Zlatno doba islama
From Wikipedia, the free encyclopedia
Zlatno doba islama je izraz za period istorije islamskog sveta (područja Bliskog istoka, Severne Afrike, Centralne Azije i al-Andalusa) koji otprilike odgovara srednjom veku u evropskoj (i svetskoj) istoriji, a koga je karakterisao intenzivan razvoj kulture i nauke, odnosno brojna tehnološka i druga civilizacijska dostignuća koja su s vremenom preuzele i druge, odnosno neislamske kulture i civilizacije. Izraz „zlatno doba” se obično koristi kako bi se istaklo kako je upravo u tom periodu islamski svet doživeo vrhunac samostalnih kulturnih i naučnih dostignuća, vezanih uz razvoj specifične arhitekture, filozofije, medicine, astronomije i matematike.[1][2][3][4][5] U širem smislu se taj period vezuje uz period koji počinje sa nastankom islama (7. vek), a završava s početkom Novog veka (oko 1500. godine). U užem smislu, i među istoričarima u daleko češćoj, upotrebi se pod „Zlatnim dobom” podrazumijeva period od 750. do 1257. godine.
Početak Zlatnog doba se najčešće vezuje uz dolazak dinastije Abasida na čelo Arapskog carstva, odnosno Halifata godine 750. Iako je time, s obzirom na nastavak vladavine prethodne dinastije Omejada na Iberijskom poluostrvu (al-Andalus), trajno okončano političko jedinstvo islamske države odnosno islamske zajednice (uma), ono je za posledicu imalo preorijentaciju muslimanskih vladara sa džihada, odnosno spoljašnjih osvajanja na unutrašnje reforme i konsolidaciju već osvojenih prostora na kojima počinje postepena arabizacija i islamizacija tamošnjeg stanovništva. Tako stvoreni islamski svet je, s jedne strane, iz religijskih razloga (institucija hadždža) i kroz razvijenu trgovinu sačuvao međusobne ekonomske, a preko njih i kulturne veze; s druge strane je političko nejedinstvo omogućilo policentrični razvoj, odnosno stvaranje nekoliko suparničkih središta trgovine, kulture i nauke u različitim delovima islamskog sveta. Od svih njih je najvažniji bio Bagdad, koji je samo nekoliko godina nakon osnivanja postao abasidska prestolnica i najveći grad na svetu; veliki značaj su, međutim, zadržali i stara prestolnica Damask, ali i alternativna politička središta kao što su Kairo, Keruan, Kordoba, Buhara i Samarkand. Nove okolnosti su, takođe, omogućile arapskim učenjacima i umetnicima da postepeno asimiliraju, ali preuzmu obiležja ranijih kultura na prethodno osvojenim područjima. Zlatno doba je karakterisalo intenzivno nastojanje da se sačuvaju ili islamu prilagode dostignuća ranije starogrčke i persijske kulture, a preko trgovine su se preuzimala i kineska i indijska dostignuća kao što su papir i decimalni brojevi. Osim Arapa, važnu ulogu za razvoj kulture i nauke u ovom periodu su imali i muslimanski nearapi, ali i nemuslimanski podanici Kalifata i muslimanskih država - hrišćani i jevreji. U tom periodu se na području islamskog sveta kao nametnuo arapski jezik.
Kraj zlatnog doba je predmet rasprave među istoričarima, kako po pitanju tačnog datuma, tako i po njegovim uzrocima. Kao najčešći datum se navodi pustošenje Bagdada od strane Mongola 1258. godine, prilikom koga je ne samo uništena znamenita biblioteka, nego islamskom svetu zadat psihološki udarac posle koga se počeo sve više okretati samom sebi. Među istoričarima je široko rasprostranjeno mišljenje da je islamski svet tada počeo da gubi civilizacijsku utrku sa dotle zaostalim i inferiornim zapadnim svetom, koji je u sledećim vekovima kroz Renesansu pokazao daleko više intelektualne fleksibilnosti i oko 1500. počeo s njime ravnopravno nadmetati da bi kasnije stekao tehnološku i drugu superiornost.