From Wikipedia, the free encyclopedia
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija bila je jedna od zemalja osnivača izvanblokovskog Pokreta nesvrstanih zemalja u periodu Hladnog rata. Glavni grad Jugoslavije, Beograd, ugostio je u septembru 1961. godine Prvu konferenciju Pokreta nesvrstanih, a bio je i prvi grad koji je konferenciju ugostio dva puta kada je u septembru 1989. u Beogradu organizirana i Deveta konferencija pokreta nesvrstanih.
Politika nesvrstavanja uz aktivno sudjelovanje u pokretu bila je kamen temeljac jugoslovenske hladnoratovske vanjske politike i jedan od osnovnih ideoloških postulata jugoslovenske federacije.[1] Kao jedina izvanblokovska evropska socijalistička država socioekonomski blisko vezana za zapadnu Evropu, Jugoslavija je odabirala politiku balansiranja i oprezne ekvidistance[2] prema Sjedinjenim Američkim Državama, Sovjetskom Savezu i Kini pri čemu je nesvrstanost doživljavana kao kolektivna garancija sigurnosti i nezavisnosti zemlje.[3] Pokret nesvrstanih je uz to otvarao i dodatni manevarski prostor u duboko podijeljenoj i tim podjelama politički ograničenoj hladnoratovskoj Evropi u kojoj su neutralne države bile dodatno izložene situaciji de facto ograničenog suvereniteta (vidi primjer finlandizacije).[4]
Kraj Hladnog rata i raspad Jugoslavije doveli su u pitanje i sam opstanak Pokreta nesvrstanih koji je izbjegao prestanak djelovanja samo uz pomoć politički pragmatičnog vodstva Indonezije.[5]
U periodu Drugog svjetskog rata jugoslovenski su partizani oslobodili svoju zemlju uz tek manju pomoć SSSR-a i zapadnih saveznika. To je nove komunističke vlasti vodilo ka uvjerenju da nasuprot drugim zemljama u istočnoj Evropi njima pripada pravo na slobodniji socijalistički razvoj. Nasuprot većini drugih komunističkih partija u istočoj Evropi, jugoslovenski komunisti mogli su računati na lojalnost lokalnih vojnih i policijskih snaga kao i na relativno visok nivo legitimnosti među brojnim jugoslovenskim narodima i narodnostima. Jugoslavija sebe nije doživljavala kao klijenta već kao saveznika SSSR-a pri čemu je Beograd bio spreman inicirati ratobornije politike od Moskve koja je prije početka Hladnog rata nastojala održavati veze sa zapadnim saveznicima. Ta odvažnija jugoslavenska politika bila je vidljiva po pitanju Slobodnog teritorija Trsta, ideje Balkanske federacije, uplitanja u Grčki građanski rat, Austo-slovenskog sukob u Koruškoj kao i u infiltraciji i usmjeravanju Narodnooslobodilačkog pokreta Albanije. Nezavisna i odvažna politika Beograda podizala je tenzije u odnosima sa SSSR-om koje su eskalirale 1948. godine u sukobu Tita i Staljina gdje je Jugoslavija završila i gotovo potpunoj međunarodnoj izolaciji nakon prekida odnosa sa Istočnim blokom.
U potrazi za novim saveznicima Jugoslavija se prvo orjentirala ka Zapadnom bloku pri čemu je 1953. potpisala Balkanski pakt sa NATO članimaca Grčkom i Turskom. Nakon Staljinove smrti jugoslavenski odnosi sa SSSR-om su se djelomično popravili što je dovelo i do verbalne podrške intervenciji u Mađarskoj (nasuprot oštroj osudi intervencije u Čehoslovačkoj 1968.). Beogradska deklaracija iz 1955. dovela je do smanjenja značaja i postupnog prestanka djelovanja Balkanskog pakta. Kako je Jugoslavija ipak željela sačuvati novostečenu nezavisnost u tom je razdoblju došlo i do usmjeravanja na razvoj odnosa sa neutralnim evropskim zemljama kao što je bila Finska. Jugoslavija se nije učlanila ni u Varšavski pakt osnovan u maju 1955. godine. Kako bi izbjegla izolaciju u duboko podijeljenoj Evropi, Jugoslavija je po prvi put potražila nove saveznike među novooslobođenim kolonijama i mandatnim teritorijima.[6] Jugoslavija je podržala Egipat u toku Suetske krize, zemlje koja će uz Jugoslaviju postati jedna od osnivačica pokreta. Odnosi s Indijom, drugim inicijatorom osnivanja pokreta, razvijani su još od vremena zajedničkog mandata u Vijeću sigurnosti UN-a od 1949. godine.[7]
Sljedeće 1950. godine jugoslavenski ministar vanjskih poslova Edvard Kardelj je za vrijeme opšte skupštine UN-a izjavio kako „Jugoslavija ne može prihvatiti da čovječansto mora birati između dominacije jedne ili druge sile”.[2] Pojam nesvrstanost po prvi je put upotrijebljen iste godine kada su Indija i Jugoslavija odbile da se svrstaju po pitanju Korejskog rata.[8] 1951. Josip Broz Tito je izjavio kako se nikada neće složiti sa tezom kako samo velike sile trebaju određivati sudbinu svijeta čime je odbio tezu Kominterne o dihotomijskoj podjeli svijeta.[8] Tada je i odbacio tvrdnje kako Indija i Jugoslavija žele osnovati treći blok. U augustu 1954. predsjednica Opće skupštine UN-a Vidžaja Lakšmi Pandit posjetila je Jugoslaviju i pozvala Tita na uzvratni poset Indiji. Poziv je prihvaćen pa su na susretu 22. decembra 1954. u New Delhiju indijski premijer Džavaharlal Nehru i predsjednik jugoslavije Tito potpisali zajedničku izjavu u kojoj iznose kako „politika nesvrstanosti koju su usvojile i provode njihove dvije zemlje nije neutralnost ili neutralizam i zato posivnost, kako se to ponekad insiunira, već pozitivna, aktivna i konstruktivna politika koja nastoji osigurati vodstvo ka kolektivnom miru”.[7]
.jpg)
Trilateralni susret predsjednika Jugoslavije Tita, indijskog premijera Nehrua i predsjednika Egipta Gamala Abdela Nasera organiziran je 19. srpnja 1956. godine na Bronima u SR Hrvatskoj.[9] Tri lidera potpisali su dokument kojim ističu kako se „Mir ne može postići kroz podjele, već kroz nastojanja da se postigne kolektivna sigurnost na svjetskom nivou. Postignut kroz širenje prostora sloboda kao i okončanje dominacije jedne zemlje nad drugom.”[9]
Krajem 1958. i početkom 1959. Tito je sa brojnom delegacijom pošao na važnu tromjesečnu međunarodnu turneju na jugoslovenskom brodu Galeb.[10] Predsjednik Tito tom je prigodom posjetio Indoneziju, Indiju, Burmu, Cejlon, Etiopiju, Sudan, Egipat i Siriju.[10] Indonezijski predsjednik Sukarno nazvao je Tita građaninom svijeta, dok je Tito Konferenciju u Bandungu opisao kao mjesto sa kojega je potekao novi duh koji objedinjuje čovječanstvo.[10] Za vrijeme svog boravka u Indoneziji predsjednik Tito je primio i počasni doktorat u pravnim znanostima na Univerziteta u Bandungu.[10]
Beogradska konferencija šefova država i vlada nesvrstanih zemalja 1961. godine bio je prvi službeni samit Pokreta nesvrstanih.[11] Proces dekolonizacije uvelike je doprinio u organizaciji događaja omogućivši sudjelovanje većeg broja tek oslobođenih afričkih zemalja.[11] Neki su komentari zbog toga sam događaj nazvali i Jalta trećeg svijeta povlačeći paralelu sa Konferencijom u Jalti 1945. godine.[11] Ukupno 25 zemalja sudjelovalo je u Beogradskoj konferenciji uključujući Afganistan, Alžir, Burmu, Etiopiju, Ganu, Gvineju, Indiju, Indoneziju, Irak, Jemen, Jugoslaviju, Kambodžu, Cipar, Tunis, Ujedinjenu Arapsku Republiku i Cejlon dok su tri države sudjelovale u svojstvu promatrača i to su bile Bolivija, Brazil i Ekvador.[12] Pripremni susret pred sami događaj organiziran je u Kairu od 5. do 12. juna 1961.[13] Jedan od prvih izazova bila je i podjela među novooslobođenim državama Afrike po pitanju Krize u Kongu na konzervativne zemlje u Grupi Brazavil i radikalne nacionalističke zemlje u Grupi Kazablanka.[11] Sve zemlje Kazablanka grupe učestvovale su u konferenciji dok ni jedna od zemalja iz grupe Brazavil nije.[11]
Sve do 1978. godine dio konzervativnijih članica pokreta vodilo je neformalnu kampanju protiv kubanskog organiziranja konferencije.[14] Jugoslavija je odbila zagovarati ideju o promjeni zemlje domaćina iako je i sama bila vrlo kritična prema onome što je doživjela kao kubansku podršku novim oblicima blokovske zavisnosti u Africi te je kritikovala i komunistički hegemonizam i kapitalistički imperijalizam u zemljama trećeg svijeta.[14] Predsjednik Tito, posljednji preživjeli od velike generacije osnivača pokreta, započeo je dalekosežnu kampanju u cilju čuvanja nezavisnosti pokreta od oba bloka.[15] Beograd je želio osigurati svoju teško stečenu nezavisnost od SSSR-a kao i spriječiti namjeru nekih arapskih i radikalnih zemalja da izbace Egipat iz članstva nakon potpisivanja mira sa Izraelom[15] SSSR je u isto vrijeme optuživao Jugoslaviju da vodi nepravednu kampanju protiv Kube i Vijetnama[15] Dok su se pogledi Fidela Kastra i Tita oštro razlikovali obojica lidera javno su podvlačili potrebu očuvanja jedinstva pokreta.[14]
U svom govoru predsjednik Tito osudio je Kubansku tezu o postojanju prirodnog savezništva između nesvrstanih i komunističkog bloka podvlačeći kako pokret ne može biti rezerva za bilo koji od blokova.[15] Putovanje u Havanu bilo je i posljednje putovanje u iozemstvo predsjednika Tita koje je doprinijelo i pogoršanju njegovog zdravstvenog stanja pred kraj života.[16] Odbacivanje teze o pripodnom savezništvu u tom je trenutku pozitivno utjecalo na odnose SFR Jugoslavije sa SAD-om.[17] Kuba je u isto vrijeme vjerovala kako Jugoslaviji kao relativno maloj i razvijenoj bijeloj evropskoj zemlji sa globalnog sjevera ne treba pripadati tako važno mjesto u pokretu ali su njezina nastojanja da ju se izolira bila neuspješna.[18]
U nastojanju da iskoristi uspjehe na međunarodnom planu za obnovu i jačanje unutrašnje kohezije jugoslovenska diplomacija je usmjerila snage na organiziranje i sudjelovanje u većem broju značajnih multilateralnih inicijativa. Jedno od ovih nastojanja bilo je i uspješno kandidiranje za organiziranje konferencije pokreta nesvrstanih u Beogradu čime je jugoslovenski glavni grad postao prvi grad koji je sastanak na vrhu ugostio dva puta. Inicijativa za organiziranje konferencije u Jugoslaviji došla je od novog jugoslovenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara koji će od 1993. do 1996. biti i posebni savjetnik generalnog sekretara UN-a za nesvrstane.[10] Početno se očekivala kandidacija neke od članica u Latinskoj Americi, ali kako je radikalna članica Nikaragva jedina snažno lobirala za organizuju konferencije to je dovelo do zabrinutosti u većem broju nesvrstanih glavnih gradova.[10] Konferencija je zato konačno organizirana u Beogradu u od 4. do 7. septembra 1989.[19] Jugoslavija je nakon neformalnih razmatranja više potencijalnih kandidata na kraju izabrana jednoglasno na ministarskom susretu Pokreta nesvrstanih u Nikoziji 1988. godine.[20] Dok je Sekretarijat za vanjske poslove bio zadovoljan rezultatom u Nikoziji predsjedništvo Jugoslavije (kolektivni šef države) pokazivali su skepsu prema organiziranju konferencije ali ju je Josip Vrhovec na kraju prihvatio u strahu da bi odustajanje od izbora pokazalo dubinu krize sa kojom se Jugoslavija već suočavala.[10] Uspjeh konferencije u Beogradu ponekad se opisuje i kao labuđi pijev ugledne hladnoratovske jugoslavenske diplomacije.[10] Konferenciju u Sava centru otvorio je Janez Drnovšek uvodnim govorom na slovenskom jeziku.[18]
U periodu jugoslavenske krize i raspada zemlje Jugoslavija je bila na kraju svog predsjedavanja Pokretom nesvrstanih koje je trajalo od 1989. do 1992. godine i nakon kojega je predsjedavanje trebala preuzeti Indonezija. Zbog kompleksnog i konferaliziranog ustavnog uređenja Jugoslavije u periodu od 1989. do kraja jugoslavenskog predsjedavanja rotacijom je izmijenjeno čak pet predsjedavajućih šefova države što je bio i najdinamičnije razdoblje u izmjeni predsjedavajućeg pokretom ikada. Jugoslavenska kriza stvorila je i praktične logistike i pravne izazove u glatkom transferu predsjedavanja na Indoneziju. U vrijeme samita u Džakarti od 1. do 6. septembra 1992. godine već su započeli i jugoslavenski ratovi. Bivše jugoslovenske republike Hrvatska, Slovenija i Bosna i Hercegovina već su ušle u članstvo Ujedinjenih nacija dok je SR Jugoslavija bila izložena snažnim međunarodnim sankcijama. SR Jugoslavija (sačinjena od Srbije i Crne Gore) za sebe je tražila priznanje pune i ekskluzivne pravne sukcesije bivše SFR Jugoslavije (zahtjev koji je osporen svega nekoliko dana nakon samita u Džakarti u Rezoluciji Vijeća sigurnosti 777). Jugoslavenska kriza tako je stvorila do tada neviđenu situaciju u kojoj je predsjedavajući pokreta (Dobrica Ćosić koji se u tom trenutku nalazio u Londonu) bio odsutan sa konferencije u Džakarti na kojoj je trebao Indoneziji predati predsedavanje.[10] Jugoslavenska delegacija, koja iz Beograda nije primala nikakve detaljne instrukcije, bila je vođena od strane crnogorskog diplomate Branka Lukovca.[10] Uz izostanak odgovora iz Beograda delegacija je pristala da nove postjugoslovenske zemlje mogu sudjelovati u samitu u svojstvu promatrača iako ih Beograd do tada još uvijek nije formalno priznavao kao nezavisne države.[10] U djelimično haotičnim okolnostima jugoslovenska (de fakto srpska i crnogorska) delegacija uspjela je postići rezultate koje je egipatski ministar vanjskih poslova Amr Musa opisao kao bolje po Jugoslaviju od onoga što se uskoro može očekivati u Ujedinjenim nacijama.[10] Pokret je odlučio Jugoslaviju ne izbaciti iz članstva već za nju ostaviti praznu stolicu koja će biti korištena sve do obaranja Slobodana Miloševića i odustajanja SR Jugoslavije od zahtjeva da ju se prizna kao jedinu pravnu nasljednicu SFR Jugoslavije već je pristala da bude jedna od nekoliko zemalja koje to naslijeđe dijele.[10] SR Jugoslavija prema odluci Pokreta nesvrstanih nije trebala biti pozivana na samite osim u slučaju da se raspravlja o pitanjima koja je se izravno tiču.[10] Posljednja jugoslavenska delegacija na samitu nesvrstanih se u povratku iz Džakarte suočila i sa logističkim problemima zbog režima sankcija u kome je posljednji dio puta od Budimpešte do Beograda putovala autobusom zbog režima zabrane letova.[10]
Jugoslavija je kao jedna od zagovornica ekvidistance prema oba bloka implicitno dovodila u pitanje nesvrstani stav nekih od zemalja članica pokreta. Jugoslavija je u obrani svojih stavova često blisko surađivala sa samoproglašenim zemljama baze pokreta kao što su Indija, Šri Lanka i Egipat, a nasuprot samoproglašenim i istočnom bloku sklonim progresivnim članicama (npr. Kuba i Vijetnam) i zapadnom bloku sklonim ali manje aktivnim konzervativnim članicama (npr. Saudijska Arabija). Beograd je strahovao kako bliska sovjetska saveznica Kuba, zajedno sa drugim samoproglašenim progresivnim članicama nastoje približiti cijeli pokret Istočnom bloku kroz prihvaćanje Lenjinove teze o prirodnoj bliskosti u interesima između sovjetskog socijalizma i oslobodilačkih pokreta koloniziranih naroda u Africi i Aziji.[21] Pred kraj 1970-ih Latinska Amerika došla je na red da ugosti konferenciju pokreta nakon što su je do tada ugostile Europa (jednom), Azija (jednom) i Afrika (tri puta).[21] Dok je očekivanje i nadanje među zemljama baze pokreta bilo da će konferenciju ugostiti Peru, od te se ideje odustalo kada je došlo do državnog udara protiv predsjednika Juana Velasca Alvaradoa.[21] Nakon odabira Havane za domaćina konferencije Jugoslavija i Indija zajedno su predložile veliki broj amandmana u uspješnom nastojanju da se izbjegne neprihvatljivo pristrana i pro-Sovjetska finalna rezolucija koja bi pokret nesvrstanih učinila svrstanim.[21] Nezadovoljni djelovanjem Jugoslavije i Indije Kuba, Iran i Irak bili su odsutni sa konferencije u Beogradu 1989. godine.[5]
Dvadeset i pet delegacija sudjelovalo je na Prvoj konferenciji Pokreta nesvrstanih zemalja u Beogradu od kojih su iz euro-mediteranskog prostora prisutne bile Libanon, Tunis, Ujedinjena Arapska Republika, Maroko, Alžir, Cipar i Jugoslavija. Jugoslavenska diplomacija pokazivala je određeno nepovjerenje prema isključivim trikontinentalnim inicijativama koje su okupljale samo zemlje Afrike, Azije i Latinske Amerike, a za koje je Beograd vjerovao da predstavljaju sovjetska nastojanja da se umanji jugoslavensko i mediteransko mjesto u okviru pokreta nesvrstanih zemalja trećeg svijeta. U svojoj široj strategiji Jugoslavija je blisko surađivala sa ostalim nesvrstanim ali i neutralnim zemljama Evrope kroz Konferenciju o sigurnosti i suradnji u Evropi (prethodnica OSCE-a) u nastojanjima da se očuvaju postignuća Helsinških sporazuma.[1] Jugoslavija je u tom okviru surađivala sa Austrijom i Finskom u pružanju medijacije za sukobljene blokove, 1977. godine organizirala je drugi samit nakon Helsinške konferencije i predložila nacrte evropskih dokumenata o zaštiti nacionalnih manjima koje su do danas temelj i integralni dio evropskog sustava zaštite manjina.[6] Jugoslovenski ministar vanjskih poslova Miloš Minić isticao je kako je „Jugoslavija evropska, mediteranska, nesvrstana i zemlja u razvoju”.[22] Prilikom susreta i putovanja u druge nesvrstane zemlje predsjednik Tito je isticao potrebu da se Mediteran učini zonom mira.[23]
Zbog toga što se povremeno doživljavalo kao evrocentrizam Jugoslavija je povremeno kritizirana zbog prevelikog opreza u pružanju izravne potpore oslobodilačkim pokretima pri čemu je Jugoslavija najveću i najnesebičniju pomoć dala uravo oslobodilačkom pokretu u Alžiru dok je drugdje pomoć bila opreznija i često usmjerena na diplomatske inicijative kroz Ujedinjene nacije.[2] Jugoslavija je sa druge strane isticala kako njezina historijska iskustva sa stranom dominacijom od strane dvije imperije (Austro-Ugarska i Osmansko Carstvo), izazovi sa kojima se suočava kao zemlja u razvoju kao i kompleksna multietnička federalna struktura povezuje Jugoslaviju u iskustvima sa brojnim novooslobođenim kolonijama.
U januaru 1975. Tanjug je inicirao osnivanje Pula nesvrstanih novinskih agencija.[2]
Dok su u praksi jugoslavenske opštine počele svoje samostalne aktivnosti međunarodne suradnje već u 1950-im, njihovo pravo na sudjelovanje u vanjskim odnosima zemlje zaštićeni su ustavom iz 1974. godine, nekoliko decenija prije nego što su slične garancije uvrštena u zapadne ustavne sustave kao što je belgijski.[24] Na sastanku Međunarodne unije lokalnih vlasti u Hagu 1957. godine jugoslavenska se delegacija pridružila delegacijama iz Afrike i Azije u protivljenju nastavku dotadašnje prakse prema kojoj je izvršni komitet na odlasku predlagao naslednika što je u praksi osiguravalo dominaciju globalnog sjevera.[24] 1959. godine jugoslovenski predstavnici inicirali su posetu Sveindijske federacije lokalnih vlasti Jugoslaviji.[24] Do kraja 1969. godine 60 jugoslavenskih gradova već je uspostavilo formalne odnose sa 150 gradova u 20 zemalja.[24] Koordinacija saveza gradova Jugoslavije aktivno je promovirala suradnju sa nesvrstanim zemljama.[24] Od 16 sporazuma sa lokalnim jedinicama iz zemalja trećeg svijeta potpisanih do 1977. godine njih osam potpisale su općine iz Srbije, pet iz Hrvatske i po jedan iz Slovenije, Bosne i Hercegovine i Makedonije.[24] Do 1982. taj je broj porastao na 33 sporazuma sa 22 sporazuma potpisanim u Srbiji, 5 u Hrvatskoj, 4 u Sloveniji i po 1 u Bosni i Hercegovini i Makedoniji.[24] U to su vrijeme jugoslavenske opštine ukupno potpisale 343 ugovora o međunarodnoj suradnji od kojih 86 u Hrvatskoj i 81 u Sloveniji, sa većinom ugovora sa nesvrstanima u Srbiji i sa velikom većinom svih ugovora potpisanih od strane općina u ove tri jugoslavenske republike.[24]
Irak) (1969–1982)[25] Irak)[26] Irak)[27]
Uganda) (1975)[25]
Zambija)[25]
Nigerija) (1974–1977)[25] Nigerija)[28]
Etiopija)[29] Zambija)[29]
Sirija)[29]
Gvineja) (1961-1963)[29]
Libija)[29]
Kambodža)[30] Etiopija)Po završetku Hladnog rata i jugoslavenskih ratova šest bivših republika i pravnih nasljednica jugoslavenske federacije pokazale su različit interes za sudjelovanje u aktivnostima Pokreta nesvrstanih. Jugoslavensko članstvo, koje je za sebe zahtijevala novoosnovana Savezna Republika Jugoslavija (2003. godine reorganizirana kao Srbija i Crna Gora) i čiji zahtjev nije bio široko prihvaćen, službeno je suspendirano 1992. godine bez formalnog brisanja iz liste članica.[31] 2001. godine Koordinacijski biro Pokreta nesvrstanih priznao je Saveznu Republiku Jugoslaviju kao zemlju promatrača u okviru pokreta.[31] Od šest bivših republika njih četiri imaju status promatrača i to su Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija i Crna Gora. Niti jedna od njih nije punopravna članica pokreta uz to što je kandidatura Bosne i Hercegovine odbačena 1995. godine. Samo Srbija spada u kategoriju formalno vojno neutralnih zemalja dok su Sjeverna Makedonija, Slovenija, Crna Gora i Hrvatska članice NATO saveza, a Bosna i Hercegovina zemlja kandidat za članstvo. Sve su ili članice ili zemlje koje teže članstvu u Europskoj uniji. Dvije ranije članice pokreta koje su ušle u članstvo EU (Cipar i Malta) su prilikom učlanjenja napustile pokret, uz isticanje Vlade Cipra da će zemalja zadržati bliske veze sa pokretom. Uz 6 jugoslovenskih republika, od 2008. godine Kosovo je jednostrano proglasilo nezavisnost uz veliku većinu članica Pokreta nesvrstanih koje tu nezavisnost nisu priznale (uključujući Indiju, Indoneziju, Kubu, JAR... ali usprkos tome pokret je i dalje ostao bez zajedničkog usuglašenog stava po ovome pitanju.
.jpg)
Srbija: 2010. godine, po prvi put od kraja jugoslovenskih ratova, Srbija je inicirala program stipendiranja stranih studenata iz nesvrstanih zemalja pod nazivom Svijet u Srbiji - 100 stipendija za studente iz zemalja članica Pokreta nesvrstanih.[31] 5. i 6. septembra 2011. Pokret je organizirao obilježavanje 50 godina od svoga osnivanja dodatnim komemorativnim susretom u Beogradu.[32][33] 106 delegacija potvrdilo je sudjelovanje u ovome događaju.[32] Ideja za organiziranje susreta došla je od predsjednika Srbije Borisa Tadića na marginama 15. samita Pokreta nesvrstanih u Egiptu.[34] Srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić sudjelovao je u 17. samitu pokreta u Venecueli[33] Dačić je sudjelovao i na ministarskoj konferenciji u Azerbejdžanu gdje je istakao važnost pokreta za Srbiju kao i važnost očuvanja uspomene na ostavštinu bivše Jugoslavije i predsjednika Tita uz izražavanje žaljenja što je njegova zemlja samo posmatrač i nadu da je bliža suradnja moguća u budućnosti.[35]
Hrvatska: Predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić sudjelovao je na konferenciji Pokreta nesvrstanih u Havani 2009. godine.[36] Suradnju kancelarije predsjednika Mesića sa zemljama pokreta pomagao je iskusni jugoslavenski diplomat, posljednji ministar vanjskih poslova i osoba godinama aktivna u razvoju pokreta Budimir Lončar.[36] Neočekivani izbor Hrvatske kao istočnoeuropskog kandidata za privremeno članstvo u Vijeću sigurnosti UN-a 2008. i 2009. godine (u otvorenom takmičenju sa većom državom Češkom koja je već tada nasuprot Hrvatskoj bila članica EU i NATO-a) bilo je pripisano uspješnom lobiranju predsjednika Mesića i ministarstva vanjskih i europskih poslova među zemljama članicama Pokreta nesvrstanih.[37]Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
