Antioksidativna zaštita
From Wikipedia, the free encyclopedia
Antioskidativna zaštita je fiziološki proces koji u zdravom organizmu funkcioniše neprekidno i ima za cilj da spreči štetno delovanje prooksidativnih faktora. Iako je kiseonik neophodan za život, to samo po sebi ne znači da on nije opasan za njegovo očuvanje. U procesu stvaranja energije ćelije koriste kiseonik, koji u reakciji oksidacije može da stvara „nusproizvode“ poznate pod nazivom slobodni radikali ili ROS[1]. Slobodnim radikalima nedostaje najmanje jedan elektron i zato oni neprestano nastoje da prisvoje jedan elektron iz okoline. Ako ovo njihovo dejstvo nije neutralisano antioksidansima, koji imaju sposobnost da slobodnom radikalu predaju elektron, dolazi, do lančane reakcije stvaranja isparljivih slobodnih radikale, koji mogu oštetiti zid ćelije, zidove krvnih sudova, proteine, masti, pa čak i DNK u jedru ćelije.[2][3] Prema tome, iako su oksidacione reakcije od suštinskog značaja za život, one mogu biti fatalne. Kao rezultat toga, životinje i biljke su razvili složene sisteme antioksidativne zaštite sa mnogim vrstama antioksidanasa[4][5].
Ovaj proces slikovito možemo obijasniti istim procesom koji rasečenu polovinu jabuke prebojava braon bojom ili površinu metalne ploče prekriva rđom.
Savremena medicinska literatura sve više opisuje oko 70 hroničnih degenerativnih bolesti koje su rezultat ovog procesa. Bolesti kao što su koronarne bolesti, rak, šećerna bolest, Parkinsonova bolest, artritis, makularna degeneracija, MS, lupus, samo su neke od mnogobrojnih bolesti nastale kao rezultat akumulacije malih oksidativnih promena koje se dešavaju tokom dužeg vremenskog perioda.[6]