 174–178. ISBN 3-7776-0736-3.
3. EU ovaj element još uvijek nije stavila na spisak opasnih elemenata, međutim trenutno nije moguće pronaći pouzdani izvor ili literaturu o opasnim svojstvima ove supstance. Radioaktivnost ne spada u opasna svojstva koja se ovdje navode.
4. G. T. Seaborg, R. A. James, A. Ghiorso: The New Element Curium (Atomic Number 96), NNES PPR (National Nuclear Energy Series, Plutonium Project Record), vol. 14 B, The Transuranium Elements: Research Papers, Paper No. 22.2, McGraw-Hill Book Co., Inc., New York, 1949 (sažetak; transkript (januar 1948), PDF).
5. Gregg J. Lumetta, Major C. Thompson, Robert A. Penneman, P. Gary Eller (2006). "Curium". u Lester R. Morss, Norman M. Edelstein, Jean Fuger (ured.). The Chemistry of the Actinide and Transactinide Elements (PDF). Dordrecht: Springer. str. 1397–1443. doi:10.1007/1-4020-3598-5_9. ISBN 1-4020-3555-1. Arhivirano s originala (PDF), 17. 7. 2010. Pristupljeno 28. 12. 2017.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
6. G. Audi, O. Bersillon, J. Blachot, A. H. Wapstra (2003). "The NUBASE evaluation of nuclear and decay properties" (PDF). Nuclear Physics A (729): 3–128. Arhivirano s originala (pdf), 20. 7. 2011. Pristupljeno 3. 1. 2018.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
7. Rachel Sheremeta Pepling: Americium, Chemical & Engineering News, 2003.
8. US Patent 3161462, Glenn T. Seaborg, "Element 96 and compositions thereof", izdan 15. 12. 1964
9. L. B. Werner, I. Perlman: Isolation of Curium, NNES PPR (National Nuclear Energy Series, Plutonium Project Record), vol. 14 B, The Transuranium Elements: Research Papers, Paper No. 22.5, McGraw-Hill Book Co., Inc., New York, 1949.
10. J. C. Wallmann, W. W. T. Crane, B. B. Cunningham (1951). "The Preparation and Some Properties of Curium Metal". J. Am. Chem. Soc. 73 (1): 493–494. doi:10.1021/ja01145a537.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
11. L. B. Werner, I. Perlman (1951). "First Isolation of Curium". J. Am. Chem. Soc. 73 (11): 5215–5217. doi:10.1021/ja01155a063.
12. WebElements Periodic Table of the Elements: Neptunium physical properties.
13. V. Milman, B. Winkler, C. J. Pickard (2003). "Crystal Structures of Curium Compounds: An ab initio study". Journal of Nuclear Materials. 322 (2–3): 165–179. doi:10.1016/S0022-3115(03)00321-0.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
14. M. A. Denecke, A. Rossberg, P. J. Panak, M. Weigl, B. Schimmelpfennig, A. Geist (2005). "Characterization and Comparison of Cm(III) and Eu(III) Complexed with 2,6-Di(5,6-dipropyl-1,2,4-triazin-3-yl)pyridine Using EXAFS, TRFLS, and Quantum-Chemical Methods". Inorg. Chem. 44: 8418–8425. doi:10.1021/ic0511726.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
15. J.-C. G. Bünzli, G. R. Choppin (1989). Lanthanide Probes in Life, Chemical and Earth Sciences: Theory and Practice. Amsterdam: Elsevier.
16. Thomas K. Keenan (1961). "First Observation of Aqueous Tetravalent Curium". J. Am. Chem. Soc. 83 (17): 3719–3720. doi:10.1021/ja01478a039.
17. L. B. Asprey, F. H. Ellinger, S. Fried, W. H. Zachariasen (1955). "Evidence for Quadrivalent Curium. X-ray Data on Curium Oxides". J. Am. Chem. Soc. 77 (6): 1707–1708. doi:10.1021/ja01611a108.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
18. C. Keller (1971). The Chemistry of the Transuranium Elements. Weinheim: Verlag Chemie. str. 544.
19. David R. Lide, ured. (1997). CRC Handbook of Chemistry and Physics (78 izd.). Boca Raton: CRC Press. str. 4–9.
20. M. P. Jensen, A. H. Bond (2002). "Comparison of Covalency in the Complexes of Trivalent Actinide and Lanthanide Cations". J. Am. Chem. Soc. 124 (33): 9870–9877. doi:10.1021/ja0178620.
21. G. T. Seaborg (1993). "Overview of the Actinide and Lanthanide (the f) Elements". Radiochim. Acta. 61: 115–122. doi:10.1524/ract.1993.61.34.115.
22. G. Pfennig, H. Klewe-Nebenius, W. Seelmann-Eggebert, ured. (1998). Karlsruher Nuklidkarte (6 izd.).CS1 održavanje: više imena: editors list (link)
23. "Lenntech (Curium)". Pristupljeno 6. 1. 2018.
24. P. R. Fields, M. H. Studier, H. Diamond, J. F. Mech, M. G. Inghram, G. L. Pyle; et al. (1956). "Transplutonium Elements in Thermonuclear Test Debris". Physical Review. 102 (1): 180–182. doi:10.1103/PhysRev.102.180. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
25. Informacije o elementu kiriju Arhivirano 1. 11. 2010. na Wayback Machine, www.speclab.com (engl.)