Hren

Hren (lat. Amoracia rusticana, Cohlearia amoracia) jest iz porodice Brassicaceae.

Hren
Cvijetovi hrena
Sistematika
Carstvo	Plantae
Divizija	Magnoliophyta
Razred	Magnoliopsida
Potklasa	Brassicales
Red	Brassicales
Porodica	Brassicaceae
Rod	Armoracia
Vrsta	Armoracia rusticana

Korijen hrena

Karakteristike

Cvjetne latice hrena su križno raspoređene. Korijen stabljike je bijele boje i koristi se kao povrće ili začin. Rezan ili riban, zbog enzima koje sadrži, širi jak miris, koji izaziva suze. Hren je grmasta biljka do 1,2 m visoka. Stabljika je 30 do 40 cm duga i do 6 cm široka.

Rasprostranjenost

Prapostojbina hrena je istočna i južna Evropa (ime je slavenskog porijekla), gdje se danas može naći u divljoj formi. Odatle se raširio po Evropi. Japanski hren, vasabi, je po aromi sličan evropskom, ali se zelenom bojom razlikuje od njega.

Upotreba

Prvobitno je hren služio kao ljekovita biljka. U srednjem vijeku koristili su ga protiv trovanja, bolova u uhu, groznice itd. Danas se koristi da bi se poboljšala otpornost organizma i u zaštiti od prehlade. Pospješuje isto tako krvotok, olakšava iskašljavanje, liječi od gripe i infekcije mokraćovoda. Kod vanjske upotrebe primjenjuje se kao oblog kod reume, zglobobolje, uboda insekata, išijasa i bolova nerava. Kod glavobolje treba udisati miris naribanog hrena. Pomaže kod teškoća probave. Sadrži antibakterijske i antikarcinogene tvari, kojih ima i bijeli luk (alicin, sinigrin). Hren nije podoban za osobe sa bubrežnim, želučanim i teškoćama štitnjače. Kao začin služi se najčešće nariban, kao dodatak kuhanom mesu ili kao dodatak umacima.

Hemijski sastav

Zbog svoje ljekovitosti bio je poznat još u antičko doba. Sadrži vitamine C, B1, B2 i B6, kalij, kalcij, magnezij, željezo i fosfor. Djeluje antibakterijski.

Narodno vjerovanje

Hrenu se oduvijek pripisivala ljekovita moć, pa su ga zbog toga narezanog na kolutove i nanizanog na konac stavljali djeci oko vrata, kao hamajliju. Kriška hrena u novčaniku čini da on nikada nije prazan.

Također pogledajte

• Lista začina