From Wikipedia, the free encyclopedia
Cistaceae je mala porodica cvjetnica (stjenskih ruža) poznatih po lijepim grmovima, koji su u vrijeme cvjetanja obilno pokriveni cvijetovima. Ova porodica se sastoji od oko 170 (– 200) vrsta u devet rodova.[1] Rodovi nisu baš jako odvojeni, a rasprostranjeni su uglavnom u umjerenim područjima Evrope i Mediteranskog bazena, ali se nalaze i u Sjevernoj Americi, dok u Južnoj Americi postoji ograničen broj vrsta. Većina cistacea su polugrmovi i niski grmovi, a neke su zeljaste. Više vole suha i sunčana staništa. Cistaceae dobro rastu na siromašnim tlima, a mnoge od njih se uzgajaju u baštama.
| Cistaceae (Porodica cistusa) | |
|---|---|
 Cistus incanus | |
| Sistematika | |
| Carstvo | Plantae |
| Divizija | Tracheophyta |
| Razred | Magnoliopsida |
| Red | Malvales |
| Porodica | Cistaceae Juss., 1789 |
| Rodovi | |
| |
Često imaju upečatljive žute, ružičaste ili bijele cvjetove koji su uglavnom kratkotrajni. Cvjetovi su dvospolni, pravilni, samotni ili u cimama; obično imaju pet, ponekad i tri latice (Lechea). Latice su slobodne, obično se zgužvaju u pupoljku, a ponekad i u otvorenom cvijetu (npr. Cistus incanus). Imaju pet čašičnih listova, od kojih su unutrašnje tri izrazito šira, a vanjska dva su uski i ponekad se smatraju braktejicama. Aranžman krunice je karakteristično svojstvo porodice. Prašnici su brojni, varijabilne dužine i sjedeći na disku; filamenti su slobodni. jajnik je gornji, obično sa tri karpele; placentacija je parijetalna, s dvije ili više ovula na svakoj placenti. Plod je kapsula, obično s pet ili deset zalistaka (tri u rodu Helianthemumu). Sjemenke su male, s tvrdim, vodonepropusnim slojem, teže oko 1 mg.[2][3][4][5][6]
Nedavno je napravljeno neotropsko filogenetsko stablo Pakaraimaea dipterocarpacea, slijedeći APG IV (2016).[7]
Sposobnost Cistaceae da uspijevaju u mnogim mediteranskim staništima proizlazi iz dva važna ekološka svojstva: mikorizne sposobnosti i brzog obnavljanja nakon požara.
Većina cistacea ima sposobnost stvaranja simbiotskog odnosa korijena sa gljivama roda Tuber.[8][9] U tom odnosu, gljivica dopunjava korijenski sistem u apsorbiranju vode i minerala iz tla i na taj način omogućava biljci domaćinu da opstane na posebno siromašnim tlima. Pored toga, zanimljiv kvalitet T. melanosporum je njegova sposobnost da uništi svu vegetaciju osim biljke domaćina unutar dosega micelija i na taj način da svom domaćinu pruži neku vrstu 'ekskluzivnosti' za susjedne površine.
Cistaceae su se također optimalno prilagodile divljinama na kojima se često iskorjenjuju velike površine šume. Biljke ostavljaju sjeme u tlo tokom perioda rasta, koje ne klija u slijedećoj sezoni. Njihova tvrda prevlaka je nepropusna za vodu, pa tako ostaje uspavano dugo vremena. Ova prevlaka, zajedno sa njihovom malom veličinom, omogućava tim biljkama da uspostave veliku banku sjemena prilično duboko u tlu. Jednom kada dođe požar i ubije vegetaciju na tom području, sjemenska prevlaka omekšava ili pukne uslijed zagrijavanja, a preživjelo sjeme klija ubrzo nakon požara. Ovaj mehanizam omogućava olvim biljkama da istovremeno proizvede veliki broj mladih izdanaka i u pravom trenutku i na taj način stekne važnu prednost u odnosu na druge biljke u procesu repopulacije tog područja.[2][10]
Molekularne analize angiospermi smjestile su Cistaceae u red Malvales, formirajući kladus sa dvije porodice tropskih stablašica, Dipterocarpaceae i Sarcolaenaceae.[11][12] Nedavna filogenetička istraživanja potvrđuju monofiliju cistacea, na osnovu plastidnih sekvenci i morfoloških sinapomorfija.[13]
Unutar Cistaceae prepoznato je osam rodova, uključujući pet na Mediteranu (Cistus, Fumana, Halimium, Helianthemum, Tuberaria) i tri u umjerenim regijama Sjeverne Amerike (Crocanthemum, Hudsonia, Lechea). Ovih osam rodova mogu se grupirati u pet glavnih rodova unutar Cistaceae:
Cistus, Halimium i Helianthemum su široko uzgajani kao ukrasne biljke. Njihovi zahtjevi za tlo su skromni, a tvrdoća im omogućuje da dobro prežive i snježne zime sjeverne Evrope.
Neke vrste roda Cistus, uglavnom C. ladanifer, koriste se za proizvodnju aromatične smole, koja se upotrebljava u industriji parfema.
Sposobnost Cistaceae za mikoriznu vezu sa tartufnom gljivom ("Tuber") potaknula je nekoliko studija o njihovoj upotrebi kao biljaka domaćina za uzgoj tartufa. Mala veličina njihovih grmova mogla bi se pokazati povoljnom jer zauzimaju manje prostora od uobičajenih domaćina, poput hrasta (rod Quercus) ili bora (rod Pinus), te bi na taj način mogao dovesti do većeg prinosa po jedinici površine.
Cistaceae se navede kao jedna od 38 biljaka koje se koriste za pripremu Bachovih cvjetnih lijekpva,[14] oblika alternativne medicine promovirana zbog utjecaja na zdravlje. Međutim, prema Cancer Research UK, "ne postoje naučni dokazi koji bi dokazali da lijekovi od cvjetova mogu kontrolirati, izliječiti ili spriječiti bilo koju vrstu bolesti, uključujući rak".[15]
Ova generička imena unutar Cistaceae definirana su u različitim publikacijama,[16][17] ali njihovi članovi su sinonimizirani s osam prihvaćenih rodova u kasnijim istraživanjima.
†Cistinocarpum roemeri, srednji oligocenski makrofosil iz Njemačke opisan je kao predak sadašnjih Cistaceae. Fosilni polen roda Tuberaria nađen je u pliocenskim formacijama Njemačke.[18]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
