Pečurka
From Wikipedia, the free encyclopedia
From Wikipedia, the free encyclopedia
Gljiva ili pečurka, u užem smislu je životna forma gljiva u širem smislu čije plodonosno tijelo raste iznad zemlje i sastoji se iz drške i šešira, a micelij se nalazi u podlozi. Ako je mesnati šešir sa porama, a ako rastu po drveću, tada su to rupičari ili gube.
.JPG)
Životni ciklus počinje klijanjem dviju spora, od kojih svaka sadrži haploid ni broj hromosoma, odnosno polovinu nasljednog materijala (hromosumska garniture n). Prilikom klijanja nastaju hife, končaste ćelije koje grade micelij koji ulazi u hranjivu podlogu. Bez obzira na način postanka plodonosnog tijela (karpofora), uvijek se spajaju dvije komplementarne hifine niti. Kod Basidiomycota naličju klobuka nalaze se lamelarni listići prekriveni bazidijama, odnosno ćelijama koje imaju četiri šiljata produžetka (sterigme). Svaki od njih na vrhu ima po jednu bazidiosporu koja će kasnije proklijati u novi micelij. Pečurke proizvode veliki broj spora. Naprimer, gljiva prečnika plodnog tijela od 10 cm, za šest dana može proizvesti oko 16 miliona spora. Spore se raznose na različite načine; uz pomoć kišnih kapi, vjetra (anemofilija) ili životinja (zoofilija).
Vilinski ili veštičji krugovi ispoljavaju se kada pečurke rastu u krugu. To se dešava zbog toda što se micelij ravnomjerno širi počevši od sredine. Unutar ovog kruga travnati pokrivač je siromašniji, vjerovatno zato što micelij zagušio zračne međuprostore u zemljištu, pa tako voda ne može da dospije do biljnog korijenja ili je posljedica parazitiranja micelija na korijenju biljka. Sa unutrašnje i vanjskee strane kruga pečurki stvara se plodni pojas sa mnogo trave jer hife razlažu proteine u osušenim biljkama i tako obogaćuju zemljište mineralima. Sa vanjske strane krugova, zemljište se obogaćuje mineralima i vjerovatno i zbog raspadanja starog gljivnog micelija. Oko tog pojasa, trećeg (i posljednjeg) kruga, nastaje se pojas koji je uobičajen za dati ekosistem.
Šablon:Infokutija hranjiva vrijednost Sirove smeđe pečurke se sadrže oko 92% vode, 4% ugljikohidrata, 2% proteina i manje od 1% masti. U 100 grama sirovih pečurki ima 22 kalorije. One su bogat izvor (20% ili više dnevne vrednosti, DV) B vitamina, kao što su riboflavin, niacin i pantotenska kiselina, selenij (37% DV) i bakar (25% DV), i umjeren su izvor (10-19% DV) fosfora, cinka i kalija. Sadrže minimalne količine ili uopće nemaju vitamina C i natrija.
Ministarstvo za poljoprivredu SAD servisira evidenciju da pečurke izložene UV zracima bilo da su sunčevi ili produkt lampi sa UV zračenjem, sadrže znatne količine vitamina D. Pri izlaganju ultraljubičastom (UV) svjetlu, čak i nakon berbe, ergosterol u pečurkama se konvertuje u vitamin D2, u procesu koji se u današnje vrijeme namjenski koristi za povećanje količine vitamina D u pečurkama za maloprodajno tržište kvalitetne hrane. U sveobuhvatnoj procjeni bezbjednosti proizvodnje vitamina D u sviježim pečurkama, istraživači su pokazali da su tehnologije vještačkog UV svjetla podjednako efikasne za proizvodnju vitamina D kao i u gljivama koje su izložene prirodnom sunčevom osvjetljenju i da UV svjetlo ima dugu evidenciju neškodljive upotrebe u proizvodnji vitamina D u gljivarstvu.
Posebno bogat izvor vitamina D su bukovače i šitake, ali se ovaj vitamin može naći i u šampinjonima u koliko se dovoljno izlože (UV) svetlu. Ubrana pečurka se izlaže svjetlosti na 10 do 15 sati. Nije obavezno da budu direktno na suncu već je dovoljno ostaviti ih u prostoriji, kraj prozora. Dobro bi bilo pritom obezbediti strujanje vazduha koje isušuje vazduh u blizini gljiva, jer u suprotnom može doći do razlaganja bjelančevina, što izaziva kvarenje, propadanje.
Gljivarstvo je grana poljoprivrede koja se bavi proizvodnjom gljiva] pečurki, kako se češće nazivaju gljive koje se koriste u ishrani ili sakupljanje jestivih vrsta za hranu ili zbog zadovoljavanja sopstvene znatiželje. Osobe koje se bave gljivarstvom (gljivari) često se udružuju u gljivarska udruženja. Gljivarstvo ne treba brkati s mikologijom, biološkom naukom o gljivama.
Pojam gljivarstvo obuhvata također i uzgoj gljiva. Zbog jednostavnosti uzgoja uglavnom saprotrofnih gljiva, najvažnije je imati odgovarajući prostor, supstrat, vlažnost i temperaturu. Najčešće se uzgaja šampinjon (Agaricus biosporus), bukovača (Pleurotus ostreatus) i uvedena vrsta šitake (Lentinula edodes). Mikorizne gljive teže je uzgajati, jer zahtijevaju povezanost sa živom biljkom.
Pečurke su značajne i za ljude i mogu biti jestive, uslovno jestive, nejestive , otrovne i smrtno otrovne. Pravila postoje, pa se tako može reći da su vrganji jestivi, osim kada imaju crvene spore ili crvene „oznake“ na dršci (stručku). Ipak, siguran način za razlikovanje ovih grupa ne postoji i mogu ih razlikovati samo stručnjaci. Također, prilikom pripremanja hrane, potrebno je dobro termički obraditi pečurke iz grupe uslovno jestivih, jer se određeni otrovi uništavaju na visokim temperaturama.
Da bi se sa sigurnošću gljive svrstale i determinirale, što je naročito važno kod branja u prirodi, neophodno je poznavati više značajnijih morfoloških bilježja, odnosno imati odgovore na važna pitanja:
Odavno je uočena pojava da se broj vrsta i ukupna količina samoniklih gljiva u prirodi smanjuje. Uzroci ovog nepovoljnog procesa suu smanjivanju staništa i povećanju antropogenog onečišćena životne sredine, te smnjenju potencijalnih površina za rast gljiva u divljini. Zato se prešlo na vještački uzgoj eftinih gljiva, posebno za siromašniji dio čovečanstva. To ovo je od posebnog značaja, kada se zna da jeftini proteini iz gljiva mogu u znatnoj mjeri zamijene proteine iz mesa. Potrošnju gljiva povećavaju i bogata društva – osobama koje svakodnevne poslove obavljaju uglavnom sjedeći nisu više potrebne visokokalorične namernice. S druge strane, proizvodnja gljiva doprinosi očuvanju životnog okruženja, jer gajene gljive su jeftinije od samoniklih, što smanjuje pritisak na šume, a proizvodnjom gljiva i velika količina biljnog otpada pretvara se u proteine (panjevi, piljevina, iverje slama i sl). Za ruralna područja u kojima ova vrsta otpada predstavlja problem proizvodnja gljiva mogla bi biti ključ održivog razvoja.
Proizvodnja pečurki, odnosno plodnih tijela makromiceta, u svijetu danas prelazi 10 miliona tona godišnje, što se sve više povećava. Ukupna vrijednost ove industrije, zajedno sa proizvodnjom za medicinske svrhe i prometom samoniklim gljivama, nadmašuje vrijednost industrije kahve i iznosi više desetina milijardi dolara. Na trpezama i bogatih i siromašnih je sve više različitih vrsta gajenih gljiva.
Od svih gljiva, se najviše proizvode šampinjoni (Agaricus biosporus, Agaricus storquis) ali se sve više uzgajaju i druge vrste gljiva, najčešće iz roda Pleurotus (bukovača i slične vrste). U porastu je i proizvodnja gljive šitake (Ši-take), a u toplijim krajevima se gaji i takozvana gljiva pirančane slame (Volvariella volvacea).
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
