trenutni sukob u Siriji From Wikipedia, the free encyclopedia
Građanski rat u Siriji (arapski: الْحَرْبُ الْأَهْلِيَّةُ السُّورِيَّةُ, al-ḥarb al-ʾahlīyah as-sūrīyah) je trenutni višestrani građanski rat u Siriji koji se vodi između Sirijske Arapske Republike koju predvodi sirijski predsjednik Bašar el Asad (podržan od domaćih i stranih saveznika) i raznih domaćih i stranih snaga koje se suprotstavljaju i sirijskoj vladi i jedna drugoj, u različite kombinacije.[1]
 | Ovaj članak govori o trenutnim događajima. |
| Građanski rat u Siriji | ||||
|---|---|---|---|---|
| Arapsko proljeće, Arapska zima, prelivanje rata u Iraku, Međunarodna vojna intervencija protiv Islamske države, Rat protiv terorizma, Proksi sukob Irana i Saudijske Arabije i Proksi sukob Irana i Izraela | ||||
.svg) Trenutna vojna i politička situacija: Sirijska privremena vlada (SNA) i Turska okupacija
Sirijska vlada spasa (HTS)
Revolucionarna vojska komandosa i Američka okupacija
Opozicija u prekidu vatre
| ||||
| Datum | 15. mart 2011 | |||
| Lokacija | Levant, Sirija | |||
| Povod | Arapsko proljeće u Siriji | |||
| Ishod | u toku | |||
| Promjene teritorija | Od 31. marta 2020: SAA 63.57% teritorije Sirije; SDF 25.57%; pobunjenici (uključen i HTS) i Turska 9.72%; Islamska Država 1.14% | |||
| Sukobljene strane | ||||
| ||||
Nemiri u Siriji počeli su 15. marta 2011. kao dio širih protesta Arapskog proljeća 2011. zbog nezadovoljstva sirijskom vladom, koji su na kraju eskalirali u oružani sukob nakon što su protesti koji su pozivali na Assadovu smjenu bili nasilno ugušeni.[2][3][4] Rat trenutno vodi nekoliko frakcija. Sirijske oružane snage i njihovi domaći i međunarodni saveznici (Ruska Federacija i Iran) predstavljaju Arapsku Republiku Siriju i Assadov režim. Protiv toga je Sirijska privremena vlada; labav savez nacionalističkih i sunitskih opozicionih grupa (čije se obrambene snage sastoje od Sirijske nacionalne armije i Slobodne sirijske armije). Alternativni centar moći je Sirijska vlada spasa; koalicija sunitskih islamističkih pobunjeničkih grupa na čelu sa Tahrir al-Shamom. Od svih njih nezavisna je defacto autonomna teritorija Rožava, čije su oružano krilo mješovite kurdsko-arapske sirijske demokratske snage (SDF). Druge konkurentske frakcije uključuju selefijske džihadističke organizacije kao što su Al-Kaida povezana Organizacija čuvara religije i Islamska država Iraka i Levanta (ISIL). Vrhunac rata bio je oko 2015. godine; nasilje u zemlji se od tada smanjilo, ali situacija je i dalje krizna.[5][6]
Brojne strane zemlje, poput Irana, Rusije, Turske i Sjedinjenih Američkih Država, ili su se direktno uključile u sukob ili su pružile podršku jednoj ili drugoj frakciji. Iran, Rusija i Hezbollah vojno podržavaju Arapsku Republiku Sirije i sirijske oružane snage, a Rusija izvodi zračne napade i druge vojne operacije od septembra 2015. Međunarodna koalicija predvođena SAD-om, osnovana 2014. s deklariranom svrhom suprotstavljanja ISIL-u, izvela je zračne napade prvenstveno protiv ISIL-a, kao i neke protiv vladinih i provladinih ciljeva. Također su rasporedili specijalne snage i artiljerijske jedinice za borbu protiv ISIL-a na terenu. Od 2015. SAD podržavaju Autonomnu upravu Sjeverne i Istočne Sirije i njeno naoružano krilo, Sirijske demokratske snage (SDF), materijalno, finansijski i logistički. Turske snage su se borile protiv SDF-a, ISIL-a i sirijske vlade od 2016. godine, ali su također aktivno podržavale sirijsku opoziciju i trenutno zauzimaju velike dijelove sjeverozapadne Sirije dok sudjeluju u značajnim kopnenim borbama. Između 2011. i 2017. godine, borbe iz sirijskog građanskog rata prelile su se na Liban, dok su protivnici i pristalice sirijske vlade putovali u Liban da se bore i napadaju jedni druge na libanskom tlu, a ISIL i al-Nusra su također angažirali libansku vojsku. Nadalje, iako je zvanično neutralan, Izrael je razmijenio graničnu vatru i izveo višestruke napade na Hezbollah i iranske snage, čije prisustvo u jugozapadnoj Siriji smatra prijetnjom.[7][8]
Međunarodne organizacije optužile su gotovo sve uključene strane, uključujući Ba'asističku sirijsku vladu, ISIL, opozicione pobunjeničke grupe, Rusiju,[9] Tursku,[10] i koaliciju predvođenu SAD-om[11] za teška kršenja ljudskih prava i masakre.[12] Sukob je izazvao veliku izbjegličku krizu, sa milionima koji su pobjegli uglavnom u susjedne zemlje Tursku, Liban i Jordan.[13] Tokom rata pokrenute su brojne mirovne inicijative, uključujući mirovne pregovore u Ženevi o Siriji u martu 2017. koje su predvodile Ujedinjene nacije, ali borbe su se nastavile.[14]
_02.jpg)
Nereligiozna vlada Sirijskog regionalnog ogranka Ba'ath došla je na vlast državnim udarom 1963. godine. Sirija je nekoliko godina prolazila kroz dodatne udare i promjene u rukovodstvu,[15] sve dok se u martu 1971. general Hafez al-Assad, alavit, nije proglasio predsjednikom. To je označilo početak dominacije kultova ličnosti usredsređenih na dinastiju Assad, koji su prožimali sve aspekte sirijskog svakodnevnog života i bili praćeni sistematskim potiskivanjem građanskih i političkih sloboda; postaje centralna karakteristika državne propogande. Vlast u Baathističkoj Siriji je monopolizirana od strane tri centra moći: alavitskih klanova, Ba'ath partije i oružanih snaga; zalijepljeni nepokolebljivom odanošću dinastiji Assad.[16][17]
Sirijski regionalni ogranak ostao je dominantan politički autoritet u ono što je bila jednostranačka država sve do održanih prvih višestranačkih izbora za Narodno vijeće Sirije 2012.[18] Dana 31. januara 1973. Hafez al-Assad je implementirao novi ustav; dovodi do nacionalne krize. Ustav iz 1973. povjerio je arapskoj socijalističkoj stranci Baath karakterističnu ulogu „vođe države i društva“; ovlašćujući ga da mobiliše civile za partijske programe, izdaje dekrete kojima se utvrđuje njihova lojalnost i nadgleda sve legalne sindikate. Ba'asistička ideologija je nametnuta djeci kao obavezan dio školskog programa, a Sirijske oružane snage bile su pod strogom kontrolom Partije. Ustav je uklonio islam od priznavanja državne religije i uklonio postojeće odredbe kao što je obaveza predsjednika Sirije da bude musliman. Ove mjere izazvale su široku buru u javnosti; što je dovelo do žestokih demonstracija u Hami, Homsu i Halepu u organizaciji Muslimanske braće i uleme. Assadov režim nasilno je slomio islamske pobune koje su se dogodile tokom 1976-1982, koje su vodili revolucionari iz Sirijskog muslimanskog bratstva.[19]
Stranka Ba'ath pažljivo je konstruisala Asada kao vodeću figuru partije i moderne sirijske nacije; zalažući se za nastavak dinastičke vladavine Assada u Siriji. Kao dio promidžbenih napora da se nacija i dinastija Assad brendiraju kao nerazdvojni; slogani poput "Assad ili spaljujemo zemlju", "Assad ili dođavola sa zemljom" i "Hafez Assad, zauvijek" postali su sastavni dio državnog i partijskog diskursa tokom 1980-ih. Na kraju je i sama partijska organizacija postala pečat, a strukture moći su postale duboko zavisne od sektaške pripadnosti porodici Assad i centralne uloge oružanih snaga potrebne za suzbijanje neslaganja u društvu. Kritičari režima su istakli da je primjena nasilja u srži Ba'athističke Sirije i opisali je kao "diktaturu s genocidnim tendencijama". Nakon smrti Hafeza al-Assada 2000. godine, njegov sin Bašar el Asad ga je naslijedio na mjestu predsjednika Sirije.[20]
Basharova supruga Asma, muslimanka sunitska rođena i obrazovana u Velikoj Britaniji, u početku je u zapadnoj štampi pozdravljena kao "ruža u pustinji". Par je svojevremeno budio nade među sirijskim intelektualcima i izvan zapadnih posmatrača, jer žele provesti ekonomske i političke reforme. Međutim, Bashar nije uspio da ispuni obećane reforme; umjesto toga slomiti grupe civilnog društva, političke reformiste i demokratske aktiviste koji su se pojavili tokom proljeća u Damasku 2000-ih. Bašar el Asad tvrdi da ne postoji 'umjerena opozicija' njegovoj vladi i da su sve opozicione snage džihadisti usmjereni na uništavanje trenutnog sekularnog rukovodstva; njegov stav je bio da su terorističke grupe koje djeluju u Siriji 'povezane s agendama stranih zemalja'.
Ukupna populacija u julu 2018. procijenjena je na 19.454.263 ljudi; etničke grupe – otprilike Arapi 50%, Alaviti 15%, Kurdi 10%, Levantinci 10%, ostali 15% (uključuje Druze, Ismailije, Imamate, Asirce, Turkmene, Armene); religije – muslimanske 87% (zvanične; uključuje sunite 74% i alavije, ismailije i šiite 13%), kršćane 10% (uglavnom iz istočnih kršćanskih crkava [21] – možda i manje, jer kršćani bježe iz zemlje), Druzi 3% i Jevreji (nekoliko ih je ostalo u Damasku i Halepu).[22]
Socioekonomska nejednakost se značajno povećala nakon što je politiku slobodnog tržišta pokrenuo Hafez al-Assad u svojim kasnijim godinama, a ubrzala se nakon što je Bašar el Asad došao na vlast. Sa naglaskom na uslužni sektor, ove politike su koristile manjini stanovništva nacije, uglavnom ljudima koji su imali veze s vladom, i pripadnicima sunitske trgovačke klase u Damasku i Halepu.[23] U 2010. nominalni BDP Sirije po glavi stanovnika iznosio je samo 2.834 dolara, što je uporedivo sa zemljama podsaharske Afrike kao što je Nigerija i daleko niže od njenih susjeda kao što je Liban, sa godišnjom stopom rasta od 3,39%, ispod većine drugih zemalja u razvoju.[24]
Zemlja se također suočila sa posebno visokim stopama nezaposlenosti mladih.[25] Na početku rata, nezadovoljstvo protiv vlade bilo je najjače u siromašnim područjima Sirije, pretežno među konzervativnim sunitima.[26] To su uključivali gradove sa visokim stopama siromaštva, kao što su Daraa i Homs, i siromašnije četvrti velikih gradova.
Sve se poklopilo s najintenzivnijom sušom ikada zabilježenom u Siriji, koja je trajala od 2006. do 2011. godine i rezultirala velikim neuspjehom usjeva, povećanjem cijena hrane i masovnom migracijom poljoprivrednih porodica u urbane centre.[27] Ova migracija je opterećivala infrastrukturu već opterećenu prilivom od nekih 1,5 miliona izbeglica iz rata u Iraku. Suša je povezana sa antropogenim globalnim zagrijavanjem.[28] Međutim, kasnija analiza dovela je u pitanje narativ o suši kao glavnom faktoru za početak rata.[29][30] Adekvatna opskrba vodom i dalje je problem u tekućem građanskom ratu i često je meta vojnih akcija.[31]
.svg)
Situacija ljudskih prava u Siriji dugo je bila predmet oštrih kritika globalnih organizacija.[32] Prava slobodnog izražavanja, udruživanja i okupljanja bila su strogo kontrolirana u Siriji i prije ustanka.[33] Zemlja je bila pod vanrednim stanjem od 1963. do 2011. godine, a javna okupljanja više od pet ljudi bila su zabranjena.[34] Snage sigurnosti imale su široka ovlaštenja za hapšenje i pritvor. Uprkos nadi u demokratske promjene s Damaskim proljećem 2000. godine, za Bašara el Asada se naširoko navodi da nije uspio implementirati nikakva poboljšanja. Godine 2010. nametnuo je kontroverznu nacionalnu zabranu ženskog islamskog oblačenja, kao što su Niqāb, na univerzitetima i izbacio preko hiljadu učiteljica i nastavnika u školama kao dio zabrane. U izvještaju Human Rights Watch-a objavljenom neposredno prije početka pobune 2011. navodi se da Assad nije uspio značajno poboljšati stanje ljudskih prava od preuzimanja vlasti.[35][36]
Sirijski građanski rat jedan je od najviše dokumentiranih ratova u historiji, uprkos ekstremnim opasnostima s kojima se novinari suočavaju dok su u Siriji.[37]
.svg)
Dana 19. augusta 2014. ISIL je pogubio američkog novinara Jamesa Foleya, koji je rekao da je to bila odmazda za operacije SAD-a u Iraku. Foley je kidnapovan u Siriji u novembru 2012. godine od strane Shabiha milicije. ISIL je također zaprijetio da će pogubiti Stevena Sotloffa, koji je kidnapovan na sirijsko-turskoj granici u augustu 2013. Bilo je izvještaja da je ISIS zarobio jednog japanskog državljanina, dva italijanska državljana i jednog danskog državljanina.[38] Sotloff je kasnije pogubljen u septembru 2014. Najmanje 70 novinara ubijeno je u izvještavanju o sirijskom ratu, a više od 80 oteto, prema Komitetu za zaštitu novinara.[39] Front al-Nusra je 22. augusta 2014. godine objavila video zarobljenih libanskih vojnika i zahtijevao od Hezbollaha da se povuče iz Sirije pod prijetnjom njihovog pogubljenja.
Tokom ranog perioda građanskog rata, Arapska liga, Evropska unija, Ujedinjeni nacije,[40] i mnoge zapadne vlade brzo su osudile nasilni odgovor sirijske vlade na proteste i izrazile podršku pravu demonstranata na slobodu govora. U početku su mnoge bliskoistočne vlade izrazile podršku Assadu, ali kako je broj poginulih rastao, prešle su na uravnoteženiji pristup kritizirajući nasilje i vlade i demonstranata. I Arapska liga i Organizacija islamske saradnje suspendovale su članstvo Sirije. Rusija i Kina su 2011. i 2012. stavile veto na rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda koje je izradio Zapad, a koje bi zaprijetile sirijskoj vladi ciljanim sankcijama ako nastavi vojne akcije protiv demonstranata.[41]
Američki Kongres donio je kaznene sankcije sirijskoj vladi zbog njenih postupaka tokom građanskog rata. Ove sankcije bi kažnjavale sve subjekte koji pružaju podršku sirijskoj vladi, kao i sve kompanije koje posluju u Siriji.[42][43][44][45] Američki predsjednik Donald Trump pokušao je zaštititi turskog predsjednika Erdogana od posljedica takvih sankcija.[46]
Neki aktivisti su pozdravili ovaj zakon.[47] Neki kritičari tvrde da će ove kaznene sankcije vjerovatno imati suprotan učinak ili imati neželjene posljedice; oni tvrde da će obični sirijski ljudi imati manje ekonomskih resursa zbog ovih sankcija (i stoga će se morati više oslanjati na sirijsku vladu i njene ekonomske saveznike i projekte), dok će uticaj sankcija na vladajuće političke elite biti ograničen.[48][49][50]
Mohammad al-Abdallah, izvršni direktor Sirijskog centra za pravosuđe i odgovornost (SJAC), rekao je da će sankcije vjerovatno naštetiti običnom sirijskom narodu, rekavši: "To je gotovo nerješiva i neizvodljiva jednadžba. Ako budu uvedene, posredno će naštetiti sirijskom narodu, a ako budu ukinute, indirektno će oživjeti sirijski režim", pripisao je sankcije "političkim razlozima, jer Sjedinjene Države nemaju oružje i alate u Siriji". dosije, a sankcije su njegovo jedino sredstvo."[51]
Peter Ford, bivši ambasador Velike Britanije u Siriji, rekao je "...u budućnosti vidimo sve više ekonomskog rata. Čini se da SAD, pošto nisu uspjele promijeniti režim u Siriji vojnom silom ili putem proksija, stežu ekonomske zavrtnje i glavni razlog zašto SAD drže proizvodne pogone u istočnoj Siriji. Dakle, ekonomska situacija postaje sve ozbiljnija i strašnija u Siriji i to je glavni razlog zašto se izbjeglice ne vraćaju nazad."
U junu američki državni sekretar Mike Pompeo najavio je nove ekonomske sankcije Siriji usmjerene na poslovne odnose sa sirijskom vladom u inostranstvu. Prema Cezarovom zakonu, posljednje sankcije trebale su biti uvedene za 39 pojedinaca i entiteta, uključujući Asmu al-Assad, suprugu sirijskog predsjednika Bašara el Asada.[52]
Dana 17. juna 2020., James F. Jeffrey, specijalni predstavnik za angažman u Siriji, signalizirao je da bi UAE mogli biti pogođeni sankcijama prema Cezarovom aktu ako nastavi s naporima za normalizaciju sirijskog režima.[53]
.jpg)
Tokom rata, bilo je nekoliko međunarodnih mirovnih inicijativa koje su poduzeli Arapska liga, Ujedinjene nacije i drugi akteri.[54] Sirijska vlada odbila je napore da pregovara s onim što opisuje kao naoružane terorističke grupe.[55] Dana 1. februara 2016., UN su objavile formalni početak mirovnih pregovora u Ženevi o Siriji uz posredovanje UN-a[56] koje je dogovorila Međunarodna grupa za podršku Siriji (ISSG) u Beču. Dana 3. februara 2016. mirovni posrednik UN-a u Siriji prekinuo je pregovore.[57] Ženevski mirovni pregovori su nastavljeni 14. marta 2016. Sirijska vlada je navela da je rasprava o predsjedavanju Bašar el Asada "crvena linija", međutim sirijski predsjednik Bašar el Asad je rekao da se nada da će mirovni pregovori u Ženevi dovesti do konkretnih rezultata i naglasio potrebu za političkim procesom u Siriji.[58]
Nova runda pregovora između sirijske vlade i nekih grupa sirijskih pobunjenika završena je 24. i 24. januara 2017. u Astani, Kazahstan, pri čemu su Rusija, Iran i Turska podržavale sporazum o prekidu vatre postignut krajem decembra 2016.[59] Pregovore o procesu u Astani ruski zvaničnik je označio kao dopunu, a ne zamjenu, pregovorima u Ženevskom procesu pod vodstvom Ujedinjenih naroda. Dana 4. maja 2017. godine, u četvrtoj rundi pregovora u Astani, predstavnici Rusije, Irana i Turske potpisali su memorandum kojim će se uspostaviti četiri „zone deeskalacije“ u Siriji, koji stupa na snagu 6. maja 2017.[60][61]
Rusija je 18. septembra 2019. izjavila da SAD i sirijski pobunjenici ometaju proces evakuacije izbjegličkog kampa na jugu Sirije.
Dana 28. septembra 2019., najviši sirijski diplomata zatražio je od stranih snaga, uključujući i SAD i Tursku, da odmah napuste zemlju, rekavši da sirijska vlada ima pravo zaštititi svoju teritoriju na sve moguće načine ako ostanu.
.jpg)
Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan rekao je da Turskoj nije preostalo drugog izbora osim da krene svojim putem u sirijskoj "sigurnoj zoni" nakon što je u septembru istekao rok za zajedničko uspostavljanje "sigurne zone" sa SAD-om u sjevernoj Siriji.[62] SAD su nagovijestile da će povući svoje snage iz sjeverne Sirije nakon što je Turska upozorila na upad u regiju koji bi mogao potaknuti borbu s Kurdima koje podržava Amerika.[63]
U oktobru 2019., kao odgovor na tursku ofanzivu, Rusija je organizirala pregovore između sirijske vlade u Damasku i snaga koje predvode Kurdi.[64] Rusija je također pregovarala o obnavljanju primirja između Kurda i Turske koji je uskoro istekao.[65]
Rusija i Turska su se sporazumom iz Sočija 2019. dogovorile da uspostave drugu tampon zonu sjeverne Sirije. Sirijski predsjednik Assad izrazio je punu podršku dogovoru, jer se različiti uvjeti sporazuma odnose i na sirijsku vladu.[66][67] SDF je saopštio da sebe smatra "Sirijcem i dijelom Sirije", dodajući da će pristati na saradnju sa Vladom Sirije.[68] SDF je 27. oktobra zvanično objavio svoju podršku sporazumu.[69][70][71]
Sporazum je navodno uključivao sljedeće uslove:[72][73][74][75][76][77]
Autonomna uprava Sjeverne i Istočne Sirije (AANES), također poznata kao Rožava, je de facto autonomna regija u sjeveroistočnoj Siriji.[79][80] Sastoji se od samoupravnih podregija u oblastima Afrin, Jazira, Eufrat, Raqqa, Tabqa, Manbij i Deir Ez-Zor.[79][81] Region je stekao svoju de facto autonomiju 2012. godine u kontekstu tekućeg sukoba u Rožavi i šireg sirijskog građanskog rata, u kojem su njene službene vojne snage, Sirijske demokratske snage (SDF), preuzele dio.[82][83]
Iako se bavi nekim spoljnim odnosima, region nije zvanično priznat kao autonoman od strane vlade Sirije ili bilo koje države osim katalonskog parlamenta.[84][85] AANES ima široku podršku za svoju univerzalnu demokratsku, održivu, autonomnu pluralističku, ravnopravnu i feminističku politiku u dijalogu sa drugim strankama i organizacijama.[86][87][88][89] Sjeveroistočna Sirija je polietnička i dom je značajnog etničkog kurdskog, arapskog i asirskog stanovništva, sa manjim zajednicama etničkih Turkmena, Armena, Čerkeza i Jezida.[79][80][90]
Pristalice administracije regiona navode da je to službeno sekularna država[79][91] s direktnim demokratskim ambicijama zasnovanim na anarhističkoj, feminističkoj i libertarijanskoj socijalističkoj ideologiji koja promiče decentralizaciju, rodnu ravnopravnost,[80][79] ekološku održivost, socijalne ekologije i pluralističke tolerancije prema vjerskoj, kulturnoj i političkoj raznolikosti, te da se te vrijednosti ogledaju u njenom ustavu, društvu i politici, navodeći da je to model za federaliziranu Siriju u cjelini, a ne potpunu nezavisnost.[92][93][94][95][96] Upravu regije su također optuživali neki stranački i nestranački izvori za autoritarizam, podršku sirijskoj vladi,[79] Kurdifikaciju i raseljavanje.[97] Međutim, uprkos tome, AANES je bio najdemokratskiji sistem u Siriji, sa direktnim otvorenim izborima, univerzalnom jednakošću, poštovanjem ljudskih prava u regionu, kao i odbranom manjinskih i vkerskih prava u Siriji.[98][99][100][101][102][103][104]
Dana 13. oktobra 2019. godine, SDF je objavio da je postigao sporazum sa sirijskom vojskom koji joj omogućava da uđe u gradove Manbidž i Kobani pod kontrolom SDF-a kako bi odvratio turski napad na te gradove kao dio prekogranične ofanziva turskih i sirijskih pobunjenika koje podržava Turska.[105] Sirijska vojska je također raspoređena na sjeveru Sirije zajedno sa SDF-om duž sirijsko-turske granice i ušla u nekoliko gradova pod kontrolom SDF-a kao što su Ayn Issa i Tell Tamer.[106][107] Nakon stvaranja Druge tampon zone sjeverne Sirije, SDF je izjavio da je spreman surađivati sa sirijskom vojskom ako se postigne političko rješenje između sirijske vlade i SDF-a.[108]
Od 2022. godine, glavna vojna prijetnja i sukob s kojima se suočavaju službene obrambene snage Rožave, Sirijske demokratske snage (SDF), su, prvo, stalni sukob s ISIS-om; i drugo, stalna zabrinutost zbog moguće invazije turskih snaga na sjeveroistočne regije Sirije, kako bi udarile na kurdske grupe općenito, a posebno na Rožavu.[109][110][111] U službenom izvještaju vlade Rožave navode se milicije koje podržava Turska kao glavna prijetnja regiji Rožava i njenoj vladi.[112]
U maju 2022. turski i opozicioni sirijski zvaničnici rekli su da Oružane snage Turske i Sirijska nacionalna armija planiraju novu operaciju protiv SDF-a, sastavljene uglavnom od YPG/YPJ.[113][114] Nova operacija bi trebala nastaviti napore za stvaranje "sigurnih zona" širine 30 kilometara (18,6 milja) duž turske granice sa Sirijom, rekao je predsjednik Erdoğan u saopćenju.[115] Operacija je usmjerena na regije Tal Rifaat i Manbij zapadno od Eufrata i druga područja dalje na istoku. U međuvremenu, Ankara je u pregovorima sa Moskvom o operaciji. Predsjednik Erdoğan je ponovio svoju odlučnost za operaciju 8. augusta 2022.[116]
Krajem 2019. godine, novi sirijski ustavni komitet počeo je s radom kako bi razgovarao o novom rješenju i izradio nacrt novog ustava za Siriju.[117][118] Ovaj odbor broji oko 150 članova. Uključuje predstavnike sirijske vlade, opozicionih grupa i zemalja koje služe kao jamci procesa, poput Rusije. Međutim, ovaj komitet se suočio sa snažnim protivljenjem Assadove vlade. 50 članova odbora predstavlja vlast, a 50 članova opozicije.[118] Dok Assadova vlada ne pristane da učestvuje, nejasno je da li će se treća runda pregovora nastaviti po čvrstom rasporedu.[118]
U decembru 2019. EU je održala međunarodnu konferenciju koja je osudila svako potiskivanje Kurda i pozvala da se samoproglašena autonomna uprava u Rožavi sačuva i odrazi u svakom novom sirijskom ustavu. Kurdi su zabrinuti da bi nezavisnost njihove proglašene Autonomne uprave Sjeverne i Istočne Sirije u Rožavi mogla biti ozbiljno smanjena.
Zvaničnici Rožave osudili su činjenicu da su isključeni iz mirovnih pregovora i naveli da "imanje par Kurda" u komitetu ne znači da su sirijski Kurdi u njemu pravilno zastupljeni.[119] Kopredsjedavajući Sirijskog demokratskog vijeća optužio je Tursku da je stavila veto na zastupljenost sirijskih Kurda u komitetu.[120] Kurdska administracija je također organizirala demonstracije ispred ureda UN-a u Qamishliju u znak protesta zbog njihovog isključenja iz komiteta.[121]
Vlasti Ujedinjenih naroda procjenjuju da je rat u Siriji prouzročio uništenje koje dostiže oko 400 milijardi dolara.[122] Prema sirijskom ratnom posmatraču, preko 120 crkava je oštećeno ili srušeno od strane opozicionih snaga u sirijskom ratu od 2011.[123]
Dok je rat još u toku, sirijski predsjednik Bašar el Asad rekao je da će Sirija moći sama obnoviti ratom razorenu zemlju. Od jula 2018, procjenjuje se da će rekonstrukcija koštati najmanje 400 milijardi dolara. Assad je rekao da će ovaj novac moći da pozajmi od prijateljskih zemalja, sirijske dijaspore i državnog trezora.[124] Iran je izrazio interes da pomogne obnovu Sirije.[125] Godinu dana kasnije čini se da se ovo materijalizira, Iran i sirijska vlada potpisali su sporazum prema kojem će Iran pomoći u obnovi sirijske energetske mreže, koja je 50% oštećena.[126] Kao jedan od finansijera rekonstrukcije predloženi su međunarodni donatori.[127] Od novembra 2018, pojavili su se izvještaji da su napori na obnovi već počeli. Prijavljeno je da je najveći problem sa kojim se suočava proces obnove nedostatak građevinskog materijala i potreba da se osigura da se resursima koji postoje efikasno upravlja. Napori obnove su do sada ostali u ograničenom kapacitetu i često su bili fokusirani na određena područja grada, ignorirajući na taj način druga područja naseljena ljudima u nepovoljnom položaju.[128]
U toku su razni napori na obnovi infrastrukture u Siriji. Rusija je objavila da će potrošiti 500 miliona dolara za modernizaciju sirijske luke Tartus. Također je objavila da će izgraditi željeznicu koja će povezati Siriju s Perzijskim zalivom.[129][130] Rusija će također doprinijeti naporima UN za oporavak države.[131] Sirija je dodijelila ugovore za istraživanje nafte dvijema ruskim firmama.[132]
Sirija je objavila da je u ozbiljnom dijalogu s Kinom kako bi se pridružila kineskoj "Inicijativi pojas i put" koja je osmišljena da potakne ulaganja u infrastrukturu u više od stotinu zemalja u razvoju širom svijeta.[133][134] U srijedu, 12. januara 2022., Kina i Sirija potpisale su memorandum o razumijevanju u Damasku. Memorandum su potpisali Fadi al-Khalil, šef Komisije za planiranje i međunarodnu saradnju sa sirijske strane i Feng Biao, kineski ambasador u Damasku sa kineske strane. U memorandumu se Sirija pridružila inicijativi čiji je cilj da pomogne u proširenju saradnje sa Kinom i drugim partnerskim zemljama u oblastima kao što su trgovina, tehnologija, kapital, kretanje ljudi i kulturna razmena. Između ostalog, ima za cilj da definiše budućnost ove saradnje sa partnerskim državama.[135]
Njemački sud je 2022. godine osudio Anwara Raslana (58), visokog zvaničnika režima predsjednika Bašara el Asada na doživotni zatvor nakon što je bio uhapšen 2019. kada je tražio azil u Njemačkoj. Optužen je da je saučesnik u ubistvu najmanje 27 ljudi zajedno sa seksualnim napadom i mučenjem najmanje još 4.000 ljudi između 29. aprila 2011. i 7. septembra 2012. godine. Raslan je bio oficir srednjeg ranga u Ogranku 251 i nadgledao je mučenje zatočenika. Njegovo suđenje bilo je bez presedana, jer je Njemačka preuzela suđenje za zločine počinjene u sirijskom ratu, a advokati za ljudska prava to su preuzeli po principu "univerzalne nadležnosti". Univerzalna nadležnost je koncept njemačkog zakona koji dozvoljava da se za teška krivična djela sudi u Njemačkoj čak i ako se nisu dogodila u zemlji. Njegov saoptuženi Eyad al-Gharib (44) niži službenik u Ogranku 251, također je 24. februara 2021. osuđen na 4 godine i 6 mjeseci zatvora. Eyadove dužnosti uključivale su transport zatočenika do lokacije gdje bi bili danima mučeni. Njegovo saznanje o tome da se tamo dešavalo mučenje donijelo mu je kaznu.[136][137]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
