ogranak šiitskog islama koji priznaje 12 imama kao nasljednike Muhammeda From Wikipedia, the free encyclopedia
Dvanaestoimamci (arapski: ٱثْنَا عَشَرِيَّة; ʾEsnā ʿAšarijja ) su najveća grana šiitskog islama, koja čini oko 85% svih šiitskih muslimana. Izraz dvanaestoimamac odnosi se na pristalice vjerovanja u dvanaest božanski postavljenih vođa, poznatih kao dvanaest imama, i njihovo vjerovanje da posljednji imam, el-Mehdi, živi u okultaciji i da će se ponovo pojaviti kao obećani Mehdi
Dvanaestoimamci vjeruju da su dvanaest imama duhovni i politički nasljednici islamskog poslanika Muhammeda. Prema njihovoh teologiji, imami su uzorne ljudske osobe koje ne samo da pravedno vladaju muslimanskom zajednicom (Ummetom), već su i u stanju da očuvaju i tumače islamski zakon (šerijat) i esoterično značenje Kur'ana. Riječi i djela (sunnet) Muhammeda i imama su vodič i model za muslimansku zajednicu koji treba slijediti; kao rezultat toga, Muhammed i imami moraju biti oslobođeni grešaka i grijeha, doktrine poznate kao Isma ili nepogrešivost, i moraju biti izabrani božanskom odredbom, preko Muhammeda.[1][2][3]
Globalno, postoji oko 150 do 200 miliona dvanaestoimamaca:[4][5] većina Irana, Iraka, Bahreina i Azerbejdžana;[6] polovina muslimana u Libanu; značajna manjina u Indiji, Pakistanu, Afganistanu, Saudijskoj Arabiji, Bangladešu, Kuvajtu, Omanu, UAE, Kataru, Nigeriji, Čadu i Tanzaniji.[7][8][9][10][11] Iran je jedina zemlja u kojoj je dvanaestoimametski šiizam državna religija.[12]
Dvanaestoimamci dijele mnoga načela s drugim šiitskim sektama, kao što je vjerovanje u imamet, ali drugi ogranci vjeruju u različit broj imama i, uglavnom, drugačiji put sukcesije u pogledu imameta. Oni se također razlikuju po ulozi i ukupnoj definiciji imama. Dvanaestoimamci se također razlikuju od Ismailija po vjerovanju u Muhammedovu titulu "Pečata poslanika", po odbacivanju mogućnosti ukidanja šerijatskih zakona i po razmatranju esoteričnih i egzoteričnih aspekata Kur'ana.[13]
Izraz dvanaestoimamci je zasnovan na vjerovanju da su dvanaest muških potomaka iz porodice Muhammeda, počevši od Alije ibn Ebu-Taliba i završavajući sa Muhammedom el-Mehdijem, imami koji imaju vjerski i politički autoritet.[14]
610. godine, kada je Muhammed primio objavu, Ali je imao 10 godina. U vrijeme Muhammeda, neki od Alijevih pristalica, posebno Mikdad ibn el-Esved, Selman Farisi, Ebu Zerr el-Gifari i Amar ibn Jasir, nazivani su šiitima Alije. Podjela islama na šiite i sunite seže do krize nasljedstva Muhammeda.[15] Alijini sljedbenici su se borili sa nekim od Kurejšija i nekim od ashaba kao što su Talha i Zubejr . Kako je većina njegovih pristalica bila u Iraku, Alija je premjestio prijestolnicu države u Kufu i tamo je počeo da se bori protiv Muavije, koji je odbio da se zaklete na odanost Aliji.[16] Husejnova smrt je odigrala važnu ulogu u širenju šiizma u regijama Iraka, Jemena i Perzije. Krajem prvog stoljeća, uticajni lideri u vladi osnovali su grad Kom za naseljavanje šiita.
Muhammed El-Bakir je bio učitelj prava 20 godina i prenosioc hadisa. On je također uveo princip tekijje.[17] El-Bakir je prenio mnoge hadise o jurisprudenciji (fikhu) i drugim vjerskim naukama koji su zasnovali temelje za šiitska uputstva. Sa promjenom političkih situacija i pogodnim uvjetima za razvoj vjerskih aktivnosti i vremenom razrade vjerskih nauka, Džafer es-Sadik je imao važnu ulogu u formiranju šiitske pravne škole.[18] Džafer es-Sadik i El-Bakir su osnivači džaferijske pravne škole. El-Sadik je oko sebe stekao značajnu grupu učenjaka, koju su činili neki od najčuvenijih pravnika, tradicionalista i teologa tog vremena. Tokom njegovog vremena, šiiti su razvili svoj stav o teološkim i pravnim pitanjima.[17] I Muhammed El-Baqir i Džafer es-Sadik poboljšali su položaj šiita i razradili intelektualnu osnovu tumačenja i prakse šiitskog islama. Njihova učenja bila su osnova za razvoj šiitske duhovnosti i vjerskih rituala.[17]
Početkom devetog vijeka ponovo su šiiti doživeli procvat i to zahvaljujući prevođenju naučnih i filozofskih knjiga sa drugih jezika na arapski, El-Ma'mun dajući slobodu širenju različitih vjerskih stavova i svom interesovanju za intelektualne debate. Pod vladavinom El-Ma'muna, šiiti su bili oslobođeni političkog pritiska i bili su na nekoj vrsti slobode. U desetom stoljeću, slabosti u abasidskoj vladi i dolasku bujidskih vladara uzrokovale su širenje, snagu i otvoreno širenje šiizma. Od jedanaestog do devetog stoljeća u islamskom svijetu pojavili su se mnogi šiitski kraljevi koji su propagirali šiizam.[19]
Godine 1501. Ismail I je preuzeo vlast u Iranu i uspostavio dinastiju Safavida. Dok je većina većih gradova Irana bila sunitska, on je proglasio dvanaestoimamizam zvaničnom religijom carstva. Mnogi šiitski učenjaci su dovedeni da osnuju šiitske bogoslovije u Iranu. Jedan od njih je bio Karaki koji je izjavio da je, za interese ummeta, neophodno da šiitski učenjak bude legitiman vođa da bi izvršio zadatke imama koji je skriven. Pod Safavidima, vjerski autoriteti (šejhul-islam) su imenovani za sve veće gradove.[20] Karaki je osnovao veliko sjemenište u Kazvinu i Isfahanu, pa je Iran ponovo postao centar imamske jurisprudencije.[21] Učenjaci škole Isfahan integrirali su filozofsku, teološku i mističnu tradiciju šiizma u metafizičku sintezu poznatu kao Božanska mudrost ili teozofija (perz.:hikmet-i ilahi). Najznačajniji predstavnik Isfahanske škole bio je Mulla Sadra. Mulla Sadra je proizveo vlastitu sintezu muslimanske misli, uključujući teologiju, peripatetičku filozofiju, filozofski misticizam i sufijske studije, posebno sufizam Ib
Do kraja Safavidske ere (1736.), usulitska škola je bila napadnuta od strane Ahbaritskog (tradicionalističkog) trenda čiji je osnivač bio Mulla Muhammed Amin el-Astarabadi.[22] Astarabadi je napao ideju idžtihada i nazvao Usulite neprijateljima vjere. Prepoznao je hadis kao jedini izvor za islamski zakon i razumijevanje Kur'ana.[17] Muhammed Bakir Behbahani, kao osnivač nove faze u šiitskoj jurisprudenciji, uzeo je novu praktičnu metodu.[19] Napao je ahbarite i njihov metod su napustili šiiti.[23] Dominacija usulita nad ahbaritima došla je u posljednjoj polovini 18. stoljeća kada je Behbahani doveo usulite do dominacije i "potpuno razbio ahbarite u Kerbeli i Nedžefu", tako da je "samo šačica šiitske uleme ostala ahbaritska do danas."[2]
Teologija dvanaestoimamaca, koja se uglavnom sastoji od pet principa, formirala se tokom historije na osnovu Kur'ana, hadisa od Muhammeda i dvanaest imama (posebno Džafera es-Sadika), kao i odgovor intelektualnim pokretima u muslimanskom svijetu i glavnim događajima u historiji, kao što su bitka kod Kerbele i okultacija dvanaestog imama, Muhammeda el-Mehdija.[23]
Alija ibn Ebu-Talib, prvi šiitski imam, je zaslužan za uspostavljanje islamske teologije i, među muslimanima, njegove propovijedi sadrže prve filozofske dokaze o Božjem jedinstvu (Tevhid).[24] Alija je citiran kako tvrdi da "jedinstvo Boga" znači da Bog nema sličnog; ne podliježe numeraciji; i nije djeljiv ni u stvarnosti ni u mašti.[23] Drugom prilikom, citiran je kako je rekao:
Prvi korak religije je prihvatiti, razumijeti i prepoznati ga kao gospodara... Ispravan oblik vjerovanja u njegovo jedinstvo je spoznati da je on toliko apsolutno čist i iznad prirode da se ništa ne može dodati ili oduzeti od njegovog bića. To jest, treba shvatiti da ne postoji razlika između njegove osobe i njegovih atributa, i da se njegovi atributi ne trebaju razlikovati ili razlikovati od njegove ličnosti.
Tradicionalni dvanaestoimamci striktno vjeruju da se Bog razlikuje od svoje kreacije i da su to dvoje odvojeni entiteti.[25]
Prema teologiji šiita, tevhid se sastoji od nekoliko aspekata, uključujući tevhid suštine, atributa, kreacije, gospodarstva i jedinstvo u obožavanju.[26]
Tevhid Božije suštine znači da je njegova suština jedna i da joj niko nije ravan.[26] U vezi s tim, u suri El-Ihlas stoji: Reci: ”On, Allah, Jedan je. Allah je utočište svakome. nije rodio, nit’ je rođen. I niko mu ravan nije.”[27]
Tevhid atributa znači da Božija svojstva nemaju drugu stvarnost osim Njegove suštine.[14] Alija tvrdi da "Svaki atribut svjedoči o svom postojanju osim objekta kojem se pripisuje, a svaki takav predmet zauzvrat svjedoči o svom biću osim atributa."[26] Tevhid atributa znači poricanje postojanja bilo koje vrste mnogostrukosti i kombinacije u samoj Suštini. Razlikovanje između suštine i atributa ili između atributa implicira ograničenje bića.[28]
Tradicionalni dvanaestoimamci veruju da su Božija imena stvoreno i da nisu Njegovi atributi. Ime je kombinacija stvorenih slova dok su atributi ono što se podrazumijeva pod tim imenom. U šiitskoj zbirci hadisa, El-Kafi, se navodi da ko god obožava Božija imena počinio je nevjerovanje u Boga, jer oni nisu On.[29]
Prema nekim dvanaestoimamcima, tevhid stvaranja znači da nema tvorca osim Boga,[26] to jest da uzroci i posljedice univerzuma nisu neovisni od Boga, baš kao što bića koja nisu neovisna u suštini.
Tevhid Gospodarstva znači upravljanje svijetom i da ljudska bića pripadaju samo Bogu. I konačno, jedinstvo u obožavanju, tj. samo Bog zaslužuje da se obožava.[26] Jedinstvo u ibadetu znači odbacivanje svih vrsta krivotvorenog ibadeta, a kako Kur'an kaže, svaki čin pokoravanja naredbi je ibadet.[28]
svetište | lokacija |
---|---|
Mesdžidul-Haram | Mekka |
Poslanikova džamija | Medina |
Mesdžidul-aksa | Jerusalem |
Hram imama Alije | Nedžef |
Hram imama Husejna | Kerbela |
Džennetul-bekija | Medina |
Džennetul-Mualla | Mekka |
Zejnebina džamija | Damask |
El-Abbaseva džamija | Karbala |
Rukajjina džamija | Damask |
Mezar Babul-Segir | Damask |
Hram imama Reze | Mašhad |
El-Kazimova džamija | Bagdad |
El-Askerijeva džamija | Samarra |
Hram Fatime Masumeh | Kom |
Džafer es-Sadik prenosi od svojih očeva da je Muhammed u jednoj od svojih hutbi izrazio da je „[Bog] poslao ljudima vjerovjesnike kako bi oni mogli biti Njegov konačni argument protiv Njegovih stvorenja i kako bi Njegovi poslanici njima mogli biti svjedoci protiv njih. Poslao je među njih poslanike koji su nosili dobre vijesti i upozorenja" [23]
Vjerovanje u postojanje meleka je jedan od imanskih šartova. Neviđena bića blistave i duhovne supstance, meleci djeluju kao posrednici između Boga i vidljivog svijeta. Iako superiorni u suštini, anđeli su inferiorni u odnosu na čovječanstvo. 34. ajet sure El-Bekare implicira superiornost čovječanstva.[31] Bog je Muhammedu objavio Kur'an preko Džibrila koji je bio i njegov vodič na Mi'radžu. Meleci bilježe djela ljudi.[31] Oni slijede Božje zapovijesti i ne prethode mu.[31]
Šiiti vjeruju u trilateralnu strukturu vlasti; Božiji autoritet koji je apsolutan i univerzalan, autoritet Muhammeda koji je legitimiran Božijom milošću i autoritet imama koji su blagoslovljeni za vođstvo zajednice preko Muhammeda.[32] Prema šiitima, imam je nastavak poslaničke misije.[23] Šiiti vjeruju u dvanaest imama koji su božanski nadahnuti potomci Muhammeda. Oni moraju ispunjavati ove atribute: ness (imenovanje od strane prethodnog imama), 'isma (nepogrešivost), ilm (božansko znanje), vilajet (duhovno vodstvo).[14] Dvanaest imama su duhovni i politički nasljednici Muhammeda.[33][34] Iako imami nisu primali objavu, imali su bliski odnos sa Bogom, kroz koji ih Bog navodi, a imami su zauzvrat vodi ljude. Imamet, ili vjerovanje u božanskog vodiča je temeljno vjerovanje u šiitskom islamu i zasnovano je na konceptu da Bog neće ostaviti čovječanstvo bez pristupa božanskom vodstvu. Prema dvanaestoimamcima, uvijek postoji imam vremena, koji je božanski postavljen autoritet za sva pitanja vjere i zakona u muslimanskoj zajednici. Alija je bio prvi imam ove loze, i po mišljenju dvanaestoimamaca, zakoniti nasljednik Muhammeda, praćen muškim potomcima Muhammeda preko njegove kćeri Fatime. Svaki imam je bio sin prethodnog imama, sa izuzetkom Husejna ibn Alija, koji je bio brat Hasana ibn Alija. Dvanaesti i posljednji imam je Muhammad el-Mehdi, za kojeg dvanaestoimamci vjeruju da je trenutno živ i da je u okultaciji. Šiitski imami se smatraju nepogrešivim. Važan aspekt šiitske teologije je da oni nisu ni poslanici niti vjerovjesnici, već umjesto toga izvršavaju Muhammedovu poruku.[35][36][37]
Šiiti vjeruju da je sa smrću Muhammeda njegov vjerski i politički autoritet naslijeđen imamima.[22] Šiiti smatraju nasljednika esoteričnim tumačem objave i Božanskog zakona.[38] Sa izuzetkom zejdija,[39] šiiti vjeruju u imamet, princip po kojem su vladari imami koji su božanski izabrani, nepogrešivi i bezgrešni i moraju doći od ehli-bejta bez obzira na mišljenje većine, šure ili izbora.[40] Oni tvrde da je Muhammed prije svoje smrti dao mnoge naznake, posebno u događaju na Gadir-Humu, da je Aliju, svog rođaka i zeta, smatrao svojim nasljednikom.[41] Za dvanaestoimamce, vjeruje se da su Alija i njegovih jedanaest potomaka, dvanaest imama, čak i prije njihovog rođenja, smatrani jedinim važećim islamskim vladarima koje je odredio Bog.[42][43] Šiiti muslimani vjeruju da su sve halife nakon Muhammedove smrti, osim Alije i Hasana, bili nelegitimni i da muslimani nisu imali obavezu da ih slijede.[44] Oni smatraju da je jedina uputa koja je ostala iza, kao što je navedeno u hadisu o dvije teške stvari, Kur'an i Muhammedova porodica.[45] Ehli-bejt se, zbog svoje nepogrešivosti, smatraju sposobnim da vode muslimansku zajednicu pravedno.[46]
Prema dvanaestoimamcima, uslovi pod Abasidima su doveli do toga da je Hasan el-Askeri morao sakriti rođenje svog sina, El-Mehdija.[47]
Šerijat ili božanski zakon islama je ritualni, pravni, etički i društveni aspekt islama koji je konkretno oličenje Božije volje. Ona upravlja životom muslimana od kolijevke do kabura kako bi vjernik zadobio sreću na ahiretu. Musliman bi trebao slijediti šerijat koji je u okviru formalnog zakona. Ovaj unutrašnji dio šerijata je tarikat. Šerijat se sastoji od ibadeta (obožavanja). Šerijat dijeli sva djela u pet kategorija: obavezna (vadžib), preporučena (mustehab), pokuđena (mekruh), zabranjena (haram) i djela prema kojima je Božanski zakon neutralan (mubah). Ocjena djela je na osnovu šerijata. Bog je konačni zakonodavac (Šerijat), a korijeni šerijata su u Kur'anu. Hadis i Sunnet su drugi izvori šerijata i dopuna Kur'ana. Šerijat ima nepromjenjive principe, ali je primjenjiv na nove situacije.[16]
Hadž je vrhovno hodočašće muslimana u Mekki. Ovaj obred uključuje obilaženje oko Kabe, određene pokrete, molitve i žrtvovanje životinje u Mekki i susjednim svetim područjima prema sunnetu. Muslimani vjeruju da ako je hadž obavljen iskreno, njihovi grijesi će biti oprošteni. Obavlja se u mjesecu zul-hidždžeta i obavezan je za sve muslimane koji posjeduju fizičku i materijalnu sposobnost. Postoji i manji hadž koji se obavlja u preostalom dijelu godine.[16]
Dvanaestoimamci slave sljedeće godišnje praznike:[49][50][51][52]
Dvanaestoimamci obilježavaju i druge praznike, kao što je dan ašure, četeresnica pogibje Husejna na Kerbeli, rođenje Muhammeda, rođenje El-Mehdija, itd.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.