Cistaceae

Cistaceae je mala porodica cvjetnica (stjenskih ruža) poznatih po lijepim grmovima, koji su u vrijeme cvjetanja obilno pokriveni cvijetovima. Ova porodica se sastoji od oko 170 (– 200) vrsta u devet rodova.^[1] Rodovi nisu baš jako odvojeni, a rasprostranjeni su uglavnom u umjerenim područjima Evrope i Mediteranskog bazena, ali se nalaze i u Sjevernoj Americi, dok u Južnoj Americi postoji ograničen broj vrsta. Većina cistacea su polugrmovi i niski grmovi, a neke su zeljaste. Više vole suha i sunčana staništa. Cistaceae dobro rastu na siromašnim tlima, a mnoge od njih se uzgajaju u baštama.

Cistaceae (Porodica cistusa)
Cistus incanus
Sistematika
Carstvo	Plantae
Divizija	Tracheophyta
Razred	Magnoliopsida
Red	Malvales
Porodica	Cistaceae Juss., 1789
Rodovi
Cistus Crocanthemum Fumana × Halimiocistus Halimium Helianthemum Hudsonia Lechea Pakaraimaea Tuberaria

Često imaju upečatljive žute, ružičaste ili bijele cvjetove koji su uglavnom kratkotrajni. Cvjetovi su dvospolni, pravilni, samotni ili u cimama; obično imaju pet, ponekad i tri latice (Lechea). Latice su slobodne, obično se zgužvaju u pupoljku, a ponekad i u otvorenom cvijetu (npr. Cistus incanus). Imaju pet čašičnih listova, od kojih su unutrašnje tri izrazito šira, a vanjska dva su uski i ponekad se smatraju braktejicama. Aranžman krunice je karakteristično svojstvo porodice. Prašnici su brojni, varijabilne dužine i sjedeći na disku; filamenti su slobodni. jajnik je gornji, obično sa tri karpele; placentacija je parijetalna, s dvije ili više ovula na svakoj placenti. Plod je kapsula, obično s pet ili deset zalistaka (tri u rodu Helianthemumu). Sjemenke su male, s tvrdim, vodonepropusnim slojem, teže oko 1 mg.^{[2][3][4][5][6]}

Nedavno je napravljeno neotropsko filogenetsko stablo Pakaraimaea dipterocarpacea, slijedeći APG IV (2016).^[7]

Ekologija

Cistus × purpureus je orhideja stjenovitih ruža

Sposobnost Cistaceae da uspijevaju u mnogim mediteranskim staništima proizlazi iz dva važna ekološka svojstva: mikorizne sposobnosti i brzog obnavljanja nakon požara.

Većina cistacea ima sposobnost stvaranja simbiotskog odnosa korijena sa gljivama roda Tuber.^[8][9] U tom odnosu, gljivica dopunjava korijenski sistem u apsorbiranju vode i minerala iz tla i na taj način omogućava biljci domaćinu da opstane na posebno siromašnim tlima. Pored toga, zanimljiv kvalitet T. melanosporum je njegova sposobnost da uništi svu vegetaciju osim biljke domaćina unutar dosega micelija i na taj način da svom domaćinu pruži neku vrstu 'ekskluzivnosti' za susjedne površine.

Cistaceae su se također optimalno prilagodile divljinama na kojima se često iskorjenjuju velike površine šume. Biljke ostavljaju sjeme u tlo tokom perioda rasta, koje ne klija u slijedećoj sezoni. Njihova tvrda prevlaka je nepropusna za vodu, pa tako ostaje uspavano dugo vremena. Ova prevlaka, zajedno sa njihovom malom veličinom, omogućava tim biljkama da uspostave veliku banku sjemena prilično duboko u tlu. Jednom kada dođe požar i ubije vegetaciju na tom području, sjemenska prevlaka omekšava ili pukne uslijed zagrijavanja, a preživjelo sjeme klija ubrzo nakon požara. Ovaj mehanizam omogućava olvim biljkama da istovremeno proizvede veliki broj mladih izdanaka i u pravom trenutku i na taj način stekne važnu prednost u odnosu na druge biljke u procesu repopulacije tog područja.^[2][10]

Sistematika

Molekularne analize angiospermi smjestile su Cistaceae u red Malvales, formirajući kladus sa dvije porodice tropskih stablašica, Dipterocarpaceae i Sarcolaenaceae.^[11][12] Nedavna filogenetička istraživanja potvrđuju monofiliju cistacea, na osnovu plastidnih sekvenci i morfoloških sinapomorfija.^[13]

Unutar Cistaceae prepoznato je osam rodova, uključujući pet na Mediteranu (Cistus, Fumana, Halimium, Helianthemum, Tuberaria) i tri u umjerenim regijama Sjeverne Amerike (Crocanthemum, Hudsonia, Lechea). Ovih osam rodova mogu se grupirati u pet glavnih rodova unutar Cistaceae:

• bazni kladus roda Fumana
• novosvjetski kladus roda Lechea
• kladus Helianthemum s. l., uključujući sestrinske grupe Crocanthemum i Hudsonia iz Novog svijeta i Helianthemum sensu structo, iz Starog svijeta
• kladus Tuberaria
• kohezijski kompleks vrsta rodova Halimium i Cistus

Uzgoj i upotreba

Mušica Anthrax na cvijetu stjenovite ruže, u blizini mjesta Sotosalbos, Španija.

Cistus, Halimium i Helianthemum su široko uzgajani kao ukrasne biljke. Njihovi zahtjevi za tlo su skromni, a tvrdoća im omogućuje da dobro prežive i snježne zime sjeverne Evrope.

Neke vrste roda Cistus, uglavnom C. ladanifer, koriste se za proizvodnju aromatične smole, koja se upotrebljava u industriji parfema.

Sposobnost Cistaceae za mikoriznu vezu sa tartufnom gljivom ("Tuber") potaknula je nekoliko studija o njihovoj upotrebi kao biljaka domaćina za uzgoj tartufa. Mala veličina njihovih grmova mogla bi se pokazati povoljnom jer zauzimaju manje prostora od uobičajenih domaćina, poput hrasta (rod Quercus) ili bora (rod Pinus), te bi na taj način mogao dovesti do većeg prinosa po jedinici površine.

Cistaceae se navede kao jedna od 38 biljaka koje se koriste za pripremu Bachovih cvjetnih lijekpva,^[14] oblika alternativne medicine promovirana zbog utjecaja na zdravlje. Međutim, prema Cancer Research UK, "ne postoje naučni dokazi koji bi dokazali da lijekovi od cvjetova mogu kontrolirati, izliječiti ili spriječiti bilo koju vrstu bolesti, uključujući rak".^[15]

Sinonimni rodovi

Ova generička imena unutar Cistaceae definirana su u različitim publikacijama,^[16][17] ali njihovi članovi su sinonimizirani s osam prihvaćenih rodova u kasnijim istraživanjima.

• Anthelis
• Aphananthemum
• Atlanthemum
• Fumanopsis
• Helianthemon
• Hemiptelea
• Heteromeris
• Horanthes
• Horanthus
• Ladanium
• Ladanum
• Lecheoides
• Lechidium
• Ledonia
• Libanotis
• Planera
• Platonia
• Pomelina
• Psistina
• Psistus
• Rhodax
• Rhodocistus
• Stegitris
• Stephanocarpus
• Strobon
• Taeniostema
• Therocistus
• Trichasterophyllum
• Xolantha
• Xolanthes

Fosilni zapisi

†Cistinocarpum roemeri, srednji oligocenski makrofosil iz Njemačke opisan je kao predak sadašnjih Cistaceae. Fosilni polen roda Tuberaria nađen je u pliocenskim formacijama Njemačke.^[18]

Reference

1. Christenhusz, M. J. M.; Byng, J. W. (2016). "The number of known plants species in the world and its annual increase". Phytotaxa. 261 (3): 201–217. doi:10.11646/phytotaxa.261.3.1. Nepoznati parametar |lastauthoramp= zanemaren (prijedlog zamjene: |name-list-style=) (pomoć)
2. Thanos, C. A., K. Georghiou, C. Kadis, C. Pantazi (1992). Cistaceae: a plant family with hard seeds. Israel Journal of Botany 41 (4-6): 251-263. (Available online: Abstract Arhivirano 5. 12. 2004. na Wayback Machine | Full text (PDF) Arhivirano 9. 6. 2004. na Wayback Machine)
3. Heywood, V. H. (ed.) (1993). Flowering plants of the world, pp. 108–109. London: Batsford. ISBN 0-19-521037-9
4. Hutchinson, J. (1973). The families of flowering plants: arranged according to a new system based on their probable phylogeny (3rd ed.), pp. 254–255. Oxford: Clarendon. ISBN 0-19-854377-8.
5. Judd W. S., C. S. Campbell, E. A. Kellogg, P. F. Stevens, M. J. Donoghue (2002). Plant Systematics: A Phylogenetic Approach, 2nd edition, pp. 409–410 (Cistaceae). Sunderland, Massachusetts: Sinauer Associates. ISBN 0-87893-403-0.

   • Antoine Laurent de Jussieu (1789). Genera Plantarum: 294. Parisiis.
6. Mabberley, D. J. (1997). The plant-book: a portable dictionary of the vascular plants (2nd ed.), p. 160. New York: Cambridge University Press. ISBN 0-521-41421-0.
7. Angiosperm Phylogeny Group (2016), "An update of the Angiosperm Phylogeny Group classification for the orders and families of flowering plants: APG IV", Botanical Journal of the Linnean Society, 161 (2): 105–20, doi:10.1111/boj.12385
8. Chevalier, G., D. Mousain, Y. Couteaudier (1975). Associations ectomycorhiziennes entre Tubéracées et Cistacées. Annales de Phytopathologie 7(4), 355-356
9. Giovannetti, G., A. Fontana (1982). Mycorrhizal synthesis between Cistaceae and Tuberaceae. New Phytologist 92, 533-537
10. Ferrandis, P., J. M. Herrantz, J. J. Martínez-Sánchez (1999). Effect of fire on hard-coated Cistaceae seed banks and its influence on techniques for quantifying seed banks. Plant Ecology 144 (1): 103-114. (Available online: DOI)
11. Savolainen, V., M. W. Chase, S. B. Hoot, C. M. Morton, D. E. Soltis, C. Bayer, M. F. Fay, A. Y. De Bruijn, S. Sullivan, and Y.-L. Qiu. 2000. Phylogenetics of Flowering Plants Based on Combined Analysis of Plastid atpB and rbcL Gene Sequences. Syst Biol 49:306-362.
12. Soltis, D. E., P. S. Soltis, M. W. Chase, M. E. Mort, D. C. Albach, M. Zanis, V. Savolainen, W. H. Hahn, S. B. Hoop, M. F. Fay, M. Axtell, S. M. Swensen, L. M. Prince, W. J. Kress, K. C. Nison, and J. S. Farris. 2000. Angiosperm phylogeny inferred from 18S rDNA, vbcL, and atpB sequences. Botanical Journal of the Linnean Society 133:381-461.
13. Guzmán, B. and P. Vargas. 2009. Historical biogeography and character evolution of Cistaceae (Malvales) based on analysis of plastid rbcL and trnL-trnF sequences. Organisms Diversity & Evolution 9:83-99.
14. D. S. Vohra (1. 6. 2004). Bach Flower Remedies: A Comprehensive Study. B. Jain Publishers. str. 3. ISBN 978-81-7021-271-3. Pristupljeno 2. 9. 2013.
15. "Flower remedies". Cancer Research UK. Pristupljeno 3. 4. 2020.
16. IPNI (2004). The International Plant Names Index - Record on Cistaceae. Retrieved Nov. 15, 2004.
17. Kew (2004). List of genera in Cistaceae Arhivirano 29. 9. 2007. na Wayback Machine, in Vascular Plant Families and Genera Database Arhivirano 18. 11. 2004. na Wayback Machine, Royal Botanic Gardens, Kew. Retrieved Nov. 15, 2004.
18. http://www.rjb.csic.es/jardinbotanico/ficheros/documentos/pdf/pubinv/PVG/GuzmanVargas_009ODECistaceae.pdf

Vanjski linkovi

• Page R. G. The Cistus & Halimium Website - the bibliography contains many references to Cistaceae.
• Stevens P.F. (2001 onwards). Angiosperm Phylogeny Website (Cistaceae). Version 5, May 2004.