Uskrs

Uskrs (Vaskrs, Vazam, Pasha, Veligdan) najveći je blagdan kršćanstva, to je dan uskrsnuća Isusa Krista. Uskrs je pomičan blagdan zasnivan na lunarnom kalendaru sličnom ali ne identičnom hebrejskom kalendaru - u zapadnom kršćanstvu Uskrs uvijek dolazi na nedjelju između 22. ožujka i 25. travnja, a u istočnom kršćanstvu između 4. travnja i 8. svibnja.

Uskrs je nastao od riječi uskrsnuti koja vuče korijene iz staroslavenskog u kojem je glagol *krьsnǫti značio rasti i razvijati se. Prefiksacijom uz- dobiven je praoblik od kojeg se razvio današnji srpski ili hrvatski glagol. Oblik Vaskrs dolazi od crkvenoslavenskog Воскресение.

Drugi naziv, Pasha, češći je u drugim povijesnim konotacijama. Hebrejska riječ pasah značila je prolaz (prolaz Židova kroz pustinju nakon 40 godina) preuzeta je u grč. Πάσχα.

Naziv Vazam osim Uskrsa obuhvaća cijelo sveto trodnevlje - Veliki petak, Veliku subotu i Uskrs, ali često se sinegdohizira samo na nedjelju - Uskrs. Neki (Petar Skok) povezuju ga s riječju uzeti (stsl. vъzęti < uz + imati), odnosno razdobolje suprotno Mesopustu kad se opet počinje uzimati meso. Drugi ga pak povezuju tako da su Ćiril i Metod slavenizirali grčku riječ Pasha (p > v, ozvučivanje s > z) te je tako dobivena riječ Vazam.

Germanski nazivi - engl. Easter i njem. Ostern vuku etimologiju od imena saksonske božice Eostre koja je bila slavljena za vrijeme proljetnog ekvinocija.

Biblija mladih:

Po suboti, u osvit prvog dana sedmice, dođe Marija Magdalena i ona druga Marija pogledati grob. I gle, nastade žestok potres, jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi i odvali kamen i sjede na njega. Lice mu bijaše kao munja, a odjeća bijela kao snijeg. Od straha pred njim zadrhtaše stražari i postadoše kao mrtvi. Kada dakle žene pogledaše, opaziše da je kamen od groba odvaljen; a bijaše vrlo velik.

Zatim anđeo reče ženama: "Znam, vi tražite Isusa Nazarećanina raspetoga. Zašto tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu kako reče! Dođite i vidite mjesto gdje je ležao. Sjetite se samo što vam je navijestio dok je još bio u Galileji, kad je govorio: Sin čovječji treba da bude predan u ruke grešnicima, da bude raspet i da treći dan uskrsne. Potecite žurno i javite njegovim učenicima, i Petru, da je ustao od mrtvih. I gle, on pred vama ide u Galileju, ondje ćete ga vidjeti, kako vam reče. Eto, rekoh vam."

A one se žene sjetiše riječi Isusovih, brzo otiđoše s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše da obavijeste njegove učenike. I gle, Isus im iziđe ususret govoreći "Zdravo!" One poletješe k njemu, obujmiše mu noge i ničice mu se pokloniše. Tada im Isus reče: "Ne bojte se! Idite i javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!"

Više informacija Godina, Zapadno kršćanstvo ...

**Uskrsni datumi od 2000. - 2020.**
Godina	Zapadno kršćanstvo	Istočno kršćanstvo
2000.	23. travnja	30. travnja
2001.	15. travnja
2002.	31. ožujka	5. svibnja
2003.	20. travnja	27. travnja
2004.	11. travnja
2005.	27. ožujka	1. svibnja
2006.	16. travnja	23. travnja
2007.	8. travnja
2008.	23. ožujka	27. travnja
2009.	12. travnja	19. travnja
2010.	4. travnja
2011.	24. travnja
2012.	8. travnja	15. travnja
2013.	31. ožujka	5. svibnja
2014.	20. travnja
2015.	5. travnja	12. travnja
2016.	27. ožujka	1. svibnja
2017.	16. travnja
2018.	1. travnja	8. travnja
2019.	21. travnja	28. travnja
2020.	12. travnja	19. travnja

Zatvori

Jedan od najstarijih izvora koji govore o Uskrsu jest Pashalna homilija iz 2. stoljeća koju je napisao Meliton Sardski. Sokrat Skolastik u 4. stoljeću govori da je slavljenje Uskrsa nastalo iz lokalnog običaja, ali govori i da je samo slavlje ipak bilo univerzalno - samo su pojedinosti vezane uza nj bile lokalizirane.

Sinezije Cirenski u 4. stoljeću zapisao je sljedeći hvalospjev Uskrsu:

O, noći sjajnija od dana,
svjetlija od Sunca,
slađa od raja,
očekivana godinu dana!

Kroz povijest postojale su brojne prepirke oko datiranja. Poznat je kvartodecimanizam (izvedenica od lat. quattuordecim = četrnaest) prepirka kad je Polikarp Smirnski slijedivši Ivanovu tradiciju da je Isus razapet u petak, raspravljao s papom Anicetom. Termin se odnosi na praksu da je slavlje Prijelaza (Pashe) za kršćane bio na četrnaesti dan Nisana (prvog mjeseca u hebrejskom kalendaru) u Starom zavjetu. Problem je bio u tome treba li to slavlje ujedno biti i slavlje Isusova uskrsnuća ili bi se trebala odrediti neka nedjelja koja bi tomu bila posvećena. Naime, rimska je praksa bila nastavljanje slavlja sve do kraja tjedna. Ni jedan ni drugi nisu se uspjeli složiti te je pitanje ostalo neriješeno. No, naraštaj poslije, rimski biskup Viktor izopćio je biskupa Polikrata Efeškog i ostatak azijskih biskupa zbog privrženosti slavljenju na 14. Nisan. Izopćenje je poslije opozvano te su se obje strane pomirile zbog intervencije biskupa Ireneja Lyonskog koji je podsjetio Viktora na njegova tolerantnog prethodnika. Sama metoda računanja datuma Uskrsa nije službeno riješena sve do Prvog nicejskog sabora 325. godine, premda se dotada rimski način proširio u većini crkava.

Na Prvom nicejskom saboru 325. odlučeno je da se Uskrs slavi na istu nedjelju u cijeloj Crkvi, ali vjerojatno je da nikakva metoda određivanja nije donesena (nisu sačuvani nikakvi pismeni spisi o koncilu). Problem se premjestio u Aleksandriju - ondje su slavili Uskrs na prvu nedjelju poslije najranijeg četrnaestog dana mjeseca koji bi bio 21. ožujka ili poslije tog datuma. Od srednjeg vijeka to je pravilo pojednostavljeno: Uskrs se slavi na nedjelju poslije punog mjeseca na sam dan ili poslije ekvinocija. No, to baš i nije dosljedno slijedilo crkvena pravila:

Uskrs pada na prvu nedjelju poslije prvog proljetnog punog mjeseca 21. ožujka (dan proljetnog ekvinocija) ili poslije tog datuma (riječ je o proljetnom ekvinociju koji se dobija putem tabličnog računanja, a ne putem astronomskih mjerenja).
Taj puni mjesec četrnaesti je dan tablične lunacije (novi mjesec).

Rimska Crkva rabila je vlastite metode datiranja Uskrsa sve do 6. stoljeća kad je preuzela aleksandrijsku metodu. Zbog razlike u porabi gregorijanskog i julijanskog kalendara, zapadne i istočne Crkve imaju različite datume Uskrsa.

Godine 1997. u Siriji je na Svjetskom crkvenom kongresu donesena nova metoda koja bi trebala zamijeniti dosadašnju i ukloniti nesklad između datiranja zapadnog i istočnog kršćanstva. Početak reforme predložen je 2001. godine, ali još nije usvojen.

Zapadno kršćanstvo

U zapadnom kršćanstvu priprema za Uskrs jest korizma. Nakon završetka korizme dolazi Cvjetnica, Veliki tjedan koji uključuje Vazmeno trodnevlje - Veliki petak, Veliku subotu i Uskrs. Nakon Uskrsa slijedi Uskrsni ponedjeljak. Tradicionalna priprema započinje Velikom subotom kad se odlazi na bdijenje. Na misi se pali uskrsna vatra na žutoj ili bijeloj uskrsnoj svijeći. Nekoć je Uskrs bio smatran savršenim trenutkom krštenja stoga se na toj misi novi članovi pridružuju Crkvi, a stari članovi obnavljaju zavjete. Sutradan se na samu nedjelju pjevaju veselije i svečanije pjesme te slavi samo uskrsnuće.

Slavlje vazmene noći raspoređeno je na sljedeće dijelove:

Služba svjetla

Ova je služba svečani početak vazmenog bdjenja. Prvo se blagoslivlja sveta vatra kojom se pali uskrsna svijeća, simbol uskrsnulog Isusa, te zajednica svečano pali vlastite svijeće i okuplja se. Nakon toga slijedi vazmeni hvalospjev kojim se poziva na uskrsno veselje:

Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela,
nek uskliknu službenici Božji
i za tolikog Kralja neka jekne trublja spasenja!

Nek se raduje i zemlja tolikim obasjana bljeskom,
i rasvijetljena sjajem vječnoga kralja neka osjeti
da je nestalo po čitavom svijetu mraka!
nek se veseli i majka Crkva urešena bljeskom tolikog svjetla
i silnim poklicima naroda nek odjekne ova dvorana!

Ovo je noć koja svjetlošću stupa
rasprši tmine grijeha.
Ovo je noć koja danas po svem svijetu one što u Krista vjeruju
o tmina grijeha i od opačina otima,
vraća milosti i pridružuje svetosti.
Ovo je noć u kojoj je Krist raskinuo okove smrti
i kao pobjednik od mrtvih ustao.

Služba riječi
Krsna i potvrdna služba
Euharistijska služba

Istočno kršćanstvo

U istočnom kršćanstvu priprema također počinje korizmom u kojoj se smanjuje zabava i sve nepotrebne aktivnosti sve do Velikog petka. U večeri Velike subote slavi se ponoćna misa nakon 23 sata. Pri završetku sva se svjetla ugase te se pali uskrsna svijeća iz "vječnog svjetla" u crkvi, a potom se svjetlo dalje širi. Procesija se nastavlja oko crkve i u nju vraća u ponoć te se služi pashalna misa. Poslije liturgije običaj je objedovati, a sutradan nema liturgije jer je već proslavljena. Umjesto nje u podne se održava tradicionalno Agape vesper u kojem se čitaju dijelovi Ivanova Evanđelja na raznim jezicima.

Uz slavlje Uskrsa najčešće se vežu brojni simboli i običaji koji variraju od zemlje do zemlje. No većini je zajedničko ukrašavanje pisanica. Česti simboli jesu zečevi i pilići, a također i brojne slastice.

U Sjevernoj Americi Uskrs je dijelom sekulariziran, odvojen od sakralnog. Najpoznatiji je običaj lova na pisanice - roditelji ili rodbina skriju pisanice u kući ili dvorištu/vrtu, a potom ih djeca traže. Naime, djeca vjeruju da ih je preko noći skrio uskrsni zec zajedno s drugim slasticama ili darovima u uskrsnoj košari. Brojne obitelji odlaze na nedjeljnu uskrsnu misu ujutro, a održavaju se i uskrsne parade.
Belgija ima slične tradicije kao Amerika ali se češće govori da uskrsna jaja donose zvona iz Rima. Naime, priča govori da zvona sa svake crkve na tihu subotu (stille Zaterdag) ne zvone jer su otišla u Rim.
U istočnom dijelu Nizozemske pale se uskrsne vatre u sumrak. U okolici Magdenburga dječacima se simbolički "isprašio tur" da bi se iz njih istjeralo loše ponašanje. Taj je običaj bio čest i u Škotskoj gdje postoji izreka "istučen kao na Uskrs" koja znači da je za neki prijestup dobivena preblaga kazna.
U Norveškoj je zanimljiva tradicija da se na Uskrs rješavaju ubojstva - na televizijskim su programima detektivski filmovi, časopisi objavljuju kriminalističke priče, a čak i kartoni mlijeka imaju priče o neriješenim ubojstvima. Druga je tradicija igranje Yahtzee igara. Norvežani i Danci na Veliku subotu u džepovima nose komadiće beskvasnog kruha umotanog u bijelo platno da bi ga pojeli u ponoć. Sam običaj bio je čest i u vikinško doba kad su Vikinzi nosili sa sobom zizmelene bobice koje su simbolizirale život.
U Finskoj i Švedskoj tradicija je bojanje jaja. Malena djeca odjevena kao vještice skupljaju slatkiše od vrata do vrata u zamjenu za ukrašene cice-mace. To je rezultat miješanja ortodoksne tradicije blagoslivljanja kuća s grančicama cice-mace te skandinavske vještičje tradicije.
U Brazilu se u pokrajini Minas na Veliku subotu džepovi pune komadićima kvarca koji se na Uskrs ostavljaju kod kuće.
U Polineziji se na Veliku subotu krste školjke za koje se vjeruje da su povezane s morskim duhovima. Nakon obreda vraćaju ih u more gdje uskrisuju novi život.
U Laponiji se uz pjesmu i ples igraju sa snijegom, prave se snjegovići te se slavi Isusovo uskrsnuće i buđenje prirode.
U Rusiji se uz tradicionalna jela veže i običaj čestitanja trostrukim ljubljenjem u obraz.
U Meksiku se na ulice postavljaju papirnati likovi Jude Iškariotskog unutar kojih je nepripremljen vatromet.
U Bugarskoj i Rumunjskoj na Veliku subotu stavljaju se brašno, sol, kvasac i pisanice na prozore, a od tih se sastojaka na Uskrsni ponedjeljak zamijesi kruh. Potom se kruh blaguje da bi godina bila plodna.
Na Lampedusi, talijanskom otočiću na Uskrs se zaboravljaju sve svađe i nesporazumi. Na Veliku subotu Sicilijanci kući nose cvijet pasjeg zuba koji tog dana ima magične moći te donosi veselje i ispunjavanje želja. Sličan je običaj razvijen i u Poljskoj gdje se Uskrs naziva Wielkanoc (velika noć) što upućuje na vjerovanje i održavanje obreda u uskrsnoj noći.
U Španjolskoj plutaju splavi s ukrašenim figurama koje predstavljaju likove iz biblijske priče o Kristovu uskrsnuću. Česte su povorke i gozbe.

Pisanice

U hrvatskoj je uskrsnoj tradiciji bojanje jaja, takozvanih pisanica (od ie. korijena *pis- = crtati, šarati; pisanice = šarenice). Pisanice su osim simbola života bile i tradicionalan dar, a često su si ih međusobno darivali zaljubljeni s ljubavnim motivima (srca, dva goluba) ili porukama (ovo se jaje za poljubac daje - Međimurje), kako ljubavnim, tako religioznim i čestitkama. Djevojke bi u Podravini svoje dobivene pisanice ponosno stavljale na prozore, a u Dubrovniku bi mlade zaručniku darovale tucet jaja, a budućoj svekrvi ispekle bi pletenicu od tijesta.

Pisanice su se prije bojale na prirodne načine, a ta je tradicija i danas živa. Najčešće je bojanje jaja pomoću ljuske crvenog luka, a rjeđe od cikle, korijena broča ili crvenog radiča da bi se dobila crvena boja. Pisanice su znale dobiti i crnu boju bojanjem čađom ili bobicama bazge ili duda, a često je bilo i bojanje hrastovom korom da bi se dobila smeđa boja. Uz crvenu, crnu i smeđu, zelena se boja dobivala od raznog bilja, najčešće od špinata, koprive ili poriluka. Pritom se osim potpunog bojanja moglo jaje prešarati voskom, a tek onda obojiti. Nakon kuhanja i bojanja skida se sloj voska ispod kojeg jaje ostaje prirodne boje. Često se jaje umatalo u tkaninu unutar koje se postavila kakva travka ili listić, često djetelina, tako da bi jaje istim postupkom dobilo zanimljiv ukras.

Posebna je tehnika ukrašavanja pisanica, osim šaranja voskom i ukrašavanja biljkama, bilo i ukrašavanje slamom. Jaja bi se omatala slamkama da se dobiju razni oblici ili bi se pak slamke razrezale i lijepile na jaja tvoreći raznolike ukrase i šare.

Običaji

U sjevernozapadnoj Hrvatskoj često se pale uskrsni krijesovi, tzv. vuzmenke. Vatru pripremaju vjernici ispred crkava koji je pale klesanjem dvaju kamenova. Prije se vatra palila i tako da je svećenik potpaljivao tzv. gubu koja raste na drveću i panjevima ili se pak palila trenjem dvaju drveta čime bi nastala sveta ili živa vatra. Nakon paljenja vatre i blagoslova, muškarci su palili svoj komad drveta i nosili blagoslovljenu vatru kućama, a ostatak bi vjernika ušao u crkvu. Tako bi paljenjem svete vatre u domovima bio prisutan i sam Bog.

U nekim hrvatskim krajevima postoji običaj umivanja na Veliku subotu (negdje i na Cvjetnicu) cvijećem (često ljubicama) i biljem. Za Uskrs se odlazi na jutarnju misu ili se na Veliku subotu odlazi na svečano bdjenje. Na sam Uskrs tradicionalno se blaguje šunka, a domaćice često ispeku kruh te priprave druge slastice. Hrana se prije blagovanja odnosi u crkvu na uskrsnu misu gdje je svećenik blagoslivlja, a potom vjernici odlaze kućama na uskrsni objed i slavlje.