Masakr u Vukovaru
From Wikipedia, the free encyclopedia
From Wikipedia, the free encyclopedia
Ovčara, odnosno masakr u Vukovaru, je bio ratni zločin kojeg su počinili pripadnici JNA i srpskih paravojnih jedinica između 18. i 21. novembra 1991. tokom srpske okupacije Vukovara kada je ubijeno između 255[1] i 264 civila[2], većinom Hrvata, koji su, dok su još uglavnom tada bili pacijenti, deportirani iz vukovarske bolnice, odvezeni u logor te potom smaknuti u divljini.[3] To je najveći pojedinačni pokolj Rata u Hrvatskoj. Imena ubijenih uključuju jednu ženu, jednog 77-godišnjeg muškarca te jednog 16-godišnjeg dječaka. 23 žrtve bile su starije od 49 godina. Među žrtvama su i francuski ratni dobrovoljac Jean-Michel Nicolier i novinar Siniša Glavašević.[4]
 | Ovaj članak je siroče zato što nema ili vrlo malo ima drugih članaka koji linkuju ovamo. |
Ovčara je ime farme 5 km istočno od grada Vukovara, danas poznate po srpskom logoru u vrijeme rata u Hrvatskoj.
Ovčara je farma u sklopu VUPIK-a i njenom dijelu gdje su hangari za skladištenje. U tom dijelu Ovčare napravljen je koncentracioni logor, jer su ti hangari ograđeni sa svih strana i lahko se čuvaju. Ovčara je otvorena početkom novembra 1991. godine i kroz logor je prošlo 3000-4000 zatočenika. Hangari su zidani, a s prednje strane su visoka klizna vrata na kojima su i mala vrata za ulaz osoba, dok velika služe za ulaz vozila. Tu su počinjeni razni ratni zločini. Na par kilometara u blizini srpska sela.
Padom Vukovara, obični hrvatski civili grada sklonili su se u vukovarskoj bolnici te su, zajedno sa tamošnjim pacijentima, koji su nastradali od tromjesečnog granatiranja grada, vjerovali da će biti sigurno evakuirani pod nadzorom međunarodnih promatrača.[2] Kada je srpska vojska stigla do bolnice, nastala je haotična situacija jer su vojnici upali u instituciju i postali agresivni prema ranjenicima.[5] Srpska vojska deportirala je 400 osoba iz bolnice u autobusima do logora Ovčara.[2] Razulareni, pijani uniformirani pripadnici Teritorijalne odbrane, JNA (pod zapovjedništvom Mile Mrkšića, Veselina Šljivančanina i drugih), četnici, šešeljevci, arkanovci i drugi činili su strahote u logoru, premlaćujući, maltretirajući i terorizirajući zarobljenike.[2] Zarobljenici su na kraju odvedeni na strijeljanja. Dok su u hangare dolazili uniformirane osobe s bejzbol palicama, motkama, lancima, kundacima, i non-stop udarali zatočenike među njima je bio tadašnji gradonačelnik Vukovara Srbin Slavko Dokmanović, koji je učestvovao u batinjaju. Dokmanović je za ova nedjela izveden pred haški sud.[6].
Ne zna se kakva su bila ispitivanja, jer ko je odveden na ispitivanje nije se vratio. Ili je ubijen ili se vodi kao nestao.
Zlostavljanju su podlegla četiri zatvorenika u samim skladištima (Kemo, Damjan, Željko i Siniša[nedostaje referenca]), a ostali zatočenici su u grupama 10 do 20 osoba odvoženi do jaruge, udaljene otprilike oko 900 metara od puta Ovčara - Grabovo. Tu su 20. novembra 1991. ubijeni i bačeni u masovnu grobnicu. Žrtve su bile uglavnom ranjenici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice.
Kako bi pokušale ublažiti ili prebaciti krivicu pokolja na drugu stranu, neki su srpski pojedinci tvrdili da su bili "prisiljeni učiniti pokolj" jer su se u vukovarskoj bolnici, prije prebacivanja zarobljenika u logor, navodno osim ranjenika "skrivali i neki zdravi hrvatski vojnici".[7] Međutim, takve izjave su ocjenjene kao pokušaj nijekanja odgovornosti i demagogije jer, iako su neki utvrdili da je doista bilo nekoliko vojnika koji su se skrivali u bolnici,[8] to ni na koji način ne opravdava istrebljenje gotovo cijelog osoblja bolnice.
U septembru i oktobru 1996. započele su ekshumacije iz masovne grobnice koje je trajalo 40 dana. Ekshumirano je 200 tijela, a do jula 2006. identificirane su 194 osobe, ubijene u dobi od 16 do 77 godina. 60-ak osoba se još smatra nestalima, ali je njihova sudbina izvjesna.
Hrvatska je 1996. objavila planove za gradnju prvog spomenika stradalima u Domovinskom ratu, i to u Ovčari. Slavomir Drinković je napravio i otkrio spomenik 29. decembra 1998., u obliku sivog obeliska sa grlicom, na kojem piše:
Također postoji spomen centar blizu mjesta pokolja.[9]
Dr. Vesna Bosanac, nekadašnja direktorica vukovarske bolnice, svjedočila je pred Međunarodnim sudom u Haagu o tromjesečnim neselektivnim zračnim i artiljerijskim napadima JNA na Vukovar i samu bolnice od 15. novembra do 18. novembra 1991. u kojem je "praktično srušen cijeli grad", te o dramatičnoj situaciji u bolnici u čijem je podrumu u neizdrživim uvjetima pomoć pružana stotinama ranjenika i bolesnika, te brojnim civilima koji su se posljednih dana prije pada u nju sklonili. Na upit je li bolnica izravno granatirana i s kojih položaja, dr. Bosanac je potvrdila da je "od 15. augusta do 18. novembra svakodnevno na bolnicu padalo između 80 i 90 avionskih bombi, granata i drugih projektila", iako su na krovu i u dvorištu bili istaknuti veliki znakovi Crvenog križa. Potvrdila je da je bolnica granatirana s položaja JNA južno od Vukovara, te iz tenkova ukopanih s lijeve, srbijanske, obale Dunava, kao i da je bombardirana iz zraka, pri čemu je opisala incident iz oktobra s bombom koja je probila sve etaže bolnice i neksplodirana završila na krevetu jednog pacijenta u podrumu. Tužilac Marks Moore je na početku njenog iskaza prikazao video snimke iz bolnice od 20. novembra 1991., na kojima su hodnici u prizemlju i podrumsko stepenište ispunjeni stotinama civila koji su u njoj potražili utočište, očekujući da će biti evakuirani pod nadzorom međunarodnih promatrača. Na snimci su i podrumske prostorije ispunjene krevetima s ranjenicima i bolesnicima, od kojih su neki ležali i na podu. Dr. Bosanac je naglasila kako je "kompletna medicinska dokumentacija nakon okupacije odnesena iz bolnice", te zatražila da ICTY zatraži njen povratak, naznačivši da se navodno nalazi na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu.[10]
27. septembra 2007. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osudio je Mile Mrkšića na 20 godina zatvora zbog ubistva i mučenja civila, dok je Veselin Šljivančanin osuđen na pet godina zatvora zbog dokazanih optužbi za mučenje. Međutim, 2009., kada je Šljivančanin trebao biti pušten iz zatvora, sudija Theodor Meron mu je utrostručio kaznu sa 5 na 17 godina te ga vratio natrag u zatvor.[11] Željko Ražnatović "Arkan" je također optužen za masakr, ali je poginuo prije pokretanja postupka. Četvrti optuženik, Slavko Dokmanović, nekadašnji predsjednik općine Vukovara, počinio je samoubistvo u pritvoru u Haagu 1998. Miroslav Radić oslobođen je optužbi.[12]
Vojislav Šešelj je također optužen da je zapovijedao ili potaknuo vojnike da počine masakr.[13]
Sveukupno, presuda Međunarodnog suda je bila sljedeća:
2003., tužilaštvo za ratne zločine Srbije optužilo je Miroljuba Vujovića i druge za ratni zločin protiv vojnih zarobljenika u Ovčari. 2004., dodatno su optuženi i Milan Lazunčanin te Predrag Dragović. Sve te optužbe spojene su u jedan slučaj. Sudski postupak završio je 2005. kada je 15 optuženih proglašeno krivima te dobilo zatvorske kazne od 5 do 20 godina. Međutim, srpski vrhovni sud poništio je presudu i vratio cijeli slučaj na ponovno suđenje.[14][15]
2008., srpska policija uhapsila je Milorada Pejića zbog sumnje da je učestvovao u zločinima u Ovčari.[16]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
