prvi Pravedni halifa, punac poslanika Muhammeda From Wikipedia, the free encyclopedia
Ebu-Bekr (arapski: أَبُو بَكْرٍ) punim imenom ‘Abdullah ibn Ebi Kuhafeh, (cca 573-august 634) bio je jedan od prvih muslimana, halifa Pravednog halifata, koji je vladao od 632. do 634. godine. Preko svoje kćeri[1] bio je punac poslanika Muhammeda. Poslanik ga je prozvao Es-Siddik, što znači Iskreni.[1] Taj nadimak s ponosom je i s pravom nosio sve do preseljenja na ahiret. Moderna historija pamti ga uglavnom po tome što je bio prvi od pravednih halifa i općenito prvi halifa. Jedan je od desetorice ashaba kojima je još za života obećan džennet.
Ebu-Bekr Es-Siddik (iskreni) | |
|---|---|
أبو بكر | |
_-_أبو_بكر_الصديق_عبد_الله_بن_عثمان_التيمي_القرشي_أول_الخلفاء_الراشدين.svg) | |
| Rođenje | 573. Mekka, Arabija |
| Smrt | 22. 8. 634. Medina, Arabija |
| Mjesto počivanja | Poslanikova džamija, Medina, Saudijska Arabija |
| Etnicitet | Arap |
| Državljanstvo | Arabija |
| Zanimanje | Ashab, pravedni halifa |
| Godine aktivnosti | 632–634. kao prvi od pravednih halifa i prvi nasljednik Muhammeda na čelu islamske države |
| Religija | Islam |
Rođen je 573. u Mekki, u uglednoj porodici Benu Tejm iz plemena Kurejš.[2] Otac mu je bio Abdullah, nadimka Ebu-Kuhafe, a majka Selma, kći Ebu-Kuhafinog amidže.[3] S porodičnom lozom Muhammed spaja se kod šestog djeda Murre ibn Ka'ba. Iako je pravog imena Abdullah ibn Ebi Kuhafeh, u historiografiji je mnogo poznatiji pod nadimkom Ebu-Bekr pri čemu bekr na arapskom ima značenje devinog mladunčeta a isto tako Arapi ovaj termin koriste za osobu koja ima status vođe velikog plemena, odnosno porodice.[4]
Osim imena Es-Siddik, kojim ga je nazvao Muhammed, a što znači Iskreni, nazivan je i mnogim imenima, a neka od njih su El-Atik (oslobođenik od vatre), es-Sahib (prijatelj), el-Etka (bogobojazan) i druga.
Ne zna se pouzdano tačan datum njegovog rođenja, ali se pouzdano zna da je rođen poslije Godine slona, a većina historičara slaže se da je to 573. godina. O njegovom fizičkom izgledu Kajs ibn Ebu Hazim rekao je: "Ebu-Bekr je bio bijele puti i mršav čovjek".[4]
Ebu-Bekr bio je svijetle puti, visok i vitka stasa, upalih očiju i visoka čela. Njegov fizički izgled odisao je prijatnošću i elegancijom.
Još u vremenu džahilijeta, predislamskog perioda, bio je poznat po moralnim vrijednostima. Bio je prijatan sagovornik, blage naravi. Nije konzumirao alkohol, nije živio bestidničkim životom i nije obožavao kipove, što je bila praksa među predislamskim Arapima. Bio je tragalac za znanjem, pa je tako stekao visok stepen obrazovanja. U svome narodu bio je poznat kao najbolji poznavalac porijekla i rodoslovlja Kurejšija.[5] Bio je, također, odličan poznavalac historije i porijekla i ostalih Arapa. Pošto je pripadao plemenu Tejm, koje je bilo zaduženo za krvarinu i otkupninu, a s obzirom na njegovu iskrenost, često su ga pozivali da presudi u sporovima a njegova riječ je bila odlučujuća i konačna.
Bio je trgovac. Trgovao je odjećom i platnom. Zahvaljujući svojim vrlinama, veoma brzo je napredovao u svome poslu. Stekao je dva stada kamila i ovaca, što je prema ondašnjim mjerilima bilo pravo bogatstvo. Tokom trgovačkih putovanja proputovao je mnoge zemlje, stigavši čak da Busre na jugu današnje Sirije.
Stanovao je u oblasti u kojoj su stanovali bogataši i trgovci, nedaleko od mjesta gdje je stanovao Muhammed ibn Abdullah. Njih dvojica vrlo brzo su se upoznali zbog toga što su bili približno istih godina, a i dijelili su mišljenja o moralu, ophođenju i vladanju. Počeli su se družiti i postali su najbolji prijatelji. Njegovi roditelji su također prihvatili islam, otac nakon oslobođenja Meke a majka još u ranom periodu.
Pripovijedao je Ebu-Dž'asfer es-Semin da je Muhammed rekao: Nikog nisam pozvao u islam, a da nije sačekao, oklijevao i razmatrao, osim Ebu-Bekra, koji se nije ni dvoumio, niti oklijevao; čim sam mu spomenuo islam, odmah ga je prihvatio. Jedan je od prvih koji je prihvatio islam i po mišljnju mnogih prvi je od slobodnih punoljetnih muškaraca koji je to učinio. Kada je Ebu-Bekr prihvatio islam Muhammed se mnogo obradovao jer je Ebu-Bekr bio poznat po blagosti i plemenitoj naravi a bio je i ugledan kod Kurejšija. Odmah po primanju islama, Ebu-Bekr je pozivao i druge u islam, te je, uz Allahovu milost, u tome i uspjevao. Tako su Osman ibn Affan, Zubejr ibn Avvam, Talha ibn Ubejdullah, Sa'd ibn Ebu Vekkas, Osman ibn Maz'un, Ebu-Ubejde Amir ibn El-Džerrah, Abdurrahman ibn Avf i dr. odmah se odazvali na njegov poziv i pred Muhammedom prihvatili islam.
Uložio je gotovo cijeli svoj imetak u korist islama, oslobađajući robove i udjeljujući milostinju. Tako je poznato da je jednom prilikom, prolazeći, vidio Bilala ibn Rebbaha, Etiopljanina, kojega je njegov gospodar položio na užareni pijesak sa ogromnim kamenom na prsima. Odmah je ponudio da ga otkupi, što je i učinio. Bilal je kasnije postao poznat po tome što je bio prvi mujezin.
S Muhammedom je bio drug iz pećine, što je potvrđeno i u Kur'anu. Muslimani su zbog izrazite okrutnosti Mekelija bili prinuđeni napustiti grad. Prvo su grupe muslimana otišle u Abesiniju, a nakon 13 godina primanja objave u Medinu. Muhammed je ostao u Mekki i rekao Ebu-Bekru da čeka dozvolu od Allaha, pa da i sam krene. Ebu-Bekr je to shvatio kao indirektni poziv da s njim provede čekanje prije Hidžre. Kada je stigla dozvola za Muhammeda da napusti Mekku i krene u Medinu, Ebu-Bekr je upitao odnosi li se dozvola i na njega, pa je gotovo zaplakao kada je čuo da mu je odobrena ta čast. Zajedno su krenuli na put i zajedno se sakrili od mušrika u pećinu. Tu su proveli tri dana.
Učestvovao je u mnogim bitkama u doba Muhammeda. Među njima treba spomenuti bitku na Bedru u kojoj se sukobilo 313 muslimana, sa 70 kamila i tri konja, protiv 1000 ratnika koji su imali najmanje 100 konja. U toj bitki je Ebu-Bekr sreo svog sina koji se borio kao idolopoklonik, ali nisu se sreli u direktnom okršaju i obojica su preživjela. Njegov sin Abdurrahman kasnije je primio islam i učestvovao u mnogim bitkama. Učestvovao je i u bitki na Uhudu, gdje je prvi prepoznao ranjenog Muhammeda i zajedno s Omerom, Alijom, Talhom i Zubejrom pomogao da se Muhammed skloni na sigurno mjesto iz bitke. U bitki na Hendeku predvodio je jednu grupu vojske.
Pri sklapanju ugovora na Hudejbiji kojim su muslimani potpisali primirje s Mekelijama da bi naredne godine mogli obaviti hadž Ebu-Bekr je bio jedan od potpisnika.
Osim što je lično učestvovao u bitkama, zalagao je svoj imetak za islam. Smatra se da je barem dva puta uložio sav svoj imetak, ne ostavljajući svojoj porodici ništa.
Devete godine po hidžri Ebu-Bekr je ovlašten da predvodi karavanu hodočasnika u Mekku i bio je prva osoba u historiji islama koja je ponijela epitet emirul-hadž. U karavani je bilo 300 ljudi.
Po povratku s posljednjeg hadža Muhammedovo zdravlje biva ozbiljno narušeno i dvije sedmice prije samog preseljenja postavio je Ebu-Bekra da predvodi obavljanje namaza umjesto njega. Za vrijeme Muhammedovog života on je tu dužnost obavio 70 puta. Kada je Ebu-Bekr saznao za Muhammedovu smrt, dolazi do njegove sobe i nakon što ga je vidio izlazi pred okupljeni narod. Tada im se obraća riječima: "O, ljudi! Uistinu, ko je obožavao Muhammeda neka zna da je on zaista mrtav. Ko obožava Allaha neka zna da je On živ i da nikada neće umrijeti."[6][7]
Odmah po smrti Muhammeda, došlo je do nesuglasica među ensarijama i muhadžirima oko toga ko će preuzeti na sebe pravo na upravljanje hilafetom. Ensarije su predlagale S'ada ibn Ubadu kao budućeg halifu. Međutim, nakon govora Ebu-Bekra, većina ensarija shvati da muhadžiri, tačnije kurejšije imaju pravo da iz svojih redova izaberu halifu. Tada je Ebu-Bekr predložio Omera za halifu. Međutim, Omer i ostali odlučiše da se glasa za Ebu-Bekra. Izabraše ga svi, osim S'ada ibn Ubadea. Tada je Ebu-Bekr izrekao svoj čuveni govor:
"Ljudi, izabran sam da vas vodim iako nisam najbolji od vas, pa ako budem postupao ispravno, vi me pomozite, a ako budem griješio, vi me spriječite u tome. Istina je emanet. Laž je obmana. Slabić među vama je kod mene jak sve dok mu ne dam njegovo pravo. Jaki među vama je kod mene slab kad trebam od njega uzeti ono što Allah zahtijeva. Narod neće ostaviti džihad na Allahovom putu, a da neće biti ponižen, niti će se razvrat proširiti među narodom, a da neće taj narod biti stavljen na kušnju. Pokoravajte se meni dok se ja budem pokoravao Allahu i Muhammedu, a ako se suprotstavim Allahu i Muhammedu, nema mi pokornosti. Ustanite na namaz, Allah vam se smilovao!"
Neka arapska plemena su se odmah nakon smrti Muhammeda odmetnula od islama, te se novi halifa odmah uhvatio u koštac sa njima. Neka su plemena odbijala davati zekat, neki su htjeli odbaciti vjerske obaveze, a neka su htjela vlast nad Arapskim poluostrvom. Počeli su se pojavljivati lažni poslanici koji su lagali i obmanjivali ljude. Halifa je djelovao promptno, i odmah poslao vojsku u sve krajeve gdje se pojavilo odmetništvo. Plod toga je bio povratak jedinstva na Poluostrvu pod okriljem islama. Poveo je brojne vojne pohode, svakim danom šireći islamsku državu. U dvije godine i nekoliko mjeseci svoga halifata osvojio je Irak, Šam, brojne druge gradove i pokrajine. Poslije bitke na Jemami i pogibije velikog broja hafiza, Ebu-Bekr shvatio je da je potrebno sakupiti Kur'an u jednu zbirku. Zatražio je od Zejda ibn Sabita da to učini. Povodom toga Alija je rekao: "Neka je Allahova milost na Ebu-Bekra. Bio je najzaslužniji za sakupljanje Kur'ana u jednu knjigu."
Ebu-Bekr je bio ključan u očuvanju Kur'ana u pisanoj formi. Priča se da je nakon teško izvojevane pobjede u bici kod Akrabe 632, Omer vidio da je ubijeno oko pet stotina hafiza (muslimana koji su naučili Kur'an napamet). U strahu da bi se mogao izgubiti ili iskvariti, Omer je zatražio da Ebu-Bekr odobri sastavljanje i čuvanje svetih spisa u pisanom obliku. Halifa je u početku bio neodlučan, citirano je da je rekao: "Kako možemo učiniti ono što Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije učinio?" On je na kraju ipak popustio i imenovao Zejd ibn Tabita, koji je ranije služio kao jedan od Muhammedovih pisara, prikupi sure. Fragmenti su pronađeni sa svih strana, uključujući rebra palminih grana, komade kože, kamene ploče i "iz srca ljudi". Prikupljeno djelo je prepisano na listove i provjereno upoređivanjem sa čitačima Kur'ana.[8][9] Gotov kodeks, nazvan Mushaf, predstavljen je Ebu-Bekru, koji ga je prije svoje smrti ostavio u amanet svom nasljedniku Omeru.[10] Nakon Omerove smrti, Mushaf je prepušten njegovoj kćeri Hafsi, koja je bila jedna od Muhammedovih žena. Upravo je ovaj tom, posuđen od Hafse, činio osnovu Osmanovog legendarnog prototipa, koji je postao definitivni tekst Kur'ana. Sva kasnija izdanja su izvedena iz ovog originala.[11]
Dok su se muslimani spremali za bitku na Jermuku, Ebu-Bekr se razbolio i u takvom stanju je počeo razmišljati o situaciji i stanju među muslimanima. Razmišljao je šta će biti nakon njegove smrti. Zbog toga je zovnuo Osmana ibn Affana i rekao mu da zapiše sljedeći tekst:
"U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo su riječi Ebu-Bekra ibn Ebu-Kuhafe u posljednjim trenucima njegovog života na dunjaluku, napuštajući ga i približavajući se životu ahireta, na kojem će svaki nevjernik povjerovati, svaki griješnik se uvjeriti i svaki lažac istinu progovoriti. Ostavljam vam kao svoga nasljednika Omera ibnul-Hattaba, pa ga slušajte i pokoravajte mu se. Ako bude pravedan, to je moj sud o njemu i ono što ja znam o njemu, a budućnost ne poznajem. Zalimi će sigurno saznati šta su pripremili! Neka je na vas Allahov mir i milost."[12]
Posljednje što je Ebu-Bekr izgovorio bilo je: "Allahu, usmrti me kao muslimana i učini me od dobrih." Umro je u ponedjeljak, 21. džumadel-ahira 13. h. g. u 63. godini. Umro je nakon zalaska Sunca, a ukopan je iste večeri u blizini Muhammeda.[13]
Omer je o njemu rekao, između ostalog:
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
